Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Po nalogu republičkih organa u tom vremenu iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće i oružja: klavir – Muzičkoj školi, koji je kasnije vraćen. Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije – kasnije vraćen u veoma lošem stanju. Ansamblu narodnih igara – jedan jatagan – nije vraćen. Glavnom odboru AFZ – gusle koje su napravijene povodom 200 godišnjice dinastije Petrovića – nijesu vraćene. Na poklon su iz muzeja date sljedeće stvari: dvije kubure – jednom stranom državljaninu, jedna ledenica i tri komada narodne nošnje – jednoj stranoj delegaciji, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole – album fotografija iz njegovog djetinjstva.

Način ovakvog otuđivanja, uz ogromne štete muzejskom fondu, predstavija i egzemplarni način primitivng gostoprimstva.

Nije isključeno da bi praksa poklanjanja muzejskih eksponata uglednim stranim državnicima i njihovim mnogobrojnim delegacijama bila nastavljena da nije Blažo Jovanović, prekinuo tu praksu i na njegovo izričito naređenje od 1949. godine iz muzeja nije više nista posuđivano i darivano.

Poslije objavljivanja članka Rista Dragićevića u ,,Istorijskim zapisima”, došlo je do polemike između autora teksta i književnika Mihaila Lalića. Poslije dosta oštre polemike između ove dvije poznate i priznate ličnosti, kao da je stavljena tačka na ovaj slučaj.

Međutim, poslije dvadeset godina mnogi jugoslovenski listovi (,,Borba”, ,,Politika”, ,,Večernje novosti”, ,,Svet”, ,,VUS”i mnogi drugi) kao da su se takmičili čiji će autori ponuditi više ,,činjenica” i dramatizovati svojim ,,najnovijim i provjerenim izvorima” temu o kojoj je pisao Dragićević. Manje-više svi su, na svoj način, parafrazirali Rista Dragićevića, nekorektno dopunjavali svoje pisanije navodnim usmenim izjavama Dragićevića, i, što je najgore (a to je otuđivanje istine i krađa činjenica) u svojim otkrićima su citirali izjave anonimnih ličnosti, potpuno neupućenih u ovu materiju.

Najveći dio tih ,,lamentacija” nad crnogorskim kulturnim blagom, imao je druge poruke, a njihove krokodilske suze su otkrile iskrenost tih autora i njihovih naručilaca.

Izvjesni Milinović Toma, u ,,Borbi” (13. VIII 1967, XXXII, str 11) pod naslovom ,,Kud se dede kralj Nikole blago” – Eksponati cetinjskih muzeja rasuti širom zemlje – između ostalog, u svojoj “studiji” piše… ,,Računa se, da ne okolišimo da je posle oslobođenja nestalo na legalan način više stotina eksponata. Sve su to predmeti koji su poklonjeni ili pozajmljeni(!) raznim ljudima, mahom na položajima, a koji sada ukrašavaju zidove privatnih soba, zbirki i salona…” Istraživač nestalog blaga nastavija i taksativno nabraja: ,,Sa Cetinja je odneto oružje, nošnja, ukrasni predmeti, kućne stvari, slike poznatih majstora i sve drugo što spada u istoriju jednog naroda i država s kojima je Crna Gora ratovala ili živela u miru. Nestali su handžari i kubure, sablje i mačevi, kremenjače i džeferdari, odore i džamadani, fesovi i mirte, plaštovi i kaftani, kalpaci i fesovi, perjanice i čelenke, fotelje i tronošci, naslonjače i divani, kreveti i otomani, portreti i mrtve prirode…”

Ovaj majstor svoga zanata konstatuje da je Kralj imao više kreveta(!!!) i da su ,,Petrovići bili visokog rasta, pa su stolice novih vlasnika podrezane da bi u njima moglo udobno da se sedi”

Ovakvi napisi i prizemne izmišljotine pokrenule su čitavu lavinu sličnih novinskih ,,izvještaja” o nestalim muzejskim eksponatima iz cetinjskog muzeja.

Podstaknut člankom Milinovića, u ,,Borbi” (18. VIII 1967, str. 2) oglašava se dr Uros Golubović, koji između ostalog piše.: ,,Sa kakvim pravom pojedinci mogu otimati ono što pripada ne samo crnogorskom narodu nego i svim narodima Jugoslavije i njihovoj istoriji. Eksponati u jugoslovenskim muzejima ,,pričaju”o istoriji našeg naroda ali, kako se iz cetinjskog slučaja i citiranog napisa vidi, dostupni su samo pojedincima i njihovim familijama, a više od 19 miliona Jugoslovena ih ne može ni pogledati osim – kako Cetinjani kažu – potpisati reverse na mestima gde bi eksponati trebalo da budu izloženi”.

Prema ovim konstatacijama dr Golubovića, moglo bi se zaključiti da je Državni muzej na Cetinju opustošen.

Da bi bruka bila veća ,a pohara cetinjskog muzeja proglašena ,,pljačkom stoljeća” pobrinuo se u svom clanku i Borislav Vojvodić (,,Borba”, 8. X 1967, 278, str. 10 – Muzej pun priznanica) koji u opširnom opisivanju otuđenih predmeta, umjesto da na osnovu činjenica konkretno navodi šta je sve nestalo, šta je rashodovano (a nažalost, imalo se o čemu pisati i kritikovati) on piše…: ,,U Cetinju, međutim, ima ljudi koji tvrde da se mnogi od tih predmeta i danas mogu naći u stanovima nekih ondašnjih rukovodilaca… Na taj način desetine i stotine slika naših najpoznatijih savremenika volšebno je promenilo vlasnike i danas krase zidove privatnih stanova, od kojih su mnogi pretvoreni u prave umetničke galerije. Ali, nema nikakvog dokaza kako su one dospele tu gde se sada nalaze”

Kad se spoje drskost, zluradost i neznanje, može tako neko tvrditi ,,da su destine i stotine slika promenile vlasnike, ali nema nikakvog dokaza kako su one dospele tu i gde se sada nalaze!”

Naslovi pojedinih članaka i njihov sadržaj (,,Kad sveci blago dijele”, Svet, 2.IX 1967, str.8, ,,Gde je blago cetinjskog muzeja?, Večernje novosti, 9. X 1967, str. 9, ,,Pohara Cetinjskog muzeja”, Svet, 23 X 1967, br. 9), toliko su maliciozni, neprovjereni i tendenciozni, da se gotovo više treba braniti od njih, nego od onih koji su kulturno blago otuđivali! Jer njihove panihide nad ,,opustošenim i poharanim crogorskim kulturnim blagom” imaju drugi cilj i pretenzije. Odavno poznate i više puta tokom istorije potvrđene.

Kolektiv ,,Muzeji-Cetinje” je na ove i silne razne novinske pisanije odgovorio: Kako su i koji predmeti otuđeni? (Pobjeda, 8. X 1967, XXIV, 2657, str. 9).

U navedenom pismu, između ostalog, se kaže: ,,Nažalost i poslije rata nastavljeno je sa otuđivanjem predmeta iz Muzeja. Prije nego pređemo na iznošenje činjenica želimo da napomenemo, nijedan od članova sadašnjeg kolektiva nije radio u Državnom muzeju od 1946. do 1949. godine, na koji se period pretežno i odnose objavljeni napisi. Zbog toga ove podatke koje ćemo iznijeti i koje smo do sad iznijeli, dajemo na osnovu sačuvane dokumentacije”.

Aktom br. 4511 od 9. IV 1946, godine formirana je komisija za preuređivanje Državnog muzeja u sastavu: predsjednik Andrija Koprivica, pomoćnik ministra prosvjete i kulture, i članovi Marko Kažić, načelnik odjeljenja za narodno prosvjećivanje i kulturu, Mirko Medenica, direktor Državnog muzeja, Mihailo Lalić, književnik, Milan Božović, slikar, Anton Lukateli, slikar i Risto Dragićević, bibliotekar Državnog muzeja i pored protivijenja nekih članova. Komisija je, između ostalog, podnijela izvještaj Ministarstvu prosvjete da u muzeju postoji ,,priličan broj stvari koji ne predstavljaju istorijsku i umjetničku vrijednost za muzej”.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Uz otuđivanje kulturnih dobara, veliku štetu našem spomeničkom fondu, posebno nepokretnim spomenicima kulture, nanose nestručne, nerijetko agresivne intervencije, kako na eksterijeru tako u enterijeru mnogih sakralnih objekata, od strane crkvenih vlasti-izvođača.

Opširnu studiju o Državnom muzeju na Cetinju napisao je profesor Risto Dragićević (Državni muzej na Cetinju (1896. – 1956.), istorijski zapisi. knjiga XIII, sv. 1-2, 1957., str. 61-98). Analizirajući rad ove naučne ustanove (bivši dvor kralja Nikole) ponudio je naučnom svijetu vrijedne podatke i opisao probleme sa kojima se ova ustanova borila od svog osnivanja. Razna otuđivanja, posuđivanja i darivanja iz ovog kraljevskog dvora bila su česta tema, ne samo naučnih radnika nego i javnosti. Naročito je došla do izražaja tema koja se ticala muzejskih eksponata neposredno poslije oslobođenja  (1945.)

Tadašnji ministar prosvjete Niko Pavić (rješenje br. 6591 od 4. juna 1946. godine) donio je, na osnovu predloga Komisije za preuređenje Muzeja, odluku: ,,da se predmeti vjerskog karaktera, koji su do sad sačuvani u Narodnom Muzeju na Cetinju i dalje čuvaju sa ostalim predmetima, koji predstavljaju kulturnu i istorijsku vrijednost. Pošto uprava Narodnog muzeja vrši dužnost Instituta za zaštitu kulture i prirodnjačkih rijetkosti na teritoriji naše Republike to će od danas vršiti kontrolu nad crkvenim muzejem na Cetinju”.

Među tim objektima bili su oni ,,koje je još knjaz Danilo izdvojio iz manastirske riznice i mogobrojne skupocjene ikone, koje je kralj Nikola sa članovima porodice dobijao na poklon (tada je ustupljeno 97 dragocjenih objekata: mitre vladike Visariona, Danila i Petra I, arhijerijske štake vladike Danila, Petra I i Petra II, tri pozlaćene panagije, četiri naprsna krsta, veliki krst Vladike Ruvima, putir Pećke patrijaršije…”

I pored zahtjeva da manastir povrati predmete koji pripadaju muzeju, crkvene vlasti ni do danas nijesu tu obavezu ispunile. Dragićević piše: ,,Po usmenom ili pismenom Koprivičinom naređenju (Andrija Koprivica je bio pomoćnik ministra prosvjete i ujedno predsjednik Komisije za preuređenje muzeja) od jula 1946. do novembra 1949. godine 951 muzejski objekat izdat je na revers raznim nadleštvima, društvenim organizacijama i pojedincima, a u istom razdoblju rashodovano je 429 objekata”. Dragićević konstatuje da je među tim objektima bilo objekata bez ikakve umjetničke vrijednosti, ali isto tako ,,priličan broj važnih muzejskih objekata. Takođe u istom tekstu se navodi da je od 1950. godine muzej, po odobrenju nadležnih vlasti, povratio veći broj pozajmijenih objekata.

Aktom od 29. juna 1946. godine, Andrija Koprivica piše upravi muzeja: ,,Pošto se u Muzeju nalaze prema izvještaju Komisije za preuređaj Muzeja i Komisije za primopredaju, priličan broj stvari koje ne predstavljaju istorijsku ni umjetničku vrijednost za muzej, to će Uprava Muzeja od istih ustupiti na privremenu poslugu Predsjedništvu Crnogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”.

U arhivi Državnog muzeja na Cetinju nalazi se spisak predmeta koji su iz muzeja ustupljeni Predsjedništvu narodne skupštine Crne Gore ,,na privremenu upotrebu”. U popisu predmeta (28) koji su izdati navedenoj skupštini, između ostalih jedan izrezbareni sto koji je stajao u kabinetu kralja Nikole do kapitulacije Crne Gore, a u toj sobi bio je izložen od osnivanja muzeja (1926.) do jula 1946. godine. Po svoj prilici ovaj izrezbareni sto nije vraćen. Iz pomenutog inventara stvari poznato je da je nekoliko fotelja bilo ustupljeno Petru Komneniću, koje je 1949. godine vratila negova supruga.

Iz iste garniture dio namještaja je dat na privremenu upotrebu tadašnjem predsjedniku Prezidijuma Narodne skupštine Cme Gore. Direktor muzeja, profesor Risto Dragićević obratio se 22. aprila 1950. godine Milošu Rašoviću ,,da hitno vrati sve predmete, jer mnogi od njih imaju muzejsku vrijednost i vezani su za istorijski muzej na Cetinju”.

Rašović je odgovorio (u junu 1951): ,,Izvjesne stvari iz muzejskog podruma date su mi na privremenu upotrebu-poslugu, a koje nijesu imale neki istorijski značaj ni umjetničke vrijednosti, jer se inače ne bi nalazile rasturene i razbacane u podrumu muzeja… Pored toga stvari su bile toliko trošne i pohabane da su se mogle upotrijebiti za stambene svrhe u koje su date, samo renoviranjem i opravkom, što sam ja morao i učiniti. Ipak ja razumijem vašu revnost i vaše staranje o državnim starima kao i traženja da se vrate muzeju. Ali mislim da i vi možete shvatiti razloge koje su mene primorali da stvari uzmem na poslugu i da ih jos držim. Vlada Narodne Republike Srbije uzela je moju kuću, moj stan i sve moje stvari i pokućstvo još 1944. godine i stalno se služi sa njima obećajući da će mi sve povratiti… Ja sam danas ponovo zamolio Predsjedništvo vlade NR Srbije, prilazući im Vaše pismo, da učini, da mi se što prije povrate stvari, kako bih mogao da državi vratim njene…”

Poslije nekoliko prepiski Dragićević-Rašović, stvari koje je Rašović dobio iz Muzeja na privremeno korišćenje vraćene su.

Veći dio muzejskog staklenog i porculanskog posuđa bio je otuđeno za potrebe reprezentativnog hotela na Cetinju i hotela u Miločeru.

Tadašnji direktor Muzeja Jovan Ivović, dopisom br. 439 od 9. 3. 1948. godine obraća se Ministarstvu prosvjete – III odjeljenje: ,,U magazinu ovdašnjeg Muzeja nalazi se stakleno i porculansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna. Takođe se u magacinu nalazi ogromni kuhinjski šporet. Ovi objekti ne predstavljaju muzeološku vrijednost. Nijesu ručni rad da bi imali i etnografsko-muzeološki značaj. Ovo nije samo mišljenje potpisatog, već tako misle i: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili opštom problematikom Muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Pretsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe.”

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Direktor Jovan Ivović

Na osnovu navedenog dopisa Ministarstvo prosvjete NRCG donosi rješenje br. 439 od 9. VI 1948, i imenuje komisiju za primopredaju. Sve te stvari preuzeo je na revers Andrija Koprivica.

U toj prvoj grupi našlo se ukupno 704 predmeta raznog posuđa. Nešto kasnije iz Muzeja (7. jula) se iznosi sto i 32 trpezarijske stolice i neki sitniji inventar. Stolice su bile tapacirane kožom i sa zlatnim gravurama.

Uprava muzeja 1950. se počela obraćati nadležnim za povraćaj pozajmljenih muzejskih stari. Tako su 4. januara 1950. vraćene dvije manje fotelje a veće (dvije) vraćene su 22. aprila iste godine. (Ove fotelje su bile ustupljene 17. jula 1948. godine za reprezentativnu zgradu Predsjedništva).

Od ukupnog srebrnog i porculanskog posuđa bilo je uzeto 729 komada. Posljednji primjerci vraćeni su iz Miločera i reprezentativnog hotela na Cetinju, 1953. godine. Muzeju je vraćeno 536 komada, dok je 193 komada polomijeno ili nestalo, pa je kao takvo i otpisano.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Mnogo je, nažalost, primjera neodgovornosti koje su pokazivale nadležne vlasti prema predmetima od izuzetne kulturno-umjetničke vrijednosti koji su slučajno otkriveni ili ponuđeni na čuvanje. Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, Sarajevo, obraća se našem Zavodu (1533/56) i obavještava ga ,,da se prilikom dobrovoljnih akcija u Gostilju (Zeta) naišlo na dragocjene arheološke objekte vezane za grčku kulturu a koje je prijavio student Milorad Prelević”. U tekstu koji je pomenuti Zavod uputio piše… ,,Drug Prelević nije znao za postojanje Vašeg zavoda na Cetinju. Nalaz je oko 10. avgusta o. g. bio prijavijen Sreskom narodnom odboru u Titogradu i na tu prijavu na teren je stigao neki službenik koji je pregledao nalazište, ali nije ništa poduzeo za njegovo spašavanje.”

Zavod se obratio Narodnom Odboru – Golubovci (31. avgusta 1956, br. 614)… ,,međutim, nijedna od pomenutih ustanova, a naročito izvođaci građevinskih radova i njihovi nadležni organi nijesu posvetili potrebnu pažnju, tako da nije isključeno da je u toku proteklih godina pronađen veći broj ovakvih objekata, koji su bez ičije kontrole lako prošvercovani van naše republike, a možda, i dalje. lako su u samom početku od strane Zavoda angažovane sve nadležne ustanove, desilo se, nažalost, da, pored njih, Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, skreće pažnju našem Zavodu o pronađenim arheološkim objektima prilikom dobrovoljnih radnih akcija koje se povremeno izvode na radilištu u Zeti…”

Kao primjer solidne saradnje sa Zavodom može da posluži Zavičajni muzej iz Ivangrada koji je detaljno izvještavao (prema svojim mogućnostima) a istovremeno je ukazivao na otuđivanje arheoloških objekata, odnosno njihovo uništenje i sl. 

U izvještaju (br. 92 od 19. VIII 1953.) Zavičajni muzej iz Ivangrada obavještava Zavod o radovima koje izvodi dr Mišura i navodi da su, prije njegovog dolaska u Ivangrad, bili pronađeni mnogi arheološki predmeti.  ,,…Ali su izgubljeni prilikom negovog premještanja u Užice 1953, godine. Tada su se izgubili i mnogi sitni kremeni predmeti (kao pilice, čekići, strelice, koplja i mogi fragmenti grnčarije), nađeni kod Beran – Krša, tu i u okolini.”. 

Ataci na sakralne građevine u poslijeratnom periodu bili su nerijetka pojava, Za razliku od današnjih savremenih crkvenih ,,eksperata”, koji na svoju ruku dograđuju, razgrađuju, restauriraju, konzerviraju, živopišu i kojekakvim kičom ,,obogaćuju”, “, i to značajne, zakonom zaštićene, često i najznačajnije sakralne objekte, ondašnji igumani, iako naječešće nepismeni ili polupismeni, blagovremeno su tražili pomoć od nadležnih vlasti i Zavoda za zaštitu spomenika kulture. 

Primjera radi: izvjesni mještanin iz Vranjine (Skadarsko jezero), kako se navodi u prijavi ,,izvadijo 8 pragova iz dva prozora od Kuće na Pontu marta 1950. g…” 

U septembru iste godine optuženi je dao slijedeću obavezu: 

Obaveza 

Sa Koje se obavezujem za osam kamena, koje sam digao iz dva prozora Manastirske kuće na Pontu Manastira, to jest osam pragova i ponijo sam na svoju kuću i stavijo na moje prozore u Vranjinu. 

Obavezujem se da ću pragove iste povratiti ili druge od kamena kao one napraviti i na istom mjestu staviti u manastirskoj kući, Kao što su bili. 

U Koliko nebih mogao kamene naći u Vranjinu zate prozore, Moguli staviti prozore od cementa, najdalje do 1. maja 1951. godine od Kamena Kao prve sa obavezom 

Na Koje se svoje ručno potpisujem sa obavezom izvršenja do rešenja dana. 

Svjedoci: 1) Gazivoda Vido s.r. 2) Ulićević Bosko s.r. 

Pismen Mirko Nakon Drašković s.r. 

27 septembra 1950. g. Mr. Vranjina 

Bez obzira na datu obavezu da će do 1. maja 1951. ,,staviti prozore od cementa”, to nije uradio ni do 8. juna 1953. godine (kako piše u prigovoru upravitelja Manastira). Vlasti su naredile ,,da tuženi mora do kraja avgusta svoju obavezu izvršiti”. ,,Svi će ovako proći koji se budu griješili o spomenicima kulture, s jedne strane, i zbog neodržane riječi, s druge strane”. 

Uzaludna su bila potraživanja Zavoda da mu Uprava muzeja srpske zemlje povrati kosti pelinskog medvjeda, koje su pronađene u jednoj pećini u okolini Kolašina a koje je ing. Miron Savić toj ustanovi predao na hronološku i kulturološku analizu, o čemu postoji pismo Savića koje je uputio Zavodu (Bgd, 23. septembar 1955). Izgleda da je postojala praksa da mnogi predmeti, koji su poslati iz Crne Gore na analizu u Beograd, radije ostaju tamo, nego kako to primjećuje izvjesni Popović u jednom obraćanju Zavodu da se ,,vrću oklen su pošli”. 

Istu sudbinu su doživjeli i ,,stari novčići pronađeni u okolini Nikšića, a upućeni na analizu u Beograd” (pismo Zavodu od 23. jula 1952. godine).

Ispostava za unutrašnje poslove – Cetinje, pod br. POV. od 11. XX 1960. godine dostavila je Zavodu za zaštitu spomenika kulture dopis:.. ,,U ‘Vjesniku u srijedu’ od 2. decembra 1959. godine na strani 7 objavijen je članak Milana Vekića pod naslovom ‘Barok putuje u inostranstvo’ u kome tretira neke pojave prometa-šverca sa spomenicima kulture. S obzirom da je ova negativna pojava proširena po čitavoj našoj zemlji, a istu treba suzbiti uz vašu pomoć.

Navodimo vam neka lica koja se bave švercom i preprodajom spomenika kulture i to: Lederer Hinko, Lazarević Kosto, Simonović Stanislav, Novaković Joco, neki Čilak, trgovac i kujundžija, Ćetković iz Pedi, neki Rmuž, Skopljanac, kao i Pegan i Jelušnik iz Slovenije.

Lederer Hinko: Navodno je izraelski državljanin, nastanjen u Beogradu u ulici Proleterskih brigada 39, inače tast Oskara Daviča. Gotovo je legalizovao posao na pronalaženju vijednosti na terenu koje kupuje, a zatim nudi na otkup gotovo svim većim muzejima u zemlji. Najveći dio stvari koje su razmatrane na komisijama za procjenu upravo potiče od njega. Posluje čisto trgovački, odlazi na lice mjesta i tamo od seljaka kupuje razne stare predmete npr. stari novac za koji placa do 1000 dinara, mada ovaj ne vredi više od 100 dinara. Time postiže da seljaci ne znajući pravu vrijednost pojedinih predmeta njemu donose sve predmete čak i one od vrlo velike vrijednosti koje ovaj poslije prodaje po desetostrukim iznosima. Podjednako je viđen u Makedoniji, na Kosmetu, u Budvi, Zadru, odnosno na svim mjestima koja su poznata kao nalazišta spomenika kulture. Donosi grčke vaze, geme, kao i druge bronzane, zlatne i srebrne predmete i nudi ih na prodaju muzeju. Za njega se zna da je imao nekih poteškoća u Bitolju i Ohridu, odakle, je otjeran od organa unutrašnjih poslova. Interesantno je da je Lederer bio u posjedu nekih predmeta pronađenih 1938. godine u Budvi, koje je navodno kupio od nekih mještana u Kotoru koji kao takvi predstavljaju naročitu istorijsku vrijednost a muzej ih u posjedu nema, jer su razgrabljeni još prilikom iskopavanja.

Lazarević Kosta: Nastanjen je u Beogradu u ulici Vukice Mitrović broj 24. Prije rata bio je zlatar-časovničar. Donosi razne stvari i nudi na otkup… Neke od stvari nosio je i prodavao preko komisiona. 

Simonović Stanislav: Nastanjen je u Beogradu  u Kursulinovoj ulici br. 22. Pojavljuje se sa raznim arheološkim predmetima. Prodao je Narodnom muzeju mnogo vrijednih stvari i zaradio dosta novca. U posljednje vrijeme se ne pojavljuje u muzeju, pošto su odbili da kupe neke predmete manje vijednosti za koje je tražio priličnu svotu (predmeti su navodno poticali iz Budve).

Jelušnik i Pegan: Navodno ova lica su iz Slovenije. Lutaju po cijeloj zemlji. Pošlo im je za rukom da otkriju mnogo štošta za čim poslije tragaju. Dolazili su u Narodni muzej i tražili da vide nakit iz Budve, jer navodno imaju neke ponude u vezi s njim. Posjeduju fotografije nakita.

Ćetković: Navodno je iz Peći. Luta po cijeloj zemlji. Još od prije rata sakuplja ikone kupujući ih od neupućenog svijeta, na kojima poslije zarađuje. Nije stručnjak, ne može da ocijeni pravu vrijednost ovih ikona, kupuje svašta, ali ipak pravi unosne poslove.

Čilak: Kujundžija je i bavi se posredništvom. Nekog seljaka koji je pronašao ostavu novca, doveo je u vezu sa strancem, koji je ostavu otkupio.”

Teren naše republike uvijek je bio otvoren za razne domaće i strane istraživače i kvazistraživače koji su dolazili u posjede vrijednih arheoloških predmeta, od sitnih nalaza (antičkog novca, gema, prstenja, fibula) koji se danas nalaze u raznim evropskim, odnosno svjetskim muzejima i galerijama. Da ne govorimo o privatnim kolekcionarima koji su za male pare postali vlasnici skupocjenih rariteta.

(Nastaviće se)