Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Čišćenje izloga

Objavljeno prije

na

Mlađani premijer je unio neku stilsku svježinu. Nije samo u pitanju engleski, blog i muzika koju sluša. Tu je pristojna komunikacija sa drugomislećim, neobična slika za Crnu Goru nakon dvadesetogodišnje stigme oponenata od strane Đukanovića.

Ima i najava drugačijeg odnosa. Vlada planira izvjesnu podršku medijima koji nijesu u propagandnom stroju, uključivanje civilnog sektora u važne projekte integracija. Lukšić kritikuje tajkune, špekulacije i nerealne zahtjeve za povećanje cijene struje. Vidjećemo hoće li izdržati, ili će italijanskim gazdama i njihovim ovdašnjim partnerima, omogućiti da steknu enorman ekstraprofit kroz novo poskupljenje i pljačku građana.

Ipak, između riječi i djela uočava se pukotina. Premijer tvrdi da nije neoliberal, da je lijevo od centra. Ali njegov program nije lijevo od centra. Naprotiv, odbojnost kojom su Lukšić i novi ministar finansija dočekali predlog o formiranju državne banke, a i drugim mjerama državne pomoći malom i srednjem biznisu u godinama krize, ukazuje da se radi o slijedbenicima Fridriha Hajeka i Miltona Fridmana, teoretičara savremene desnice. U njih su se, uostalom, ovi pripadnici donjogoričke škole Veselina Vukotića zaklinjali i ranije, pravdajući Fridmanom vulgarni crnogorski kapitalizam, koji je ovdje stvorio u regionu najveće razlike između grupice bogatih i osiromašenih masa.

Premijer i njegovi ministri, s jedne strane zagovaraju fiskalni konzervativizam, a s druge podržavaju Đukanovićeve megalomanske, ekonomski neopravdane modele gradnje autoputa (bez tendera, hitno i po svaku cijenu) i hidroelektrana na Morači. Ovi bi projekti pojeli državni budžet i uveli Crnu Goru u dužničko ropstvo, ali bi koncesionari i odabrani graditelji imali ogromne koristi.

Kao da je premijer raspolućen, pa i dalje smatra da surovo tržište treba da reguliše male i obične privrednike (raniji desničar), a da država daje povlastice velikim igračima (novootkriveni ljevičar). Tako je i bivši premijer, male prepuštao nemilosti tržišta, a velikim (svojim) obezbjeđivao monopole i subvencije.

Zvuči dobro kad Lukšić kaže da treba pustiti tužioce da rade svoj posao. A onda brzo sebe negira izjavom da nema potrebe da se procesuiraju ministri ili visoki DPS funkcioneri. Siguran je da u Crnoj Gori neće biti sanaderizacije. Otkud zna, ako neka tajna ruka ne upravlja pravosuđem.

Ključna preporuka Evropske komisije je obračun sa korupcijom i organizovanim kriminalom na najvišem nivou. Kako bez krupnih riba u mreži rasplesti velike korupcionaške poslove od KAP-a do Prve banke… Kako otkriti ko stoji iza šverca droge i drugih unosnih roba, a ko je odgovoran za zločin deportacije, Bukovicu, nerasvijetljena ubistva…

Ni državna tužiteljica ne bi da udara na vrh piramide. Prvo je izjavila da za nju nema nedodirljivih, a potom da je lista osumnjičenih za slučaj Zavala zaključena. Istovremeno, njeni tužioci sa elanom rade: Podgorica, Ulcinj, Bar, Crnogorsko narodno pozorište, Televizija Crne Gore… Nakon Kuljače, na red bi mogao doći Mugoša, na čijem smrknutom licu nema više traga obijesti. Ali, zar sve to nije igra pri poslovima familije.

Za krupne promjene potrebna su djela. Nova ekonomska politika, socijalna pravda, oporezivanje ekstraprofitera, neselektivne istrage i nezavisni procesi, lustracija, demontiranje tajne policije. Preispitivanje svega postojećeg. Potrebno je da nakon Budve uslijedi obračun sa sistemom koji je omogućio sve naše zavale. Sukob sa tvorcem.

Kada onaj, koji je ovdje odlučivao o svemu osim o smjeni godišnjih doba, položi račune za razaranje države i stvaranje kleptokratskog poretka, moći će se govoriti o promjeni. Lukšić ima dvije mogućnosti: ili će ući u ulogu Jadranke Kosor ili će biti samo epizoda. Mlad i potrošen između dva Đukanovićeva povratka. Već viđeno čišćenje izloga.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dječija posla

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao što vidimo, moćni očevi i majke  su brižni roditelji. I nama bi bilo pametno da se sjetimo vlastite djece i njihove budućnosti. Dok  im je svu ne potroše oni i koji od Crne Gore prave igračku za svoju djecu

 

Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica odvojila je nekoliko minuta da otkrije još po neki detalj posla koji je prije četiri godine, preko niza povezanih kompanija, upriličila sa Zoranom Bećirovićem. Njenim porodičnim prijateljem. Našim biznismenom koji je, u fazama prvobitne akumulacije, prevalio put od vozača državnog kombija do veleposjednika i hotelijera.

Medenica se požalila kako je morala da proda dio naslijeđenog imanja „da bi obezbijedila budućnost svoje djece“. Potom je parafrazirala mantru koju godinama slušamo  od predsjednika Đukanovića kada objašnjava novostečene porodične milione. „Zar nemam u Crnoj Gori, kao i svi građani, pravo na mirno uživanje svoje imovine“, zapitala se Medenica i još jednom požalila kako  joj potomci zamjeraju da je naslijeđe  prodala jeftino. To je njen problem, rekla je, a mi nek se vidimo u čemu je naš.

Naš je problem, baš to što – ogromna većina građana – nemamo pra-vo na mirno uživanje svojih života. U dobroj mjeri zahvaljujući njoj i njenim,  što porodičnim što novostečenim  prijateljima. Iz svijeta politike, biznisa i pravosuđa. Koji nekažnjeno rade što im padne na pamet. Pozivajući se na  djecu.

Medenica se do početka nedjelje držala objašnjenja da  prodaju imanja nije morala da prijavi nekadašnjoj Komisiji za sprječavanje konflikta interesa, pošto u tom poslu „nije došlo do uvećanja imovine, već do pretvaranja nepokretnih sredstava u novčana”. Kada je nadogradila priču, uvodeći u nju i djecu, ispostavilo se da je čelnica pravosuđa (u nezakonitom trećem mandatu) ipak sposobna da napravi razliku između imanja u okolini Kolašina i novca na bankovnom računu.

To što birine o svojoj djeci nije baš  dovoljno opravdanje  da se  zanemari činjenica da u toj ljubavi krši zakon. I nije jedina.

Aleksa Stanković i Duško Knežević su,  lani u aprilu, upriličili poslovni ručak u beogradskj Maderi. Prema Kneževićevoj interpretaciji, Stanković je tražio da novac za korupciju tužilaca ubuduće ide preko njega. Ivica, Aleksin otac a naš Vrhovni državni tužilac, u v.d. stanju od početka nedjelje,  obznanio je  kako je njegov sin sredinom septembra Specijalnom  policijskom odjeljenju „objasnio prirodu susreta“ sa Kneževićem.

Pokušajmo, za tren, zanemariti činjenicu da se Specijalno policijsko odjeljenje (formirano prije tri godine pri Specijalnom tužilaštvu) faktički nalazi pod Stankovićevom komandom. I da im je trebalo 18 mjeseci da se raspitaju o susretu sina  – mladića  javnosti poznatog po fotografijama sa funkcionerima DPS (Milo Đukanović, the best man Slavoljub Stijepović) i noćnom provodu po budvanskim diskotekama u prisustvu „bezbjednosno interesantnih lica“ – sa biznismenom koji je uz pomoć, a izgleda „i za račun“, pripadnika političke elite,  prometovao makar milijardu i upropastio niz preduzeća i dvije banke. Ostajući, znanima i neznanima, dužan desetine a možda i stotine miliona.

O čemu su to oni mogli da pričaju? O sportu? Kako je moguće da pripadnici Specijalnog policijskog odjeljenja i Specijalnog državnog tužilaštva tada nijesu znali za susret sina VDT (koji ima službenu pratnju) sa čovjekom koji je u tom trenutku bio predmet makar dvije istrage Specijalnog tužilaštva (Telekom i Koverta)? Da li je Stanković znao za nasljednikov izlet? I šta je to što bi ga  u ovoj priči moglo amnestirati – znanje ili neznanje? Ili će biti sasvim  dovoljno da se i on pozove na roditeljsku ljubav.

Sredinom septembra premijer Marković primio je delegaciju iz kompanija „Northstar“ i „Marriott“ koje najavljuju gradnju turističkog rizorta vrijednog 210 miliona eura u Herceg Novom. U  delegaciji „strateških investitora” našao se i Marko Gvozdenović, sin Branimira, potpredsjednika Skupštine, višestrukog ministra o čijoj se imovini – javnoj i tajnoj – godinama ispredaju fantastične priče. U minulih 10-12 mjeseci primat u pripovjedanju preuzeo je Duško Knežević, Gvozdenovićev kum a, prema vlastitom svjedočenju, i lični bankar.

Knežević tvrdi a da je Gvozdenović skriveni partner u izgradnji turističkog rizorta u Herceg Novom. Istog onog o kome je, sa investitorima, razgovarao premijer Marković. U prisustvu Marka Gvozdenovića. Tata i sin nijesu našli za shodno da objašnjavaju  podudarnosti.

Može im se da budu brižni roditelji. I nama bi bilo pametno da se sjetimo vlastite djece i njihove  budućnosti. Dok im  je svu ne potroše ovi  koji od Crne Gore prave igračku. Za svoju djecu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dvadeset devet

Objavljeno prije

na

Ima li razloga za slavlje? Možda se ne čini tako, ali ima. Treba nazdraviti  onima koji svih ovih dvadeset devet godina nijesu pristali na službenu verziju.  Na korupciju, kriminal, nepotizam, nepravdu. Onima koji i dalje žele da znaju.  Našim čitaocima. Zbog njih će Monitor  i dalje biti tu

 

Ove sedmice biće dvadeset devet godina od kako je izašao prvi broj Monitora. Iste godine Demokratska partija socijalista, osvojila je vlast na prvim višestranačkim izborima. Dvadeset devet godina Monitor izvještava o njihovim zločinima – rat, sumnjive privatizacije, trošenje državnih resursa, nepotizam, klijentalizam, zločini protiv prirode, afere, jedna za drugom, sve do ovih posljednjih koje zovemo Stanovi, Koverat, Kurir

Nijesmo samo izvještavali  i opominjali, i bili tu za sve one marginalizovane, čiji se glas ne čuje.  Preživjeli smo napade, tužbe Prve familije i njihovih tajkuna i kumova, pritiske na oglašivače. Preživjeli smo premijerove vatrene govore o medijskoj mafiji i deretizaciji. I ostala targetiranja. I upozoravali i opominjali. Danas, dvadeset devet godina kasnije, oni su tu. I mi smo tu. Ima li razloga za slavlje, pitaće neko. Ne čini se tako. Ni milijarde duga, ni poslovi njihove djece, izgubljena preduzeća, radna mjesta ostavljena samo za njihove, stanovi i privilegije koje im plaćamo, priče o vezama vlasti sa organizovanim kriminalom, svjedočanstva o ratnim zločinima koje su počinili, o kovertama iz biznisa i kriminalnih krugova  koje se stavljaju u džepove visokih funkcionera i tužilaca, nijesu ih pomjerili s mjesta.

A nijesu nam  uzeli samo  dvadeset devet godina. Uzeli su budućnost naše djece. Koja odlaze, jer ne žele da uzmu partijske knjižice, i nauče da preživljavaju od prvog do prvog sa dva i po Monstatova eura dnevno. U  boljem slučaju. Ne žele da ih šefovi prebrajaju pred izbore. Ne žele da svakoga dana osjećaju nepravdu.

Zemlja je prezadužena, a njihovi i dalje zarađuju od visoko rizičnih projekata, koji će nas koštati milijarde. Ako iko, sem njih i njihovih ovdje ostane, da ih vraća. Oni koji ostanu, nastaviće da plaćaju, dok gledaju jedan u nizu snimaka o tome kako je korupcija pojela sve – institucije, izbore, puteve, državna preduzeća. Ljudske duše. . Kako organizovani kriminal širi  pipke, do gotovo svakog gradskog ulaza, u kom stanuje,da se zna, bar jedan član kriminalne grupe.

No ima jedan razlog za proslavu ovog jubileja. Da nije bilo Monitora, i kritičkih medija, zvanična verzija tumačenja  prethodnih dvadeset devet godina izgledalo bi ovako: „ I pored nepovoljnog ambijenta u suštini smo ostvarili naš programski kredo ‘Da živimo bolje’. Sačuvali smo mir, obezbijedili socijalnu sigurnost i političku stabilnost, povećali stepen međunacionalne tolerancije i povjerenja, uspostavili direktne i čvrste veze sa međunarodnom zajednicom, obnovili odnose sa susjedima”. To  stvarno piše na zvaničnoj veb stranici Demokratske partije socijalista.

Zahvaljujući kritičkim medijima, koji su danas, posebno u regionu, još rjeđi nego što su bili prije skoro tri decenije, niko ne može da kaže da nije znao kakva je priroda ovog režima. O svemu ostaće svjedočanstvo.  Za one koji smiju da znaju.

Zato  treba nazdraviti  onima koji svih ovih dvadeset devet godina nijesu pristali na DPS verziju stvarnosti.  Onima koji i dalje žele da znaju i ne pristaju na zaborav. Koji i dalje sanjaju bolju Crnu Goru. Našim čitaocima. Zbog njih ćemo  i dalje biti tu.

Ali,  bićemo tu i zbog svih onih koji žele da sakriju tragove zloupotrebe moći, nasilja, siledžijstva, diskriminacije. Onih koji vjeruju da se istina može ubiti. Da im opstajanjem poručimo: NO PASARAN. Tek nam je 29.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Šta voda nosi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijera veseli ono što rade vladini strateški partneri u Bokokotorskom zalivu. Zato nerado govori o učincima ovdašnje vlasti.  Ili ih ne vidi, ili zazire da mu ne uzvrate istom mjerom

 

„Danas mi je i u profesionalnom i u građanskom smislu puno srce“, pohvalio se neki dan premijer Duško Marković, impresioniran onim što je vidio. Šta je to vidio naš predsjednik Vlade? Ili šta  nije vidio u nekoliko minulih dana – a trebalo je?

Noseći stubovi mosta Moračica – „simbola prvog crnogorskog autoputa“ – spojeni su. Konačno.  Premijer nije prisustvovao završnim radovima na spajanju mosta. Da jeste, možda bi nam mogao objasniti kuda će i kako Moraču preći distributivni cjevovod unutrašnjeg prečnika 300 milimetara, naknadno isplaniran i pridodat projektu.  Pored, ispod ili iznad mosta?  Pošto povelike cijevi nijesu položene tamo gdje im je bilo mjesto, u unutrašnjost tek završene konstrukcije.

Još se, doduše, ne zna ni odakle će, kako ga prozvaše, regionalni vodovod zahvatati vodu. Zasigurno, za taj poduhvat neće biti korišćena voda iz pljevaljskih rijeka. Njima  uz teške otrove iz Termoelektrane i Rudnika uglja ovih dana ponovo  plove i fekalije iz gradske kanalizacije. Breznicom i kroz centar grada.

Nije  incident već odluka lokalne uprave, suočene sa činjenicom da  novoizgrađeno postrojenje za preradu otpadnih voda ne može da primi i preradi sve tečnosti koje stižu gradskom kanalizaciom. I to u momentu kada u njoj nema voda koje donose kiše ili otapanje snijega.

Marković nije prisustvovao svečanosti, tokom koje je pljevaljsko naselje Ševari „otkačeno“ sa gradske kanalizacione mreže, a otpadne vode preusmjerene u Breznicu. Umjesto u postrojenje za preradu koje je koštalo šest miliona eura.

Da je bio tamo, premijer bi možda objasnio kakvu je ulogu u tom skupom, i o nestručno obavljenom poslu, imalo vladino preduzeće PROCON, kome zaposleni tepaju „Nacionalna jedinica za implenemtaciju projekata iz oblasti komunalne infrastrukture i zaštite životne sredine“. Uf.

Premijer bi Pljevljacima imao pojasniti još dosta toga. Ali ne stiže. Pljevalja se kloni već dvije godine.

Možda  gleda fotografije koje su mu pripremili vladini namjesnici iz PROCOM-a. Pa će jednom  kao onomad u Beranama, sa pukom podijeliti srećne vijesti. „Dobio sam slike dok sam dolazio ovdje i rekao zar je moguće da i tu rijeku (Lještanicu) treba da ubacimo u cijevi“, kazao je Marković. „Nije tragično odustati od neke odluke, ako je to u korist države ili u korist građana”, nastavio je premijer ne objašnjavajućiašto te ili druge, slične, fotografije on i njegovi saradnici nijesu pogledali prije donošenja spornih odluka. I zaboravljajući kako je njegova vlada, samo petnaestak dana ranije, kršeći vlastitu odluku o moratorijumu na gradnju malih elektrana, odobrila koncesije za gradnju elektrana u vodotoku Skrbuše i Vranještice.

Prije neku veče  pred zgradom Vrhovnog državnog tužilaštva, u organizaciji pokreta Odupri se, okupili su građani. Većina prisutnih potpisala bi Markovićevu izjavu da „država mora da reaguje ozbiljno, odgovorno i brzo. Sada je na provjeri sposobnosti državnog Tužilaštva: ili da zaustavi opstrukciju i kompromitaciju tužilaštva radi vršenja neprimjerenog uticaja, ili da razotkrije one koji su uključeni u mito i korupciju i da ih pohapsi”. Samo,  za razliku od njega, građani se ne mire sa činjenicom da Tužilaštvo ne želi da uradi ništa.  Markovića, naravno, nijesmo očekivali na protestu. Ali jesmo u Tužilaštvu, da zatraži valjana objašnjenja i postavi pitanje odgovornosti. Pod uslovom da se ne pribojava mogućnosti da mu u Specijalnom tužilaštvu odgovore kako će istrage o mogućoj korupciji u sopstvenoj kući voditi onako kako su „izviđali“ dokaze o korumpiranosti DPS-a, aktuelnog predsjednika države, parlamenta… Nikako, dakle.

Predsjednik Vlade obreo se u rizortu Porto Novi. Tamo azerbejdžanski AzmontInvestment gradi veliki turistički kompleks nadajući se još većem profitu.  Uz novac, znanje i iskustvo koje investitori preko Porto Novog donose Crnoj Gori, premijer se pohvalio i računicom po kojoj će naredne godine tu biti 1.500 novih radnih mjesta. U hotelima i pratećim objektima.

Na  primorju  ove godine, tokom dva-tri mjeseca tursitičke sezone, nije bilo dovoljno spremnih i sposobnih da odgovore zahtjevima poslodavaca u hotelima, restoranima, trgovinama. Svi koji su mogli,  otišli tamo gdje ih više cijene i bolje plaćaju. Naredne godine otići će ih još.  Ukoliko se ovdje nešto ozbiljno ne promijeni.

Teško da te promjene mogu stići preko Porto Novog i njegovih vlasnika iz Azerbejdžana. Još teže do njih mogu dovesti njihovi domaćini iz Vlade. Ali, ko zna šta voda nosi. Jesen je za proteste.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo