Povežite se sa nama

DUHANKESA

Glas koji šapće

Objavljeno prije

na

Ko neće kad može – kad htjedne, neće moći! Kako je vrijeme prolazilo, stari prosjak je sve češće slušao glas kojim mu je, davno, onaj putujući derviš šapnuo ovu rečenicu. Taj se glas javljao ne kao sjećanje, nego živo i jasno; u toku ovog ljeta već više puta mu se desilo da na uhu osjeti i dah onoga koji to šapće, pa bi posegnuo rukom da dodirne tog čovjeka. Nije mogao povjerovati da mu se glas i dah tog derviša pričinjava. Toliko je taj glas bio stvaran a dah topao i ljudski, da je već počeo vjerovati kako se taj čovjek koji šapće, hitro i bešumno ukloni prije nego što ga on uspije uhvatiti ili barem dodirnuti mu skutove. Nije to bilo zato što je morao vjerovati samo svom sluhu, budući da je bio slijep. I ljudi koji vide, više vjeruju ušima nego očima. Sjetite se samo koliko puta ste bili sigurni da se u mrkloj noći neko pritajio, jer ste jasno čuli neki šum, iako ništa sumnjivo niste mogli vidjeti!?

I kada je prvi put čuo taj glas, bilo je ljeto. Samo što je tada bio početak ljeta, a sada je ljeto klonulo svom kraju. Na pragu prve mladosti, tek što je ušao u svoje dvadesete, već je skovao plan o svom budućem životu i donijeo čvrstu odluku da od njega ne odstupi ni po koju cijenu. Planirao je da se uzdrži od svih uživanja i da se odrekne od svega što bi mu oduzimalo vrijeme, dok ne postigne svoj cilj. A cilj je bio da danonoćnim radom stekne dovoljno novca s kojim će kasnije moći da nadoknadi izgubljene radosti, propuštena zadovoljstva, odloženu ljepotu života. Duša mu je žudila za dugim besposlenim danima provedenima prijateljima, srce mu je igralo pri pomisli na noći provedene sa djevojkom s kojom bi se volio, na sam pomen dalekih putovanja, misli su mu jezdile kao divlji konji preko sunčane visoravni! Odolijevao je godinama, s mukom, ali bez i jednog ustupka takvim željama. Kad mu je bilo najteže, naišao je niotkuda, taj derviš i šapnuo mu onu rečenicu. Nije ga poslušao. Nije htjeo, iako je mogao. I onda je došla ta bolest, i propast kuće, i gubitak vida. Sada je prosjak, još u snazi, još željan svega! Još hoće, ali sada više ne može…

Iz razmišljanja ga prenu opet isti glas. – Sjećaš li se šta sam ti onda rekao? Upita ga. – Sjećam se! Nisi me tada poslušao. Ipak, pošto si ostao vjeran svojoj odluci, čak i na svoju veliku štetu, nagradiću te za tvoju čvrstinu. Ovdje je čarobna mast. Kada je utrljaš u lijevo oko, progledaćeš na to oko i moći ćeš vidjeti sva mjesta na kojima je skriveno zlato. Ali pazi, ako utrljaš mast u desno oko, oslijepićeš i izgubićeš svo bogatstvo! Slijepi prosjak osjeti u ruci jednu kutijicu od slonovače. Pažljivo je otvori. Prijatan miris mehlema ohrabri ga i on na vrh prsta utrlja malo mehlema u lijevo oko. Trenutak zatim, progleda, prvi put poslije više od dvadeset godina! Sjedio je u sjenci jedne velike divlje trešnje, sunce je blistalo na zelenim padinama, nad kojima je svijetlila plava kupola vedrog neba. Nigdje nije bilo ni žive duše. Derviš je nekud nestao.

Godinu dana kasnije, sada bogat i ugledan, nekadašnji slijepi prosjak posta opsjednut idejom da je derviš nešto ipak sakrio od njega. Sve više je bivao uvjeren da ga je derviš obmanuo, čak i slagao, kada mu je rekao da ne maže desno oko. Kako može isti mehlem vratiti vid i dati takvu moć lijevom oku, a da na desnom oku jednog istog čovjeka izazove slijepilo!? Tu se nešto krije! I to sigruno. Nešto veoma krupno! Najvjerovatnije da će mu ovaj mehlem vratiti vid i na desnom oku, obdariti ga najvećom mudrošću i učiniti ga najmoćnijim čovjekom! A derviš je to svakako znao i zato ga je plašio onom pričom. Donijevši čvrstu odluku, ode istog dana pod onu istu divlju trešnju, gdje ga niko nije mogao vidjeti. Isti prijatni miris mehlema zapahnu ga kad otvori kutijicu od slonovače. Na vrh prsta utrlja malo masti u desno oko. I oslijepi na oba oka.

Užas koji ga obuze prekide glas koji mu šapnu: Ko hoće kad može – kad više ne mogne, neće ni htjeti! Da si na vrijeme činio ono što možeš, ne bi ni poželio ono što više ne možeš.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Politika kao doziranje informacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni cilj svake politike doziranih i tempiranih informacija,  pa i informacije koju je  objavio Financial Times da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona je  da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju

 

 

Prije nekoliko dana ugledni londonski Financial Times je objavio podatak da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona eura.  Tim povodom, odmah je reagovala ruska državna TV, kanal MARDAN. Na pitanje gdje je ta municija otišla i da li je upotrijebljena, gostujući  ekspert je bez oklijevanja precizirao da je završila u Ukrajini i da je upotrijebljena na rusko-ukrajinskom frontu protiv ruske armije i pri tom nabrojao nekoliko konkretnih lokacija. Kada ga je voditelj podsjetio da je to čudno, s obzirom da je Srbija „bratska zemlja“ Rusije, ekspert se razbijesnio i proglasio  Srbe za neprijatelje a ne braću, dodavši da je poslije ovoga što je uradila,  Srbija najgora kurva (u engleskom prevodu: worst whore: ruski: poslednja končna šljuha)??

Danas je objavljena vijest da je EU potpisala dogovor sa Srbijom o jačanju saradnje na kontroli ilegalne migracije i menadžiranja kontrole granica. U ime EU  dogovor Frontex-a je potpisao komesar za Domaće poslove (Home Affairs) Jiva Johanson, dok je potpisnik u ime Srbije bio ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić. Od ukupno 480 oficira Frontexa raspoređenih na Zapadnom Balkanu, njih 111 se već duže vremena nalazi u Srbiji, na obezbjeđenju i kontroli granica Srbije sa  Mađarskom i Bugarskom, članicama EU. Suštinska novina ovog dogovora je u tome što će se, nakon njegovog usvajanja u EU Parlamentu i ratifikacije u Skupštini Srbiji, snage Frontexa rasporediti na cijeloj teritoriji Srbije, odnosno, na granicama sa svim susjednim državama, a ne samo sa državama EU. Konkretno, to znači da će Frontex učestvovati i u kontroli granica Srbije sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom, koje Ustav Srbije formalno definiše kao integralni dio ove države.

Doziranje i tempiranje informacija je u ovom slučaju više nego očigledno, pa je utoliko zanimljivije analizirati moguće ciljeve ove igre.    Na prvi pogled, veza između ove dvije informacije je jasna. Srbija je objektivno već uzela stranu, priklonila se Zapadu i definitivno se distancirala od Rusije. Sada, kada  je njena dvostruka igra  raskrinkana do granica skandala, kao gest obostrane dobre volje i uzajamnog približavanja, EU dobija dozvolu da zajedno sa snagama Srbije, kontroliše njene granice u cjelini. Možda se ljubav na prvi pogled treba prihvatiti bez razmišljanja, ali u politici je pravilo da ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled. Najprije, i Zapad i Rusija su svakako  već znali za isporuku granata i municije vrijednu 800 miliona eura iz 2022. godine. Prvo pitanje je zašto je sada izabran trenutak da ta informacija procuri i to preko Finacial Times-a?  Kome je upućena onako prenaglašena i direktno uvredljiva reakcija spomenutog ruskog TV kanala na račun Srbije, ako se zna da iz Moskve nije uslijedila nikakva oficijalna reakcija i ni  jedna diplomatska protestna nota? Kao ni demant iz Beograda! Ruskoj javnosti? Javnosti u Srbiji? Ili možda građanima EU i SAD? Uz toliki neuvjerljivo glumljeni  gnjev, kao da je Rusija tek sada saznala za ovu prodaju oružja i to iz Finacial Timesa!?

Postoje li dokazi da je ta informacija uopšte tačna? Izvor informacije (Finacial Times) nije instanca zadužena da prva saopšti ovakvu vrstu informacija,  niti je prenaglašena reakcija ruskog TV kanala, instanca zadužena da na ovakvu informaciju prva reagira! Očito, i jedna i druga strana (EU, odnosno Rusija) imaju svoje ciljeve njenim puštanjem u javnost upravo preko ovih medija i na ovakav način. Ako se hoće podstaći špekulacije o predstojećim dešavanjima na Zapadnom Balkanu u vrijeme sve oštrijih tenzija, postignut je pun pogodak: Da li je cilj smirivanje građana  ili širenje osjećaja neizvjesnosti? Jačanje uzajamnog povjerenja ili izazivanje nepovjerenja između nacija koje žive na ovim prostorima?  Mijenja li se uloga Srbije u kontekstu ovih informacija?  Znače li one novu prijetnju za Kosovo ili naprotiv, njegovu veću sigurnost?  Podstiču li ili definitivno zatvaraju priče o secesiji RS od Bosne i Hercegovine? Šta znače za Crnu Goru, šta za Makedoniju?

Jedno je sigurno: glavni cilj svake, pa i ove politike doziranih i tempiranih informacija jeste da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju. To se naziva pravo građana da budu informisani i obaveza države da ih informiše.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Ajhmanovi sinovi” u “postnormalnom svijetu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli u “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg čovjeka zamijenio “Postčovjek“

 

Izgleda da se nelogičnosti lakše prihvataju i brže šire nego kritička ukazivanja na njihovu neodrživost. Ovo sam prvi put zapazio začuđen lakoćom kojom se pojam “Postmodernizam“ globalno odomaćio u vokabularu svih ljudi bez obzira na stepen obrazovanja i IQ. Totalni muk na koji je naišlo moje uporno  ukazivanja da je hronološki prefiks “Post“, sadržinski zapravo prazan, te da logički implicira obavezu da buduće epohalne promjene notiramo isključivo kao potencijalno beskrajni niz sukcesivnih “Postpostpost…modernizama“,  potvrdilo mi je staru istinu da je kucanje na vrata gluhoga, gubljenje vremena.

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli nu “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, u šta smo bili uvjereni,  čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg  čovjeka zamijenio “Postčovjek“. Tezu da je isteklo vrijeme čovjeka kakvog smo imali pred očima kroz cijelu dosadašnju historiju, eksplicite je najavio njemački filozof Ginter Anders u djelu Zastarjelost čovjeka. Prvi tom ove knjige, objavljen je 1956. godine pod naslovom O duši u doba druge industrijske revolucije; drugi tom, naslovljen  O destrukciji života u doba treće industrijske revolucije,  uslijedio je 1980. godine. Centralna teza ove sjajne studije potencira presudni uticaj društvenih okolnosti na karakter i sadržaj ljudskog ponašanja. Tempo promjena društvenih okolnosti tokom Druge i Treće industrijske revolucije daleko je premašio sposobnost čovjeka da im se prilagodi, što ga je, u doslovnom smislu, učinilo zastarjelim, nesposobnim da se nosi sa tim promjenama.

Slijedeći filozofiju humanističkog optimizma, Anders je bio nepokolebljivo uvjeren da sve moralne aberacije i zlo imaju svoj izvor u konkretnim društvenim okolnostima i ideologijama a ne u samim ljudima. Optimizam ove filozofije svodi se na jednačinu: Loši uslovi – loši ljudi; dobri uslovi – dobri ljudi, što  podrazumijeva da će sa odgovarajućom promjenom društvenih okolnosti, iščeznuti  praksa antihumanizma i nasilja ljudi nad ljudima.

Kobna  zabluda! Zlo u čovjeku je čovjekovo zlo! Kola kroz njegovu krv, u njegovoj koštanoj srži se stvara! Ne samo da nije posljedica društvenog zla, nego je uzrok društveng i svakog drugog zla!  Ono što je Konrad Lorenc konstatovao u svojim istraživanjima o agresivnosti kao izvornom, univerzalno zastupljenim, fiksiranim načinom ponašanja, nezavisnim od okolnosti, imala je u vidu 1961. godine Hana Arent u svom tekstu “Ajhman u Jerusalemu“, kada je ukazala na banalnost zla, njegovu neiskorjenjivu sveprisutnost potvrđenu u činjenici da i najstrašnije zločine mogu počiniti sasvim obični ljudi. Istim povodom i Ginter Anders je napisao tekst “Mi, sinovi Ajhmana: Otvoreno pismo Klausu Ajhmanu“ (sinu Adolfa Ajhmana, realizatora nacističkog genocida i holokausta nad Jevrejima). U ovom tekstu Anders je predložio da se ubuduće, ime “Ajhman“ koristi kao naziv za kategoriju ljudi koji aktivno učestvuju u bilo kom genocidu, negiraju ga, ignorišu  ili odbijaju da slušaju o njemu, odnosno ne preuzimaju nikakvu aktivnost protiv genocida. Obraćajući se mladima u Njemačkoj i Austriji, posebno mnogim mladim piscima, koji su u to vrijeme tražili način da afirmišu empatiju prema svojim roditeljima (generacijom učesnika i pobornika nacizma Trečeg Rajha), Ginter Anders naglašava da je, „…ne samo za Ajhmanovog sina Klausa, nego za sve “Ajhmanove sinove“, jedina moralno ispravna alternativa da osude zločine svojih očeva, umjesto što poriču ili prećutkuju.“

Rezolucija o genocidu u Srebrenici, nedavno usvojena na Zasjedanju generalne skupštine OUN u Njujorku, potvrdila je da su “Ajhmanovi sinovi“ prisutni i danas, u ovom svijetu, koji nikada nije bio toliko normalan da bi opravdao naziv “postnormalni svijet“. Ko god bili i kako god se zvali, svi oni koji odbijaju istinu potvrđenu u svakoj riječi Rezolucije o Srebrenici, ostaće zauvijek obilježeni kao “Ajhmanovi sinovi“.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niste im nanijeli zlo. Ali oni vama jesu. Sada mrze vas zbog toga!“
Fjodor Mihailovič Dostojevski

 

Bio jednom jedan lopov. Njegov prvi susjed ga je smatrao za svog najboljeg prijatelja, otvorio mu je svoje srce i dao mu ključeve od svoje kuće. Lopov se samo pravio da i on svog susjeda smatra za svog najboljeg prijatelja. Rekao je da je i on njemu  otvorio svoje srce. Ali ključeve od svoje kuće nije mu dao.  Njegov pravi cilj bio je da ga pokrade.

Jednoga dana, ukazala se zgodna prilika lopovu.  Iskoristi odsustvo svog prijatelja,  u po bijela dana upadne mu kuću i pokrade sve što je našao vrijedno u kući. Dok je na očigled komšija i mnogih slučajnih prolaznika sve to tovario u svoj pik-ap, vrati se njegov prijatelj i upita ga šta to radi. Lopov se samo grubo obrecnu da on uzima ono što je njegovo, sjede u natovareni pik-ap i odveze se sa svim pokradenim dragocjenostima.

Na osnovu nepobitnih dokaza desetak očevidaca, policija uhapsi lopova. Sud proglasi lopova – lopovom. Na osnovu političkih veza, lopov ne bude osuđen na zatvorsku kaznu. Čak nije morao ni da vrati pokradene dragocjenosti, niti da plati štetu. Ipak, Skupština grada donese odluku kojom se krađa usred dana proglašava za kriminal, navodeći konkretno upravo ovaj slučaj, ali ne imenujući lopova počinitelja. Iako neprozvan, lopov se pojavi na sjednici Skupštine i oštro se suprotstavi njenom usvajanju, tvrdeći da će takva odluka njega žigosati kao lopova i time zavaditi sve njegove prijatelje-lopove, sa svim prjateljima onog poštenog i pokradenog čovjeka. Srećom, na kraju se ipak sve dobro završilo, nakon što je onaj nekadašnji lopov postao pošten čovjek.

U svom obraćanju u OUN, na glasanju o usvajanju Rezolucije o obilježavanja genocida u Srebrenici, gospodin Aleksandar Vučić pita: „Zašto se donosi Rezolucija, ako je odgovornost pojedinačna?“ A u Rezoluciji zaista nema pomena ni o Srbiji, ni o RS, ni o Srbima, niti o bilo kom konkretnom pojedincu! Čak ni Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu spomenuti! Uz amandmane koje je podnijela Crna Gora i koji su usvojeni, počinitelj genocida u Srebrenici je ostao pravno apsolutno anoniman: Inconnu – Nepoznat.

Očigledno, pravo kontra-pitanje je: Zašto se gospodin Aleksandar Vučić (autor pokliča:„Ubićemo stotinu muslimana za jednog Srbina!“), osjeća prozvanim!? I u kom svojstvu? Da kao predsjednik, brani obraz Srbije? Ali Srbija nije spomenuta? Da brani obraz SR? Iako SR spada u drugu državu – Bosnu i Hercegovinu – da brani Srbe koji u njoj žive? Ali zašto, kada ni oni nisu spomenuti!?  I zašto uopšte smatra da su Srbija, SR, Srbi ovom rezolucijom prozvani za genocid? Zna li neko? Ili to možda znaju svi? Čim se kaže – Srebrenica!

Na retoričko pitanje koje sam postavlja: „Da li Rezolucija donosi pomirenje zemlji o kojoj je riječ – Bosni i Hercegovini BiH?“ – odrešito sam odgovara: „Ne! Uopšte ne!“ Zanimljivo bi bilo pitati gospodina Aleksandra Vučića, na osnovu čega se on osjeća pozvanim da govori u ime BiH? I da sa toliko sigurnosti predviđa događaje u njoj! Na pitanje:“Da li donosi pomirenje u regiji?“  sa istom sigurnošu slijedi isti rezolutni odgovor:„Ne! Uopšte ne!“ U daljem izlaganju nižu se monološka pitanja:“Kome ovo treba?“; „Zašto baš u ovom trenutku?“; „Hoće li ova Rezolucija bilo koga u BiH ujediniti?“, kao i odgovori:“Nekome drugome to treba!“; “Neće!“; „Hoće li nekoga ujediniti?“ „Neće!“; „Podjele će postati dublje i dublje!“;„Hoće li donijeti mir i stabilnost u budućnosti?“: „Sumnjam!“ Kao da već unaprijed zna! Da nije nešto već pripremio? A šta bi, po njemu donijelo mir i stabilnost  u Bosni i Hercegovini,  u Srbiji,  u regionu, u budućnosti,  odmah, još danas!? Da Bosna i Hercegovina podnese predstavku do UN da genocid u Srebrenici nije ni izvršen!? A ako i jeste, da ga nisu izvršili oni za koje i gospodin Aleksandar Vučić i cijeli svijet zna da jesu!?

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje!  Ova Rezolucija će dovesti do pomirenja! Kada? Kada jednom njena istina bude prihvaćena. Znate li kako je onaj lopov iz priče postao pošten čovjek? Prihvatio je istinu. Samo kada prihvati istinu, lopov može krenuti poštenim putem.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo