Povežite se sa nama

FELJTON

FUDBAL U CRNOJ GORI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA (III): Vojnici i fudbaleri

Objavljeno prije

na

Nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1. decembra 1918. godine) osnivaju se i obnavljaju sportske organizacije. Na Cetinju, sada oblasnom (županijskom) sjedištu, obnavljen je FK Lovćen. Obnovu kluba inicirala je malobrojna organizacija Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), a na tome su radili Nikola Boljević, Đorđe-Đurica Zlatarov, Taso Jovanović i Aleksa Ćufka.

Upravu kluba činili su: predsjednik Kosto Ćufka, pekarski radnik; potpredsjednik Pavle Bećir, šofer; sekretar Marko Delja, grafički radnik i blagajnik Đuro Đurović. Za članove-odbornike izabrani su: Mijat Bastać, Jovo Abramović-Ćana i Aleksandar – Leko Pajević, a u Nadzorni odbor Lazar Zlatičanin, Vitomir Bujišić i Taso Jovanović.

 

Od predratnog Lovćena naslijeđeni su muzički instrumenti, pa je uz klub osnovan i tamburaški orkestar koji je organizovao zabavne priredbe. Novcem od ulaznica finansiran je Lovćen.

Tim obnovljeneog Lovćena igrao je na neograđenoj livadi ispred tadašnjeg Vojnog stana, na Obilića Poljani, između Vlaške crkve i sadašnjeg stadiona Lovćena. Teren je bio pjeskovit.

Na Cetinju je 1921. godine osnovan novi sportski klub Crnogorac, označen u nazivu kao jugoslovenski šport-klub. Narodna riječ u broju od 27. septembra donosi tekst o izboru uprave kluba. Na njenom čelu bio je inž. Lucijan Stela, Splićanin, građevinski inspektor u Oblasnoj upravi i jedan od osnivača Hajduka i Zetskih olimpijada na Cetinju 1925. godine. Od ostalih članova pominju se Vojislav Gojanović, potpredsjednik, i Marko Cvjetković, sekretar Kluba, zatim Đuro Spasić, blagajnik.

U Almanahu nogometnih klubova Jugoslavije za 1925. godinu kao osnivači Crnogorca pominju se, pored Lucijana Stele, Stanko Štambuk i Mihailo Vuković.

Na području Herceg-Novog i Igala, odmah poslije Prvog svjetskog rata među omladinom posebno interesovanje vlada za fudbal i sportove na vodi. Značajan podsticaj razvoju sporta u ovim gradovima dali su ruski emigranti koji su se 1919. godine brodom Herson dovezli u Boku Kotorsku. Odsjeli su u hotelu Boka, gdje im je bio prihvatni logor.

Na ovom području bilo je nekoliko vojnih jedinica, i to u Kumboru, Đenovićima, Meljinama, Prevlaci, Mamuli i Zelenici. Na odsluženje vojnog roka dolazili su poznati fudbaleri i igrali za klubove u Herceg-Novom, Igalu i Zelenici.

I na emigrantskom brodu Herson, koji je dugo bio usidren ispred tada najprometnije crnogorske luke Zelenika, postojala je fudbalska ekipa, koja je igrala utakmice sa mladićima iz Zelenike.

Novaku Jovanoviću, autoru knjige Fudbal u Crnoj Gori do 1941. godine, dosta podataka o začecima fudbalske aktivnosti na ovom području dali su tokom 1982. godine Bogdan Nenadović iz Beograda (između dva svjetska rata živio je i radio u Herceg-Novom), Branislav Doklestić, Petar Vučetić, Miroslav Tenžera, Tripo Klisura i Nikola Klisura. Dragocjene podatake ostavio je i Branko Brajević, jedan od osnivača, prvi sekretar i dugogodišnji član uprave SK Igalo, koji su sačuvanu u arhivi tog kluba.

Prema njegovim zapisima, prvi fudbalski klub na ovom području bilo je Primorje u Igalu. Klub se zvao Radnički šport klub Igalo. Osnivači Igala bili su Milivoj Šabović, mlinar, Emil i Ivan Kutijaro, obučari (Emil je kasnije postao poznati pjevač, član Zagrebačke opere) zatim Anto Senić, konobar, Niko Džanjević, pekar, Đuro Senić, konobar, Milovan Milašinović, mlinar, Niko Čenić, pomorski kapetan, Nikola Anteljević, poreznik, Aćim Mihajlović, pekar, Milan Stojačić, željezničar, Božo Bijelić, mehaničar, Savo Bijelić, časovničar, i drugi. Sve su to bili mladi ljudi. Fudbalska ekipa bila je popunjena igračima sa „Hersona”. Za ovaj klub igrali su: Evgenij Karpov, Boris Zubov i Nikolaj Suhačov.

,,Prvu loptu su, prema sjećanju Brajevića, našli u jednom napuštenom logoru austrougarske vojske. Pošto nije imala unutrašnju gumu, punili su je pamukom i igrali. Nešto kasnije nabavljena je i sportska oprema. Braća Kutijaro su u svojoj radnji pravili fudbalske cipele. Utakmice su igrane na prostoru između mora i željezničke pruge Igalo – Hum (pruga se završavala u Zelenici), u blizini igrališta OFK Igalo. Prve javne utakmice igrali su sa posadom Hersona. Prema sjećanju Brajovića, igrane su i utakmice sa Orjenom iz Tivta, koji je osnovan 1919. godine, Slavenom sa Grude, a nešto kasnije sa Željezničarom iz Zelenike, kao i sa vojnim klubovima”, navodi u svojoj knjizi Novak Jovanović.

Primorje je kontinuirano radilo tri godine i to do 1922. kad su skoro svi njegovi igrači pozvani na odsluženje vojnog roka. No, te godine se u Igalu formira novi klub OSK Igalo. Međutim, u knjizi Jugoslovenski fudbalski klubovi stoji podatak da je Igalo osnovano 6. decembra 1929. godine.

Prvu sportski klubovi i društva u Tivtu formirani su u prvoj godini poslije Prvog svjetskog rata (1919.). Anđelko Sindik i Slavo Sloboda u monografiji Tivta tvrde da su prvo formirani fudbalski klubovi, pa onda ostala društva. Međutim, ta dva istraživača nijesu mogli doći do tačnog datuma formiranja Orjen i Zrinskog. Oni navode da su oba kluba osnovana između 1920. i 1922. godine.

O počecima fudbala u Pljevljima nema, koliko se zna, sačuvanih podataka. U listu Pljevaljski fudbal 1920-1980 navodi se da je u proljeće 1920. godine ponovo donesena fudbalska lopta u Pljevlja i da su, pored omladine, fudbal igrali i vojnici pješadijskog puka koji je bio lociran u tom gradu. Među vojnicima bilo je i onih koji su se prije dolaska u vojsku bavili fudbalom. List navodi da su to bili Zagrepčanin Ponkala, Slovenci Volkar i Smuk. Zahvaljujući njihovoj vještini igranja loptom, počelo je među omladinom da raste interesovanje za taj sport: Fudbal se uglavnom igrao na pljevaljskim neuređenim livadama. Ubrzo se osnivaju i prve reonske fudbalske organizacije, a sredinom godine formira se (izrasta iz tih klubova) Loptačko društvo Sandžak. Formiraju ga studenti za vrijeme ferija. Najveće zasluge za to pripadaju studentu Jošu Đuraškoviću, koji je bio i prvi kapiten tima. Prvi predsjednik prvog kluba bio je Uroš Ružić, ljekar. Pored vojnika, fudbal su igrali i podoficiri i oficiri iz Komande vojnog okruga i pripadnici pukovske vojne muzike. Muzičara nije bilo u prvim godinama postojanja kluba, jer su oni došli u Pljevlja tek sredinom 1924. godine. Među muzičarima – fudbalerima najpoznatiji su bili: Šime Kovačić, Božo Bašić i Stjepan Kolarević, a među vojnicima Atilije Kovačić. On je došao iz Karlovaca 1921. godine.

Sandžak je dao značajan doprinos razvoju fudbala ne samo u Pljevljima već i u čitavom Sandžaku.

(Nastavlja se)
Pripremio: Veseljko Koprivica

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU (XV): Prekrasna iluzija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

 

Kada ste napustili Bejrut, došlo je do svojevrsnog nesporazuma između Vas i Bejruta… kakav je taj nesporazum?

Nikada nije bilo nesporazuma, ali ja sam duboko volio taj grad. No, odnos između ljubavnika ponekad je prijekoran. Moja veza sa Bejrutom bila je ljubavna. U tom tragičnom trenutku osjetio sam da će nas Bejrut zaboraviti. To je sve što sam rekao i to nikoga ne boli. Zaista, Bejrut je prošao nekoliko dana u stanju povlačenja prema sebi i prema drugima. Vi ste iz Libana i znate više od mene. Bejrutu je trebalo više vremena za uravnoteženje. No, ubrzo je prošao kroz druge građanske ratove u odsutnosti Palestinaca. Ovo je dokaz da Palestinci nisu bili jedini razlog za taj rat, koji se pretvorio u ratove. Ne. Nisam pisao o Bejrutu već o ljubavi. Napisao sam to hrabrošću smirenog ljubavnika koji je očekivao da ga voljena čuje.

Aman, je li to za Vas mjesto življenja pored Ramale?

– Nakon što mi je postalo moguće da se vratim u ,,dio” Palestine, a ne u lični ,,dio”, već u ,,dio” javne domovine, dugo sam stajao pred opcijom povratka. Osjećao sam da je moja nacionalna i moralna dužnost da ne ostanem u egzilu. Prvo, neće mi biti ugodno, zatim ću biti podvrgnut beskrajnim strijelama klevete, a onda će se reći da više volim Pariz nego Ramalu ili Gazu. Tako sam napravio drugi hrabri korak nakon odlaska, a to je korak nazad. To su dvije najteže stvari s kojima sam se suočio u životu: izlazak i povratak. Izabrao sam Amman jer je blizu Palestine, a zatim i zato što je to miran grad i njegovi žitelji  su dobri ljudi. I ovdje mogu živjeti svoj život. A kad želim pisati, napuštam Ramalu kako bih imao koristi od svoje izolacije u Amanu.

Nije li tiho u Vašem domu u Ramali?

– Ne. Vibracije su veoma visoke u Ramali. A brige o nacionalnom i svakodnevnom životu kradu vrijeme pisanja. Polovinu vremena provodim u Ramali, a drugu polovinu u Amanu i na nekim putovanjima. U Ramali nadgledam izdavanje časopisa ,,Al-Karmel”.

Gdje je Karmel sada? Da li ste završili njegov projekat?

Svaki časopis mora imati datum isteka. Ne znam da li je ,,Karmel” dostigao taj datum ili ne. No, godinama sam tražio način da obnovim karakter i duh časopisa kroz obnovu urednika. Odnosno, tražim izlaz kako bih novoj generaciji dao priliku za učešće i razvoj. Ali do sada osjećam da je časopis neophodan i potreban i da osim prevođenja igra svoju kreativnu i kulturnu ulogu.

Jeste li pokušali komunicirati s izraelskim intelektualcima, poput nekih palestinskih časopisa kod kuće?

– Ne mnogo. To je individualna stvar. Nemam ništa protiv da bilo koji palestinski pisac raspravlja sa umjerenim izraelskim piscem i oni imaju zajednički minimum, a to je prihvatanje palestinske države i palestinskog prava. Ali takav dijalog ne predlažem kao opštu sugestiju. Naš kolega, Hassan Khader, vodio je važne debate s nekim izraelskim piscima, i oni nisu toliko dijalog koliko su intelektualna konfrontacija.

Da li se puno miješate u sadržaj časopisa?

Čitam ga slovo po slovo. Ja obavljam svoju ulogu glavnog urednika. Jer još nisam odlučio ko će biti sljedeći glavni urednik. To se ne tiče samo mene, već Odbora povjerenika i zahtjeva palestinske kulture kod kuće. Zaustavljanje časopisa poput ,,Al-Karmela” bi predstavljalo veliki zastoj u palestinskom kulturnom životu. Treba nam. Ali ga neko drugi mora preuzeti.

Je li Vam dosadilo?

– Ne. Ali uređujem ga od 1981. godine, prije dvadeset četiri godine. Priroda stvari je da se ljudi mijenjaju.

,,Krevet strankinje” jedna je od vrlo lijepih ljubavnih knjiga i mislim da je uspjela ograničiti dihotomiju Žena – Zemlja ili Voljena – Domovina o kojoj je kritika o Vašoj poeziji dugo govorila.  Kako vidite tu izreku i je li povezana sa ,,Krevetom strankinje”? Jeste li umorni od te dihotomije?

– Ne, nisam se umorio od nje, ali postoji opasnost da se nastavim pridržavati simbolike. Žena je ljudsko biće, a ne sredstvo za izražavanje drugih stvari. Ruža je estetski objekt koji ne simbolizuje ranu ili krv. Ovo je pokušaj normalizacije mog odnosa s jezikom ili riječima i stvarima, a takođe i normalizacije mog odnosa gledajući prvo Palestinca kao ljudsko biće, prije nego kao problem. Ljudski identitet Palestinaca prethodi nacionalnom identitetu. Istina je da se nalazimo u dugoj borbi tokom koje pjesnik mora odigrati ulogu u kristalizaciji kulturnog identiteta i u zaštiti duše od loma, ali ova stvar ne bi trebala poništiti naše ljudsko pravo na kontemplaciju naše ljudske prirode. Palestinac je osoba koja voli i mrzi, uživa u prizoru proljeća i ženi se … Dakle, žena nosi druga značenja osim zemlje. Lijepo je za ženu da bude posuda za čitavo postojanje. Ali ona mora imati svoju ličnost kao žena. Kad sam bio kritikovan u svojoj zbirci Krevet strankinje i optužen da sam napustio vezu sa (palestinskim) slučajem, rekao sam da je to produbljivanje iskustva. Štaviše, poezija ljubavi predstavlja subjektivnu dimenziju kulturnog otpora, a mogućnost pisanja o ljubavi, postojanju, smrti i šire, produbljuje našu nacionalnu vrijednost i identitet. Mi nismo pismo, nismo izjava. Kao što sam rekao više puta i ponavljam: Palestinac nije profesija, već ljudsko biće koje se bori i brani svoju zemlju i svoje pravo.

Da li bi Vas povrijedilo da Vas nazivaju pjesnikom ljubavi, a ne lirikom, naravno?

– Nadam se da ću biti ljubavni pjesnik, ili se nadam da će mi istorijske okolnosti dozvoliti da budem pjesnik ljubavi, jer je ljubavna poezija najljepša poezija koja se može napisati. I ljubavi nikad kraja. Borba se osjećala s pozornice i neophodna je, ali se ne može nastaviti. Sukob je kontinuiran proces, sukob u svom pozitivnom značenju i ima mnogo oblika, uključujući borbu čovjeka sa srcem, sukob između uma i srca, zov instinkta, pravo želje da se izrazi.

Jeste li doživjeli prave ljubavne priče i razočaranja? Jesu li napisane na osnovu ljubavnih iskustava?

Sve što napišem o ljubavi ili nečem drugom, rezultat je proživljenih iskustava.

Postoji li određena žena o kojoj ste pisali ili kojoj ste pisali?

– Možda. Ali ne onako kako to moja poezija izražava. Zašto? Jer ako počnete pisati ljubavnu pjesmu, ne možete pisati o apsolutnom u ljubavi, pišete o određenoj ženi. Ali pisanje izvlači tok iz konteksta ljubavnog incidenta. U to  vrijeme se crte žene o kojoj pišete miješaju sa crtama druge žene ili drugih žena, kao i obilježjima drveća, vode i zemlje. Tekst uvijek počinje sa određenom determinantom, a zatim prelazi na cjelinu. Što se tiče žene poput Else, voljene pjesnika Aragona, teško je. Ja nemam Elsu. Moje uvjerenje je da je ,,Elsa” bila izgovor za pjesnika Aragona.

Osvrnuću se na Nobelovu nagradu. Svake godine se u arapskom svijetu iznova govori o ,,Nobelu” i uvijek se predstavljaju arapska imena, a Vaše ime je ove godine bilo istaknuto na rang listi koju su napravile bejrutske novine ,,An-Nahar”. Bili ste prvi u nominacijama nekih arapskih intelektualaca! Kako vidite ovo problematično pitanje? Jeste li ikada razmišljali o toj nagradi?

Nisam razmišljao o Nobelovoj nagradi, niti sam je sanjao, i u svom srcu osjećam da bi čovjek trebalo da sanja šta je moguće, a da ovu temu ne pretvara u opsesiju. Slučaj nije ličan i  zahvaljujem se intelektualcima koji su me kandidovali za nagradu. Ali volio bih da moje ime nije navedeno među tim imenima, jer ne volim ulaziti na tu ,,berzu”. Svake godine vrijednosti rastu, a druge opadaju. Generalno, postoji problem u pogledu Arapa na njihovu sliku. Arapska književnost ne zauzima svoje mjesto u svijetu, kako misle arapski pisci. Nobelova nagrada nije nagrada za arapsku književnost. Arapi su je osvojili 87 godina nakon osnivanja, a Naguib Mahfouz ju je osvojio s velikim zaslugama. Književni status Arapa povezan je i s njihovim globalnim i političkim statusom i njihovom prisutnošću u svijetu. Taj uslov ne možemo zanemariti. Arapi svake godine održavaju ceremonije, što je to pitanje učinilo zaista neugodnim. Srećom po Arape, članovi Švedskog komiteta ne čitaju arapski i ne smiju se insistiranju Arapa na dobijanju nagrade. A ako bi neki Arap to osvojio, radost bi bila arapska. Ali moramo djelovati s većom pristojnošću i ne smije se oboljeti ili pasti pod opsesiju koja se zove Nobel. Problem je u tome što kad neki arapski pisci imaju prevedenu knjigu, oni sebe stave na prvo mjesto liste kandidata za tu nagradu. Mislim da nominovanih za ovu nagradu ima na hiljade. Za tu nagradu može biti nominovan bilo koji pisac. Ali to ne znači ništa. Zašto Arapi stoje svake godine u ,,redu”? Ako dođe, dođe, a ako ne, nikom ništa… i oni koji o njoj razmišljaju moraju je zaboraviti, kako bi se ona njih sjetila.

Šta za pjesnika Vaše veličine i ranga znači reći: ,,Ja nisam svoj, ja nisam svoj…”? Je li to otuđenje u kojem živi pjesnik u Vama?

Na kraju, od čitavog pjesnika samo dio njegove poezije ostane, ako zasluži da prođe kroz sito vremena. Što se njega tiče, on nije svoj, osuđen je zbog jezika i davanja opravdanja za svoje postojanje na ovoj zemlji. On je na kraju prolazan, a jezik ostaje. „Ja nisam svoj“ na ličnom nivou, ali možda „sam svoj“ na pjesničkom nivou, a ako imam neku vrijednost, ona neće biti moja, već pripada jeziku i drugima.

Plašite li se smrti?

Ne bojim je se kao nekad. Ali bojim se smrti svoje sposobnosti pisanja i kušanja života. Ali neću ​​od Vas skrivati da me način na koji je pjesnik Mo'in Bseisu umro u hotelu, njegova soba bila zatvorena sa natpisom na vratima ,,Ne ometaj”, natjerao da se plašim tog znaka. Njegovo tijelo  su otkrili dva dana kasnije. Kad god odsjedam u hotelu, ne stavljam više taj znak na vrata. Takođe ne krijem od Vas da ne stavljam ključ od vrata kuće u bravu dok spavam.

Nisu li umjetnosti sposobne pobijediti smrt, kao što ste rekli u svojoj pjesmi ,,Mural”?

To je iluzija koju stvaramo kako bismo opravdali svoje postojanje na Zemlji, ali prekrasna iluzija.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU (XIV): Bejrut i Pariz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

 

Koja je druga arapska stanica na Vašem pjesničkom putu?

– Nema sumnje da je to Bejrut. Nakon Kaira, preselio sam se direktno u Bejrut. Tamo sam do izlaska proveo dvanaest godina. Tamo sam živio od 1970. do 1982. Nostalgiju za Bejrutom nosim i sada. Imam lijepu bolest koja se zove trajna čežnja za Bejrutom. Ne znam koji su njeni uzroci. Znam da Libanci ne vole hvaliti svoj grad na taj način. Ali Bejrut ima posebno mjesto u mom srcu. Nažalost, nakon nekoliko godina mog boravka u Bejrutu, koji je bio radionica ideja i laboratorija za književne, intelektualne i političke struje, sukobljene i komplementarne u isto vrijeme, bila je nesreća što je izbio rat. Mislim da je moje pjesničko djelo u to vrijeme posrnulo.

Ali napisali ste lijepe pjesme u Bejrutu?

– Mislim da je najljepše što sam tamo napisao  To je njena slika, a ovo je samoubistvo ljubavnika. Međutim, nakon izbijanja rata, krvoproliće, bombardovanje, pogibije, mržnja i ubistva… sve to je dominiralo i remetilo horizont Bejruta. Neki moji prijatelji su umrli i morao sam ih oplakivati. Prvi kojeg sam tamo izgubio bio je Ghassan Kanafani. Mislim da je građanski rat u Libanu poremetio mnoge kulturne i intelektualne projekte koji su zahvatili Bejrut. Ljudi su se preselili na različite, kontradiktorne i zaraćene frontove.

Jeste li ikada osjećali da ste učesnik libanskog rata?

– Ne, nikad. Od početka sam prijateljima i poznanicima izražavao svoj pesimizam u pogledu ishoda tog rata. Postavljao sam sljedeće pitanje: Zar kao Palestinci nismo mogli izbjegnuti taj rat? Bilo je službenih odgovora koji su govorili da je uloga Palestinaca u ratu da se brane i suprotstave pokušaju isključivanja. U Bejrutu smo pogriješili kada smo stvorili nešto poput države u državi.

Je li Vam to smetalo?

– Mnogo. Sramio sam se Libanaca na kontrolnim punktovima koje su Palestinci postavljali na libanskom tlu i tražili Libancima lične karte. Naravno, sve te stvari imaju objašnjenja i opravdanja. Ali uvijek sam se osjećao posramljeno. Nekad sam sebi postavljao mnoga pitanja o tim stvarima, čak i pred prijateljima koji su bili oduševljeni palestinskom borbom i nacionalnim pokretom. Među tim pitanjima su: Šta znači biti pobjednik u Libanu? To je pitanje koje me oduvijek zanimalo. Pretpostavimo da smo završili rat i pobijedili, šta tu znači pobjeda? Okupirati Liban i preuzeti vlast u Libanu? Bio sam veoma pesimističan. O libanskom ratu sam pisao samo polukritički.

Međutim, osnovali ste časopis „Al-Karmel“ u Bejrutu kao da imate kulturni projekat!

– Eto paradoksa.

Palestinsko prisustvo u Bejrutu imalo je kulturnu dimenziju i doprinijelo je da Bejrut dobije arapski kulturni značaj.

– To možete reći sada, nakon završetka ratova, palestinsko-libanskih ratova ili građanskih ratova… Možete pogledati kroz neutralnu viziju na pozitivne učinke palestinske interakcije s libanskim kulturnim životom ili libanske interakcije sa palestinskim pitanjem. Postoje zaista pozitivni aspekti. Tu je Palestinski istraživački centar, časopisi ,,Palestinska pitanja” i časopis ,,Al-Karmel” i drugi… Osjećao sam da će mi boravak u Bejrutu biti produžen i nisam se osjećao neugodno kao da sam legalno nastanjen. Ali to što sam bio prisiljen da živim protiv volje Libanaca kroz njihov prisilni suživot s nama, to mi je zasmetalo. Kad su palestinsko vođstvo i palestinski borci napustili Bejrut, ja nisam. U Bejrutu sam ostao nekoliko mjeseci. Nisam očekivao da će Izraelci okupirati Bejrut. Nisam našao smisao u odlasku brodovima s borcima. Ali jednog jutra, dok sam živio u oblasti Hamra, izašao sam da kupim hljeb i ugledao ogroman izraelski tenk. Ušao sam u Izrael prije nego što je ulazak najavljen. U to vrijeme sam se našao sam, lutajući ulicama, vidio sam samo tenkove, izraelske vojnike i maskirane ljude. Proživio zaista teške dane i nisam znao gdje ću spavati.

Jeste li ostali u Hamri?

– Ne. Napravio sam jedan trik. Spavao sam van kuće u jednom restoranu i nazvao bih komšije da ih pitam da li su Izraelci pitali za mene. Ako bi rekli: Da, dolazili su, onda sam znao da više neće dolaziti, pa bih otišao svojoj kući, istuširao se i odmorio, a zatim bih se vratio u restoran. Dok se nije dogodila velika katastrofa, masakr u Sabri i Shatili. Tada sam shvatio da je moj boravak tamo uzaludan i nepromišljen.

Kako ste izašli?

– Dogovorio sam stvar sa libijskim ambasadorom u to vrijeme u Bejrutu, koji je uspio da me odvede u Siriju iz oblasti Ashrafieh, koju su kontrolisale Brigade. Morao je da pronađe način da me odvede od kuće do ulaza u Ashrafieh. Dogovorili smo se s libanskim oficirom koji nam je pronašao ulicu kroz koju će proći pokojni predsjednik Shafiq al-Wazzan, a postojao je dogovor između Izraelaca i vlade da oni neće napadati tu ulicu. Mi smo zapravo krenuli tim putem i napustili Bejrut. Kad smo stigli u Tripoli, otišli smo u restoran na ribu nakon što smo se umorili od konzervirane hrane. Nakon što sam ušao u toalet da operem ruke, pogledao sam se u ogledalo i ugledao nos s obješenim naočarama. Nisam prepoznao sebe tog trenutka. Kao da sam ugledao drugo lice. Kad sam stigao u Damask, tamo sam ostao nedjelju dana. Na sirijsko-libanskoj granici dogodio se vrlo čudan incident. Libanski oficir na granici koji je tražio moje papire, a ja sam držao tuniški diplomatski pasoš, otkrio je da mi je prebivalište isteklo i da to predstavlja kršenje zakona. Rekao sam mu: Istina, ali zar ti ne slušaš vijesti? Zar ne znaš da ne rade ambasade niti državni uredi?

Gdje ste otputovali iz Damaska?

– U Tunis. Bila je to posjeta tokom koje sam vidio predsjednika Arafata i braću u tragičnoj sceni. Vidio sam svu palestinsku revoluciju kako boravi u hotelu na obali mora. Prizor je bio vrlo bolan i zaslužio je pisanje romana o toj sudbini. Međutim, Arafat je brzo obnovio njegovu instituciju. Rekao mi je jednom: Nastavi sa izdavanjem ,,Karmela”. Ipak, zanimao ga je i kulturni sadržaj. Rekao sam mu, gdje da ga izdajem? Rekao mi je: Gdje god želiš, u Londonu, u Parizu, na Kipru… Onda sam otišao na Kipar da sredim dozvolu. ,,Karmel” je objavljen na Kipru ali sam ga uređivao u Parizu i štampao u Nikoziji. Moj veliki saradnik bio je pjesnik Salim Barakat.

Koliko ste ostali u Parizu?

Oko desetak godina, ali s prekidima, jer sam stalno putovao. Bio sam tako blizak Oslobodilačkoj organizaciji u Tunisu.

Kakav je Vaš utisak o Parizu?

Pariz je bio više stanica nego mjesto boravka.

Je li Pariz doprinio Vašem globalnom usponu i otvorio Vam široke vidike?

– Ne znam. Ali znam da se u Parizu dogodilo moje pravo pjesničko rođenje. A ako želim razlikovati svoju poeziju, jako mi je stalo do poezije koju sam napisao u Parizu osamdesetih i kasnije. Tamo sam imao priliku da meditiram i gledam zemlju, svijet i stvari kroz daljinu, svjetlosnu daljinu. Kad vidite iz daljine, vidite bolje i vidite prizor u njegovoj sveobuhvatnosti. Osim toga, Pariz vas estetski podstiče na poeziju i kreativnost. Sve u vezi s tim je prekrasno. Čak je i klima prekrasna. U Parizu je napisana pjesma U opisu jesenjeg dana u kojoj stoji: ,,Može li neko umrijeti na takav dan?” Pariz je takođe grad prognanih pisaca iz cijelog sveta. Cijeli svijet je sažet u tom gradu. Imao sam prijateljstva sa mnogim stranim piscima. Pariz mi je dao priliku da posvetim više vremena čitanju i pisanju. Zaista ne znam je li me Pariz potrefio, ili se faza zrelosti dogodila baš u Parizu, ili su se ta dva elementa međusobno poklopila? U Parizu je napisana zbirka ,,Ruža manje “, ,,To je pjesma”, ,,Jedanaest planeta”, ,,Vidim šta želim” i ,,Zašto si konja ostavio samog?” I polovinu pjesama ,,Krevet strankinje”. Napisao sam tekstove ,,Sjećanje na zaborav”, a cilj ove prozne knjige je oslobađanje od uticaja Bejruta, a u njoj je opisan jedan od dana opsade. Većinu svojih novih djela napisao sam u Parizu. Bio sam tamo slobodan da pišem, uprkos tome što sam izabran za člana Izvršnog odbora. U Parizu sam napisao tekst deklaracije o palestinskoj državi. Slično tome, napisao sam mnogo tekstova i sedmični članak u časopisu ,,Sedmi dan”. Kao da sam htio ugušiti svu onu buku koja me pratila u drugim gradovima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo