Povežite se sa nama

KULTURA

Granice dokumentarnog filma

Objavljeno prije

na

Filmovi o ratnim traumama, posebno ako se klasifikuju kao dokumentarni, mogu biti edukativni, podsjećajući one koje su zaboravili ili ne žele da priznaju da je genocid postojao, kao na primjer papin britanski kolega, kojeg je nedavno prozvala njemačka kancelarka i natjerala na izvinjenje kada je negirao postojanje holokausta. Uprkos činjenici da filmovi o holokaustu (izuzetak je devetosatno dokumentarno Lanzmanovo remek djelo Shoah) daju publici najčešće narcisoidnu satisfakciju o istorijskoj katastrofi koja blijedi sa svakim novim (opasno zavodljivim) narativom, ipak je dobro što se zaboravna publika može podsjećati – makar i kroz filmsku priču – na sramnu epizodu skorije istorije velikog masakra jednog genosa (za definiciju termina genocid 1944, zahvalni smo genijalnom zakonskom eskpertu, poljskom Jevreju, Raphaelu Lemkinu).

Ali šta se desi ako zaboravimo ili negiramo gnusne genocide (zaborav kome su posebno skloni političari iz balkanskog regiona), kada uđemo u (post)traumatično amnezijsko stanje, kada nam je sjećanje maglovito ili se pitamo gdje su i čije su granice odgovornosti i krivice?

Odgovor na ova pitanja NE daje jedan od ovogodišnjih nominovanih filmova za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma, iako je bio favorit nekoliko filmskih festivala, dobitnik značajnih mirovnih priznanja i nagrada međunarodne filmske kritike (uključujući britansku, američku i izraelsku), ali i pored hrpe osvojenih nagrada koje obično predskazuju konačni trijumf zlatne statue američke akademije, osvježavajuće je konstatovati da je film ostao bez Oskara (koji je, u ovoj kategoriji, dodijeljen japanskom Odlasci).

Valcer sa Baširom, izraelski film, opisan u mnogim kritikama kao ,,velika istorijska lekcija, pravi ratni film, memoar, primjer istraživačkog novinarstva, sjajni utemeljivač novog filmskog žanra – doku-animacije” (da li su kritičari zaboravili na ranija slična ostvarenja poput Linklaterovog Waking life ili Morgenovog Chicago 10, da pomenem samo par?) već u naslovu je problematičan. Bašir je bio libanski predsjednik koji je ubijen u svojoj 34. godini (spekulacije su brojne i variraju od sirijskog plana do izraelske zavjere). A valcer je forma plesne umjetnosti, austrijskog porijekla (Šubert i Šopen su ih komponovali, mada ne uvijek i za izvedbu, dok je Štraus dobio titulu ,,kralja valcera”). Dakle, već u zavodljivo-ironičnom naslovu, film suptilno sugeriše zapadno-kulturni elitizam, evropeizaciju Orijenta (islama?) i implicira (skrivenu) ideološku poruku.
Ari Folman, izraelski režiser, uglavnom dokumentarista, bira formu animacije kako bi se uhvatio u koštac sa košmarima iz izrealsko-libanskog rata, u kojem je, kao mladić, bio učesnik. Sam izbor teme – masakra koji su počinili drugi, a u kojem je njegova zemlja indirektno učestvovala (izrealsku inidrektnu odgovornost u masakru je utvrdila Kahan komisija izraelske vlade 1983), masakra oko 3000 Palestinaca od strane libanskih hrišćanskih falangista (kao odmazda za ubijenog predsjednika) koji su se nalazili u izbjegličkom kampu u Sabri i Šatili pod kontrolom izraelskih snaga – sugeriše nejasnu (podijeljenu) odgovornost u ovom užasu, maglovitu haotičnost zločina i nepouzdanost subjektivnog sjećanja, izbjegavajući tako direktno suočavanje sa događajem. Indirektno je ovdje ključna riječ, jer omogućava distanciranje od istorijske katastrofe ali i od odgovornosti. ,,Film treba da bude halucinatoran ali i realističan. Želio sam da napravim realističan film na sanjiv način, tako da publika bude zbunjena do samog kraja da li se zaista desilo ili ne”, kaže režiser.
Ova iskrena režisereva izjava još više komplikuje već komplikovane stvari, jer računa na gledateljsko nepoznavanje istorije (otupjelost ili mladost?). Kome su, zapravo, ovakvi – prenagrađivani – filmovi namijenjeni? Kakva to publika treba da se oduševi specijalnim efektima animirane forme i klimavim, jedva održivim, scenariom sa labavom ideološkom porukom? I koga još treba da impresiona narativ o sanjivosti realnih zvjerstava, mutnim pitanjima o odnosu moći i rasističkog efekta, danas kada puno pričamo o antirasizmu, multietničkoj (i drugoj) toleranciji, ksenofobiji, antiislamu, antisemitizmu, anti-afroamerikanizmu i da, o političkoj korektnosti. I šta zapravo znače ovi pojmovi kojima nepažljivo baratamo, gdje im je ,,početak” a gdje ,,kraj”? Yuval-Daviesina definicija (u Granicama rase) je korisno precizna:
,,Specifičnost rasizma, koji počiva na pojmu etničkog grupisanja, sadrži diskurs i praksu inferiorizacije etničkih grupa. Pošto rasizam takođe podrazumijeva pojam nepoželjnosti određenih grupa – u oblicima u kojima postoje – to može da vodi pokušajima asimilacije, uništenja ili isključenja. Na primjer, antimuslimanski rasizam u Velikoj Britaniji se više oslanja na pojmove ‘necivilizovanog’ i navodno inferiornog i nepoželjnog karaktera islamske religije i načina života, nego na eksplicitan pojam o biološkoj inferiornosti. Razlike koje se prave između etnocentrizma, ksenofobije i rasizma ne smiju biti definisane na uobičajeno percepiran način, gdje se rasizam obično ograničava na rasno stigmatizovane grupe. Etnocentrizam se javlja kada se jedna kultura uzima zdravo za gotovo – kao jedina prirodna – i kao takva mora biti karakteristična za sve etnije u većoj ili manjoj mjeri. Ksenofobija ili nepodnošljivost stranca ili autsajdera postaje rasizam kada su umiješani i odnosi moći, koji proizvode antipatiju i rasističke efekte.”

Koliko me pamćenje služi – da se odmah ogradim od odgovornosti za eventualne greške – Frojdovska psihoanaliza je vezivno tkivo narativne strukture Folmanovog filma. A Frojdova analiza (snovi, sjećanja, svjesno-nesvjesno) je dostupna samo naprednim izrealskim vojnicima. Niko sa druge strane – od Libanaca ili Palestinaca – nije upitan za mišljenje ili sjećanje ovog događaja, jer ,,vjerovatno za psiho-analizu nisu ni čuli”. Niti mare za takve kulturne proizvode progresivnog Zapada. Film obiluje scenama zavođenja oksidenta (oksidentalizacije), igrajući na klišeizirane kontraste između prozapadnih izrealskih vojnika i nazadnog muslimanskog stanovništva, koje kao da svaljuju krivicu za krvoproliće na nevino dječačko slušanje David Bowieja i punka, ili adolescentsko inhaliranje marihuane koje uzrokuje halucinacije i edipovske fantazije majčinskog zagrljaja; nekad se čuju ratno-huškačke pjesme koje vatreno pjevaju ovi naivni dječaci: ,,Dobro jutro, Liban” i ,,Danas sam bombardovao Bejrut”. A motiv iz naslova je – trenutak kada jedan ,,dječak” u toku borbe puca (u svakom smislu) i valcuje sa mitraljezom po svemu što ga okružuje.
Mnogo suberzivnije (ujedno i odgovornije) bi bilo fokusiranje na specifičnost svog konteksta i dekonstrukciju zapadnog kolonijalizma, kao što je to uradila prije dvije godine, Iranka Marjane Satrapi u iskrenijem, moralno ubjedljivijem i estetski snažnijem Persepolisu, maestralnom filmu u kom se intimno mnogo suptilnije pretvara u univerzalno. Valcer sa Baširom izgleda kao blijeda kopija Persepolisa, kao slabi pokušaj ,,muške (re)akcije” na ,,žensko tkanje”. Folman animira (u bukvalnom vizuelno-tehničkom i u metaforičkom smislu) drugare iz rata, koji pokušavaju da se sjete, šta se tačno dogodilo. Mnogi od njih su nastavili normalan i uspješan život, neki su ostali u Izrealu (gdje praktikuju borilačke vještine), neki su emigrirali u Holandiju gdje su izgradili carstvo falafel restorana (gdje mogu do mile volje legalno pušiti marihuanu i posvetiti se, u miru i normalnom ritmu života, auto-introspekcijskoj terapiji).

Valcer sa Baširom nije nikakav istorijski dokument niti manifest umjetničke odgovornosti, kako pretenduju nagrade. Samo je neuspjeli pokušaj intelektualnog eksperimenta, subjektivnog kolaža – o krizi psihe, dilemi, nadrealnim halucinacijama. Jedini ,,dokument” je sramni kraj filma – minut arhivskog snimka beživotnih, krvlju umazanih i dehumanizovanih palestinskih tijela. Uprkos komercijalno smišljenim efektima i dobroj fotografiji (David Polonski i Yoni Goodman), realan kraj ne dolazi niti kao šok istine, niti kao konačno iskupljenje.

Mogu razumjeti da je distanciranje potrebno kada ste žrtva – tako se ,,olakšava” suočavanje sa bolom, traumom. Ali ako ste osvajač, napadač, zašto je potrebno distanciranje forme, u ovom slučaju animacije, ako vam je cilj dokumentarnost i istoričnost trenutka? Ako to nije cilj, onda se želite i vi prikazati žrtvom, plivajući po blatu rovova i halucinatornih sjećanja, košmara i sanjivosti. Tako se rješava samo autorova trauma, koju je egocentrično podijelio sa gledaocima i samo on, bivši vojnik jednog masakra, može osjećati blagodetne učinke iskupljivačke terapije ovog vojničkog filma. U magli sjećanja, publika je izmanipulisana, uskraćena za jasan stav osude i umjetničko poštenje. Pročišćeno možete izaći jedino ako ste muškarac – bivši vojnik, na nekom ratištu bilo gdje, učesnik masakra sa puno mrtvih tijela okolo… Žena – ako se sjeti da je žensko – nema se sa kim identifikovati – osim sa mrtvim tijelima.
Ili de gustibus non est disputandum…?

Maja BOGOJEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2021. GODINE: Nemoguća misija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2021. oduševilo, a šta smatraju za promašaj


MARIJA PEROVIĆ, REDITELJKA
Svjetski kvalitetni istupi

Izdvojila bih premijere u takmičarskim programima na priznatim međunarodnim festivalima dva  filma, dvoje mladih kolega – Poslije zime Ivana Bakrača (Karlovi Vari i Kotbus) i Elegiju lovora Dušana Kasalice (Sarajevo Film Festival, Hamburg Film Festival i Festival autorskog filma u Beogradu). Ova dva uspješna i primijećena filma na međunarodnoj sceni posljedica su promišljenog rada Filmskog centra Crne Gore na čelu sa Sehadom Čekićem, prethodih godina. Sljedeći dogadaj se još nije desio, ali je svakako kolaboracija i koordinacija koja će nas predstaviti na Venecijanskom bijenalu – odnosno radovi Jelene Tomašević, Semira Mustafe, Darka Vučkovića i Lidije Delić i Ivana Šukovića pod selektorskom palicom Natalije Vujošević. Zahvaljujući takođe timu iz prethodnih godina (izdvajam Milicu Nikolić) proglašenje Bokeške mornarice kao nematerijalnog kulturnog dobra svijeta. I takođe, pomenula bih, izložbu preformativnog karaktera, umjetničko, cinični, duhoviti, sociološko-psihološko angažovani događaj – Pjevaj Maro, pjevaj zlato Milene Jovićević u Galeriji Art u Podgorici. Tako da od kuluture izdvajam multikulturalizam i probijanje granica i zabrana.

Ne-događaj su granice i zabrane. Prije svega ukidanje Ministarstva kulture i fomiranje četvororesornog Ministarstva, čije posljedice se osjećaju od kreativnog do administrativnog djelovaja, i tek će se osjećati. I dalje ne bih o promašajima, ima ih priličan broj, ako počnem da ih navodim „poješće” ove dobre i izuzetno uspješne istupe na međunarodnoj kulturnoj sceni, tako da donosim kulturnu odluku, izazvanu i epidomijom primitivzma i nazadnog, da se bavim dobrim, drugačijim i svjetski kvalitetnim istupima.


ATVIJA KEROVIĆ, DIREKTOR IZDAVAČKE KUĆE ALMANAH
Ravnogorsko-moljevićevski svjetonazor

Kao najnegativniji kulturni događaj istakao bih izbor četvororesorne ministrice (kulture, prosvjete, nauke i sporta) ravnogorsko-moljevićevskih svjetonazora. Ovaj izbor je bio najava čitave serije kulturnih promašaja u 2021, tako da, kada se sve sagleda kao cjelina, možemo konstatovati da smo već uvedeni u, od Beograda ranije najavljivani, „srpski svet“. Podsjetiću na neke: „sječa“ nekoliko stotina direktora osnovnih i srednjih škola, permanentno mrcvarenje nastavnika i studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost preko neredovnog finansiranja i drugih pritisaka, otkazivanje finansiranja književnog časopisa Ars, podjela kalendara sa pravoslavnom ikonografijom u nekim školama, dodjela nagrade Miroslavljevo jevanđelje Milutinu Mićoviću, rođenom bratu mitropolita Joanikija, najava novoizabranog direktora Crnogorske kinoteke da će novu sezonu započeti filmom o Svetom Mardariju.

Kao pozitivan primjer navodim da je u organizaciji Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, na Cetinju u hotelu Grand,  održan peti međunarodni naučni simpozijum Cetinjski filološki dani, na kojem se okupilo nekoliko desetina eminentnih naučnika iz Crne Gore i svijeta. Učesnici ovog simpozijuma su zbog inauguracije mitropolita Joanikija pod dugim cijevima izbačeni iz hotela, tako da je završni dio skupa održan na Fakultetu.

Iz oblasti štampanih publikacija ističem četvorotomno izdanje autora Šerba Rastodera i Fehima Kajevića Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945.

 

NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Izostanak finansijske podrške časopisu Ars

Događaj godine je upisivanje Bokeljske mornarice u UNESCO-ov registar svjetske nematerijalne kulturne baštine. Tako je jedno od najstarijih društva pomoraca na svijetu napokon dobilo ono što je davno zaslužilo – prepoznavanje sa najviše, svjetske instance, što je sigurno podstrek za očuvanje tradicije i njenu dalju afirmaciju. Nadam se da će mnogi naši sugrađani shvatiti kolika se vrijednost krije iza „onog usporenog bokeškog kola“.

Promašaj godine je izostanak finansijske podrške časopisu Ars. Velika je sramota države Crne Gore što će izdvojiti sredstva za sve i svašta, samo ne za jedan od najstarijih književnih časopisa na prostoru bivše Jugoslavije. Prije trideset i pet godina je izašao prvi broj, preživio svakakve izazove, ali evo se zainatilo da mu doaka amatersko multipraktik ministarstvo. Daleko od očiju javnosti, pritvorno, bez pojašnjenja. Umjesto profesionalnog pristupa, svjedočimo đilkoškom revanšizmu.

 

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Zastrašujuća tišina

Kao događaj koji je obilježio 2021. godinu izdvojila bih da je Bokeljska mornarica upisana na Reprezentativnu listu svjetske nematerijalne kulturne bašitine UNESCO-a. Mornarica je proglašena dobrom čovječanstva, prvim takve vrste iz Crne Gore. Takođe bih navela sve festivale u Crnoj Gori koji opstaju i pored paklene situacije koja ih prati, a nevjerovatna je potreba kulturnih djelatnika (pojedinaca) da opstanu i izbore se.

Promašaj je spojiti četiri ministarstva i dati ih u ruke jednoj osobi. To je prosto nemoguća misija i iz dana u dan se pokazuje kao takva. Otpuštanje velike količine radnika, odnos prema prosvjetnim radnicima, izjave kao što su „glumci da po školama recituju poeziju“, obaranje konkursa… Na kraju tišina kulturnih radnika koja je zastrašujuća. Zloupotreba Njegoša u svakojake svrhe. Promašaj je ova beznadežna situacija koja nas je nespremne i slabašne dočekala.


IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ
Čekajući konkurs Ministarstva kulture

Za mene je događaj godine u kulturi Crne Gore premijera filma Poslije zime Ivana Bakrača u produkciji Artikulacije, producenta Ivana  Đurovića. Radi se o veoma uspjelom ostvarenju, tematski iznijansiranom filmu o kraju mladosti, koji je i duhovit i intiman, slojevit i pošten film. Pratio sam dugogodišnji proces stvaranja tog filma, i obradovao me uspjeh koji je konačno došao sa selekcijom filma u Karlovim Varima.

Promašaj je čekanje od osamnaest mjeseci na raspisivanje konkursa za stvaralaštvo Ministarstva kulture. Projekti u kulturi jedva preživljavaju pandemiju, inflaciju i pomjeranja na tržištu. U takvom vremenu se posebno vidjelo da se vlasti ne zanimaju za kulturu, gotovo da je i ne pominju, a kada se pomene, onda bude usko vezana za pojam „tradicionalnog”. I dalje se, iz godine u godinu, vrtimo u provincijalnim, duhovno uskim krugovima u kojima se izgovaraju jedne te iste floskule, obrađuju iste teme, a ignoriše duh vremena u kom živi ostatak svijeta.

 

ELVIS BERIŠA, OSNIVAČ ROMSKE ORGANIZACIJE MLADIH KORAČAJTE SA NAMA – PHIREN AMENCA I PRVOG ROMSKOG PORTALA ROMANET
Dan sjećanja na romske žrtve Holokausta 

Događaj koji je obilježio godinu, što se tiče populacije kojoj pripadam, je prvi put u Crnoj Gori. Obilježen je 2. avgust – Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Holokausta. Pomenuo bih i da je Jasmina Beriša učenica devetog razreda Osnovne škole „Božidar Vuković Podgoričanin“ prva je Romkinja dobitnica diplome Luča i nagrade Fonda za kvalitet i talente Za odličan pet. Ona je jedina iz romske i egipćanske zajednice koja je dobitnik ove nagrade. Za priznanje su je preporučili vrijedan rad i trud koji pokazuje u školi, ali i kroz vannstavne aktivnosti.

Crna Gora je kao država preuzela obavezu da zaštiti romski jezik koji se nalazi u situaciji da potpuno iščezne. Potpisivanjem Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima naša država se obavezala  na zaštitu romskog jezika u oblasti obrazovanja, medija, pravosudnog sistema, lokalne i  državne  uprave, kulture i  prekogranične saradnje. U praksi se sve ove mjere djelimično i u dosta ograničenom obimu primjenjuju. Osnovni preduslov za uključivanje romskog jezika u obrazovanje i uopšte u javnu sferu je njegova kodifikacija odnosno standardizacija. Zbog toga je na velikoj regionalnoj konferenciji održanoj u Podgorici 2019. najavljeno uvođenje romskog jezika u obrazovni sistem od 2021. Od tada do danas niko se nije oglasio i nema ozbiljnijih pomaka ka uvođenju romskog jezika u nastavu.

 

BOJAN MARTINOVIĆ, PIJANISTA
Budžeti nikad manji

Većina će bez razmišljanja reći da je u pandemijskoj godini, godini apstinencije od svega, bilo koji i bilo kakav kulturni događaj osvježenje. Mišljenja sam da su okolnosti u kojima umjetnici stvaraju neprirodne, neljudske, protiv umjetnika,  posebno za interpretatore, ali i da smo isto tako  svi skupa zatajili na ovom važnom zadatku. Istina je da se kulturni život od pojave korone razvija stihijski i bez konkretne pomoći institucija; budžeti nikad manji, misija i vizija je da se preživi, dok se uporno žmurni na važnost umjetnosti i kulture u iole ozbiljnom društvu. Zaboravlja se na snagu muzike, njenu iscjeliteljsku moć, moć da obrazuje, emancipuje i gradi bolje društvo. Instutucije su se pokazale kao krhke a pojedinci nemoćni da samostalno iznesu kvalitetne velike projekte.

Na kraju, biću ličan i izdvojiću koncert Karneval životinja u kome su učestvovali studenti tri umjetničke akademije Univerziteta Crne Gore. Projekat nosi i edukativnu komponentu, a osmišljen je u okviru obilježavanja jubileja 100 godina od smrti  kompozitora C. Saint-Saens u saradnji sa Muzičkim centrom. Profesorica Muzičke akademije Nataša Popović sjajno je pripremila ansambal sastavljen od najboljih pojedinaca sa bachelor i master studija. Vjerujem u crnogorski podmladak.


SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA
Sumorna godina

Kultura bi načelno trebala voditi snaženju državnog i nacionalnog identiteta, očuvanju kulturnog nasljeđa, stvaranju uslova za razvoj kreativnih potencijala, otvaranju mogućnosti za slobodan umjetnički izraz, zadovoljavanju kulturnih potreba građana. Na polju kulture se prije svega čuvaju i neupitne civilizacijske vrijednosti kao dio kosmopolitizma koji ona nosi u svome biću. Gledano iz ovakve perspektive, protekla je godina u ukupnom veoma sumorna. Poništavanje raspisanog Konkursa za sufinansiranje programa i projekata iz oblasti kulturno-umjetničkoga stvaralaštva i upitna raspodjela novca pri kraju kalendarske godine u velikoj mjeri su ga obesmislili. Prijedlog da se ukine Zakonom o kulturi obaveza izdvajanja za ovu oblast najmanje 2,5 odsto budžeta (što je ionako mimimalno) dovoljno govori o odnosu Vlade prema kulturi, njenom vrednovanju i statusu. Iz ovakvog odnosa vjerovatno proizilazi, i svakom površnom pratiocu kulturnih dešavanja primjetno, odsustvo produkcije kvalitetnih programa, sadržaja ili izdanja državnih ustanova kulture.

Nedavno nas je u ovom opštem sivilu, nakon godina iščekivanja, obradovalo konačno postavljanje Bokeljske mornarice iz Kotora na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine. Zato su u ovoj godini pažnju privukli i istakli se prvorazredni projekti, izložbe, izdanja i individualni uspjesi umjetnika i nezavisnih kulturnih i umjetničkih organizacija. Izdvojila bih izložbu Arhiv Cetinjskog bijenala, dodjelu nagrade Milčik umjetniku Semiru Mustafi, nagradu crnogorske rediteljke Sare Stijović, dvadeset godina postojanja dramskog studija Prazan prostor, održavanje internacionalnog festivala FIAT u Podgorici, izdanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494) iz Crnojevića štamparije. I upravo kada smo pomislili da je to sve što smo od države dobili na polju kulture, zadesio nas je kulturni šok i promašaj godine u činu proglašenja dobitnika nagrade Miroslavljevo jevanđelje.

 

JELENA KONTIĆ, NOVINARKA
Alternativna scena

Svaki angažman u sferi umjetnosti značajan je za prevazilaženje predrasuda, tenzija i frustracija, za uzdizanje duha slobode, kulture i stvaralaštva. Cijenim uložene napore, ali definitivno bi neke institucije sistema od nezavisne scene mogle učiti na mnogim poljima. Zato ću i reći da je 2021. godinu, možda baš kao i 2020, na polju kulture u Crnoj Gori obilježila nezavisna, alternativna scena koja je spremna da radi, nadograđuje i preuzima rizik, zarad kulture i umjetnosti! Tu su definitivno KotorArt, FIAT, Underhill, Korifej, Dramski studio Prazan prostor… Ne bih da izostavim upisivanje Bokeljske mornarice na Uneskovu listu, dodjeljivanje statusa nepokretnog kulturnog dobra hotelu Podgorica, uspon kulture u Nikšiću, tradicionalno bogat Barski ljetopis i Grad teatar itd… Velika stvar je i to što smo konačno, zvanično predstavili svog, a svjetskog umjetnika Janka Nilovića.

Žao mi je što se moramo osvrnuti i na loše pečate. Tu bih izdvojila onemogućavanje uslova reditelju Nikoli Vukčeviću da postane državni sekretar za kulturu, kao i poništavanje Javnog konkursa za NVO Kultura za sve čime su mnoge manifestacije stavljene u nezavidan položaj i pitanje da li uopšte da se usude na održavanje. Ružno sjećanje je i prijava DPS-a protiv Filmskog festivala u Herceg Novom zbog pogrešno otpjevanih stihova himne koju je na otvaranju izvela mlada operska pjevačica iz Herceg Novog. Ono što smatram za kulturno poniženje je i otvaranje velikog diskonta/marketa u hotelu Onogošt u Nikšiću… Nadam se da će kultura i umjetnost u narednom periodu prodisati punim kapacitetom svojih pluća!

Priredio: M.M.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo