Povežite se sa nama

FELJTON

FUDBAL U CRNOJ GORI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA (IV): Raspala se lopta, raspao se i klub

Objavljeno prije

na

Prvi fudbalski klub u Kotoru osnovan je 1922. godine. Zvao se Primorac. On sa Primorjem i Igalom, koji su osnovani u Herceg-Novom i Igalu, i tivatskim Orjenom, spada u najstarije fudbalske klubove u Boki Koborskoj. Blažo Kaluđerović, u pomenutom feljtonu Razvoj fudbala u Kotoru, navodi da je njegov prvi predsjednik bio profesor Leopold Netović, sekretar Josip Ciko, a blagajnik Ivan Matković.

Igrači Primorca nosili su dresove plave boje (boja mora), a na dresovima klupski amblem (zeleno polje sa dva slova P – ispisana ćirilicom i latinicom).

Prve utakmice Primorac je igrao u Dubrovniku, Tivtu i na Cetinju. Na startu je postigao zapažene rezultate.

Početkom 1920. godine broj klubova u Jugoslaviji povećan je na preko 200, a imali su oko 7.000 igrača. To je otežavalo vođenje evidencije i organizacije takmičenja u Jugoslovenskom nogometnom savezu, čije je sjedište bilo u Zagrebu, pa se počelo razmišljati o novom organizacionom ustrojstvu. Skupština saveza održana je u Zagrebu početkom 1920. godine. Donijela je odluku o osnivanju Nogometnog podsaveza sa sjedištem u Splitu, s tim što se njegovo područje ,,prostiralo na Dalmaciju, Boku Kotorsku i Crnu Goru”, kako navodi Duško Marović u knjizi Šest decenija nogometnog saveza općine Split 1920-1980. Savez je obuhvatao iz Crne Gore Podgoricu, Cetinje, Budvu, Kotor, Tivat, (Lastva kod Tivta), Bar, Nikšić i Berane.

,,Dakle, kad je Mogren u pitanju, tu nema dvojbe oko njegovog osnivanja. Čim je registrovan 1920. godine, on je sigurno te godine, a možda i ranije, osnovan. Ko je osnovao ovaj klub i ko je njime rukovodio? Na ovo pitanje odgovor daje Nikša Fabris, dugogodišnji sekretar Mogrena. Njegova sjećanja prenosi Stanko Papović u Politici od 23. septembra 1980. godine pišući o godišnjici budvanskog sporta i, između ostalog, navodi da je prvi predsjednik Mogrena bio Ivo Miković, osnivač i sekretar prve partijske ćelije u Budvi, a prvi sekretar Nikša Fabris koji je tu funkciju kasnije dugo obavljao.

Fabris se sjeća da je Budva tada bila malo naselje u bedemima, da se fudbal igrao u neposrednoj blizini gradskih zidina. Tamo gdje se sad nalazi autobuska stanica, sjećaju se savremenici, igrao se fudbal. ,,Tamo je i bilo fudbalsko igralište”, piše Novak Jovanović u pomenutoj knjizi.

Mogren je 1923. godine promijenio ime u Vihor. Pod tim imenom igrao je do 1926. godine, a onda je rasformiran nakon što se njegov fudbaler Fabris povrijedio na utakmici u Kotoru i od povrede preminuo u dubrovačkoj bolnici. U znak žalosti igrači kluba odlučili su da ne igraju sljedeće tri godine, a obnovljen je 1929. godine. Među obnoviteljima glavni su bili: Ivo Miković, Budimir Dragićević i Nikša Fabris. Klub je uzeo staro ime Mogren, po brdu Mogren iznad Budve.

U radu Omladinski sportski klub Gorštak u Kolašinu do 1941. godine Milovan-Mušo Šćepanović, istraživač sportske prošlosti Kolašina (rad je objavljen u časopisu Fizička kultura, 3/1988.), piše da je prva fudbalska lopta donesena u Kolašin aprila 1920. godine i da su je donijeli učenici podgoričke gimnazije koji su bili istjerani iz te škole i upisali se u kolašinsku gimnaziju. Na kraju školske godine oni su sa sobom nazad ponijeli i loptu, a niko od mladića – mještana, među kojima je bilo dosta pristalica te igre, nije znao kako da napravi loptu.

Pozivajući se na Josifa Boškovića, prvog golmana fudbalskog kluba Gorštak, Šćepanović dalje navodi da je novi period loptanja u Kolašinu nastupio uskoro poslije odlaska podgoričkih đaka, kada je za direktora gimnazije u Kolašinu postavljen Mihailo Kesler. Njegovi sinovi Milovan i Zoran donijeli su pravu fudbalsku loptu. Oni su osnovali i prvu fudbalsku ekipu – Sportski klub Mojkovac. Kad su Kesleri napustili Kolašin, ostavili su svojim drugovima loptu. Kad se raspala lopta, raspao se i SK Mojkovac, navodi Novak Jovanović u svojoj knjizi Fudbal u Crnoj Gori do 1941. godine.

Ubrzo su kolašinski mladići uredili prostor u Lugu pored Tare i postavili stative. Tako je izgrađeno prvo igralište, a obnovljen je i fudbalski klub, ovog puta sa novim imenom – Sloga. Inicijator ove nove akcije bio je Mićo Zečević, kasnije student medicine.

Prema sjećanju Boškovića, na poziv Veljka Krivaćevića, studenta prava, 2. avgusta 1927. godine, okupilo se pored Tare 14 mladića i osnovali su klub, kojem je, na predlog Dušana Medenice, dato ime Sportski klub Gorštak. Krivaćević je izabran za prvog predsjednika kluba, a Ranko I. Bošković, đak trgovačke akademije, postao je sekretar i blagajnik kluba. Klub je, što je posebno interesantno, dobio i svoje prostorije u gradu, u kući Mića Radojeva Rakočevića, a kolašinski firmopisac Mihailo Medenica uradio je firmu, koja je bila inače jedna od rijetkih u gradu. Rakočević je ustupio prostorije bez nadoknade.

Sredstva za rad i nabavku opreme prikupljali su dobrovoljnim prilozima članovi kluba. Raspolagali su malim sredstvima i dvije godine po osnivanju samo su trenirali – nisu igrali utakmice, a onda je u goste pozvan Balšić iz Podgorice. Pobijedili su gosti sa 2:1, a utakmica je bila veliki događaj za Kolašin. Na stadionu u Lugu pored Tare okupio se veliki broj gledalaca. U timu Gorštaka, prema sjećanju Boškovića, nastupili su: Josif Bošković, Stevan Drekalović, Đuro Lončarević, Velimir Lisičić, Đuro R. Medenica, Bećir Vešović, Otaš Medenica, Rašo Nikolajević, Dušan R. Medenica, Cvetko Kovačević, Vaso Minić i rezervni igrači: Miloš Bogdanović, Stevan-Muro Tošić, Božo-Bole Jovanović, Vojo Dobričanin, Mujo Grubač i Vlado Lešperović. Neke detalje sa te utakmice snimio je podgorički fotograf Božović, a jedna od fotografija našla se na čokoladi fabrike Merima, vjerovatno zahvaljujući Rašu Nikolajeviću, koji je bio agent Merime. Na revanš Balšiću u Podgorici nisu išli. Bili su pozvani, ali za to putovanje fudbaleri nisu imali novca.

Berane je bilo poznati fudbalski centar sjeverne Crne Gore. U tom gradu još početkom treće decenije XX vijeka pojavilo se više fudbalskih klubova. U knjizi Izvori za istoriju radničkog pokreta i revolucije u Crnoj Gori (1918-1945), izdatoj u Titogradu 1971. godine, navodi se podatak da je u Beranama 1927. godine osnovan prvi radnički sport klub Jedinstvo, koji je imao 15 članova.

U tekstu se navodi da u Beranama postoje tri građanska kluba – Budimgrad, Njego{ i Muslimanski. Postojala su i dva seoska kluba, i to u Lušcu i Polici.

Najstariji klub je Budimgrad. Osnovan je 1921. godine. Drugi klub Njegoš osnovan je 1925. godine, o čemu postoji podatak u listu Slobodna misao, od 19. avgusta 1925. godine. Isti list donosi vijest da je za predsjednika ovog kluba izabran Radulović (ime se ne pominje). Budimgrad se poslije nekoliko godina pasivizirao. Izvještač Radnog naroda kaže da su se ,,igrali u neku mrtvu štedionicu”. Njegoš, sa aktivnim Mihailom-Mišom Vukovićem (jedan od osnivača cetinjskog Crnogorca), bio je učesnik II i III Zetske olimpijade na Cetinju. To mu nije bilo lako, s obzirom na to da su komunikacije u Crnoj Gori u to vrijeme bile slabe, a saobraćaj slabo organizovan, tako da nije bilo lako doputovati iz Berana na Cetinje. Ni na jednoj olimpijadi Njegoš nije imao uspjeha.

(Nastavlja se)
priredio Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo