Povežite se sa nama

FELJTON

IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE (III): Ministrova ponuda

Objavljeno prije

10 godina

na

Poslije desetak minuta uđoše dva čovjeka, a da pri ulasku nisu ni pozdravili, ni progovorili riječ sa mnom. Sjedoše na dvije stolice koje su stajale do tog trenutka prislonjene i složene uza zid. Bili su obučeni u civilna odijela, sa kravatama i bijelim košuljama. Zadah koji je ispunio prostoriju stavio mi je do znanja da su dobro pod uticajem alkohola i da su dosta popili. Tišinu prekide onaj koji je bio viši rastom.

„Slušaj nas dobro, Čikiću. Nama je sasvim poznato šta si ti sve radio da bi formirao stranku SDA. Isto tako, dobro znamo da ti imaš probleme sa očima i da zbog jednog potresa možeš ostati trajno slijep. Znamo da si i iz jedne ugledne porodice i da tvoje riječi imaju veliku težinu među muslimanima. Od tvog ponašanja zavisi sudbina tvoja i tvoje braće i sestre. Ako budeš kooperativan i pametan momak, već večeras možeš biti kod svoje kuće. Spremni smo i pasoš da damo, kako tebi, tako i tvojoj supruzi i sinu i podosta novca da ti pomognemo da odeš u treću zemlju, koji ćeš sam izabrati. Ako pristaneš da budeš svjedok na sudu protiv ovih koje smo prije tebe uhapsili, možeš sebe poštedjeti strahovite patnje, a u sačuvati sestru, snahu i brata, koji rade u bolnici i njihova daljnja sudbina je u tvojim rukama. Evo ti i izjave onih koji su prije tebe uhapšeni, da vidiš da te oni terete i napadaju, da si ti bio glavni organizator i ideolog SDA. Ti si davao islamski predznak stranci i bio jedan od najradikalnijih islamista u njoj. Ako nam daš riječ da ćeš se za vrijeme suđenja pojaviti na sudu, mi te možemo još večeras skupa sa suprugom i sinom izvesti vani. Ukoliko ne prihvatiš našu ponudu, ministar crnogorske policije daje ti riječ da ćeš zažaliti što te majka ikad i rodila. Uništiti ćemo i tebe i tvoju najužu rodbinu. Nisi ni svjestan šta smo ti sve kadri napraviti, koliko ti možemo život zagorčati. Razmisli dobro da li si spreman da ostatak svog života provedeš u mraku? Lahko je moguće, ukoliko budeš tvrdoglav preko svake mjere, da insceniramo pokušaj bjekstva i da te likvidiramo. Dat ćemo ti pola sata vremena da razmisliš. Savjetujem ti da budeš pametan”.

Krenuše ustajati sa stolica kako bi me ostavili samog.

Prije nego ustadoše rekoh im:

„Gospodo, nemate potrebe davati mi ni sekunde vremena da razmislim. To što vi sada nudite, nudio je i istražni sudija Gajo Joksimović tri dana prije mog hapšenja, kada me pozvao u svojstvu svjedoka protiv ovih ljudi koje ste na pravi Boga uhapsili. Ja sam, dobro vam je poznato, to odbio istog trena kada je ponudio. U mojoj porodici, koja već nekoliko stotina godina živi na ovim prostorima, dobro vam je poznato, nikada nije bilo takvih ljudi. Duboko sam svjestan položaja i situacije u kojoj se nalazi kompletan bošnjački narod i ja, i onog šta ste vi kadri napraviti. Ali, dobro znam, sva zlodjela koja mi vi možete prirediti neuporediva su sa onim što bi me čekalo na Drugom svijetu od mog Gospodara. Alah, uzvišeno je Njegovo ime… Gospodine ministre, ovo je moj konačni stav. Ne treba mi ni trena da razmislim”.

„Dobro, Čikiću, dali smo ti šansu i tako smirili našu savjest, sam si odabrao. Vjeruj da niko od onih koje smo prije tebe uhapsili nije izdržao našu odbradu, pa nećeš ni ti. Znaš dobro da nikom ne polažemo račune, niti kom odgovaramo zbog toga. Ipak, razmisli”, završi ministar svoju besjedu i napusti sa pratiocem prostoriju u kojoj sam se nalazio, ostavivši me ponovo samog.

Odmah po njihovom izlasku sjetih se istražnog sudije bjelopoljskog višeg suda Gaja Joksimovića. Pozvao me 21-og februara ‘94 godine u 11h u svojstvu svjedoka u njegovu kancelariju. Poziv mi je dostavljen pola sata prije jedanaest, s tim što mi je osoba koja je donijela poziv skrenula pažnju da slučajno ne svratim do nekog advokata uz put. Prijateljski me je upozorio da sam pod prismotrom i da me prate i savjetovao mi da se obavezno odazovem pozivu(…)

Ulazim kod Gaja u kancelariju i pozdravljam kao i ranije kad bismo se slučajno sreli na ulici. Ne odgovora na moj pozdrav, već duboko zavaljen u fotelju iza pisaćeg stola kaže da mogu sjesti… Pošto je zadovoljio zakonsku formu i upoznao da kao svjedok ne smijem lagati, te kako laž povlači zakonsku odrednicu koja me može teretiti za lažno svjedočenje zatvorom u trajanju od šest mjeseci, obraća mi se sljedećim riječima:

„Čikiću, pazi dobro kako se ponašaš, od današnje tvoje izjave zavisi tvoj dalji život. Ja sam moćan da te na tu stolicu dovedem i u svojstvu optuženog. Dajem ti šansu da budeš samo svjedok, u protivno, nek ti je Bog u pomoći”.

„Gajo, ti znaš dobro da sam ja čovjek vjernik i da mi je lagati najstrože zabranjeno. Vidim da i zakon kojim mi prijetiš nalaže isto, čak je i kaznu zatvora propisao za lažno svjedočenje. Sigurno ću govoriti samo istinu”, rekoh sasvim mirno i pribrano.

Gajo nastavi: „Šta ti znaš o ovim ljudima?” i nabroja imena onih koji su hapšeni zbog „nasilnog” stvaranja države Sandžak. „Ti si bio na raznim sastancima i sjedeljkama, i visoko si bio jedno vrijeme u organima SDA”.

„Sve što znam o tim ljudima jeste da su to pošteni i fini ljudi koji su pokušali na demokratski način, organizovanjem u političku partiju, da se izbore za elementarna ljudska prava naroda kojem i ja pripadam. Nikada nisam čuo od bilo koga iz stranke da je govorio o takvom nečemu za šta ih sada vi teretite. Apsolutno ne vidim ni jedan valjan razlog da se ti ljudi drže u zatvoru i da se nad njima provodi do sada neviđen teror”, saopštih sasvim mirnim i tihim glasom.

Ovakva moja izjava ne ostavi Gaja mirnog već dreknu koliko ga je grlo nosilo: „Znaš li ti da sam ja u mogućnosti da te dovedem do stanja da cviliš kao kuče i da moliš pomoć i milost od mene”.

„Dobro znaš, Gajo, da se ja samo Allaha bojim i da se samo Njemu za pomoć obraćam i da samo od Njega pomoć tražim.”

„Dobro, reče Gajo i obrati se dvojici advokata. Da li oni imaju kakvih pitanja. Oba advokata uglas odgovoriše da nemaju šta više pitati i da se ove moje riječi unesu u zapisnik kako bi ga oni potpisali.

„Šta imaš još reći, Čikiću?, upita me Gajo.

„Gajo, ti znaš dobro mene i moju porodicu. Znaš da sam ja imao povredu oka i da sam sedam puta u Berlinu i jednom u Beogradu operisao oko, te da sam zbog očiju penzionisan i da imam pravo na pratioca. Dobro znaš da zbog prirode moje bolesti ja imam uvijek otvoren nalog za bolnicu grada Beograda u bilo koje vrijeme, ako samo primijetim neke promjene na ovom koliko – toliko zdravom oku. Takođe, ti znaš da sam ja vjernik i da je mene strah jedino Allaha i da se ja ne mogu lahko prepasti. Sve ovo što mi ti prijetiš nikada normalan čovjek ne može nada mnom provesti. Ti si zbog zakona i ti treba da ga štitiš, a ne da ti budeš taj koji će ga kršiti. Bujrum, Gajo, palo te je pa radi sve što možeš, samo ne znam dokad ćeš. Svaki silnik ima svoj kraj, pa i tebi i ovoj nepravdi koju provodite kao državni teror nad Bošnjacima sigurno će doći kraj. Svaka sila postoji do određenog vakta”.

„Zapamtit ćeš ti Gaja dobro”.

Ovim riječima Gajo završi moje „svjedočenje” upozorivši me pri tom da slučajno ne razgovaram sa ovim advokatima koji su prisustvovali saslušanju. Naravno da nisam poslušao, već sva trojica napustismo njegovu kancelariju i odosmo skupa na kahvu. Zadovoljni, Adil i Velija mi rekoše da se nemam čega bojati i da ne postoji nikakva šansa za moje hapšenje, mada ima dosta izjava određenih ljudi koji me pominju prilikom saslušanja u istrazi, ali da to nije dovoljno za moje hapšenje. I sam sam imao isto razmišljanje, ali sad tek vidim da nismo bili u pravu. U ovim mojim razmišljanjima prođe onih pola sahata i ponovo uđoše ministar i njegov pratilac kod mene u ćeliju.

„Šta si odlučio, Čikiću?”, upita ministar prije nego i sjede na stolicu.

„Hvala vam lijepo, ministre, rekao sam vam u startu da me je više strah Allahovih kazni i mučenja nego vaših. Nikada pri ovoj pameti neću prihvatiti tako nešto. To bi bio moj kraj. Izgubio bih kako Ovaj tako i Budući svijet, tražite nekog drugog za tako nešto”, rekoh sasvim mirno, trudeći se da ne budem provokativan. A mir osvaja i daje utjehu.

„Sam si sebe potpisao presudu, Čikiću”, reče mi ministar ostajući zbunjen mojim odgovorom i ne razumijući povode odbijanja onog što mi je on nudio.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

1 sedmica

na

24 Juna, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

2 sedmice

na

17 Juna, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXIV): Cetinjski manastir

Objavljeno prije

3 sedmice

na

10 Juna, 2022

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Nakon preseljnja prijestonice na Cetinje i sređivanja stanja u državi, Ivan Crnojević je od 1483. do1844. godine podigao na Ćipuru Cetinjski manastir. „V ime Rožestva ti presveta Bogorodice, sazidah si sveti xram tvoj v leti 6992 (1483/1484)“, u kome je i sahranjen 1490. godine.

Ivan Crnojević je  4. januara 1485. godine izdao manastiru osnivačku povelju „u Rece“, to jest na Obodu, kojom je novu zadužbinu obdario posjedima i prihodima, „vrlo skromnim doduše, jer su i njegove mogućnosti bile male“. Osnivačkom poveljom, u sporazumu s ondašnjim mitropolitom zetskim Visarionom, Ivan je odredio da „sveštenejši otci arhijereji“ sa svom „bratijom“ moraju održavati „opštežitije“ bez obzira na visinu manastirskih prihoda i da niko ne smije „ništa stezati ni u svoju kjeliju držati“.

Krajem XVII vijeka, u doba Morejskog rata, skadarski paša Sulejman Bušatljia dva puta zauzima Cetinje. Prilikom prvog pohoda 1685. godine opljačkao je manastir, a 1692. godine ga porušio do temelja.

Slučaj je htio da je nekoliko mjeseci prije rušenja manastira, na Cetinju boravio mletački arhitekta Frančesko Barbijeri. Svoj boravak na Cetinju je iskoristio da snimi manastir i napravi situacioni plan koji se čuva u Mletačkom muzeju.

Crnogorske vladike su više puta obnavljale manastir, a skadarske paše ga uporno rušile. Vladika Petar I Petrović, poslije još jednog rušenja, obnavlja manastir 1786. godine. Nakon smrti i proglašenja za sveca vladike Petra I Petrovića 1834. godine, njegov ćivot je smješten u Cetinjskom manastiru gdje se i sada nalazi. Manastir je više puta obnavljan, a sadašnji izgled je dobio 1927. godine.

Na mjestu prvobitnog manastira na Ćipuru kralj Nikola Petrović je 1886. godine podigao dvorsku crkvu, posvećenu Rođenju Bogorodice. U njoj su zemni ostaci Ivana Crnojevića, a od 1989. godine i zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere preneseni z San Rema.

U XV i XVI vijeku podignuti su Manastir Svete Trojice kod Pljevalja, Pivski manastir, Crkva Sv. Nikole u Nikoljcu kod Bijelog Polja, crkva u Tvrdošu…

Preseljenje Pivskog manastira: Pivski manstir je podignut između 1573. i 1586. godine na obali rijeke Pive, nedaleko od Plužina. Podigao ga je mitropolit hercegovački Savatije Sokolović. Manastirska crkva posvećena je Uspenju Presvete Bogorodice.

Manastir je 1982. godine, prilikom izhradnje HE Mratinje, razgrađen i preseljen na višu kotu, na lokaciji Sinjac.

Preseljenje je trajalo punih 13 godina. Izvršeno je detaljno snimanje i mapiranje kompletnog manastira. Svaki kamen je obilježen i svaki kvadratni santimetar fresaka. Nakon preseljenja svaki kamen je postavljen na označeno mjesto na kom je bio prije preseljenja.

Preseljenje manastira, poduhvat koji do tada nije bio poznat u svijetu, izveli su stručnjaci i radnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, zajedno sa kolegama iz cijele Jugoslavije i svijeta, ekspertima UNESKO-a, Instituta za očuvanje kulturnih vrijednosti iz Rima. Pored institucija treba odati priznanje i pojedincima koji su ovaj projekat iznijeli na svojim leđima: Anika Skovran, Dušan Nonin, Ljubomir Ivanišević i čitava armija njihovih saradnika i neposrednih izvršilaca ovog izuzetno složenog projekta.

 

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo