Višedecenijska surova stvarnost stjerala je poljoprivredu i ruralni razvoj u Crnoj Gori u beznađe. Predugo je na sceni ćutanje kao „razvojna strategija“

Kako drugačije nasloviti višedecenijski tranzicioni nemar ili nemoć države, da zaštiti svoje nacionalne i strateške interese u oblasti  poljoprivrede i ruralnog  razvoja, nego, metaforički „Dugo putovanje u noć“?  Svojim nečinjenjem, crnogorska tranziciona vlast umjesto napretka u ovoj privrednoj oblasti, ugasila je i ono malo nade i u  velikoj mjeri obesmislila vjeru u ogromni prirodni potencijal  sa kojim Crna Gora raspolaže. Postavlja se pitanje – kako vjerovati u tvrdnju aktuelne agrarne vlasti  da je crnogorski put prema razvijenim državama Evrope popločan dobrim ciljevima i nadasve pretpostavkama za njihovo ostvarivanje?

Ko želi da pogleda u ogledalo naše stvarnosti, lako može zapaziti  zastrašujuće probleme koji   decenijama pritiskaju agrarnu privredu i ne dozvoljavaju  da se Crna Gora  pomjeri sa začelja rang liste agrarno razvijenih država Evrope.

Valja se podsjetiti da je 75 – 80 odsto poljoprivrednog i ruralnog prostora prazno – bez života i ekonomije!?  Nema Zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju, kao starateškog dokumenta, u  čijim bi se  kordinatama kretale odrednice budućeg razvoj poljoprivrede i ruralne privrede u Crnoj Gori, na kraći i duži vremenski rok. On bi predstavljao stratešku osnovu za izradu Programa – Strategije nove Zelene politike u Crnoj Gori, koji bi počivao kako na Zakonu o poljoprivredi i ruralnoj privredi tako i na prirodnim i tržišnim prednostima crnogorskog agrarnog prostora. U drugom po važnosti starateškom dokumentu morale bi se definisati osnove  savremene zemljišne politike, od koje u Crnoj Gori odavno nema ni traga, i zbog čega se danas zemljište koristi nešto više od  šest odsto,dok se ta  stopa u zemljama razvijene agrarne ekonomije kreće od 65 – 80 – 100 odsto.

Brojno stanje stoke, kao glavne poljoprivredne grane, prema kojoj se mjeri stepen razvijenosti poljoprivrede i ruralnog razvoja u jednoj državi, u odnosu na 1989. godinu opao  je  više nego 60 odsto. Farme (stare i nove) koje su izbjegle usud tranzicionog vremena, danas traže ekonomski spas na ulici, čekajući „finansijske vatrogasce“ kako bi spasili što se spasiti može. I tako u krug do „novog „požara“.

U mljekarskoj proizvodnji (govedarstvo) produktivnost rada, kreće se  nešto više od 3 000 litara mlijeka po muznom  grlu na godišnjem nivou. U zemljama razvijene agrarne ekonomije Evrope,  produktivnost rada sa istim rasnim sastavom kao kod nas, kreće se  između 7 500 i 8 000 litara mlijeka po grlu , takođe na godišnjem nivou.

Jedna mješovita, domaća i evropska laboratorijska ekspertska ekipa, ispitivala je 2022. i 2023. godine kvalitet proizvedenog mlijeka kod nas i došla do zabrinjavajućih podataka. U jednom mililitru mlijeka, eksperti su tada našli  6 puta više bakterija (salmonela, kompilo bakter i ešerihija koli) nego što je to dozvoljeno propisima u zemljama  EU. Konstatovali su i  višestruko veću količina alfa toksina, nego što je to dozvoljeno propisima EU. Da li se  nešto promijenilo na ovom planu, nemam podataka.

Centalizovana organizacija rada i upravljački sistem decenijama su teški  kamen o vratu ove privredne grane. Višedecenijska tranziciona vlada u poljoprivredi i ruralnom razvoju prosto je zbrisala  sa lica zemlje ranije razvojne  i n s t i t u c i j e  agrarnog sistema, a da pri tome nijesu  izgrađene nove. Očekivanja da će  obrazovni sistem nešto promijeniti na ovom planu izjalovila su se.

Crnogorski agrarni prostor, demografski gledano, je kao „tigrova koža“, zbog čega razvojna praksa decenijama v a p i  za   socioekonomskim istraživanjima u  poljoprivredi i na selu, kako bi se na osnovu dobijenih rezultata na karti  označile  tzv. „ž a r i š t a  razvoja, kojima treba dati prioritet kako u oblasti tekuće reprodukcije tako i u oblasti investicionog i naučno tehnološkog razvoja.

Crna Gora iz svoje produkcije podmiruje tržišne  potrebe  u ishrani stanovništva i turista sa 25 do 30 odsto (riječ je o procjeni, jer zvaničnih podataka nema). A sopstvenom proizvodnjom hrane može podmirivati 70 odsto tržišnih  potreba. Sa 30 odsto izvoza, Crna Gora bi mogla  finansijski pokriti  obavezni uvoz.

U tranzicionom bitisanju crnogorske poljoprivrede i ruralnog razvoja, decenijama ni struka ni nauka da progovore  na  temu nužnosti uravnoteženja uvozno  izvoznog  bilansa hrane kao strateškog cilja, na jednoj strani, i na drugoj, značaju te ravnoteže za s oc i j a l n o  e k o n o m s k u  stabilnost države na duži rok!?

Konstante savemenog tržišnog poslovanja pretstavljaju: (a) Otvorenost tržišta (b) Kvalitet tržišne ponude i (c) Cjenovna k o n k u r e n t n o s t. U uslovima niskog sepena razvijenosti poljoprivrede i sela u Crnoj Gori, država  ima  stratešku odgovornost da uradi i usvoji Program razvojnih c i lj e v a  na kraći i duži rok u ovoj privrednoj oblasti i donese   k o m p l e k s  p r o g r a m s k i h   m j e r a  čijom će se realizaciom obezbijediti da se usvojeni ciljevi ostvare.

Država je dužna i da  obezbijedi mehanizme kojim će štititi svoju proizvodnju od raznih tržišnih poremećaja, kako ne bi ugušila još uvijek nedovoljno razvijenu sopstvenu proizvodnju i spriječila druge negativne  pojave.

Agrarno razvijene države Evrope, odavno su otklonile opasnosti od negativnih tržišnih pojava  r e f o r m i s a nj e m u prvom redu  svoje prehrambene  produkcije i to  u dva strateška pravca:  (a) Razvoj tržišta  robama ekskluzivnog kvaliteta i (b) Proizvodnju hrane visokog tržišnog kvaliteta. Treće kategorije hrane u tim državama nema.

Davne 1992. godine Skupština  je  usvojila Program reformisanja proizvodno prehrambenog sektora u Crnoj Gori na Evropskim tržišnim osnovama, kojim je bilo predviđeno da agrarnu proizvodnu budućnost Crne Gore predstavljaju: 11 proizvoda koji bi potencijalno mogli da nose etiketu ekskluzivnih, i 18 proizvoda sa potencijalnom markom visoko kvalitetnih proizvoda. Predložena struktura proizvodnje trebala je da predstavlja kičmeni stub kako u oblasti razvoja nove kvalitetne strukture i tržišnog razvoja, tako i  krupne pozitivne  promjene u ekonomiji poljoprivrednih subjekata i građana.

Ne lezi vraže, nešto manje od dvije godine, tadašnja agrarna vlast odbacila je tu skupštinsku odluku, i  vratila u život koncept tradicionalne proizvodne seoske strukture. Pri čemu sve do danas na crnogorskom  tržištu agrarnih proizvoda prevlast drže recesioni procesi – cjenovna nestabilnost prehrambenih proizvoda, neadekvatan ekonomski položaj farmske produkcije, nelojalna konkurencija i visoka zavisnost od uvoza hrane. Proizvođači hrane  prinuđeni su da svoje nevolje rešavaju na ulici.

Bilo bi nepravedno izgubiti iz vida da  su u proteklom tranzicionom razdublju pojedini privredni subjekti  ostvarili  zapažene početne rezultate.

Ne mali broj pojedinaca u Crnoj Gori se pita, zašto Biotehnička nauka i obrazovni sistem zajedno sa  resornim ministarstvom, ćute nad istaknutim problemima. Bilo bi korektno prema crnogorskoj javnosti, da saopšte svoj stav, kako bi se odagnala sumnja, da neko namjerno radi, da crnogorsku agrarnu privredu gurne u propast.

Čedomir MAROVIĆ

Riječ je o inicijativi koja je utemeljena ne samo u ljubavi prema prirodi, već i u dubokom osjećaju odgovornosti prema znanju, nasljeđu i ljudima koji su cijeli svoj život utkali u botaniku Lovćena i Crne Gore. Inicijativa da se tri neimenovane ulice u Prijestonici Cetinje imenuju po Krstu Pejoviću, Josefu Rohleneu i dr Koviljki Tomić-Stanković

Dok se 5. avgust  Dan Nacionalnog parka Lovćen obilježava kao praznik prirodne raskoši i simbol slobodarskog duha Crne Gore, ove godine taj datum dobija dodatnu dimenziju. Riječ je o inicijativi koja je utemeljena ne samo u ljubavi prema prirodi, već i u dubokom osjećaju odgovornosti prema znanju, nasljeđu i ljudima koji su cijeli svoj život utkali u botaniku Lovćena i Crne Gore. Inicijativa da se tri neimenovane ulice u Prijestonici Cetinje imenuju po Krstu Pejoviću, Josefu Rohleneu i dr Koviljki Tomić-Stanković nosi sa sobom snagu i kulturu sjećanja ali ona nosi i amanet naučne časti i kulturološkog duga koji moramo ispuniti.

Krsto Pejović – Njeguški gorštak i narodni botaničar

Krsto Pejović (1862–1940), iz sela Dugi Do na Njegušima, bio je prvi crnogorski botaničar ne po zvanju, već po djelu. Bez osnovnog obrazovanja sa dubokom intuicijom i znanjem o biljkama Lovćena, Pejović je postao važna figura u stvaranju herbarskih zbirki koje se i danas čuvaju u Beču, Pragu i Londonu. Njegova uloga u istraživanju flore Crne Gore ne može se svesti na pomoćnika stranih botaničara  on je bio vodič, gorštački učitelj i neumorni sakupljač biljnog blaga. Zahvaljujući njemu, bogatstvo Lovćena je preneseno u evropske naučne krugove.

Josef Rohlena – češki prijatelj Lovćena

Josef Rohlena (1874–1944), jedan od najvažnijih evropskih botaničara sa početka 20. vijeka, učinio je Crnu Goru svojom drugom naučnom domovinom. Njegova višedecenijska saradnja sa Pejovićem rezultirala je fundamentalnim djelom Conspectus florae Montenegrinae, objavljenim 1942. godine. Ovo djelo predstavlja prvi sveobuhvatan naučni pregled flore Crne Gore sa popisom 2.623 vrste. Rohlena je kroz svoju karijeru afirmisao crnogorsku floru u evropskim naučnim krugovima i ostao vjeran prijatelj Lovćena. Bio je ne samo botaničar, već i svojevrsni ambasador Češke ali i Crne Gore u Češkoj.

Dr Koviljka Tomić-Stanković – prva dama crnogorske botanike

Rođena u Šavniku, a naučno oblikovana u Zagrebu, dr Koviljka Tomić-Stanković (1926–1975) bila je prva žena doktor bioloških nauka u Crnoj Gori. Njena djela „Flora Lovćena“ (I i II) i „Vegetacija Lovćena“ su i danas referentne studije. Ona je ne samo naučno valorizovala Lovćen, već je svojim terenskim radom ostavila naučni trag koji i danas stoji kao nepokolebljiv temelj svih kasnijih ekoloških i florističkih istraživanja. Nažalost, ulica sa njenim imenom u Crnoj Gori ne postoji.

Ono što je zajedničko za sve troje  jeste zaborav. A zaborav, kako nas istorija uči, nije samo nedostatak memorije već oblik kulturne nepravde. Dok Češka i danas s ponosom u naučnim krugovima pominje ime Krsta Pejovića i posjeduje njegovu dokumentaciju i herbare, Crna Gora ćuti. Dok Lovćen i dalje florom govori  njihova imena, naše ulice još uvijek nose brojeve.

Upravo zato je ova inicijativa važna. Ona nije samo prijedlog za promjenu toponima, ona je kulturna i naučna obnova. Dana 5. avgusta, povodom Dana Nacionalnog parka Lovćen, moja malenkost je kao književnik, publicista i istraživač, uputila zvaničnu inicijativu gradonačelniku Prijestonice Cetinje gospodinu Nikoli Đuraškoviću i predsjednici lokalnog parlamenta Prijestonice Cetinje, Mileni Vujović sa prijedlogom da se ulice u našem svetom gradu nazovu po Krstu Pejoviću, Josefu Rohleneu i dr Koviljki Tomić-Stanković.

To je veoma važan kulturloški ali i naučni čin,  zapravo to je priznanje nauci, ekologiji, istoriji i dostojanstvu. To je putokaz ka društvu koje zna da čuva svoju prošlost kako bi imalo pravo na budućnost. Neka Lovćen, kao vječni i vječiti stražar iznad Cetinja, bude podsjetnik da priroda bez ljudi koji je vole i čuvaju ostaje nijema. A ljudi bez pamćenja su ljudi bez prošlosti.

Vrijeme je da ulice Cetinja ponesu njihova imena, kako bismo svi mi znali kuda idemo i ko je tim putem prvi prošao sa herbarijumom u ruci, znanjem u srcu i skromnošću u koraku. Tako će njihovo nasljeđe postati svjetionik budućim generacijama koje će učiti da prirodu ne samo gledaju, već i razumiju, proučavaju ali i nastave njihovim koracima.

Božidar PROROČIĆ

Crna Gora je prosula, bacila, proćerdala milijarde eura koje je mogla zaraditi da je imala u pogonu makar jedan od ova dva energetska izvora: HE Komarnica i Drugi blok TE Pljevlja

Decenijama se priča o potrebi izgradnje hidroelektrane na rijeci Komarnica. Počelo je negdje od 1971.-72, uporedo sa početkom proizvodnje aluminijuma u tadašnjem Kombinatu aluminijuma.

U bivšoj nam državi se radilo, gradilo, planiralo i još tada se znalo da je za aluminijumsku industriju potreban sopstveni izvor i to hidroenergije, zbog specifičnosti proizvodnje elektrolitičkog aluminijuma – konstantna potrošnja velike količine energije tokom 24 sata dnevno, a uz to jeftina (najjeftinija), zelena energiija.

Da se to tada uradilo, da je KAT/KAP imao sopstvenu hidroelektranu za svoju proizvodnju (oko 100.000 tona/godišnje),  Crna Gora bi i danas proizvodila primarni aluminijum (i to jedina u regionu, ex Yu). Izuzetak bi bio, vjerovatno 2022. godina, kada je početak rata u Ukrajini izazvao prekid snabdijevanja gasom Evrope i doveo do ogromnog rasta cijena električne energije.

Te godine, umjesto proizvodnje aluminijuma, KAP-u bi se više isplatio izvoz energije iz sopstvene hidreolektrane, kada bi  ostvario profit od preko pola milijarde eura, samo u toj godini. I samo od izvoza energije. Sličan, mada nešto manji profit bi ostvario i Drugi blok TE Pljevlja, da je izgrađen i da je radio. Tek, Crna Gora je u posljednih 30 godina, ili samo zadnjih 10, prosula, bacila, proćerdala… milijarde eura koje je mogla zaraditi da je imala u pogonu makar jedan od ova dva energetska izvora: HE Komarnica i Drugi blok termoelektrane. Zato sam i sam, još tada, sa mjesta Vodeći analitičar tržišta aluminijuma u KAP-u,  puno puta i tokom narednih desetak godina, govorio o neophodnosti gradnje HE Komarnica, i/ili jednog većeg energetskog izvora (gas/termo).

Upravo taj neostvaren profit u prošlosti treba da bude mjerilo i motiv pri donošenju odluke o gradnji HE Komarnica, umjesto: kolika korist (ili šteta) će biti i za koliko vremena će se isplatiti ovaj energetski objekat, ako /kad jednom počne da proizvodi. Naravno da pravi razliku u čijem će vlasništvu biti buduća HE Komarnica i najbolje bi bilo da bude u vlasništvu EPCG, tj države.

Takva investicija i takav projekat je prioritetni nacionalni interes i nikakvi drugi pojedinačni interesi, uključujući i zaštitu životne sredine na tom konkretnom, ograničenom lokalitetu ne mogu biti ispred opšteg, nacionalnog interesa. Kanjon rijeke Komarnica je bogom dan za hidroelektranu, za dobrobit i korist svih građana Crne Gore. I bio bi prosto grijeh ne iskoristiti Božji dar, zar ne?

Cijena izgradnje HE Komarnica iz godine u godinu raste. Tako bi za oko 170 MW snage i oko 215 GWh kapaciteta proizvodnje sada već trebalo blizu 300 miliona eura investicija. Do prije petnaestak godina cijena je bila ispod 200 miliona eura. Zaključak je da sa gradnjom treba početi što prije. Ove godine ako je moguće.

A ako bi se gradila i HE Kruševo, na rijeci Pivi (82 MW, 170 GWh, 160 miliona eura) sinergijski efekat na energetski sistem Crne Gore od sve četiri hidroelektrane u budućnosti (uz dvije postojeće, HE Piva i HE Perućica) bio bi ogroman i vjerovatno jedinstven sistem u Evropi te vrste, na relativno malom prostoru. A još ako bi obije ove hodroelektrane bile izgrađene da budu reverzibilne, njihova efikasnost i učinkovitost bi dodatno porasle. I tek tada bi bilo moguće, bez posljedica i štete, prekinuti rad TE Pljevlja.

Postavlja se pitanje: ko je imao najviše koristi što neki, ili svi pomenuti energetski izvori nisu sagrađeni do sada? I ko bi imao najviše koristi da ne budu sagrađani ni u budućnosti? Naravno, trgovci električnom energijom iz regiona kojima odgovara manjak električne energije u državama regiona – što više bude falilo, i što se više bude uvozilo, trgovci će veće profite ostvarivati.

A rezultat i posljedica svega je životni standard: koliko smo konkurentni u regionu, u Evropi, koliko imamo proizvoda konkurentnih za izvoz, koliko imamo hrane za sopstvene potrebe, a koliko moramo uvoziti. Ako budemo imali dovoljno energije, i za sopstvene potrebe i za izvoz, imamo i šansu: za proizvodnju, razvoj, napredak, bolji standard.

Dvije nove, reverzibilne higdroelektrane bi bile u stanju da zamijene TE Pljevlja bez posljedica na energetski sistem i istovremeno znatno povećaju efikasnost i stabilnost sadašnjih i budućih solarnih i vjetroelektrana u Crnoj Gori.

Goran ĐUKANOVIĆ