Povežite se sa nama

KULTURA

Granice dokumentarnog filma

Objavljeno prije

na

Filmovi o ratnim traumama, posebno ako se klasifikuju kao dokumentarni, mogu biti edukativni, podsjećajući one koje su zaboravili ili ne žele da priznaju da je genocid postojao, kao na primjer papin britanski kolega, kojeg je nedavno prozvala njemačka kancelarka i natjerala na izvinjenje kada je negirao postojanje holokausta. Uprkos činjenici da filmovi o holokaustu (izuzetak je devetosatno dokumentarno Lanzmanovo remek djelo Shoah) daju publici najčešće narcisoidnu satisfakciju o istorijskoj katastrofi koja blijedi sa svakim novim (opasno zavodljivim) narativom, ipak je dobro što se zaboravna publika može podsjećati – makar i kroz filmsku priču – na sramnu epizodu skorije istorije velikog masakra jednog genosa (za definiciju termina genocid 1944, zahvalni smo genijalnom zakonskom eskpertu, poljskom Jevreju, Raphaelu Lemkinu).

Ali šta se desi ako zaboravimo ili negiramo gnusne genocide (zaborav kome su posebno skloni političari iz balkanskog regiona), kada uđemo u (post)traumatično amnezijsko stanje, kada nam je sjećanje maglovito ili se pitamo gdje su i čije su granice odgovornosti i krivice?

Odgovor na ova pitanja NE daje jedan od ovogodišnjih nominovanih filmova za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma, iako je bio favorit nekoliko filmskih festivala, dobitnik značajnih mirovnih priznanja i nagrada međunarodne filmske kritike (uključujući britansku, američku i izraelsku), ali i pored hrpe osvojenih nagrada koje obično predskazuju konačni trijumf zlatne statue američke akademije, osvježavajuće je konstatovati da je film ostao bez Oskara (koji je, u ovoj kategoriji, dodijeljen japanskom Odlasci).

Valcer sa Baširom, izraelski film, opisan u mnogim kritikama kao ,,velika istorijska lekcija, pravi ratni film, memoar, primjer istraživačkog novinarstva, sjajni utemeljivač novog filmskog žanra – doku-animacije” (da li su kritičari zaboravili na ranija slična ostvarenja poput Linklaterovog Waking life ili Morgenovog Chicago 10, da pomenem samo par?) već u naslovu je problematičan. Bašir je bio libanski predsjednik koji je ubijen u svojoj 34. godini (spekulacije su brojne i variraju od sirijskog plana do izraelske zavjere). A valcer je forma plesne umjetnosti, austrijskog porijekla (Šubert i Šopen su ih komponovali, mada ne uvijek i za izvedbu, dok je Štraus dobio titulu ,,kralja valcera”). Dakle, već u zavodljivo-ironičnom naslovu, film suptilno sugeriše zapadno-kulturni elitizam, evropeizaciju Orijenta (islama?) i implicira (skrivenu) ideološku poruku.
Ari Folman, izraelski režiser, uglavnom dokumentarista, bira formu animacije kako bi se uhvatio u koštac sa košmarima iz izrealsko-libanskog rata, u kojem je, kao mladić, bio učesnik. Sam izbor teme – masakra koji su počinili drugi, a u kojem je njegova zemlja indirektno učestvovala (izrealsku inidrektnu odgovornost u masakru je utvrdila Kahan komisija izraelske vlade 1983), masakra oko 3000 Palestinaca od strane libanskih hrišćanskih falangista (kao odmazda za ubijenog predsjednika) koji su se nalazili u izbjegličkom kampu u Sabri i Šatili pod kontrolom izraelskih snaga – sugeriše nejasnu (podijeljenu) odgovornost u ovom užasu, maglovitu haotičnost zločina i nepouzdanost subjektivnog sjećanja, izbjegavajući tako direktno suočavanje sa događajem. Indirektno je ovdje ključna riječ, jer omogućava distanciranje od istorijske katastrofe ali i od odgovornosti. ,,Film treba da bude halucinatoran ali i realističan. Želio sam da napravim realističan film na sanjiv način, tako da publika bude zbunjena do samog kraja da li se zaista desilo ili ne”, kaže režiser.
Ova iskrena režisereva izjava još više komplikuje već komplikovane stvari, jer računa na gledateljsko nepoznavanje istorije (otupjelost ili mladost?). Kome su, zapravo, ovakvi – prenagrađivani – filmovi namijenjeni? Kakva to publika treba da se oduševi specijalnim efektima animirane forme i klimavim, jedva održivim, scenariom sa labavom ideološkom porukom? I koga još treba da impresiona narativ o sanjivosti realnih zvjerstava, mutnim pitanjima o odnosu moći i rasističkog efekta, danas kada puno pričamo o antirasizmu, multietničkoj (i drugoj) toleranciji, ksenofobiji, antiislamu, antisemitizmu, anti-afroamerikanizmu i da, o političkoj korektnosti. I šta zapravo znače ovi pojmovi kojima nepažljivo baratamo, gdje im je ,,početak” a gdje ,,kraj”? Yuval-Daviesina definicija (u Granicama rase) je korisno precizna:
,,Specifičnost rasizma, koji počiva na pojmu etničkog grupisanja, sadrži diskurs i praksu inferiorizacije etničkih grupa. Pošto rasizam takođe podrazumijeva pojam nepoželjnosti određenih grupa – u oblicima u kojima postoje – to može da vodi pokušajima asimilacije, uništenja ili isključenja. Na primjer, antimuslimanski rasizam u Velikoj Britaniji se više oslanja na pojmove ‘necivilizovanog’ i navodno inferiornog i nepoželjnog karaktera islamske religije i načina života, nego na eksplicitan pojam o biološkoj inferiornosti. Razlike koje se prave između etnocentrizma, ksenofobije i rasizma ne smiju biti definisane na uobičajeno percepiran način, gdje se rasizam obično ograničava na rasno stigmatizovane grupe. Etnocentrizam se javlja kada se jedna kultura uzima zdravo za gotovo – kao jedina prirodna – i kao takva mora biti karakteristična za sve etnije u većoj ili manjoj mjeri. Ksenofobija ili nepodnošljivost stranca ili autsajdera postaje rasizam kada su umiješani i odnosi moći, koji proizvode antipatiju i rasističke efekte.”

Koliko me pamćenje služi – da se odmah ogradim od odgovornosti za eventualne greške – Frojdovska psihoanaliza je vezivno tkivo narativne strukture Folmanovog filma. A Frojdova analiza (snovi, sjećanja, svjesno-nesvjesno) je dostupna samo naprednim izrealskim vojnicima. Niko sa druge strane – od Libanaca ili Palestinaca – nije upitan za mišljenje ili sjećanje ovog događaja, jer ,,vjerovatno za psiho-analizu nisu ni čuli”. Niti mare za takve kulturne proizvode progresivnog Zapada. Film obiluje scenama zavođenja oksidenta (oksidentalizacije), igrajući na klišeizirane kontraste između prozapadnih izrealskih vojnika i nazadnog muslimanskog stanovništva, koje kao da svaljuju krivicu za krvoproliće na nevino dječačko slušanje David Bowieja i punka, ili adolescentsko inhaliranje marihuane koje uzrokuje halucinacije i edipovske fantazije majčinskog zagrljaja; nekad se čuju ratno-huškačke pjesme koje vatreno pjevaju ovi naivni dječaci: ,,Dobro jutro, Liban” i ,,Danas sam bombardovao Bejrut”. A motiv iz naslova je – trenutak kada jedan ,,dječak” u toku borbe puca (u svakom smislu) i valcuje sa mitraljezom po svemu što ga okružuje.
Mnogo suberzivnije (ujedno i odgovornije) bi bilo fokusiranje na specifičnost svog konteksta i dekonstrukciju zapadnog kolonijalizma, kao što je to uradila prije dvije godine, Iranka Marjane Satrapi u iskrenijem, moralno ubjedljivijem i estetski snažnijem Persepolisu, maestralnom filmu u kom se intimno mnogo suptilnije pretvara u univerzalno. Valcer sa Baširom izgleda kao blijeda kopija Persepolisa, kao slabi pokušaj ,,muške (re)akcije” na ,,žensko tkanje”. Folman animira (u bukvalnom vizuelno-tehničkom i u metaforičkom smislu) drugare iz rata, koji pokušavaju da se sjete, šta se tačno dogodilo. Mnogi od njih su nastavili normalan i uspješan život, neki su ostali u Izrealu (gdje praktikuju borilačke vještine), neki su emigrirali u Holandiju gdje su izgradili carstvo falafel restorana (gdje mogu do mile volje legalno pušiti marihuanu i posvetiti se, u miru i normalnom ritmu života, auto-introspekcijskoj terapiji).

Valcer sa Baširom nije nikakav istorijski dokument niti manifest umjetničke odgovornosti, kako pretenduju nagrade. Samo je neuspjeli pokušaj intelektualnog eksperimenta, subjektivnog kolaža – o krizi psihe, dilemi, nadrealnim halucinacijama. Jedini ,,dokument” je sramni kraj filma – minut arhivskog snimka beživotnih, krvlju umazanih i dehumanizovanih palestinskih tijela. Uprkos komercijalno smišljenim efektima i dobroj fotografiji (David Polonski i Yoni Goodman), realan kraj ne dolazi niti kao šok istine, niti kao konačno iskupljenje.

Mogu razumjeti da je distanciranje potrebno kada ste žrtva – tako se ,,olakšava” suočavanje sa bolom, traumom. Ali ako ste osvajač, napadač, zašto je potrebno distanciranje forme, u ovom slučaju animacije, ako vam je cilj dokumentarnost i istoričnost trenutka? Ako to nije cilj, onda se želite i vi prikazati žrtvom, plivajući po blatu rovova i halucinatornih sjećanja, košmara i sanjivosti. Tako se rješava samo autorova trauma, koju je egocentrično podijelio sa gledaocima i samo on, bivši vojnik jednog masakra, može osjećati blagodetne učinke iskupljivačke terapije ovog vojničkog filma. U magli sjećanja, publika je izmanipulisana, uskraćena za jasan stav osude i umjetničko poštenje. Pročišćeno možete izaći jedino ako ste muškarac – bivši vojnik, na nekom ratištu bilo gdje, učesnik masakra sa puno mrtvih tijela okolo… Žena – ako se sjeti da je žensko – nema se sa kim identifikovati – osim sa mrtvim tijelima.
Ili de gustibus non est disputandum…?

Maja BOGOJEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo