Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Šifra 2020.

Objavljeno prije

na

Izjava Piusa Fišera, njemačkog ambasadora u Podgorici, da ,,Crna Gora, najvjerovatnije, neće postati punopravna članica EU prije 2020. godine”, proizvela je brojne komentare. Sušali smo kako je Evropa umorna od proširenja. Domaći domoljubi premrli su od straha da nas neko ne pretekne u evropskoj trci (da zlo bude veće, sumnja se na Srbiju kao novog miljenika Brisela). Bilo je, naravno, onih što su spremno uzvratili da nama Evropa ništa ne treba, pošto smo mi – i ovakvi kakvi smo – od nje i bolji i ljepši.

 

Obavezno je pominjan Island, stizale su pohvale za njegovo odustajanje od EU, uz zaključak da smo i mi kadri ponoviti istorijsko ne. Takvi su smetnuli s uma izvjesne razlike. Island tijesno sarađuje sa EU praktično od njenog osnivanja, te je decenijama član evropskog ekonomskog prostora i Šengen zone. Odluka o prekidu pregovora, nakon što su zatvorili trećinu od 33 pristupna poglavlja, donijeta je na tom ostrvu na osnovu sveobuhvatne analize ekonomskih prednosti i mana ulaska u EU.

Crnogorski zvaničnici, da ne idemo u druga poređenja, duže od 20 godina nijesu u stanju napraviti valjanu analizu o budućnosti Kombinata aluminijuma, nekad najvećeg preduzeća u državi. Baš je ovih dana, čovjek koji personifikuje tu vlast, svu odgovornost za vlastite promašaje delegirao građanima. Tako je najavio kome će uz prošle i sadašnje, natovariti i račune i za sve svoje buduće štetočinske poteze, koje će povući ukoliko ga u tome ne spriječimo.

Predviđanja Piusa Fišera, svidjela nam se ili ne, mogu se staviti u nešto drugačiji kontekst. Onaj u kome mi igramo glavnu ulogu u ovoj evropskoj priči. Pogledajmo – njemački diplomata predviđa kako bi Crna Gora mogla postati članica EU samo sedam godina pošto je njen premijer ocijenio vlastiti aranžman sa Olegom Deripaskom, koji je državne finansije doveo na korak od sloma, kao ,,vjerovatno jedan od najboljih ugovora koji je država (Crna Gora) potpisala sa nekim strateškim partnerom”!?

Ako se pitate a kakvi su tek ostali poduhvati – sjetite se Afere Telekom, suđenja akterima privatizacije Jugopetrola, ili Vladine odluke da tokom izbora privatizacionog partnera u Elektroprivredi proglasi kako je osam veće od 11 (eura za akciju).

Hrvatska je u EU ušla tri godine nakon što je njen nekadašnji premijer Ivo Sanader optužen za zloupotrebe političke moći i primanje mita. Crna Gora bi, po Fišeru, u EU mogla stići samo osam (odnosno sedam) godina nakon što je njena vlast posljednji put pokrala parlamentarne i predsjedničke izbore.

Tada bi se moglo dogoditi da zastavu EU na našim graničnim prelazima podiže carinik osuđivan zbog primanja mita. Isti onaj kojega je iz zatvora izbavio predsjednik na osnovu lažnih dokumenata o imovinskom stanju, a na posao vratila vladajuća partija (u nekoj od predizbornih akcija ,,sve za naše”) kršeći sva pisana i nepisana pravila o javnoj službi.

Nije sve tako crno. Briselskim zvaničnicima koji su izborne pljačke DPS-a protumačili kao mentalitetsku osobenost, naše su vlasti priredile krađu struje. Crna Gora bi mogla postati, tu nemamo konkurencije, prva članica EU koja je krala struju iz sistema evropske interkonekcije.

Šta reći sem – hvala Vladi! Zahvaljujući njoj počelo je i naše suočavanje sa činjenicom da se EU standardi mijenjaju kada iz centra krenu ka periferiji. Nakon pokradenih predsjedničkih izbora, evropski emisari su nezadovoljnima savjetovali da se okane bunta i svoja prava zaštite kroz ,,institucije sistema” – iste one koje su bile direktni akteri krađe. Kada su u Briselu shvatili da crnogorska vlast krade njihovu struju, brzo su postavili ultimatum i zaprijetili prinudnim isključenjem iz sistema. Institucije nijesu pominjali.

Crna Gora bi mogla postati članica EU bez obzira na to što jedina od zemalja učesnica u ratovima nakon raspada SFRJ nema nijednu osuđujuću presudu protiv ljudi koji su u njeno ime činili ratne zločine. I što država umjesto počinilaca progoni one koji su o državnim zločinima progovorili.

Još nešto o evropskom i domaćem načinu mišljenja. ,,Islandski nivo usaglašenosti sa evropskim zakonima je viši nego kod mnogih zemalja članica”, priznao je Štefan File, evropski komesar za proširenje nakon što je ta ostrvska zemlja odlučila da prekine proces pristupanja EU. Neka neko nešto slično kaže u Podgorici pred, recimo, Vesnom Medenicom predsjednicom Vrhovnog suda koja gricka šestu godinu svog doživotnog mandata. Čekajući Evropu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Testiranje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo su dani istine. Ako nikne spomenik Joanikijevom heroju Pavlu, biće porušena Crna Gora. Ako se Predsjednik,  premijer i vlada odlučno ne suprotstave vođama SPC, glavnom arhitekti spomenika, biće odgovorniji  za prekrajanje istorije i  slavljenje zločina,  nego Mandić, bivši DF i vođe MCP na čelu sa Joanikijem. Ako odole prtisku u odbrani crnogorske  antifašističke tradicije, neće im biti lako. Ali,  sigurno je: neće biti istorijski gubitnici

 

U Beranama, u selu Zaostro, nikao je spomenik ratnom zločincu i komandantu četničkog pokreta Pavlu Đurišiću. Ili, kako nedavno reče  mitropolit Joanikije – “heroju nepobjedivog karaktera”.  Hapšenje pedesetdevetogodišnjeg Beranca, osumnjičenog da je bronzanog ratnog zločinca postavio mimo procedura i zakona, ni približno nije dovoljna reakcija vlasti i institucija. Uhapšeni je samo u bronzu pretočio heroja Mitropolije crnogorsko primorske. I dijela vlasti. Oni već dugo na sva zvona slave zločin i krvavu ideologiju zemlje i tla. Dok ostali u vlasti ćute.

Nije prvi put da se pokuša postaviti spomenik Đurišiću u selu Zaostro, u kom se i ove godine održava sabor poštovalaca četničkog pokreta. Na tim saborima,  čest  je gost predsjednik parlamenta Andrija Mandić.  Prvi put je 2003. pokušan biti postavljen spomenik, u organizaciji takozvanog Odbora za gradnju crnogorske Ravne gore. Stiglo se do postamenta, čije je rušenje naložilo tadašnje  Ministarstvo kulture. Postament je na istom mjestu nikao i godinu kasnije. I opet porušen. U avgustu 2017., promovisana je  takozvana deklaracija Vojvodskog savjeta ujedinjenog ravnogorskog pokreta „o pomirenju i podizanju spomenika vojvodi Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru kod Berana“. Goran Kiković, tadašnji predsjednik Skupštine opštine Berane i funkciner  Mandićeve NSD  saopštio je da imaju „izliven spomenik Pavlu Đurišu za Zaostro“ i da će tražiti od Vlade da finansira podizanje spomenika i u Beranama.  Spomenik je očito dugo čekao. A onda je Mandićeva NSD ušla u Vladu.

Uslijedili su sastanci sa Dodikom u skupštini, trobojke, sjedjenje u Vučićevom izbornom štabu privatno, odlazak Mandićevih funkcionera u Vučićev parlament na raport srpskom svetu, rezolucija o Jasenovcu, pogoršavanje odnosa sa Hrvatskom i ugrožavanje evropskog puta, podržavanje slobode govora mitropolita Joanikija da ratnog zločinca nazove herojem, dodjele državnih nagrada zagovornicima četničke ideologije…Nijesu pomagali premijerovi raznorazni sporazumi i pokušaji da se ne insistira na temama koje dijele. Nije pomagalo ni njegovo ćutanje. Ili šaljivo komentarisanje funkcionera NSD u četničkim pohodima na društvenim mrežama. Konačno, nikao je i spomenik Pavlu Đurišiću. Kao konačni test, za premijera i njegovu vladu.

Oglasio se premijer. Najavio je da država neće tolerisati  nezakonite poteze i koji uznemiravaju društvo. Mogao je reći a nije –  poteze koji slave zločinca.  Jednog od najvećih. Oglasilo se i  Ministarstvo kulture, na čelu sa ministricom Tamarom Vujović i saopštilo da će poslati inspekciju i naložiti Opštini Berane da ukloni bronzanog Pavla Đurišića.

Reagovao je i gradonačelnik Berana, Đole Lutovac iz  Pokreta Evropa sad. Kazao je  da najoštrije osuđuje postavljanje spomenika i saopšto da je podignut bez znanja opštine i nadležnih.

“Očekujem hitnu reakciju nadležnih državnih organa, kako bi se ovaj nezakonito postavljen spomenik uklonio u najkraćem mogućem roku. Važno je naglasiti da ovaj čin ne predstavlja samo flagrantno kršenje zakona, već i pokušaj dodatne polarizacije našeg ionako podijeljenog društva. Berane je grad koji pripada svim svojim građanima, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili ideološku pripadnost. Naša je obaveza da čuvamo društveni mir, poštujemo zakone i njegujemo istorijsku istinu”, ocijenio je.

Postavljanje spomenika osudila je jednoglasno i opozicija, i dio vlasti iz Bošnjačke partije. Predsjednik države Jakov Milatović zatražio je da se  bez odlaganja ukloni spomenik Pavlu Đurišiću.  Kazao je da podizanje spomen-obilježja osobi koja simbolizuje fašističku kolaboraciju, etničku i vjersku mržnju, i masovne zločine nad civilima, predstavlja direktan pokušaj rehabilitacije ideologije koja je u suprotnosti s temeljnim vrijednostima antifašističke Crne Gore.

Ovo su dani istine. Ako nikne spomenik Joanikijevom heroju Pavlu, biće porušena Crna Gora. Ako  se Predsjednik,  premijer i vlada odlučno ne suprtostave vođama SPC, glavnom arhitekti spomenika, biće odgovorniji  za prekrajanje istorije i  slavljenje zločina,  nego Mandić, bivši DF i sve vođe MCP.  Ako odole pritisku u odbrani crnogorske  antifašističke tradicije, neće im biti lako. Ali,  sigurno je: neće biti istorijski gubitnici.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Miloševićevo

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što je inicijativa da se Pavle Bulatović za ratni zločin deportacija nagradi ulicom u Podgorici došla iz redova Demokrata, dok je ostatak vlasti  uz loše izgovore institucionalno gura, govori da je ideologija devedesetih utkana  u politiku novih vlasti.  Onu jedinstvenog DPS.  Đukanović bi, da je do kraja ostao vjeran  Miloševiću,  ispunjavao kriterijume Demokrata za budući spomenik

 

A da Podgoricu vlast preimenuje u Slobograd, ili Miloševićevo? Ako ulicu u Podgorici zaslužuje Pavle Bulatović, ministar policije Đukanovićeve vlade pod Miloševićem, čijim je potpisom 1992. naređen lov na bosanske izbjeglice i njihovo izručenje  Radovanu Karadžiću samo zbog  imena, red je i da Slobodan Milošević dobije glavni grad. Milošević je umro u Hagu tokom suđenja za ratne zločine i genocid, Bulatović je bio pod istragom koja je prekinuta nakon njegovog ubistva. Kad već slavimo velikosrpsku verziju ideologije krvi i tla –  red je da se zna ko je zaslužniji.

Onda redom: trg Radovana Karadžića, bulevar Ratka Mladića…  Pa po istorijskim dubinama. Heroju nepobjedivog karaktera Pavlu Đurišiću ulica ispred hrama Mitropolije Crnogorsko primorske. Da mitropolitu Joanikiju, duhovnom predvodniku, bude ugodnije kad sa svitom krene na redovno veličanje četničke ideologije. A zaredao je.

Želja Mitra Vukovića i Vladimira Čađenovića, funkcionera Demokrata, partije koja se  predstavlja kao građanska i voli parole tipa Mir je naša nacija, da Bulatović dobije ulicu, nije zalutala inicijativa ili greška pojedinaca.  Ona je  prirodna posljedica ideologije utkane u politiku najvećeg dijela vlasti. I zato,  korak po korak,  napreduje u proceduri. Uostalom, ulica Pavla Bulatovića još od juna 2020. godine  postoji u Pljevljima. Raznorazne inicijative nove pljevaljske vlasti i svakodnevno veličanje zločina, jasno pokazuju da ništa  slučajno nije.  Naprotiv. S državnog vrha – niko ništa.

Ove sedmice sedam članova podgoričkog Savjeta za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova dalo je zeleno svjetlo da se o inicijativi da Bulatović dobije ulicu u Podgorici raspravlja u podgoričkom parlamentu. Protiv je bio samo  predstavnik Evropskog saveza Miloš Đuričković. Članovi Savjeta su iz svih partija vlasti i opozicije. Savjet broji 12 članova, plus predsjednik. Kojih je sedam glasalo, a ko je odlučio da mudro ćuti, nema zvaničnih informacija. Ostaće zapisano –  jedan jedini glas protiv.

Članovi Savjeta nijesu se oglašavali ni nakon kritika civilnog sektora, izuzev predsjednika Dragutina Vučinića iz Pokreta za Podgoricu, bliskog  Jakovu Milatoviću.  On je glasao za.

“Što se tiče Pokreta za Podgoricu, smatramo da se ni pravno, ni društveno, ni politički nijesu stekli uslovi da se ovo pitanje u ovom trenutku zaokruži davanjem tog imena konkretnoj ulici”, kazao je Vučinić. Pojasnio je da nije još proteklo dovoljno vremena za istorijski sud o bivšem ministru policije. To je njegov zvanični stav. Ima i lični.

On iz ličnog afiniteta  i porodičnih razloga koje ima prema pokojniku, „kao nesumnjivo istorijskoj ličnosti, nije mogao niti htio da bude brana da ova inicijativa ne stigne do odbornika na izjašnjavanje na nekom od skupštinskih zasijedanja u budućnosti”. Potom je, odgovarajući poslaniku DPS Andriji Klikovcu koji je kritikovao zeleno svjetlo inicijativi, kazao: “Bulatović nije  mogao donijeti bilo kakvu odluku – uključujući i onu koja mu se danas imputira – bez znanja svog nadređenog”. Aludirajući  na  Mila Đukanovića.

Odgovornost Đukanovića,  premijera u vrijeme deportacija, nesporna je i neizbrisiva.  Kao što nema tog protoka vremena koji može izbrisati odgovornost Pavla Bulatovića za ratni zločin deportacija.  Zna to nova vlast. Koja bi oprostila Đukanoviću kriminal o kom danas bruji, samo da je ostao na podešavanjima do 1997.  Đukanovićeve prošlosti ne odriču se ni njegovi. Samo se prave da ne postoji. Zato im se  glas nije ni čuo u Savjetu.

To što je inicijativa da se Pavle Bulatović nagradi za zločin došla iz redova Demokrata, dok je ostatak vlasti  uz loše izgovore institucionalno gura, govori još nešto. Navodni građanski dio nove vlasti- PES i Demokrate – samo se krije iza Andrije Mandića i bivšeg DF-a, kao nosioca pokreta za povratak u prošlost.  Udruženo je nova vlast izglasala Rezoluciju o Jasenovcu na mig Aleksandra Vučića i SPC. Da se izvinu  zbog glasa u UN za  Srebrenicu.   Ideologija devedesetih utkana je u njihovu politiku. Onu jedinstvenog DPS. Da je do kraja ostao  vjeran Miloševiću, Đukanović bi  ispunjavao kriterijume Demokrata – za budući spomenik.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Model

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uspostavljeni sistem  traje i ako ne funkcioniše. Tako se gubi nada  u mogućnost društvenih promjena smjenom vlasti. To je opasno stanje. Vodi u sunovrat

 

Dok čekamo da neko od nadležnih ponudi odgovore, prinuđeni smo da nagađamo:

Da li će se radovi na rekonstrukciji magistralnog puta Tivat – Jaz (započeta u avgustu 2023., bez građevinske dozvole) okončati prije nego saznamo ishod tendera za davanje u zakup aerodroma u Tivtu i Podgorici (raspisan 2019.)?

Je li veća vjerovatnoća da se vodom sa Mareze napoje žedna usta stanovnika budućeg naselja na Veljem brdu od mogućnosti da se otpadne, odnosno kanalizacione, vode sliju iz septičkih jama prvih zgrada obećanog „crnogorskog sna“ i zagade vodoizvorište?

Postoji li forenzička metoda kojom bi se dalo utvrditi da li je nedavna posjeta potpredsjednika Vlade Nika Đeljošaja SAD  bila privatna ili službena? Ili da ustanovi u šta spada ono kad premijer preko Atlantika otputuje službeno pa veći dio posjete provede družeći se sa bratom?

Kad bivši premijer Srbije dođe da u ime predsjednika Srbije preuzme odlikovanje koje mu je dodijelio jedan od dva ovdašnja mitropolita SPC i pri tome, nenajavljeno i bez dozvole, sleti na beranski aerodrom koj nije u funkciji – da li je to diplomatija, ili ovlaš zakamuflirano obilaženje provincije srpskog sveta?

Mogli bi se još ovakvim čudima čuditi.

Nadležni nas ubjeđuju da će turistička sezona biti kao prošlogodišnja. To znači -osrednja ili loša. A gostiju je manje, dok oni koji dođu ostaju kraće od prethodika. Policija ne želi preuzeti  odgovornost za novu seriju ubistava u desetogodišnjem ratu crnogorskih narko klanova. Vrhovni državni tužilac neće pred parlamentarni odbor pošto, kako im je otpisao, nijesu nadležni. Moguće je, skoro nekažnjeno (prekršajna prijava), premlatiti predsjednika opštine ako nadležni percipiraju da su  motivi lične a ne političke prirode.

U opticaj je puštena ideja, navodno podržana od dijela uticajnog diplomatskog kora, da  DPS u vladajućoj koaliciji sa PES-om zamijeni ZBCG i, ukoliko bi se protivili tom modelu, Demokrate.

Na čemu se zasnivaju očekivanja da bi takva vlast bila „reformskija“ i „evropskija“ od aktuelne?  S Briselom na usnama pravljena je vlada URA-SNP-DPS-SDP. Kao i ona prethodna, „ekspertska“. U kojoj neki nijesu bili ni elementarno verzirani u povjereni posao, dok su im  podršku najljuće uskraćivali  oni koji su ih formalno izabrali.

Podaleko je za nama  prva smjena vlasti glasačkim listićem u istoriji Crne Gore. Samo odgovor na dva pitanja znamo.  Da li je, u međuvremenu, DPS postao drugačiji? Nije. Da li su se aktuelni pokazali kao brižni nasljednici pravila DPS vladanja? Jesu.

Ideja da se izvršna vlast „parceliše“ i podijeli članicama vladajuće koalicije, daje očekivane rezultate.  Srećni dobitnici sada se ljute kada neko zađe u njihov atar. Svaku kritiku doživljavaju kao gaženje volje naroda.

Valjda su glasači željeli da baš Demokrate, i samo oni, kontrolišu kompletan sistem bezbjednosti. Koliko god se, dijelom i zbog njihovog neznanja, nesnalaženja i tvrdoglavosti, osjećali nebezbjedno. Da turizam, urbanizam i saobraćaj, od resornih ministarstava do Morskog dobra, bude povjeren  članicama koalicije Za budućnost Crne Gore. Makar to značilo da se izrovanim putevima ne može stići do plaža koje su, u sred sezone, neuređene i nebezbjedne. Ili zatvorene.

U  modelu parcelisanja, državnim finansijama upravljaju kadrovi PES-a. Rezultat je  ispod njihovih najava i naših očekivanja. Sa tendencijom daljeg pogoršanja i proizvodnje krize u kompletnom sistemu. Manjinske partije čekaju buduće izbore i nove/stare partnere u vječitoj vlasti.

Nešto  treba mijenjati ako ne želimo da završimo tamo gdje smo krenuli. Prvi bi korak mogao biti formiranje koncentracione vlade sa jasnim ciljevima, sredstvima i mjerljivim zadacima. Nema garancija da bi takav pokušaj uspio da vrati Crnu Goru na kolosjek  koji vodi u budućnost. Zato je izvjesno: bez promjene postojećeg modela funkcionisanja vlasti ne možemo naći izlaz iz lavirinta u kome smo zarobljeni.  Uspostavljeni model traje i ako ne funkcioniše. Tako se gubi nada  u mogućnost društvenih promjena smjenom vlasti. To je opasno stanje. Vodi u sunovrat.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo