Povežite se sa nama

KULTURA

Granice dokumentarnog filma

Objavljeno prije

na

Filmovi o ratnim traumama, posebno ako se klasifikuju kao dokumentarni, mogu biti edukativni, podsjećajući one koje su zaboravili ili ne žele da priznaju da je genocid postojao, kao na primjer papin britanski kolega, kojeg je nedavno prozvala njemačka kancelarka i natjerala na izvinjenje kada je negirao postojanje holokausta. Uprkos činjenici da filmovi o holokaustu (izuzetak je devetosatno dokumentarno Lanzmanovo remek djelo Shoah) daju publici najčešće narcisoidnu satisfakciju o istorijskoj katastrofi koja blijedi sa svakim novim (opasno zavodljivim) narativom, ipak je dobro što se zaboravna publika može podsjećati – makar i kroz filmsku priču – na sramnu epizodu skorije istorije velikog masakra jednog genosa (za definiciju termina genocid 1944, zahvalni smo genijalnom zakonskom eskpertu, poljskom Jevreju, Raphaelu Lemkinu).

Ali šta se desi ako zaboravimo ili negiramo gnusne genocide (zaborav kome su posebno skloni političari iz balkanskog regiona), kada uđemo u (post)traumatično amnezijsko stanje, kada nam je sjećanje maglovito ili se pitamo gdje su i čije su granice odgovornosti i krivice?

Odgovor na ova pitanja NE daje jedan od ovogodišnjih nominovanih filmova za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma, iako je bio favorit nekoliko filmskih festivala, dobitnik značajnih mirovnih priznanja i nagrada međunarodne filmske kritike (uključujući britansku, američku i izraelsku), ali i pored hrpe osvojenih nagrada koje obično predskazuju konačni trijumf zlatne statue američke akademije, osvježavajuće je konstatovati da je film ostao bez Oskara (koji je, u ovoj kategoriji, dodijeljen japanskom Odlasci).

Valcer sa Baširom, izraelski film, opisan u mnogim kritikama kao ,,velika istorijska lekcija, pravi ratni film, memoar, primjer istraživačkog novinarstva, sjajni utemeljivač novog filmskog žanra – doku-animacije” (da li su kritičari zaboravili na ranija slična ostvarenja poput Linklaterovog Waking life ili Morgenovog Chicago 10, da pomenem samo par?) već u naslovu je problematičan. Bašir je bio libanski predsjednik koji je ubijen u svojoj 34. godini (spekulacije su brojne i variraju od sirijskog plana do izraelske zavjere). A valcer je forma plesne umjetnosti, austrijskog porijekla (Šubert i Šopen su ih komponovali, mada ne uvijek i za izvedbu, dok je Štraus dobio titulu ,,kralja valcera”). Dakle, već u zavodljivo-ironičnom naslovu, film suptilno sugeriše zapadno-kulturni elitizam, evropeizaciju Orijenta (islama?) i implicira (skrivenu) ideološku poruku.
Ari Folman, izraelski režiser, uglavnom dokumentarista, bira formu animacije kako bi se uhvatio u koštac sa košmarima iz izrealsko-libanskog rata, u kojem je, kao mladić, bio učesnik. Sam izbor teme – masakra koji su počinili drugi, a u kojem je njegova zemlja indirektno učestvovala (izrealsku inidrektnu odgovornost u masakru je utvrdila Kahan komisija izraelske vlade 1983), masakra oko 3000 Palestinaca od strane libanskih hrišćanskih falangista (kao odmazda za ubijenog predsjednika) koji su se nalazili u izbjegličkom kampu u Sabri i Šatili pod kontrolom izraelskih snaga – sugeriše nejasnu (podijeljenu) odgovornost u ovom užasu, maglovitu haotičnost zločina i nepouzdanost subjektivnog sjećanja, izbjegavajući tako direktno suočavanje sa događajem. Indirektno je ovdje ključna riječ, jer omogućava distanciranje od istorijske katastrofe ali i od odgovornosti. ,,Film treba da bude halucinatoran ali i realističan. Želio sam da napravim realističan film na sanjiv način, tako da publika bude zbunjena do samog kraja da li se zaista desilo ili ne”, kaže režiser.
Ova iskrena režisereva izjava još više komplikuje već komplikovane stvari, jer računa na gledateljsko nepoznavanje istorije (otupjelost ili mladost?). Kome su, zapravo, ovakvi – prenagrađivani – filmovi namijenjeni? Kakva to publika treba da se oduševi specijalnim efektima animirane forme i klimavim, jedva održivim, scenariom sa labavom ideološkom porukom? I koga još treba da impresiona narativ o sanjivosti realnih zvjerstava, mutnim pitanjima o odnosu moći i rasističkog efekta, danas kada puno pričamo o antirasizmu, multietničkoj (i drugoj) toleranciji, ksenofobiji, antiislamu, antisemitizmu, anti-afroamerikanizmu i da, o političkoj korektnosti. I šta zapravo znače ovi pojmovi kojima nepažljivo baratamo, gdje im je ,,početak” a gdje ,,kraj”? Yuval-Daviesina definicija (u Granicama rase) je korisno precizna:
,,Specifičnost rasizma, koji počiva na pojmu etničkog grupisanja, sadrži diskurs i praksu inferiorizacije etničkih grupa. Pošto rasizam takođe podrazumijeva pojam nepoželjnosti određenih grupa – u oblicima u kojima postoje – to može da vodi pokušajima asimilacije, uništenja ili isključenja. Na primjer, antimuslimanski rasizam u Velikoj Britaniji se više oslanja na pojmove ‘necivilizovanog’ i navodno inferiornog i nepoželjnog karaktera islamske religije i načina života, nego na eksplicitan pojam o biološkoj inferiornosti. Razlike koje se prave između etnocentrizma, ksenofobije i rasizma ne smiju biti definisane na uobičajeno percepiran način, gdje se rasizam obično ograničava na rasno stigmatizovane grupe. Etnocentrizam se javlja kada se jedna kultura uzima zdravo za gotovo – kao jedina prirodna – i kao takva mora biti karakteristična za sve etnije u većoj ili manjoj mjeri. Ksenofobija ili nepodnošljivost stranca ili autsajdera postaje rasizam kada su umiješani i odnosi moći, koji proizvode antipatiju i rasističke efekte.”

Koliko me pamćenje služi – da se odmah ogradim od odgovornosti za eventualne greške – Frojdovska psihoanaliza je vezivno tkivo narativne strukture Folmanovog filma. A Frojdova analiza (snovi, sjećanja, svjesno-nesvjesno) je dostupna samo naprednim izrealskim vojnicima. Niko sa druge strane – od Libanaca ili Palestinaca – nije upitan za mišljenje ili sjećanje ovog događaja, jer ,,vjerovatno za psiho-analizu nisu ni čuli”. Niti mare za takve kulturne proizvode progresivnog Zapada. Film obiluje scenama zavođenja oksidenta (oksidentalizacije), igrajući na klišeizirane kontraste između prozapadnih izrealskih vojnika i nazadnog muslimanskog stanovništva, koje kao da svaljuju krivicu za krvoproliće na nevino dječačko slušanje David Bowieja i punka, ili adolescentsko inhaliranje marihuane koje uzrokuje halucinacije i edipovske fantazije majčinskog zagrljaja; nekad se čuju ratno-huškačke pjesme koje vatreno pjevaju ovi naivni dječaci: ,,Dobro jutro, Liban” i ,,Danas sam bombardovao Bejrut”. A motiv iz naslova je – trenutak kada jedan ,,dječak” u toku borbe puca (u svakom smislu) i valcuje sa mitraljezom po svemu što ga okružuje.
Mnogo suberzivnije (ujedno i odgovornije) bi bilo fokusiranje na specifičnost svog konteksta i dekonstrukciju zapadnog kolonijalizma, kao što je to uradila prije dvije godine, Iranka Marjane Satrapi u iskrenijem, moralno ubjedljivijem i estetski snažnijem Persepolisu, maestralnom filmu u kom se intimno mnogo suptilnije pretvara u univerzalno. Valcer sa Baširom izgleda kao blijeda kopija Persepolisa, kao slabi pokušaj ,,muške (re)akcije” na ,,žensko tkanje”. Folman animira (u bukvalnom vizuelno-tehničkom i u metaforičkom smislu) drugare iz rata, koji pokušavaju da se sjete, šta se tačno dogodilo. Mnogi od njih su nastavili normalan i uspješan život, neki su ostali u Izrealu (gdje praktikuju borilačke vještine), neki su emigrirali u Holandiju gdje su izgradili carstvo falafel restorana (gdje mogu do mile volje legalno pušiti marihuanu i posvetiti se, u miru i normalnom ritmu života, auto-introspekcijskoj terapiji).

Valcer sa Baširom nije nikakav istorijski dokument niti manifest umjetničke odgovornosti, kako pretenduju nagrade. Samo je neuspjeli pokušaj intelektualnog eksperimenta, subjektivnog kolaža – o krizi psihe, dilemi, nadrealnim halucinacijama. Jedini ,,dokument” je sramni kraj filma – minut arhivskog snimka beživotnih, krvlju umazanih i dehumanizovanih palestinskih tijela. Uprkos komercijalno smišljenim efektima i dobroj fotografiji (David Polonski i Yoni Goodman), realan kraj ne dolazi niti kao šok istine, niti kao konačno iskupljenje.

Mogu razumjeti da je distanciranje potrebno kada ste žrtva – tako se ,,olakšava” suočavanje sa bolom, traumom. Ali ako ste osvajač, napadač, zašto je potrebno distanciranje forme, u ovom slučaju animacije, ako vam je cilj dokumentarnost i istoričnost trenutka? Ako to nije cilj, onda se želite i vi prikazati žrtvom, plivajući po blatu rovova i halucinatornih sjećanja, košmara i sanjivosti. Tako se rješava samo autorova trauma, koju je egocentrično podijelio sa gledaocima i samo on, bivši vojnik jednog masakra, može osjećati blagodetne učinke iskupljivačke terapije ovog vojničkog filma. U magli sjećanja, publika je izmanipulisana, uskraćena za jasan stav osude i umjetničko poštenje. Pročišćeno možete izaći jedino ako ste muškarac – bivši vojnik, na nekom ratištu bilo gdje, učesnik masakra sa puno mrtvih tijela okolo… Žena – ako se sjeti da je žensko – nema se sa kim identifikovati – osim sa mrtvim tijelima.
Ili de gustibus non est disputandum…?

Maja BOGOJEVIĆ

Komentari

KULTURA

MUZIKA I OBRAZOVANJE: Sva su djeca muzikalna 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti

 

 

U svojoj dugogodišnjoj pedagoškoj praksi uvjerio sam se da nemuzikalne djece nema i da su sva djeca muzikalna.

Kako danas djeca provode dosta vremena pored televizora i drugih aparata preko kojih slušaju muziku, ona imaju neuporedivo veće šanse da razviju svoj talenat i svaki roditelj može da primijeti da se ona lako snalaze u svijetu tonova, ritmova, akorda…i ugodno osjećaju.

Treba samo paziti da slušaju dobru muziku. Što je dobra muzika?

Dobra muzika je svaka muzika koja prija uhu i nervnom sistemu, koja nije prejaka, tiha muzika, i svaka pjesma čija je melodija prijatna i riječi poučne.

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti.

Dešavalo se često da dijete na prijemnom ispitu padne zbog neznanja ritma. Nastavnik kuca olovkom na klupi ritmičke grupe koje dijete treba da ponovi. Dijete čuje da nastavnik nešto kucka ali ne zna što se od njega traži i nešto ponovi, otkucka i padne.

Uzeo bih takvo dijete, poveo u drugu učionicu i objasnio mu što treba da shvati; otpjevao bih mu ritmičke grupe:

  1. taa-tata-tata-taa.
  2. tatata–tatata-tata-taa

3.taa-tatata-tata-tatata-tata. I svaki put tražio da dijete to otpjeva i istovremeno otkuca. Dakle nije problem u sluhu nego u umu i matematici . Muzika je i matematika. Dijete to brzo shvati.

A onda bih se vratio sa djetetom i ono bi položilo prijemni ispit.

Mnogi odrasli ljudi i žene koji tvrde za sebe da nemaju sluh griješe jer nemoguće je da ne znaju nekoliko pjesama da otpjevaju, možda ne baš odlično ali sigurno za dovoljnu i prelaznu ocjenu.

Kao što neko bolje ili slabije čuje, ili uopšte ne čuje, tako se isto može reći da je neko manje ili više muzikalan, ili da nema sluh ako je gluv.

Da im se pružilo određeno muzičko obrazovanje oni bi taj talenat razvili.

Kasnije, čak i kao penzioneri, neki su svojim kasnijim djelima iskazali svoj talenat.

Eksperimentalna muzička psihologija utvrdila je da djeca koja se od prvog razreda bave učenjem muzike, pokazuju veći uspjeh od djece koja to vaspitanje nemaju: inteligentnija su, zadovoljnija su , obzirnija, saosjećajnija, pokazuju više stvaralačkog smisla i u drugim oblastima ako lijepo pjevaju, sviraju, igraju, govore i misle.

Da li je muzikalnost nasledna i u kolikoj mjeri? Iz svog dugogodišnjeg iskustva znam da je bilo slučajeva da su djeca čiji su roditelji imali završene muzičke akademije, pokazivala slabije rezultate od pojedine djece čiji roditelji nijesu bili muzički obrazovani npr: mnogo su bolje pjevala, imala su ljepši i topliji glas, ritam, intonacija i dinamika su bili precizniji i tačniji…

Najvažnije je da dijete uspostavi odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem, da osjeti melodiju i ritam dok pjeva pjesmu, da razumije muziku i karakter riječi.

Biti muzikalan znači uspostaviti odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem a za to ima svako dijete priliku: slušajući muziku, učeći od svojih roditelja, rodbine, drugova, drugarica i naravno nastavnika i nastavnica.

Najvažnije je da se djetetu od najranijeg djetinjstva pruži prilika da uči muziku, kao i maternji jezik, da je upija kad je najotvorenije i prima nove utiske.

Nažalost i djeca i roditelji toliko su opterećeni na svim kanalima i preko svih nosača zvuka onom muzikom kojom ni jedna država ne bi trebalo da dozvoli da se zasipaju i truju ni mladi ni stari.

Nameću se sadržaji i programi koje niko pametan i dobronamjeran ne bi uvrstio u programe vaspitanja i obrazovanja naše djece.

Tako se dešava da muzika umjesto da oplemenjuje duh, negativno utiče, ima više drogiranih, alkoholisanih, siledžija…

Prejaka muzika od 130 decibela nanosi bol i razara sluh i nerve, pa je poznato da među muzičarima koji koriste jaka pojačala ima mnogo njih sa oštećenim sluhom i nervima, drogiranih…

Japanski naučnik Masaru Emoto je naučno dokazao da prejaka, odnosno preglasna muzika negativno utiče čak i na vodu: u kapljici vode uveličanoj mnogo puta primijetio je da prilikom puštanja prijatne i tihe muzike sadržaj vodene kapljice izgleda kao bezbroj finih sniježnih pahulja pravilnog oblika, a da prilikom prejake i neprijatne muzike nastaju zgrčeni i smežurani oblici.

Zakon univerzuma je zabilježen u vodi. Memorija vode pamti bilo kakav uticaj. Čista i zdrava voda formirana je od pravilnih i lijepih kristala, a zagađena voda je formirana od nepravilnih, zgrčenih i smežuranih oblika.

Moto je primijetio da kada se kapljice vode izlože agresivnim zvukovima kristali vode gube skladnu geometrijsku strukturu, dok uz opuštajuću ili klasičnu muziku zauzimaju simetričan položaj.

Botaničari i ljubitelji cvijeća odavno znaju da biljke bolje napreduju ako im se pjeva ili im se nešto lijepo i tiho govori. Moto je naučno dokazao da je ono što reaguje u biljkama sama voda. Njena kristalna struktura se mijenjala u zavisnosti od vibracija koje su prolazile kroz elektromagnetno polje. Zaključio je da agresivna muzika kao hevi metal, rokenrol, džez, ili obično dranje stvaraju asimetričnu kristalnu formu, da se voda jednostavno ,,mršti” i da joj takav zvuk ne prija.

Voda je najvažnija supstanca na planeti. Od cjelokupne vode na zemlji samo 0,4 odsto dostupno je kao pijaća voda.

Logički možemo da zaključimo da svaka buka negativno utiče na 70 odsto vode u ljudskom organizmu i oštećuje zdravlje.

Dobra muzika i dobre riječi održavaju zdravlje.

Muzika je sastavljena od matematički mjerljivih elemenata:

Frekvencija, trajanje, decibeli, intervali. Objašnjenje muzike kombinuje matematičko i estetičko.

Muzika ima dvojnu prirodu:

  1. Fizika (akustika) je matematički aspekt.
  2. Estetički aspekt se bavi dimenzijom lijepog u umjetnosti izučavajući estetska načela.

Akustika matematički dokazuje da nepravilni talasi proizvode buku a pravilni ton. Svi tonovi preko 120 decibela predstavljaju udar na uho i bol pa prema tome i buku pa i onda kada dolaze od nekog muzičkog instrumenta (ili npr. crkvenog zvona). Poznato je da zvonari, bubnjari, svi koji koriste pojačala i svi koji su izloženi prejakim tonovima, bilo da je to muzika ili buka (svaka prejaka muzika je buka) imaju oštećen sluh.

Slušajte pa oponašajte (imitirajte-interpretirajte-proizvodite): šum talasa, žubor potoka, huk i zviždanje vjetra-zviždite, oponašajte životinje, imitirajte drugog kako pjeva, igra, smiješno govori (što djeca vrlo rado rade) sve je to haos i red, tonovi i muzika. I sve to ima određeni ton i intonaciju, ritam i dinamiku i sve je vježba za sluh, razvijanje sluha i muzikalnosti. (” U svakom haosu postoji red kosmos, u svakom neredu živi skriven red.” Karl Gustav Jung).

Roditelji su ti koji na prvom mjestu moraju da odgajaju, vaspitavaju i obrazuju svoju djecu i da djecu sačuvaju od svih negativnih pojava i uticaja.

Što je bolja muzika u državi bolja je država (Platon). Majke su najbolji vaspitni sistem u svakoj državi.

Učio sam u dobroj državi Jugoslaviji i kod najboljih pedagoga, djeca su mi uspješna, ali mislim da je najvažnije ono što sam naučio od svoje majke.

Majka me je naučila da mi bude zadovoljstvo: da pravilno govorim i pjevam, da budem čist i uredan, da pravilno jedem, da budem dobar drug, da se bavim sportom, da mi davanje bude radost..

Majke, imajte na umu da će djeca biti onakakva kako ih vi odgojite i vaspitate a mi pedagozi obrazujemo.

Pružite djeci da uče muziku, poeziju, jezike, matematiku, nauku, da se bave sportom, druže i daju i biće bolji ljudi.

Roditelji su opterećeni svojim poslom, prepuštaju odgoj, vaspitanje i obrazovanje vrtićima i školama i zaboravljaju da su za prvih dvadeset godina razvoja, roditelji najvažniji.

Napravite dobar raspored časova, i za sebe i za djecu, vodite dnevnik rada, pravite planove, svake nedjelje pregledajte što ste uradili a što propustili i vi i djeca, i popravljajte se. I pjevajte, svirajte, pričajte, šalite se, smijte se, igrajte, svaki dan po malo sa djecom.

I neka se druže sa siromašnom djecom, i neka im pomažu, a siromašni će uzvraćati vedrinom duha, veselom igrom, pjesmom i dobrotom.

Aleksa ASANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo