Povežite se sa nama

FOKUS

GDJE STUDIRAJU I ČIME SE BAVE DJECA CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Inostrane diplome, skupi život i privatni poslovi

Objavljeno prije

na

sveto-marovic-milo-djukanov

Prestižni fakulteti u inostranstvu, skupi automobili, odmori na egzotičnim destinacijama i uspješni privatni poslovi kod kuće – zajednički su imenitelj za većinu sinova i kćerki crnogorskih funkcionera – od premijera i ministara do poslanika vladajuće partije.

Neki od njih su u zajedničkim biznisima, a većina se međusobno i privatno druže, sudeći po informacijama koje su dostupne na društvenim mrežama.

Milionski poslovi premijerovog sina Blaža Đukanovića već su bili u fokusu javnosti zbog sumnjivog subvencioniranja njegove kompanije od strane Vlade, te činjenice da najveći dio poslova njegova frima uzima od države. Mladi Đukanović za razliku od većine potomaka očevih mu kolega, nije studirao u inostranstvu već na očevom privatnom univerzitetu – UDG, pošto je prethodno završio privatnu gimnaziju koja je bila u vlasništvu tetke mu, Ane Kolarević. On, kao što je Monitor već pisao, posjeduje vrijedne nekretnine.

Ostatak Vlade svoju djecu uglavnom šalje vani na školovanje, a zanimljivo najčešće na studije menadžmenta.

Ćerka ministra održivog razvoja Branimira Gvozdenovića, Marija, studira na prestižnom londonskom fakultetu – Cass buissines school, koji je među prvih pet rangiranih škola u Velikoj Britaniji. Na sajtu te škole navodi se da kao inostrani student iz zemalja koje nijesu u EU morate pokazati da imate novca za život i školovanje u Velikoj Britaniji. Navodi se i da nema mogućnosti za stipendiranje inostranih studenata. I sin Marko završio je škole u inostranstvu. Na njegovoj FB stranici stoji da je zapošljen na jednom drugom prestižnom fakultetu za menadžment – Hult International Business School.

U imovinskom kartonu Branimira Gvozdenovića nema informacija o imovini njegove djece. Ministrova plata je nešto preko 900 eura, plus mjesečna nadoknada od 500 eura koju prima kao član Savjeta za privatizaciju. Supruga Marijana vlasnica je dijela kompanije Menta Montenegro koja se bavi prodajom kozmetičkih preparata. Na sajtu Privrednog suda upisana je zabrana raspolaganja imovinom njenog partnera u kompaniji Gorana Lakića, inače vlasnika apotekarske ustanove Sveti vrači. Prema imovinskom kartonu njena mjesečna zarada je 450 eura. Kako su školovali djecu na londonskom univerzitetu samo oni znaju.

Na školovanju u inostranstvu bili su i sinovi ministrice odbrane Milice Pejanović-Đurišić i bivšeg direktora Montenegro airlainsa Zorana Đurišića. Prema podacima koje je o sebi objavio na internetu, Luka Đurišić studirao je u Švajcarskoj, na Franklin Univerzitetu.

Njegov brat Ivan ima kompaniju TV. ME. u Podgorici koja se bavi izradom sajtova, zajedno sa Milošem Jeknićem, sinom Dušanke Jeknić, kontroverzne crnogorske diplomatkinje, optužene za šverc cigareta u Bariju, skupa sa premijerom Đukanovićem. Zajedničke fotografije sa žurki ili putovanja (egzotične destinacije se podrazumijevaju) česte su u njihovim on line albumima. Da krv nije voda, pokazuje i tompus koji je mladom Đurišiću nerijetko omiljeni rekvizit za fotografisanje.

Miloš Jeknić je ranije dospio u javnost kao generalni sekretar nacionalnog Golf saveza u Crnoj Gori, koja nema nijedan golf teren. Jeknić je prvi put sa golfom došao u dodir u Švajcarskoj. Sudirao je u Italiji, na milanskom fakultetu za jezike i komunikaciju IULM.

Privatnim biznisom se bavi i sin još jednog aktera duvanske afere, bivšeg ministra finansija Miroslava Ivaniševića. Petar Ivanišević ima kompaniju 3&D koja se bavi uvozom i izvozom pića. Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević objavio je na svom FB profilu prošle sedmice da ,,sin bivšeg šefa Državne revizorske institucije ima stan u Monte Karlu”. Iako smo pokušali, tu informaciju nijesmo uspjeli potvrditi. Jedina imovina Petra Ivaniševića, koju je zvanično prijavio njegov otac, je motor kawasaki, koji je u međuvremenu – prodat.

Stan u inostranstvu ima sin Ane Kolaravić, Edin, premijerov sestrić. Kako je Monitor već pisao mladi Kolarević je vlasnik stana na Menhetnu, vrijednog oko milion eura, čiji je vlasnik postao za vrijeme studija u Njujorku. Njegov otac Mehmed Kolarević, građevinski preduzetnik, saopštio je Monitoru da je stan uzet od kredita kod Hipo Alpe adria banke. Edin Kolarević posjeduje i nekretnine u Kotoru, Petrovcu, Kolašinu, na ime svojih kompanija. Kao osnov sticanja nekih od tih nekretnina u katastru se navodi ,,odluka državnih organa”, poput zemljišta u Dobroti (11.797 kvadratnih metara) vrijednog oko milion eura. Njegove kompanije većinom se bave građevinskom djelatnošću. U Privrednom sudu se vodi još i kao jedan od osnivača kompanije Aqua Montenegro, koja se bavi skupljanjem i distibucijom vode. Negova sestra Emina nije u biznis vodama. Njena interesovanja su demokratija i ljudska prava. Zapošljena je u Institutu za javnu politiku Vladimira Bebe Popovića, ujakovog malog za medijske poslove.

Kćerka Miodraga Vukovića, poslanika DPS, Maja Vuković se usavršavala u Belgiji. Prethodno je diplomirala na Institutu za razvoj i menadžment na grčkom univerzitetu. Njen brat Siniša Vuković, studirao je u Rimu, a sada radi u Johns Hopkins School of Advanced International Studies u Vašingtonu.

Rijetki koji nije studirao na Zapadu je sin Milana Roćena, bivšeg ministra inostranih poslova, Filip. Jedinac ministra Roćena studirao je u Moskvi, na Fakultetu za naftu i gas. Zaposlen je u javnom preduzeću Montenegrobonus, kojim upravlja Vlada. Prema imovinskom kartonu Milana Roćena, njegov sin imao je stan od 52 kvadrata u Podgorici, ali je, prema tvrdnjama bivšeg ministra, stan prodat kako bi on otplatio kredit od 100 hiljada eura. Milan Roćen je kredit od 100 hiljada eura otplatio u roku od godinu dana tokom koje je kao prihode prijavio platu od 800 eura i supruginu penziju.

Među rijetkima koji se nakon skupih studija nijesu počeli baviti biznisom je ćerka predsjednika države Filipa Vujanovića i sutkinje Vrhovnog suda Svetlane Vujanović. Nina Vujanović radi kao savjetnica u Centralnoj banci. ,,Magistar je ekonomije – zvanje stečeno na Univerzitetu Koleg u Londonu, duže specijalizacije iz ekonomije na Univerzitetu ekonomije Češke, Moskovskom državnom univerzitetu i Univerzitetu Mejn u SAD. Ekonomiju je diplomirala na Ekonomskom fakultetu UCG sa prosjekom 9,93.”, obrazložili su njeno postavljenje na to mjesto iz CBCG.

Sudeći po zvaničnim dokumentima, sin Vesne Medenice predsjednice Vrhovnog suda, Miloš nema zapošljenje ali ne ide mu loše. Predsjednica Vrhovnog suda je prijavila da njen sin posjeduje automobil audi Q7 i 160 kvadrata zemlje u Krašićima. Nije navela da je na toj zemlji Medenica izgradio vilu, jednu u nizu nelegalno sagrađenih u tom naselju, o čemu je Monitor pisao. Prvi komšija mu je ministar finansija Radoje Žugić. Miloš Medenica je nedavno dospio u javnost zbog prijetnji direktoru Centra za razvoj Durmitora Darku Stijepoviću, ali i po raskošnoj svadbi u hotelu Palas sa 400 zvanica. Tom ženidbom, Vesna Mednica uspostavila je rodbinsko-prijateljske odnose sa, Savom Grbovićem Džigijem, vlasnikom Lutrije Crne Gore.

Po svadbi u hotelu Splendid će ostati upamćen sin Svetozara Marovića, Miloš. Ali ne samo po tome. Mladi Marović je za kratko vrijeme postao jedan od najznačajnijih budvanskih biznismena. Bavi se građevinarstvom, nekretninama, ugostiteljstvom, nautičkim turizmom… Mediji su objavili da tužilaštvo provjerava njegov posao sa Aqua parkom, kada je opština izdala milionske garancije za projekat iza kog su tvrdili da stoje Španci. Ispostavilo se da su to naši Španci – Miloš Marović i sada pokojni Dragan Bećirović. I da su opustošili opštinsku kasu, ostavljajući joj milionske dugove.

Miloš Marović je u poslovnom partnerstvu sa porodicom Branislava Mićunovića i njegovim nećacima sa kojima je povezan preko budvanske Marine. Njegov i Mićunovićev poslovni partner Nebojša Čolan nedavno se pojavio i kao kupac Duvanskog kombinata, ali su odustali od tog posla. Ćerka Svetozara Marovića Milena zaposlena je u Opštini Budva, gradu koji važi za prćiju Marovića. Udata je za gradonačelnika Cetinja Aleksandra Bogdanovića.

Kad smo već kod feuda, među imućnijima su i sinovi bivšeg gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše, Miljan i Marko. Oni posjeduju hiljade kvadrata stambenog i poslovnog prostora, kao i zemljišta. Od samo jedne prodaje nekretnine Kineskoj ambasadi, Marko je zaradio oko milion eura. Miljan je zapošljen u diplomatiji, a od radnog mjesta ga nije moglo odvojiti ni ulično nasilništvo i napad na urednika i fotoreportera Vijesti.

Na kraju, važno je reći – nije samo po sebi sporno to što djeca vlastodržaca studiraju na prestižnim fakultetima i imaju vrijedne nekretnine. Problem je sistem koji su kreirali njihovi očevi u kom djeca koja su prinuđena da studiraju kod kuće (čitaj: većina), na državnom univerzitetu koji je urušen u svakom smislu, neće dobiti priliku ni da se zaposle. Jer su radna mjesta popunila djeca funkcionera i njihovih. I niko ne može da im spori što su tu. Imaju diplome prestižnih inostranih fakulteta. Ostalima valjda ostaje da okušaju sreću u inostranstvu, kao konobarice ili moleri. Tako nastaju naše male tranizicione dinastije.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo