Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Hladna lubenica i jaki zagrljaji

Objavljeno prije

na

Dragi moji, „ISTRAŽIVANJE UOČI MUNDIJALA U RUSIJI: Srbi imaju veći od Hrvata i od Švajcaraca!” Ne mogu da verujem da je neko trošio vreme da bi utvrdio ove podatke, ali eto, izađe u vestima. Sigurna sam da će ovo merenje, ko ima veći, mnogo pomoći fudbalerima protiv Brazila. Od lepih vesti za danas izdvajam: probala prvu lubenicu ove sezone.

Stigle prve lubenice, kako izabrati najslađu? Ni to više nije jednostavno. Jer ovde je sve postalo naopako… zaustavio se naš snažan poriv da ozbiljno i dugotrajno zagledamo i kuckamo svaku lubenicu pojedinačno, u stilu tročlane komisije za nabavku ma kakvog materijala.

„Komšinice, je l’ to biraš slađu lubenicu?”

„Ma kakvi, vežbam za perkusionistu.”

Ono kad čukaš u lubenicu, a ni sam ne znaš šta treba da čuješ. Je l’ i vama pada na pamet da će, dok kuckate po lubenici da vidite koliko je dobra, neko iznutra jednom pitati: „Ko je?”

Zapravo treba ovako: lubenicu kucati srednjim prstom, stisnuti je sa obe šake i vratiti je na mesto odakle ste je uzeli, potom sačekati avgust pa kupiti. Jednostavno je, nisu one prave dok te umesto svakodnevnog glasa: „Staro gvožđe, akumulatore, kreke vese kupujem”, ne probudi onaj koji će te radovati dva meseca: „’Ajmo lubenica! Slatka kao med, hladna kao led!” Provučeš čupavu glavu kroz prozor, prokrmeljaš i izabereš pogledom neku sa konjskih kola ili raspalog kombija. “Ajde gospoja, šta se femkaš, svaka je dobra, da ti umrem ako nije!”, kune se ciga.

Nekad se zapitam šta će mi čovek, a onda se setim da počinje sezona lubenica i da bi neko trebalo da ih nosi do kuće. Krajnje je vreme da prestanemo da glumimo nezavisne, jake žene. Ni lep ni uporan, nego onaj što donese lubenicu od petnaest kila!

Da se prisetimo i ovog. Nekako u ovo vreme, pre dve godine, ubijen je Vladan Marinković, prodavac lubenica, od strane komunacističke policije. Niko nije odgovarao.

Ako kupujete lubenicu na karlovačkoj pijaci, mala je verovatnoća da ćete kupiti neku koja ne valja. Sve ih je pokupovao moj komšija. Ne baca ih u smeće, secka koru po koru i hrani prasad.

Nije komšija dobar čovek. Nije ni loš čovek. Jednostavno je pravedan. Sad nešto razmišljam, prosto je dirljivo koliko čovek (ne mislim na komšiju) voli sebe, uprkos svemu što o sebi zna. Za prezir drugih potrebno mu je mnogo manje podataka.

Ne verujte ljudima koji mogu da prestanu da jedu lubenicu iako su se najeli… Kod nas u kući vlada poverenje, samo da vas obavestim. Možemo mi, izgleda, mnogo toga dobrog da podelimo kad već ovako, na ravne časti, lubenicu…

Kad smo igrali protiv Kostarike, bilo je to “zato što su među prvima priznali Kosovo”: protiv Švajcarske zato što je nekolicina igrača sa Kosova. šta li će biti sad protiv Brazila? Što su nam uvalili pokvarenu kafu, šta?! Ovu prethodnu smo namerno izgubili da bismo u utakmici protiv autsajdera Brazila dokazali svoju dominaciju, pobedili i prošli u sledeći krug.

Potreban mi je neki neotkriveni komad zemlje na jugu sveta i odmor od pretvaranja da postojim. Jedno rame za pod glavu, prostrano kao letnja noć i toplo kao ognjište – dovoljno da osetim sve na sve moguće načine.

P. S. Broj odlazaka u WC dokazuje da u lubenici od deset kilograma ima sto litara vode. Iliti voda ima četiri agregatna stanja: čvrsto, tečno, gasovito i lubenica!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Sniti a biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisu to bile ni svinje moravke, ni mangulice, landras ili resavke AŠTE. Bile su to neke gadne sorte. Bahate, podmukle, zle… Izgledale su kao svinje više od samih svinja

 

 

Tog dana sam se probudila i započela rutinski dan ispodprosečnog čoveka. Nesvesna da mi je univerzum već pola posla završio. Od zlonamernog je gore samo ono naizgled dobro. Izostaviću potpuno patetičnu priču o životu, možete da zamislite bilo kakvu. Dan sam provela radeći u bašti, poslepodne u razgovoru sa decom, veče me je dočekalo sa gomilom prljavih sudova. Bilo je leto i život je izgledao podnošljivo.

Interesantno je da mi se, skoro svake večeri, čim prođe ponoć, javlja glas: „Gladna sam!“ Kažem mu da odjebe, on opet: „Ma šta se mučiš, jedi“, i tako se prepiremo do zore, a onda posustanem i pojedem više nego da sam jela u ponoć, ogladnela od borbe sa unutrašnjim glasom…  E večeras nećeš!

U potrazi za namirnicama, otvorila sam veliki zamrzivač – sandučar. U njemu džinovska, debela svinjska tela. Zaprepašteno gledam, u mom zamrzivaču obično ima samo nešto kukuruza šećerca, povrća… od toga najviše blanširane boranije, ali do toga se nije moglo doći od odvratnih masnih telesa.

Pružila sam ruku sa nadom da će se ta slika raspršiti u paramparčad i da ću se dokopati sataraša spremnog za podgrevanje. Al’ ’oćeš vraga!

Te su spodobe oživele i počele da izlaze iz sandučara. Bile su neprijateljski raspoložene.

Otrčala sam po decu, ni kuća više nije bila moja. Sve je bila jedna klanica sa prljavim, belim pločicama od poda do plafona.

Jedino što mi je bilo na pameti je da moram da sačuvam decu. Pokušavala sam da ih sakrijem ispod jednog sanduka. Sanduk je nedovoljno velik da ispod njega stane svih petoro, ali nekako mi je uspelo. Decu vam ne dam!

Nisu to bile ni svinje moravke, ni mangulice, landras ili resavke. Bile su to neke gadne sorte. Bahate, podmukle, zle… Izgledale su kao svinje više od samih svinja. Mnogo ih je i kreću se u grupama. Navaljuju čak i posle neuspelog napada, provociraju…

Setih se kako mi je baba govorila da uvek vodim računa da na sebi imam čiste gaće, za nedajbože…. Danas je došao taj dan! Kad su govorili da će doći dan kada će izaći i iz mog zamrzivača, nisam verovala. Došle su. Svinje. Jedu i uništavaju sve pred sobom, ostavljajući pustoš.

Na podu je bila izgrižena knjiga koju mi je za osamnaesti rođendan poklonio tata. Bila je sa posvetom.

Jedna zadrigla svinjska glava mi je preteći prilazila. Iz usta joj je virila šarena, novogodišnja dečija čarapica. Podigla sam ruku, htela sam i da viknem…

Sve je bio samo san. Razmišljala sam o tome kako su mi snovi strava i užas, ali onda sam ustala i sve se nastavilo…

Najviše se plašim da se ne okamenimo od svog ovog užasa, a treba ostati osetljiv na poeziju, na nežnosti, treba ostati čovek u ovom svinjskom svetu pohlepe i gordosti. Najskuplja, najvrednija stvar, a kupiti se ne može, na žalost svinja, je – Spasenje.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sabiranje i odumiranje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada je ovako tmurno i hladno bitno je da imate svoje sunce ili makar rakiju

 

 

Autobus me je ispljunuo u centru sela nepun sat pre ponoći, a onda je odjurio dalje u hladnu novembarsku noć i maglu. Odnekud je ljutiti pas lavežom uzvratio na tandrkanje motora. Tom psu se pridružio drugi, onda i treći, da bi se javili i svi ostali. Nekoliko ih je zvučalo poprilično sablasno, kao da se svađaju sa avetima.

Koračala sam prema kući ušorenim sremačkim ulicama. Gole grane su se preplitale u slabašnoj svetlosti malobrojnih bandera. Krošnje su delovale preteće, golemo… Nisam mogla da odredim gde one prestaju, a počinju senke nalik grabljivim kandžama. Šaka duboko gurnutih u džepove i pogurena, žurila sam kući. Neki prozor je u daljini zažmirkao. Jedva sam čekala da stignem, da se zaključam i popalim sve sijalice.

Ah, sad mi je samo smešno koliko sam visoka očekivanja imala. Čim sam ušla u kuću, nestao je strah… Saznala sam da nisam dobila nešto što sam JAKO želela i sada bih samo da se pokrijem ćebetom i gledam u jednu tačku, ali moram da budem odrasla osoba i to je užasno. Mada, nije baš da se ništa nije ostvarilo, ali nedovoljno. Još je smešnije što se ja i dalje nadam nekom preokretu do kraja decembra. Kad propadam, propadam kao ponornica. Nikad se ne zna da li ću se ponovo pojaviti na površini, bistrija i jača, ili ću se zadržati u lavirintima podzemlja. Nije svaki mrak moj mrak.. čovek često luta tuđim senkama misleći da su njegove. Mrakovi se ne dele.

Ovih dana tražim motivaciju u svemu što vidim ili radim, pa tako možete od mene očekivati neke motivacione poruke na koje sam u prethodnom životu prevrtala očima. Sastavljam se i pozajmljujem delove sebe iz drugih vremena i nekih drugih mesta. U mislima mi je mnogo neželjene pošte. Kada je ovako tmurno i hladno bitno je da imate svoje sunce ili makar rakiju…

Sezona je slava i vreme je da se upale odbrambeni mehanizmi. Pored poznavanja običaja, na slavama je važno i poznavanje Platonove filozofske dijalektike. U suprotnom, nemoguće je doći do univerzalne istine, pogotovo kad sediš sa pripitim gostima. Vrh jezika i kraj pameti su kod mene usko povezani. Ne znam kako je kod vas?

Čitam nešto o mogućim sankcijama. Hej, gledajte to sa vedrije strane, neko proživi ceo život bez sankcija, a mi, boc, dva puta!

Magla se i dalje po sremačkim njivama razliva u beskraj…

P.S. Srbima možeš sve da odneseš, ako šalu ne diraš, đavole.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ličnosti i razlike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne volim da kažem kako su lijepi dani proletjeli kad su veoma tu i u svemu, maženi paženi, jer kako bi se inače moglo?

 

 

Svaki dan najavljuju da će sutra biti kijamet, sneg, mraz, a ono ništa. Neozbiljno skroz. Umesto najavljene kiše, danas sunčano. Da sam ja neko svima bih odobrila dva sata dnevno, kad je sunčan dan, da idete da se igrate. Sebi tri.

Nešto razmišljam, mnogi moji problemi bi bili sasečeni u korenu, samo da su moji roditelji umeli određene knjige da drže na najvišim policama, van mog domašaja, makar dok ne krenem u srednju.

Obrazovanje obezvređeno, osnovna životna umeća isto, kritičko mišljenje ubijeno, empatija nerazvijena, ambicije nadilaze sopstvenu vrednost, radne navike nepostojeće, omalovažavanje bilo kakvog napora, rada i truda sveprisutno, slobodnog vremena u izobilju… Kompost za budale.

Počela sam da živim u potpunom spokoju tek kad sam shvatila da se i praznina mene plaši, jer ako zakoračim u nju, prestaće da postoji. Nekim životnim ulogama nismo dorasli, neke smo prerasli, nekih se bojimo, a neke baš idu uz nas! Priznajte sebi. Ljudi recikliraju, i to je dobro. Materije malo slabije, ali ideje, misli… Sa stoprocentnom efikasnošću. To je jedna od retkih osobina koje volim u njima.

E, da vam kažem nešto važno. Ukoliko vam se ćerke motaju oko glave, može se desiti da ceo dan idete sa cvetnom šnalicom po selu. Za više saveta… potražite me u mom selu, prepoznaćete me po cvetnoj šnalici. Tako vam je to, kad u igru ne ulazite širom otvorenih očiju. Sad je kasno za reklamacije, ni za pošten bakšiš nije ostalo. Ali, pohabala sam ga slatko, kao da sam baš takav tražila.

Pretvorila sam se u moju babu jer sam htela da pozovem sina, ali sam izgovorila ime srednjeg deteta, pa najstarijeg i iz trećeg puta pogodila. A onda onda mu održim neko predavanje i završim sa: „Nemam reči!“, da bi gospodin rekao: „Pa našla si ih“. Svi mi imamo neke više ciljeve. I ja ih imam, samo što su malo prilegli…

Kakav lep novembarski dan, šteta ga upropastiti brigama. Ne volim da kažem kako su lepi dani proleteli kad su veoma tu i u svemu, maženi paženi, jer kako bi se inače moglo? „Neki žive samo zato što su se rodili, drugih razloga nemaju. I umreće samo zato što su živeli, ni za to neće imati drugih razloga“, lepo je govorio Duško Radović.

Ko bi rekao… Sve što mi je trebalo, stvarno jeste da se dobro odmorim i usporim, bar nekoliko dana.

P. S. Ne dirajte ništa! Rekao razum da sačekamo, dok se on ne vrne!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo