Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Ipak, uspjeli smo da se posvađamo. Željko je mislio da sam ja svoje pismo zaista poslao na međunarodne adrese koje sam pomenuo na kraju mog prethodnog pisma (što ja nijesam učinio, već je to bio moj utuk na njegovu „informaciju” da je za svoje stavove konsultovao IFJ i Koordinacijski centar, da mu kažem da sam uvjeren u ispravnost svojih stavova). Iznerviran, nije čekao da završim predavanja i ispite (što sam u prethodnom pismu tražio za nastavak razgovora), već je odmah  napisao novo pismo. Pismo je imalo preambulu „Uputstvo za čitanje i upotrebu”, u kojoj me ukorio: „Možeš i kao ono svoje [pismo] da ga [njegovo pismo] pošalješ evropskim institucijama. Ja neću, jer nije moj stil, i jer mi je, kao i uvijek, interes kuće ispred ličnih strasti i emocija, a znam da bi tako nešto izazvalo veliku štetu…”.

Počela je svađa, ali smo gledali da ne izazovemo ozbiljnu krizu u Monitorui da ne ugrozimo projekat dnevnog lista. Željkovo opširno pismo od četiri stranice formata A4 i moj još duži odgovor rado bih preskočio u ovom tekstu, jer obiluju nategnutim subjektivnim ocjenama i namjernim nekorektnostima. Postoji, međutim razlog zbog kojeg ću neke djelove naših pisama da prenesem. Deceniju i po kasnije Đukanović je počeo obračun sa dnevnim listom Vijesti, po karakteru i žestini nezapamćen u istoriji Balkana. Jer je ovaj list bio najveća smetnja zaokruživanju njegove diktature. Doveo je za glavnog urednika Pobjede izvanjca Srđana Kusovca, koji je novinarima u Pobjedi rekao da je došao da uništi Vijesti. Kusovac je u proljeće 2010. objavio feljton „Kako je nastala medijska imperija”, od 43 nastavka. Svrha feljtona je bila moralno uništenje „Miška i Željka”. Koristio je i naša dva pisma iz 1995. kao važno svjedočanstvo. Zainteresovani čitalac može uporediti ono što je objavljeno u Pobjedi u martu 2010. sa ovim što ću ja ovdje citirati. Ta usporedba pokazuje u kojoj mjeri stručni agent može svojim „tumačenjima” istrgnutih citata da krivotvori sadržaj izvornih dokumenata. Na osnovu nekih detalja koje ću kasnije iznijeti, čitalac će takođe moći da zaključi koji članovi redakcije su čuvali pisma petnaest godina i dostavili ih tamo gdje je trebalo i kad je trebalo. Evo nekoliko isječaka iz Željkovog pisma.

„Dragi Miško,

Prihvatajući tvoju ideju da, radi konstruktivnosti (a i da bi ostao neki pisani trag), komuniciramo pismenim putem, a povodom nekih tvojih ključnih ocjena, koje si preksinoć iznio u razgovoru sa ….., osjećam potrebu da ti napišem par redaka.

Tvoje dvije glavne teze, prva da ćemo mi, redakcija, ili ja, direktor Monitora, da rasturimo tvoju firmu, i druga, da je redakcija protiv tebe, su potpuno izvrnute…. Ni ja, niti bilo ko iz ove redakcije, Monitor nijesmo doživljavali kao tvoju ili bilo čiju privatnu firmu, već kao ono što si ti toliko puta, u vrijeme misionarstva, podvlačio, kao – našu zajedničku kuću. Zato, o rasturanju zajedničke kuće nema govora, što potvrđuje ponašanje redakcije u posljednjih pola godine – sav prljavi veš, koga ima u svačijoj kući, ona je čuvala i još uvijek čuva daleko od očiju javnosti. …

Ono što, čini mi se, ti ne shvataš, a što ti je Vilem [direktor Međunarodnog novinarskog koordinacijskog centra] podvukao u onom pismu dok si još bio u bolnici – Monitor je daleko prevazišao svakog od nas pojedinačno, uključujući i tebe koji si ga stvorio. Vraćanje na nivo koji si ti dugo forsirao, opravdano ili ne, nema veze, da kuća počiva na dva čovjeka, konkretno tebi i Bobu, jednostavno je nemoguće. Postoje samo dva rješenja – ili gašenje novine poput Antene M, ili dalji razvoj aktiviranjem novih projekata, prije svega dnevnog lista … Vilem ti je dobro napisao – na Zapadu, čovjek koji pokrene jedan sistem, ako ni nakon pet godina ne uspije da ga prenese na tim profesionalaca, smatra se neuspješnim. Miško, ti si to, makar i nesvjesno, makar i pod mojim pritiskom, uspio – ali to smatraš neuspjehom. Apsurdno! Kao da bi da stvari ponovo vratiš na početak, na jednog ili dva čovjeka i to je to. Kao ovo u Anteni – Miljo u reklamama, Miljo u Žurnalu, Miljo u Utisku, Miljo u Domaćim zadacima …

Ne zamjeri mi, ali sada ću te izložiti psihološkoj analizi. … Usamljenost razvija kod čovjeka i sebičnost. On se ne druži, ne komunicira, zatvara se u svoj svijet i ljubomorno ga čuva. Čuva svoje krpice, a kada dođe u poziciju da ih podijeli sa drugima, radije ih pocijepa i zapali. …”

Danas, dvadeset pet godina kasnije, žao mi je što neću moći da pročitam In memorijam koji će mi Željko napisati poslije našeg višedecenijskog prijateljstva koje se rađalo u vrijeme kad smo jedan drugom pisali ova svadljiva pisma. Tokom kojeg me bolje upoznao nego što je to mogao početkom devedesetih kad sam izbjegavao razvijanje bliskih odnosa sa novinarima formiranim u komunističkoj policijskoj državi.

Pismo je završio kritikom mog odnosa pojedinačno sa devetnaest novinara i privilegijama koje su neki od njih imali kod mene (što ne mogu da citiram, iako bi bilo interesantno, da ne bih zavađao još uvijek žive i aktivne ljude), sumnjom da sam međunarodnu pomoć (koju je nominalno dobio Monitor) lukrativno preraspodijelio među organizacionim jedinicama Montenegropublica i moj odnos prema njemu nazvao nezahvalnošću.

U nizu projekata u čijem pokretanju sam učestvovao od 1980. do 1995, činio sam baš onako kako Željko navodi u pismu da je Vilem rekao da čine uspješni pokretači projekata na Zapadu. Na rukovodećoj poziciji nijesam se zadržavao duže od jednog mandata. Čim bismo instituciju stavili na tračnice, odlazio sam na drugi projekat: direktor (dekan) Instituta za matematiku i fiziku, glavni urednik za prirodnomatematičke i medicinske nauke u novoosnovanom Leksikografskom zavodu Crne Gore, prorektor za razvoj, član Upravnog odbora Matice crnogorske (manje od mandata) itd. U Montnegropublicu rukovodio sam Monitorom jedan mandat i onda rukovodeću poziciju prepustio Željku. I u Anteni M sam ubrzo po osnivanju rukovođenje prepustio drugima, ali smo zapali u finansijske probleme zbog njihovog neiskustva. Na petu godišnjicu Monitora 19. oktobra 1995. na javnoj svečanosti organizovanoj tim povodom, najavio sam svoje skoro povlačenje sa čelne operativne pozicije u Montenegropublicu. Željko je znao da to znači da će rukovođenje medijskim sektorom on preuzeti. Jer od kada sam ga početkom jeseni 1994. imenovao za direktora Monitora, nijednu važnu odluku u vezi sa medijima nijesam donio bez konsultacije s njim. Mnoge su bile donesene na njegov predlog. Projekat dnevnog lista je on vodio. Zato mi je njegov pritisak bio nejasan. „Dvije glavne teze” s kojima počinje pismo ja uopšte nijesam formulisao u formi kako on kaže da su mu prenesene. Nikad nijesam govorio ni „moja firma”, pogotovo ne u kontekstu u kojem Željko kaže da sam rekao, jer sam uvijek gledao da jačam kolektivni duh na kojem je Monitor opstajao. Stoga rečenica u preambuli pisma u kojoj je rekao da je ovo njegovo pismo „jedan od mojih posljednjih pokušaja, iznuđen, moram priznati, od strane drugih …”, kod mene je pobudila sumnju u njegovog kolegu na koga se pozivao u pismu. Tokom vremena sam otkrio da je ovaj često usmjeravao stvari u kolektivu na način koji se opisuje u priručnicima za propagandu i manipulaciju. Poveo bi razgovor sa jednom od dvojice kolega i sopstvenim „kritičkim” stavovima o drugom kolegi iz prvog vješto izvukao neki stav o drugom. Onda bi taj stav, istrgnut iz konteksta prećutkivanjem onoga što je sam kazao ili preusmjeravanjem stava ka drugom kontekstu, prenio drugom kolegi. I tako vice versa. U tom trenutku ovu sliku o „mudracu” još nijesam bio sklopio. Pošto nijesam išao u redakciju, nijesam mogao da ustanovim da li su Željkove interpretacije proizvod namjere prenosioca, pa sam napisao odgovor u kojem sam oštricu suzdržano usmjerio na Željka.

Dragi Željko,
4. 05. 1995.

Ponovo si napravio grešku u koracima, i na osnovu rekla-kazala, napisao pismo za koje si vjerovao da može biti objektivno. Trebalo je da sačekaš pismo koje sam najavio, s činjenicama i (mojim) interpretacijama, pa tek onda da pišeš svoje „posljednje pismo”. S druge strane, ovo što si napisao, ne zvuči kao konstruktivni pokušaj da se prevaziđu nesporazumi. Umjesto da pobrojiš stvari za koje misliš da su sporne i izneseš svoje mišljenje, te zatražiš moje, ti u pismu igraš trostruku ulogu: dostavljača prijave (s neprovjerenim podacima), tužioca i sudije (bez prethodnog istražnog postupka). Pride, priprijetio si javnošću, što je zvučalo kao policijska ucjena: učinjeno će ti se oprostiti, ako pristaješ na saradnju. Nedostajalo ti je i vrline i mudrosti. No, šta je tu je. Sokrat u Menonu ovome objašnjava da se vrlina ne može naučiti, a u Odbrani da ne može biti mudar onaj koji misli da zna ono što ne zna… Budući da je svako ljudsko suđenje subjektivno, pa i ova Sokratova, a ja nemam drugog Željka, niti sam još riješio da ga tražim, prihvatam tvoj poziv na konstruktivni razgovor (kako ja shvatam značenje tih riječi). Pokušaću da razjasnim stvari koje su se, iz mog ugla gledano, ispriječile između nas, te ometaju našu saradnju. …

Ja smatram da ti i ja, na nivou glavnih stvari, nemamo i ne možemo imati suprostavljene interese. Obojica bi trebalo da stremimo k tome da Monitor bude dobra (što bolja) i uticajna novina, u stanju da sama sebe izdržava. Da novinari imaju solidne plate, a vlasnici (ko god bili) zadovoljni i listom i našim radom. Sa dužnostima koje imamo, Ljubiša, ti i ja smo trenutno najodgovorniji i za uspjeh i za neuspjeh.

Ja sam pritom pater familias Montenegropublica, koji trenutno broji četvoro djece. Moj zadatak je da svakom od njih pomognem da odraste i osamostali se. Da radim na tome da zajedništvo bude korisno za svaki subjekat i iniciram razvoj drugih djelatnosti koje su projektovane pri osnivanju sistema. Bio Monitor sektor Montenegropublica ili samostalno preduzeće čiji je većinski vlasnik Montenegropublic ili grupa njegovih osnivača, on i koncepcijski i funkcionalno ostaje dio šireg emancipatorskog projekta, zbog kojeg je i u okviru kojeg je, osnovan.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Sad želim da se osvrnem na ključna mjesta u vašem pismu. Prije svega treba razdvojiti dvije stvari. Jedna je pravo novinara na nezavisnost i integritet u obavljanju svoje profesije u okviru koncepcije koju je definisao osnivač, a druga je sticanje vlasničkih prava novinara koji su radili u listu. Što se tiče prvog problema, niko nema ništa protiv da se on riješi na nivou najviših standarda u nezavisnim (privatnim) medijima u SAD i Evropi. Treba, prosto, prikupiti materijal o tome kako se to tamo radi i donijeti odgovarajući interni akt (budući da se naši zakoni ne bave takvim stvarima).

Rješenje ovog problema nema nikakve veze sa tim da li neki novinari istovremeno pripadaju krugu vlasnika, i upravljačka prava redakcije u profesionalnim stvarima ne treba brkati sa vlasničkom participacijom. Vlasništvo se daje individualno, na ime i prezime, a ne redakciji. Ti novinari-suvlasnici ne učestvuju u upravljanju kao članovi redakcije, niti je predstavljaju. …

Vlasnik Monitora je … Montenegropublic, čiji su se vlasnici osnivačkim aktom obavezali da ne mogu otuđivati svoj vlasnički dio bez saglasnosti kruga vlasnika …, niti da neko izvan toga kruga može postati suvlasnik bez saglasnosti svih osnivača. Dalje, Monitor je registrovno i zakonom zaštićeno ime na koje polaže pravo Montenegropublic, i takvim ostaje sve dok bude izlazio najmanje jednom u pola godine.

Nakon našeg sastanka koji pominjete, niko od vlasnika s kojima sam imao priliku da razgovaram (nijesam  bio u prilici da razgovaram sa svima jer sam se ubrzo i iznenada razbolio), nije imao ništa protiv da se … smanjenjem njihovog vlasničkog dijela obezbijedi da jedan broj novinara …, koji su Monitoru dali značajan doprinos, dobije vlasničku participaciju u listu. Međutim,  to je stvar za strpljiv razgovor. Vlasnici su držali list više od tri teške godine bez pomoći stranih fondacija. S druge strane, postoje novinari prvoborci i borci od pada Italije i pobjede na Staljingradu. Postoje oni koji su otišli dovoljno rano, oni koji su odlazili i vraćali se itd. Postoje samo tri novinara koji su cijelo vrijeme bili s Monitorom. Itd, itd. Da skratim i ponovim još jednom: Ove stvari se ne mogu prelamati preko koljena, jer mnogi pitanje vlasništva u Monitoru gledaju kao pitanje časti koju nijesu spremni da dijele bez dobro zasnovanih razloga.

Ja sam bio prihvatio obavezu da obezbijedim za novinare 20–25 procenata, jer sam bio spreman, ako drukčije ne sredim stvar, da dio ili cijela sopstvena vlasnička prava prenesem na one novinare za koje se dogovorimo. Međutim, vaš novi zahtjev za 50 odsto vlasništva izazvao je takvu reakciju nekoliko velikih akcionara, bez čije saglasnosti nije moguće naći nikakvo rješenje, da se bojim da u ovom trenutku neće htjeti da razgovaraju ni o onih 25 odsto.

Sad sve počinje preciznije da se mjeri. Prije svega tu su argumenti da se naš slučaj razlikuje i od Naše Borbe i od Vremena. … Vlasnici su do današnjeg dana uložili u Monitor bar četiri puta više nego što je ukupna međunarodna pomoć koja je do sada dobijena. Naša Borba je počela s kapitalom dobijenim od Evropske unije. Novinari Vremena su iz međunarodne pomoći napravili vlasniku još dva preduzeća: International Vreme i Vreme knjige, pa opet nijesu dobili 50 odsto vlasništva. Evropska unija, FIJ i njihov Koordinacioni centar se pojavljuju kasno, tek 1995. godine, poslije skoro pet godina od osnivanja lista. Osim toga, ni u jednom ugovoru o pomoći novinari se ne pominju ni jednom riječju. Pomoć se daje, uglavnom, za nabavku papira i repromaterijala za štampanje lista, i, u znatno manjem dijelu, za teheničku opremu. Montenegropublic je ispunio sve svoje ugovorom predviđene obaveze, i što se pravnih stvari tiče, tu je kraj. (Dopustite da podsjetim, da nikad i nikom od osnivača nije palo na pamet da se i jedan pfening iskoristi za bilo šta drugo osim za korist lista i novinara. Kompjutere i faksove ne pominjem, jer su prve kompjutere i prve faksove donijeli-kupili sami osnivači …).

Da ovaj dio zaključim: Meni je stalo do toga da list živi i razvija se u istoj zajednici i s istom redakcijom s kojom je radio do sada. Ne bih volio da zbog crnogorskog kaprica dođe u krizu i da se zbog dioba u redakciji ili među vlasnicima, zatvori ili pretvori u dvonedjeljnik ili mjesečnik. Itd. Međutim u zdravstvenoj situaciji u kojoj se nalazim, ne pada mi na pamet da se sada tim poslovima bavim intenzivno. Od šestog do tridesetog maja moram da se uključim u nastavu, da završim neke kurseve na fakultetu i u ovom periodu na ovo neću da potrošim ni jednu jedinu minutu. To se odnosi i na onaj dio juna kad držim usmene ispite. (Reinfarkt se događa kod 40 odsto onih koji se izlažu povećanim psiho-fizičkim naprezanjima u toku prvih godinu dana od prvog srčanog napada.) Ako vam se žuri, sami stupite u kontakt sa Ćanom Koprivicom, Rorom Radevićem, Zoranom Mišurovićem itd. I razgovarajte.

Za svaki slučaj, da ponovim, da odlaganje ove teme ne odlaže pitanje regulisanja zaštite vaših profesionalnih prava u Monitoru, koje može da se riješi brzo. I dosad ste pisali što ste htjeli. I ja stajao javno iza toga, i kad je bilo dobro i kad je bilo provincijalno i balkanski sročeno. Još nešto: Kako se god riješilo vlasničko pitanje, uvijek će postojati neko iznad redakcije i njenog rukovodstva ko štiti interese vlasnika. … Na primjer, bez saglasnosti (predstavnika) vlasnika ne može se odlučivati o … investicijama, o pokretanju novih edicija itd.

Dopustite da se sada pozabavim problemom dnevnog lista i predložim vam nešto što možete riješiti praktično odmah, a ide u vašu korist i daleko je profitabilnije nego pitanje vlasništva u Monitoru. Ako je kredit (vi pogrešno kažete – mašinu) dobila redakcija Monitora…, osnujte preduzeće (da biste stvorili pravni subjekt), uzmite kredit na ime tog pravnog subjekta i sami napravite dnevni list. Niko od vlasnika Monitora neće imati ništa protiv toga. Naprotiv, mi smo se dobro i umorili i potrošili u održavanju Monitora i Antene M. Mnogi od vlasnika će vam pružiti logističku podršku. Montenegropublic kao cjelina, takođe. Budući da sam ja, u dobroj mjeri, uložio ugled, a i veze, u ostvarivanje projekta dnevnog lista (počinjući od gospođe Ranson čijih 135.000 DEM-a je projekat učinilo ostvarljivim, do gospodina Naglera koji je obećao 1/4 novca za mašinu), u toj varijanti ću morati samo da ih obavijestim da ja i vlasnici Monitora nijesmo više u stanju da se bavimo tim projektom zbog mojih zdravstvenih problema i da svesrdno preporučim svoje mlađe kolege koji su se okupili u, recimo, Montenegrotimesu, da oni preuzmu kredit i obaveze. I da zamolim da vam se da sva pomoć i povjerenje koje je bilo namijenjeno Monitoru kao instituciji. Ako kredit dobija Monitor kao institucija – pravni subjekt, a ne samo njegova redakcija, što se mene tiče (vjerujem i ostalih osnivača), ništa se ne mora mijenjati u prethodnom scenariju. Preuzmite stvar …

Da biste razumjeli moju poziciju, i da ne pomislite da se radi o nekom kapricu, dopustite da vam ukažem na sljedeće. … Demontiranje velikih mašina je teško i skupo, i štetno za takve mašine, pa bi najbolje rješenje bilo da se ima sopstvena hala. (Ne vidim ko bi vam iznajmio halu na 15–20 godina.) … To su stvari koje prevazilaze moje mogućnosti, a ostale osnivače smo već toliko gurnuli od sebe, da nije lako obezbijediti  kolektivnu volju i entuzijazam nužne za taj posao. Dalje, velika rotacija, koliko god radila, mora da košta minimum 10.000 DEM [mjesečno]. Mora da ima stalnog mehaničara i stalnog električara… i u jednoj smjeni angažovanih dodatnih pet grafičkih radnika. To je 120.000 DEM godišnje, što se sa kreditom i amortizacijom penje k cifri od 200.000 [godišnje], koju nije moguće lako obezbijediti na ovako malom tržištu kakvo je Crna Gora ili krnja Jugoslavija. … Zato mislim da se ne može izbjeći da, bar neko vrijeme, dnevni list učestvuje u značajnoj mjeri u tim troškovima i u potpunosti u troškovima materijala.

Ja ne kažem da nema rješenja koje projekat čini mogućim, ali ja trenutno nemam snage da za njega odgovaram. Među vama takođe ne vidim nikoga ko bi imao marketinško-organizacione sposobnosti i volju da godinu-dvije života radi 15 sati dnevno na neizvjesnom projektu. Sve u svemu, stvari su mnogo komplikovanije nego što se pretpostavlja u vašem pismu. (Izgleda da niko od vas nije pravio kuću sopstvenim rukama, ili vodio projekat za čiju realizaciju je nužna decenija. Ne zaboravite, USA Today je pravio gubitke pet godina, prije nego što je postao profitabilan.)

Sada o još nekim stvarima koje navodite. Ako postoji normativna dezorganizacija rada, onda su za to prevashodno odgovorni direktor i glavni urednik. Skoro će dvije godine od kad obavljaju te poslove i skoro će biti deset mjeseci od kad sam od njih tražio da podnesu neki početni materijal …

Ako je došlo vrijeme da se list može samostalno finansirati, onda je to radosna vijest za vlasnike. To znači da će … profit koji se stvara moći da iskoriste za pokretanje novih projekata. … Nažalost, ja znam da je procjena koju ste predočili pogrešna. Bez međunarodne podrške koja omogućuje besplatnu nabavku papira, …, ploče, boju i drugi repromaterijal, osnivači bi morali da ponovo kupuju taj materijal, kao što su činili prve tri godine. … Realno, Monitor  je u 1995. godini imao gubitak ne manji od 125.000 DEM … Dalje, novinari nijesu pravedno penzijski zaštićeni. …

Transformaciju Monitora u dioničarsko društvo osnivači bi svesrdno podržali … Osnivači CNN su pretvorili kompaniju iz ortačkog u dioničarsko društvo; prestali su da budu 100 odsto vlasnici, ali su inkasirali 7,5 milijardi dolara…. Ali slična operacija nije još moguća s Monitorom, uz uslov da sačuva koncepciju. Testiranje smo vršili na samom početku kad je Željko imenovan za direktora. (On je uvijek htio da riješi probleme vlasničkim transformacijama.)

Osnivači lista su već bili donijeli odluku da se Ćano Koprivica upiše u impresumu kao osnivač lista, jer bez njegove pomoći list ne bi preživio kritične početne godine postojanja. Ćano Koprivica je to prihvatio uz uslov da isti tretman dobije i M. Perović. Ja sam zahvalan za ispoljenu kurtoaziju, ali vašim predlogom nijesam naročito impresioniran, jer kako ste obrnuli vektor djelovanja u posljednje vrijeme, lako se može desiti da se kolektiv koji je dosada pravio i držao Monitor raspadne. …

Srdačan pozdrav,
Miodrag Perović

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Pismo je imalo zvanični ton.

Poštovani gospodine Peroviću,

Proteklo je gotovo četiri mjeseca od našeg posljednjeg zvaničnog razgovora o transformaciji Monitora. Zbog Vaših zdravstvenih problema nijesmo ranije željeli da potenciramo obnavljanje razgovora na ovu temu, ali smatramo da su se sada stekli uslovi za konačno rješavanje ovog, po nama, izuzetno važnog pitanja za budući razvoj Monitora.

Pošto je upravo izdvojeno PP Slog iz sistema Montenegropublica, smatramo da nema više nikakvih razloga za dalje odlaganje procesa transformacije Monitora. Tim prije što je definitivno izvjesno da će Monitor početkom jeseni dobiti rotacionu štamparsku mašinu kojom će se moći pristupiti operacionalizaciji projekta nezavisnog dnevnog lista u Crnoj Gori, i koja će bitno izmijeniti postojeće vlasničke odnose u sklopu d.o.o. Montenegropublic.

Osim toga, sve je jasnije da mnoge neriješene probleme nije moguće riješiti bez odvajanja Monitora kao posebnog preduzeća. Mislimo na rješavanje stambenog pitanja za Esada Kočana, zamjenu dotrajalih kompjutera i dalji razvoj Monitora i kompjuterskog studija Mouse, kao i posebnih razvojnih projekata lista. Takođe, za proteklih šest godina nije urađen niti jedan interni akt u preduzeću, odnosno listu, a razvoj Monitora nameće obavezu da se mnogobrojna pitanja i međusobni odnosi precizno regulišu. Za protekli period, od kada je odvojen žiro-račun Monitora, pokazalo se da list može finansijski samostalno i uspješno poslovati, a da su problemi u uređivačkoj politici lista ponajviše proizilazili iz neregulisanih odnosa između Upravnog odbora d.o.o. Montenegropublic i redakcije lista Monitor. Sve ovo pokazuje da je neophodno sačuvati Monitor, kao projekat od izuzetnog značaja za crnogorsko novinarstvo i razvoj Crne Gore kao otvorenog i demokratskog društva, od mogućih zloupotreba koje se mogu javiti u uslovima postojeće (dez)organizacije rada.

Zbog svega toga ponovo Vam se obraćamo sa predlozima redakcije za dovršenje transformacije Monitora. Vjerujemo da će ovi naši predlozi naići na razumijevanje jer su prvenstveno urađeni u interesu održavanja i razvoja projekta Monitor. Naši predlozi nikoga ne štete, i nikome ne uzimaju stečena prava, a na korektan i pošten način nude formulu za razrješenje postojeće situacije. Prilikom izrade naših predloga koristili smo Koordinacioni centar FIJ (Federacija za nezavisno novinarstvo), a dijelom smo koristili i model beogradskog nedjeljnika Vreme.

Naši predlozi su sljedeći:

1. Da se sadašnja organizaciona jedinica Monitor izdvoji iz sastava d.o.o. Montenegropublic i konstituiše kao dioničarsko društvo Monitor. Ovaj posao treba otpočeti odmah, kako bi se mogao završiti do 15. maja tekuće godine.
2. Da se zbog zasluga na utemeljenju i održanju lista u svim dokumentima i impresumu istakne dr Miodrag Perović kao pokretač nedjeljnika Monitor.
3. Da u budućem d.d. Monitor redakcija lista Monitor i Montenegropublic učestvuju sa po 50 odsto dionica, s tim da u odlučivanju svaka strana ima pravo veta, što znači da se sve odluke donose uz saglasnost obje strane. S obzirom na strukturu dosadašnjih ulaganja u list Monitor i inostranu pomoć koju je dobila redakcija Monitora, ovaj predlog je više nego korektan.
4. Da se ranije preuzeta obaveza d.o.o. Montenegropublic o rješavanju stambenog pitanja Esada Kočana reguliše zajedničkim ulaganjem d.d. Monitor i d.o.o. Montenegropublic u odnosu 50 naprema 50, sa rokom do 31.12.1996. godine.
5. Da, nakon formiranja preduzeća Monitor, d.d. Monitor i d.o.o. Montenegropublic formiraju zajedničko preduzeće koje će uz eventualne druge ulagače izdavati budući dnevni list. U tom preduzeću većinski paket akcija imali bi d.d. Monitor i d.o.o. Montenegropublic, a ukoliko ne bi bilo drugih interesenata, vlasnički odnos u novom preduzeću bio bi 50 na prema 50.
6. Predlažemo da rotaciona štamparska mašina, koju dobija redakcija nedjeljnika Monitor, bude ustupljena P.P. Slog, koje bi se – što bi bilo regulisano posebnim ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji – obavezalo da besplatno štampa nedjeljnik Monitor (uključujući i obezbjeđenje papira), sva izdanja d.d. Monitor i budući dnevni list.
7. Da Radio Antena M ostaje u stopostotnom vlasništvu d.o.o. Montenegropublic, s tim što je d.d. Monitor spreman da participira i u tom projektu, pod uslovima koji obezbjeđuju kvalitetan i profesionalan odnos prema tom mediju.

U Podgorici 12. aprila 1996. godine,
Redakcija Monitora

Dakle, Željko je međunarodnu pomoć Monitoru, i prošlu i buduću, uključujući i mašinu za koju kaže da ćemo je dobiti besplatno (a, u stvari, kupiti na kredit), tretirao kao nešto što se daje redakciji Monitora, a ne Monitoru kao instituciji. Na osnovu te pretpostavke tražio je da u novom preduzeću redakcija ima 50 odsto vlasništva. Ignorišući činjenicu da je samo Ćanova pomoć (da ne pominjem pomoć ostalih osnivača) za prve četiri godine postojanja lista bila značajno veća od međunarodne pomoći koju je list dobio od kad je Željko imenovan za direktora Monitora. Međunarodnu pomoć Monitoru je pri tom tretirao kao redovni prihod redakcije i pojačao pregovaračku poziciju tvrdnjom da Monitor može finansijski samostalno poslovati. Mašinu koja će biti kupljena na kredit hoće da ,,pokloni” štampariji uz uslov da ona za nedjeljnik i dnevni list sve štampa besplatno, uključujući i troškove papira itd. Govori o preduzećima Monitor i Monitor  d.d., a u stvari predviđa izdvajanje organizacione jedinice Monitor u preduzeće Monitor d.d. Izgledalo je pomalo površno, pa sam shvatio da je glavna misao pisma dobijanje 50 odsto vlasništva za novinare, čime se obezbjeđuje i ravnopravnost novinara i osnivača.

Željko je po svojoj prirodi optimista. Ja, i po prirodi i po životnom iskustvu, pesimista. Vidio sam našu situaciju u manje svijetlim bojama. Potrudio sam se da uz poslove na fakultetu posjetim nekoliko vodećih osnivača i dobijem mišljenje o Željkovim zahtjevima. Niko nije od Monitora i njegovih projekata očekivao nikakvu ličnu ili materijalnu korist, ali su neki bili povrijeđeni dozom omalovažavanja žrtve koju su osnivači podnijeli tokom prethodnih pet godina, da bi održali Monitor i Antenu M. U ovom prvom koraku pregovaranja nijesam upoznao Ćana sa ovim pismom, jer je on imao najviše razloga za nezadovoljstvo. Želio sam da sačuvam Željkov polet, ali i da stvari učinim realističnijim i ton prema osnivačima poboljšam, da bi se održao prilično široki krug ljudi koji su davali finansijsku i logističku podršku listu. Početkom maja poslao sam pismo redakciji Monitora.

04.05.1996.

Draga gospodo,

105 dana nakon infarkta, od kojih sam 75 proveo u bolnicama ili na putu k njima, primio sam vaše ljubazno pismo od 12. 04, u kojem ultimativno određujete 15. maj kao datum do kada se mora izvršiti vlasnička transformacija Montnegropublica. Pri tom ste se predomislili u odnosu na ono što ste tražili prije moje bolesti, cifru ste duplirali i ton pojačali.

Bio sam zbunjen vašom energijom i odlučnošću. Vjerujući da se radi o neupućenosti u poredak stvari, dopustite da vas prethodno upoznam sa preduzećem u kojem radite ili s njim sarađujete.

Vlasnici Monitora nijesu osnovali preduzeće Montenegropublic zbog Monitora (inače bi ga nazvali Monitor), već su bili planirali da stvore jedan malo veći poslovni sistem koji bi u svom sastavu imao i multimedijski centar, kojeg bi činili: dnevni list, nedjeljnik, radio stanica, TV stanica (obje sa centralnim studijom u Podgorici) i press centar. Kao poslovni ljudi izračunali smo da ćemo na medijima godinama imati gubitke, pa smo bili planirali da osnivamo razne sektore i posebna preduzeća za proizvodnju, unutrašnju i spoljnu trgovinu itd., i stvaramo pare za dio koji bismo trošili na gubitke u medijima. Ime Montenegropublic govori da je zajedničko što nas je okupljalo bila svijest o potrebi za raznovrsnom izdavačkom djelatnošću, koja bi služila transformaciji društva u vrijeme tranzicije iz komunizma u građansku i crnogorsko-evropski orijentisanu Crnu Goru. Bili smo planirali i osnivanje privatnih škola, fakulteta i sličnih institucija. Sve je to ispod istog ovog neba 1990. izgledalo mogućim. Za realizaciju projekta bilo je planirano deset godina, pri čemu je razvoj koncipiran tako da profit od onih projekata koji postanu profitabilni ide u ulaganje i razvoj drugih sektora, odnosno preduzeća. (…)

Što se tiče štamparije Slog ona nije nikad bila registrovana kao dio Montenegropublica. Prosto, kad se desila stagnacija u razvoju projekta, nakon izbijanja rata i ekonomske propasti i dezintegracije zemlje, njeni vlasnici su je dali u službu Monitora i radija, da im pomaže u borbi da prežive, dok se ovi ne približe razini samoodržavanja. Štamparija je poslovala divlje, preko računa Montenegropublica, da bi i ljudi koji nijesu imali drugog načina da pomognu medije, to mogli učiniti pod plaštom korišćenja usluga štamparije.

Od kad je međunarodna pomoć postala (privremeno) dovoljna za preživljavanje Monitora, štampariju je trebalo još prije godinu dana vratiti njenim vlasnicima, ali je zadržana u okviru sistema zbog gubitaka u radiju od njegovog osnivanja do danas.

(Nastaviće se)

Komentari