Povežite se sa nama

KULTURA

Granice dokumentarnog filma

Objavljeno prije

na

Filmovi o ratnim traumama, posebno ako se klasifikuju kao dokumentarni, mogu biti edukativni, podsjećajući one koje su zaboravili ili ne žele da priznaju da je genocid postojao, kao na primjer papin britanski kolega, kojeg je nedavno prozvala njemačka kancelarka i natjerala na izvinjenje kada je negirao postojanje holokausta. Uprkos činjenici da filmovi o holokaustu (izuzetak je devetosatno dokumentarno Lanzmanovo remek djelo Shoah) daju publici najčešće narcisoidnu satisfakciju o istorijskoj katastrofi koja blijedi sa svakim novim (opasno zavodljivim) narativom, ipak je dobro što se zaboravna publika može podsjećati – makar i kroz filmsku priču – na sramnu epizodu skorije istorije velikog masakra jednog genosa (za definiciju termina genocid 1944, zahvalni smo genijalnom zakonskom eskpertu, poljskom Jevreju, Raphaelu Lemkinu).

Ali šta se desi ako zaboravimo ili negiramo gnusne genocide (zaborav kome su posebno skloni političari iz balkanskog regiona), kada uđemo u (post)traumatično amnezijsko stanje, kada nam je sjećanje maglovito ili se pitamo gdje su i čije su granice odgovornosti i krivice?

Odgovor na ova pitanja NE daje jedan od ovogodišnjih nominovanih filmova za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma, iako je bio favorit nekoliko filmskih festivala, dobitnik značajnih mirovnih priznanja i nagrada međunarodne filmske kritike (uključujući britansku, američku i izraelsku), ali i pored hrpe osvojenih nagrada koje obično predskazuju konačni trijumf zlatne statue američke akademije, osvježavajuće je konstatovati da je film ostao bez Oskara (koji je, u ovoj kategoriji, dodijeljen japanskom Odlasci).

Valcer sa Baširom, izraelski film, opisan u mnogim kritikama kao ,,velika istorijska lekcija, pravi ratni film, memoar, primjer istraživačkog novinarstva, sjajni utemeljivač novog filmskog žanra – doku-animacije” (da li su kritičari zaboravili na ranija slična ostvarenja poput Linklaterovog Waking life ili Morgenovog Chicago 10, da pomenem samo par?) već u naslovu je problematičan. Bašir je bio libanski predsjednik koji je ubijen u svojoj 34. godini (spekulacije su brojne i variraju od sirijskog plana do izraelske zavjere). A valcer je forma plesne umjetnosti, austrijskog porijekla (Šubert i Šopen su ih komponovali, mada ne uvijek i za izvedbu, dok je Štraus dobio titulu ,,kralja valcera”). Dakle, već u zavodljivo-ironičnom naslovu, film suptilno sugeriše zapadno-kulturni elitizam, evropeizaciju Orijenta (islama?) i implicira (skrivenu) ideološku poruku.
Ari Folman, izraelski režiser, uglavnom dokumentarista, bira formu animacije kako bi se uhvatio u koštac sa košmarima iz izrealsko-libanskog rata, u kojem je, kao mladić, bio učesnik. Sam izbor teme – masakra koji su počinili drugi, a u kojem je njegova zemlja indirektno učestvovala (izrealsku inidrektnu odgovornost u masakru je utvrdila Kahan komisija izraelske vlade 1983), masakra oko 3000 Palestinaca od strane libanskih hrišćanskih falangista (kao odmazda za ubijenog predsjednika) koji su se nalazili u izbjegličkom kampu u Sabri i Šatili pod kontrolom izraelskih snaga – sugeriše nejasnu (podijeljenu) odgovornost u ovom užasu, maglovitu haotičnost zločina i nepouzdanost subjektivnog sjećanja, izbjegavajući tako direktno suočavanje sa događajem. Indirektno je ovdje ključna riječ, jer omogućava distanciranje od istorijske katastrofe ali i od odgovornosti. ,,Film treba da bude halucinatoran ali i realističan. Želio sam da napravim realističan film na sanjiv način, tako da publika bude zbunjena do samog kraja da li se zaista desilo ili ne”, kaže režiser.
Ova iskrena režisereva izjava još više komplikuje već komplikovane stvari, jer računa na gledateljsko nepoznavanje istorije (otupjelost ili mladost?). Kome su, zapravo, ovakvi – prenagrađivani – filmovi namijenjeni? Kakva to publika treba da se oduševi specijalnim efektima animirane forme i klimavim, jedva održivim, scenariom sa labavom ideološkom porukom? I koga još treba da impresiona narativ o sanjivosti realnih zvjerstava, mutnim pitanjima o odnosu moći i rasističkog efekta, danas kada puno pričamo o antirasizmu, multietničkoj (i drugoj) toleranciji, ksenofobiji, antiislamu, antisemitizmu, anti-afroamerikanizmu i da, o političkoj korektnosti. I šta zapravo znače ovi pojmovi kojima nepažljivo baratamo, gdje im je ,,početak” a gdje ,,kraj”? Yuval-Daviesina definicija (u Granicama rase) je korisno precizna:
,,Specifičnost rasizma, koji počiva na pojmu etničkog grupisanja, sadrži diskurs i praksu inferiorizacije etničkih grupa. Pošto rasizam takođe podrazumijeva pojam nepoželjnosti određenih grupa – u oblicima u kojima postoje – to može da vodi pokušajima asimilacije, uništenja ili isključenja. Na primjer, antimuslimanski rasizam u Velikoj Britaniji se više oslanja na pojmove ‘necivilizovanog’ i navodno inferiornog i nepoželjnog karaktera islamske religije i načina života, nego na eksplicitan pojam o biološkoj inferiornosti. Razlike koje se prave između etnocentrizma, ksenofobije i rasizma ne smiju biti definisane na uobičajeno percepiran način, gdje se rasizam obično ograničava na rasno stigmatizovane grupe. Etnocentrizam se javlja kada se jedna kultura uzima zdravo za gotovo – kao jedina prirodna – i kao takva mora biti karakteristična za sve etnije u većoj ili manjoj mjeri. Ksenofobija ili nepodnošljivost stranca ili autsajdera postaje rasizam kada su umiješani i odnosi moći, koji proizvode antipatiju i rasističke efekte.”

Koliko me pamćenje služi – da se odmah ogradim od odgovornosti za eventualne greške – Frojdovska psihoanaliza je vezivno tkivo narativne strukture Folmanovog filma. A Frojdova analiza (snovi, sjećanja, svjesno-nesvjesno) je dostupna samo naprednim izrealskim vojnicima. Niko sa druge strane – od Libanaca ili Palestinaca – nije upitan za mišljenje ili sjećanje ovog događaja, jer ,,vjerovatno za psiho-analizu nisu ni čuli”. Niti mare za takve kulturne proizvode progresivnog Zapada. Film obiluje scenama zavođenja oksidenta (oksidentalizacije), igrajući na klišeizirane kontraste između prozapadnih izrealskih vojnika i nazadnog muslimanskog stanovništva, koje kao da svaljuju krivicu za krvoproliće na nevino dječačko slušanje David Bowieja i punka, ili adolescentsko inhaliranje marihuane koje uzrokuje halucinacije i edipovske fantazije majčinskog zagrljaja; nekad se čuju ratno-huškačke pjesme koje vatreno pjevaju ovi naivni dječaci: ,,Dobro jutro, Liban” i ,,Danas sam bombardovao Bejrut”. A motiv iz naslova je – trenutak kada jedan ,,dječak” u toku borbe puca (u svakom smislu) i valcuje sa mitraljezom po svemu što ga okružuje.
Mnogo suberzivnije (ujedno i odgovornije) bi bilo fokusiranje na specifičnost svog konteksta i dekonstrukciju zapadnog kolonijalizma, kao što je to uradila prije dvije godine, Iranka Marjane Satrapi u iskrenijem, moralno ubjedljivijem i estetski snažnijem Persepolisu, maestralnom filmu u kom se intimno mnogo suptilnije pretvara u univerzalno. Valcer sa Baširom izgleda kao blijeda kopija Persepolisa, kao slabi pokušaj ,,muške (re)akcije” na ,,žensko tkanje”. Folman animira (u bukvalnom vizuelno-tehničkom i u metaforičkom smislu) drugare iz rata, koji pokušavaju da se sjete, šta se tačno dogodilo. Mnogi od njih su nastavili normalan i uspješan život, neki su ostali u Izrealu (gdje praktikuju borilačke vještine), neki su emigrirali u Holandiju gdje su izgradili carstvo falafel restorana (gdje mogu do mile volje legalno pušiti marihuanu i posvetiti se, u miru i normalnom ritmu života, auto-introspekcijskoj terapiji).

Valcer sa Baširom nije nikakav istorijski dokument niti manifest umjetničke odgovornosti, kako pretenduju nagrade. Samo je neuspjeli pokušaj intelektualnog eksperimenta, subjektivnog kolaža – o krizi psihe, dilemi, nadrealnim halucinacijama. Jedini ,,dokument” je sramni kraj filma – minut arhivskog snimka beživotnih, krvlju umazanih i dehumanizovanih palestinskih tijela. Uprkos komercijalno smišljenim efektima i dobroj fotografiji (David Polonski i Yoni Goodman), realan kraj ne dolazi niti kao šok istine, niti kao konačno iskupljenje.

Mogu razumjeti da je distanciranje potrebno kada ste žrtva – tako se ,,olakšava” suočavanje sa bolom, traumom. Ali ako ste osvajač, napadač, zašto je potrebno distanciranje forme, u ovom slučaju animacije, ako vam je cilj dokumentarnost i istoričnost trenutka? Ako to nije cilj, onda se želite i vi prikazati žrtvom, plivajući po blatu rovova i halucinatornih sjećanja, košmara i sanjivosti. Tako se rješava samo autorova trauma, koju je egocentrično podijelio sa gledaocima i samo on, bivši vojnik jednog masakra, može osjećati blagodetne učinke iskupljivačke terapije ovog vojničkog filma. U magli sjećanja, publika je izmanipulisana, uskraćena za jasan stav osude i umjetničko poštenje. Pročišćeno možete izaći jedino ako ste muškarac – bivši vojnik, na nekom ratištu bilo gdje, učesnik masakra sa puno mrtvih tijela okolo… Žena – ako se sjeti da je žensko – nema se sa kim identifikovati – osim sa mrtvim tijelima.
Ili de gustibus non est disputandum…?

Maja BOGOJEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo