Pražnjenje sela, klimatske promjene i sve veća zavisnost od uvoza hrane nijesu odvojeni problemi. To je jedna ista priča o budućnosti Crne Gore.

Pišem kao čovjek koji je više od četiri decenije proveo u poljoprivredi. Kao poljoprivrednik, preživio sam suše, poplave, požare, snjegolome i oluje.  Ali nikada nijesam bio zabrinutiji za budućnost crnogorskog sela i domaće poljoprivrede nego danas.

Nedavno objavljeni podaci Monstata morali bi zabrinuti svakoga kome je stalo do ove zemlje. Crna Gora danas ima 74 naselja bez ijednog stanovnika, dok u još 304 naselja živi deset ili manje ljudi. U najvećem broju tih sela ostala su uglavnom staračka domaćinstva. Ti brojevi nijesu samo statistika. Oni predstavljaju tihu promjenu koja traje decenijama. Kada nestaje selo, ne nestaje samo nekoliko kuća na geografskoj karti.  Nestaju ljudi koji obrađuju zemlju, čuvaju stoku, održavaju prostor i prenose znanje koje se stiče generacijama.

Demografsko pražnjenje sela nije jedina prijetnja. Na preostalu domaću poljoprivrednu proizvodnju sve snažnije utiču klimatske promjene – sve duže suše, razorne poplave, požari, kasni proljećni mrazevi i sve češće oluje sa gradom. Istovremeno, dok sela ostaju bez ljudi, a proizvodnja postaje sve neizvjesnija, Crna Gora svake godine izdvaja ogroman novac za uvoz hrane. Zato pražnjenje sela, klimatski rizici i rastuća zavisnost od uvoza nijesu tri odvojene vijesti. To su tri lica iste krize – krize sposobnosti Crne Gore da proizvodi hranu.

Poljoprivreda nije samo proizvodnja hrane, nego politika očuvanja domaćina, ruralnog prostora, ekonomije i slobode jedne države. Ne gubimo samo stanovništvo na selu. Gubimo ljude koji proizvode hranu, sigurnost da će proizvodnja opstati i novac kojim svake godine plaćamo tuđu proizvodnju. To više nije samo pitanje poljoprivrede, nego budućnosti države. Milijarda eura za tuđu hranu.

Dok se naša sela gase, Crna Gora se sve više oslanja na hranu proizvedenu na tuđim njivama, voćnjacima i farmama. Ogroman novac koji izdvajamo za uvoz hrane  pokazuje koliko smo postali zavisni od proizvodnje drugih država, međunarodnih trgovačkih lanaca i tržišnih poremećaja na koje gotovo da nemamo nikakav uticaj. Teško je objasniti kako zemlja koja raspolaže izuzetnim vodnim bogatstvom, obradivim zemljištem, pašnjacima i čak tri klimatske zone može dozvoliti da njena prehrambena sigurnost u tolikoj mjeri zavisi od drugih.

Naravno, nijedna država ne proizvodi sve što troši. Uvoz će uvijek biti dio savremene ekonomije i Crna Gora ne treba da teži ekonomskoj izolaciji. Ali postoji ogromna razlika između normalne trgovinske razmjene i opasne zavisnosti od uvoza osnovnih životnih namirnica. Svaki kamion hrane koji uđe u Crnu Goru nije problem sam po sebi. Problem nastaje kada iz naše zemlje istovremeno izlazi novac, dok iz naših sela odlaze ljudi koji su tu hranu mogli proizvesti. Nepogoda prođe, ali ko će ponovo da uzore?

Prethodnih dana ledene kugle grada za svega nekoliko minuta uništile su mjesece rada poljoprivrednika u Bjelopavlićima, Lješkopolju i Zetskoj ravnici. Stradali su kukuruz, stočna hrana, povrće, voće i vinogradi. Jedni su izgubili hranu za stoku. Drugi ovogodišnji rod. Mnogi desetine hiljada eura prihoda. Za većinu građana to je bila samo vijest. Za mene nije. Jer najveća opasnost nijesu ni grad, ni suša, ni poplava, ni bolesti biljaka i životinja. Poljoprivreda je oduvijek živjela sa rizikom. Problem je što danas te rizike dočekuju sela u kojima više nema dovoljno radno sposobnih ljudi da poslije štete ponovo ustanu, obnove proizvodnju i nastave dalje. Bez ljudi nema sela. Bez sela nema domaće proizvodnje hrane.

Zaboravljamo i jednu jednostavnu činjenicu. Nema dugoročne sigurnosti ni za grad ako selo propadne. Kada selo oslabi, njegov ceh prije ili kasnije plaćaju svi građani – kroz skuplju hranu, veći uvoz, prazniji prostor, izgubljena radna mjesta i sve veću zavisnost države.

Najveća šteta nastaje kada domaćin izgubi volju da se bavi poljoprivredom. Među poljoprivrednicima sve češće čujem rečenicu koja me iskreno plaši: „Gubim volju da se više bavim poljoprivredom.” To je, po mom dubokom uvjerenju, najveći gubitak koji jedna država može doživjeti u svom agraru. Nije najveća šteta kada propadne jedan urod, berba ili jedna proizvodna sezona. Najveća šteta nastaje onda kada domaćin izgubi volju da ponovo sije, sadi i dalje proizvodi. Još je veća kada iza njega nema nasljednika koji će nastaviti ono što je porodica stvarala generacijama.

Tada ne gubimo samo jednog proizvođača. Gubimo čovjeka koji poznaje svaki pedalj svoje zemlje, biološke potrebe svoje farme, vremenske cikluse i iskustvo koje se ne može kupiti niti naučiti iz udžbenika. Zato godinama ponavljam jednu jednostavnu istinu – država ne smije da spašava samo rod i proizvodnju. Mora da sačuva domaćina. Ako izgubimo domaćina, uzalud  svi fondovi, strategije i programi, jer više neće imati ko da ih sprovede.

Često čujemo da mladi neće da ostanu na selu. Ali krajnje je vrijeme da kao društvo postavimo mnogo važnije pitanje: Jesmo li im dali razlog da ostanu?

Nijedan mlad čovjek neće ostati na selu ako od svog rada ne može pristojno da živi. Zato agrarna politika više ne smije biti prvenstveno socijalna politika. Njena osnovna misija mora biti da omogući da poljoprivreda postane sigurna, profitabilna, tehnološki savremena i društveno cijenjena djelatnost. Samo takva poljoprivreda može zadržati mlade na selu, vratiti dio onih koji su otišli i privući novu generaciju obrazovanih proizvođača.

Nekada je najveća briga poljoprivrednika bila kako da proizvede više. Danas je podjednako važno kako da sačuva ono što proizvede do berbe ili žetve. U 21. vijeku poljoprivreda se od klimatskih udara i ekstrema ne može braniti nadom i molitvom. Potrebni su nam savremeni sistemi protivgradne zaštite, pouzdano navodnjavanje, pristupačno osiguranje koje zaista pokriva rizike proizvodnje, efikasna veterinarska i fitosanitarna služba, kao i krizni fond sa jasnim pravilima i brzom isplatom nakon procjene štete.

Potrebna nam je i funkcionalna seoska infrastruktura: kvalitetni putevi, stabilno napajanje električnom energijom, voda, brz internet, dostupno obrazovanje, organizovan prevoz djece i zdravstvena zaštita. To nijesu privilegije, nego osnovni uslovi za život.

Danas uspješna poljoprivreda više nije samo pitanje znanja i vrijednog rada. Ona je prije svega sposobnost upravljanja rizicima. Ozbiljne države ne čekaju da šteta nastane. One ulažu da je spriječe.

Obradivo zemljište nije samo nekretnina niti broj u katastru. Poljoprivredno zemljište je fabrika hrane pod otvorenim nebom. Kada se proizvodnja jednom ugasi, a ljudi odu, njeno ponovno pokretanje postaje mnogo teže, sporije i skuplje nego što danas često mislimo. Zato svako ugašeno porodično gazdinstvo mora postati državni problem, a ne samo porodična tragedija. Crna Gora više nema pravo da izgubi još jednu generaciju poljoprivrednih proizvođača. Ne treba nam još jedna strategija koja će, nakon svečanog usvajanja, ostati na policama ministarstava.

Potreban nam je operativni program obnove sela i domaće proizvodnje hrane, sa jasno definisanim ciljevima, odgovornostima, rokovima, izvorima finansiranja i mjerljivim rezultatima. Za to je potreban i znatno snažniji razvojni agrarni budžet. Ne kao socijalni trošak nego kao investicija. Jer svaki euro uložen u domaću proizvodnju hrane višestruko se vraća kroz preradu, transport, trgovinu, zapošljavanje, poreske prihode i razvoj ruralnih područja.

Istovremeno, domaći proizvođač mora dobiti uslove da bude konkurentan. Ne možemo očekivati da se ravnopravno takmiči sa proizvođačima iz država koje decenijama ulažu višestruko više u svoje poljoprivrednike, infrastrukturu, nauku i tržišnu organizaciju.

Crnogorska poljoprivredna kriza je istovremeno demografska, klimatska i ekonomska kriza. Kada nestaju ljudi sa sela, smanjuje se domaća proizvodnja. Kada preostalu proizvodnju sve češće pogađaju klimatske nepogode, ona postaje još nesigurnija. Kada domaće proizvodnje nema dovoljno, prazninu popunjava uvoz. A kada uvoz raste, domaći proizvođač postaje sve manje konkurentan i još više ljudi napušta selo. Tako nastaje začarani krug.

Taj krug može prekinuti jedino država jasnom, dugoročnom i razvojnom agrarnom politikom. I zato vjerujem da svaka buduća agrarna strategija treba da počiva na tri jednostavna prioriteta: 1. Sačuvati domaćina. 2.nbZaštititi proizvodnju. 3. Povećati domaću proizvodnju hrane. Sve ostale mjere trebalo bi da služe ostvarivanju upravo ta tri cilja.

Prehrambena sigurnost svake pa i naše države nije samo ekonomsko pitanje. Ona je pitanje društvene stabilnosti, javnog zdravlja, nacionalne otpornosti i suvereniteta. Država koja nije sposobna da proizvede makar najveći dio osnovnih životnih namirnica postaje zavisna od odluka drugih država, poremećaja na međunarodnim tržištima, transportnih pravaca, cijena energenata i globalnih kriza. Zbog toga ulaganje u selo nije trošak. To je ulaganje u sigurnost države.

Crna Gora još može promijeniti ovaj trend. Ali to neće biti moguće ako selo budemo posmatrali samo kroz subvencije, socijalne mjere i obeštećenja nakon elementarnih nepogoda. Moramo ga posmatrati kao jedan od temelja razvoja države. Vremena za odlaganje – nema.

Željlko VIDAKOVIĆ
poljoprivredni proizvođač i osnivač rasadnika EKOPLANT

Poljoprivredno zemljište u Crnoj Gori ne nestaje uz sirene i vanredne odluke. Nego uz dozvole, planove i pečate. Tiho, administrativno i nepovratno

Postoje resursi na kojima država može planirati, graditi i obnavljati. I postoji jedan koji praktično ne može. To je  poljoprivredno zemljište koje je ograničeno i nenadoknadivo. Uprkos tome, u Crnoj Gori danas je to najlakše potrošni resurs. Ono ne nestaje uz sirene i vanredne odluke. Nego uz dozvole, planove i pečate. Tiho, administrativno i nepovratno.

U javnom govoru o razvoju Crne Gore dominiraju uglavnom isti pojmovi: putevi, investicije, gradnja stambenih i hotelskih objekata „veliki projekti“. O tome što se tim razvojem sistematski gubi ne govori se uopšte, ili vrlo malo. A gubi se resurs bez kojeg nema ni poljoprivrede, ni sela, ni prehrambene sigurnosti, ni dugoročne stabilnosti države.

Evropska unija je taj problem davno prepoznala i postavila jasan politički cilj: do 2050. godine neto zauzimanje zemljišta urbanizacijom mora biti svedeno na nulu. Crna Gora, međutim, još nema ni osnovni alat za suočavanje s tim izazovom – savremen zakon o poljoprivrednom zemljištu. Imamo zakon, vjerovali ili ne, još iz bivše Jugoslavije! Dok zakon kasni, praksa ne čeka.

Najveći dio poljoprivrednog zemljišta ne gubi se kroz velike i spektakularne urbanističke zahvate, već kroz ono što se u administraciji često doživljava kao „manje intervencije“.  U okolini Podgorice i drugih većih gradova, plodne njive se sve češće zauzimaju pored kuća za stanovanje takozvanim privremenim objektima – magacinima, skladištima, halama – uz minimalne prepreke i gotovo simbolične naknade za prenamjenu. Što naši sugrađani mogu vidjeti svakog dana kroz prozor auta, na putu prema Marezi, Danilovgradu, Zeti, Tuzima …

Privremenost je ovđe nažalost ključna riječ. Na papiru, objekat je privremen. U stvarnosti, on postaje trajna činjenica . Objekat u prostoru. Ta činjenica se zatim „uskladi“ planom, legalizuje, dogradi i, na kraju, pretvori u novu urbanizovanu zonu. Tako privremeni objekat postaje prvi korak ka trajnom gubitku najkvalitetnijeg poljoprivrednog zemljišta.

Ovaj obrazac nije slučajan. On je rezultat dugogodišnjeg odsustva jasnih pravila i slabog institucionalnog otpora prema snažnim interesima građevinskog sektora, koji je u proteklim decenijama bujao upravo na račun zapuštenih i nedovoljno zaštićenih njiva. Nekontrolisana urbanizacija poljoprivrednog zemljišta djelovala je poput karcinoma: širi se tiho, zahvata najvitalnije djelove prostora i dugoročno uništava njegovu osnovnu funkciju.

U uređenim evropskim državama upravo se na ovom mjestu postavlja jasna brana. Promjena namjene ima strogu proceduru, visoku cijenu i obavezno obrazloženje javnog interesa. Poljoprivredno zemljište se tretira kao dobro od posebnog interesa, a ne kao rezerva za improvizaciju. Poenta nije u kopiranju tuđih zakona, već u prihvatanju principa: ako društvo trajno gubi resurs, taj gubitak mora biti vidljiv, skup i izuzetak – a ne pravilo.

Drugi veliki i često zanemareni mehanizam propadanja poljoprivrede je usitnjavanje zemljišta. U Crnoj Gori se poljoprivredno zemljište nasljeđuje gotovo isto kao gradsko građevinsko – dijeli se, cijepa i pretvara u sve složenije suvlasničke odnose. Rezultat je predvidiv: parcele postaju premale i rascjepkane za racionalnu proizvodnju.

Kada nema ekonomije proizvodnje, nema ni budućnosti sela. Iz mog iskustva, stečenog kroz više od četrdeset godina rada u poljoprivredi i hortikulturi, ovo je jedan od najpodcjenjenijih uzroka depopulacije ruralnih područja. Proces je gotovo uvijek isti: prvo se zemlja podijeli do apsurda, zatim postane neisplativa, potom se zapusti, a na kraju se prodaje „u djelovima“. U završnoj fazi, često dolazi upravo onaj „privremeni objekat“ koji označava kraj njene poljoprivredne funkcije.

Ovo nije prirodna neminovnost, već posljedica zakonskih rješenja – ili njihovog izostanka. Brojne evropske države su upravo zbog toga uvele poseban režim za promet i nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta, s ciljem očuvanja funkcionalnih cjelina. Crna Gora to još nije uradila.

U središtu problema nalazi se pojam koji se često koristi, a rijetko objašnjava – javni interes. Bez jasnih kriterijuma, javni interes postaje prazna fraza kojom se opravdava gotovo svaka prenamjena. U ozbiljnim sistemima, on podrazumijeva strogu procjenu: da li je projekat zaista nužan, da li postoji alternativna lokacija i da li društvo dobija više nego što gubi.

Ako je zaštita zemljišta standard Evropske unije, onda je to i obaveza Crne Gore u njenoj pristupnoj fazi. Evropska politika ne ostavlja mnogo prostora za dilemu: nekontrolisana konverzija zemljišta ugrožava prehrambenu sigurnost, biodiverzitet i otpornost društva na krize.

Minimum odgovorne politike je jasan odavno, ali je sada zaista krajnje vrijeme. Potrebno je hitno donijeti savremen zakon o poljoprivrednom zemljištu koji jasno razdvaja poljoprivredno od građevinskog zemljišta. Uvesti zaštitne zone za najkvalitetnije zemljište. Spriječiti zloupotrebu preko privremenih objekata. Urediti nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta radi očuvanja funkcionalnih cjelina.  I na kraju, ali ne manje važno, uvesti realne, a ne simbolične naknade za trajnu prenamjenu i gubitak plodnog zemljišta.

Ovo nijesu tek puke teorijske želje poljoprivrednika, već standardi koji već postoje u državama Evropske unije. Vlada Crne Gore ne treba da izmišlja rješenja, već da prestane da odlaže njihovu primjenu.

Poljoprivredno zemljište nije budžetska stavka koja se nadoknađuje rebalansom. Kada se jednom izgubi, ne vraća se. Puteve možemo rekonstruisati. Objekte možemo rušiti i graditi ponovo. Poljoprivredno zemljište – ne.

Kada „privremeno“ postane sistem, država ostaje bez zemlje, bez sela i bez sopstvene hrane, i prehrambene sigurnosti stanovništva. A greške koje se prave ne ispravljaju se amandmanima – već se plaćaju generacijama.

Željko VIDAKOVIĆ, dipl.agr.dir.rasadnika Ekoplant

Višedecenijska surova stvarnost stjerala je poljoprivredu i ruralni razvoj u Crnoj Gori u beznađe. Predugo je na sceni ćutanje kao „razvojna strategija“

Kako drugačije nasloviti višedecenijski tranzicioni nemar ili nemoć države, da zaštiti svoje nacionalne i strateške interese u oblasti  poljoprivrede i ruralnog  razvoja, nego, metaforički „Dugo putovanje u noć“?  Svojim nečinjenjem, crnogorska tranziciona vlast umjesto napretka u ovoj privrednoj oblasti, ugasila je i ono malo nade i u  velikoj mjeri obesmislila vjeru u ogromni prirodni potencijal  sa kojim Crna Gora raspolaže. Postavlja se pitanje – kako vjerovati u tvrdnju aktuelne agrarne vlasti  da je crnogorski put prema razvijenim državama Evrope popločan dobrim ciljevima i nadasve pretpostavkama za njihovo ostvarivanje?

Ko želi da pogleda u ogledalo naše stvarnosti, lako može zapaziti  zastrašujuće probleme koji   decenijama pritiskaju agrarnu privredu i ne dozvoljavaju  da se Crna Gora  pomjeri sa začelja rang liste agrarno razvijenih država Evrope.

Valja se podsjetiti da je 75 – 80 odsto poljoprivrednog i ruralnog prostora prazno – bez života i ekonomije!?  Nema Zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju, kao starateškog dokumenta, u  čijim bi se  kordinatama kretale odrednice budućeg razvoj poljoprivrede i ruralne privrede u Crnoj Gori, na kraći i duži vremenski rok. On bi predstavljao stratešku osnovu za izradu Programa – Strategije nove Zelene politike u Crnoj Gori, koji bi počivao kako na Zakonu o poljoprivredi i ruralnoj privredi tako i na prirodnim i tržišnim prednostima crnogorskog agrarnog prostora. U drugom po važnosti starateškom dokumentu morale bi se definisati osnove  savremene zemljišne politike, od koje u Crnoj Gori odavno nema ni traga, i zbog čega se danas zemljište koristi nešto više od  šest odsto,dok se ta  stopa u zemljama razvijene agrarne ekonomije kreće od 65 – 80 – 100 odsto.

Brojno stanje stoke, kao glavne poljoprivredne grane, prema kojoj se mjeri stepen razvijenosti poljoprivrede i ruralnog razvoja u jednoj državi, u odnosu na 1989. godinu opao  je  više nego 60 odsto. Farme (stare i nove) koje su izbjegle usud tranzicionog vremena, danas traže ekonomski spas na ulici, čekajući „finansijske vatrogasce“ kako bi spasili što se spasiti može. I tako u krug do „novog „požara“.

U mljekarskoj proizvodnji (govedarstvo) produktivnost rada, kreće se  nešto više od 3 000 litara mlijeka po muznom  grlu na godišnjem nivou. U zemljama razvijene agrarne ekonomije Evrope,  produktivnost rada sa istim rasnim sastavom kao kod nas, kreće se  između 7 500 i 8 000 litara mlijeka po grlu , takođe na godišnjem nivou.

Jedna mješovita, domaća i evropska laboratorijska ekspertska ekipa, ispitivala je 2022. i 2023. godine kvalitet proizvedenog mlijeka kod nas i došla do zabrinjavajućih podataka. U jednom mililitru mlijeka, eksperti su tada našli  6 puta više bakterija (salmonela, kompilo bakter i ešerihija koli) nego što je to dozvoljeno propisima u zemljama  EU. Konstatovali su i  višestruko veću količina alfa toksina, nego što je to dozvoljeno propisima EU. Da li se  nešto promijenilo na ovom planu, nemam podataka.

Centalizovana organizacija rada i upravljački sistem decenijama su teški  kamen o vratu ove privredne grane. Višedecenijska tranziciona vlada u poljoprivredi i ruralnom razvoju prosto je zbrisala  sa lica zemlje ranije razvojne  i n s t i t u c i j e  agrarnog sistema, a da pri tome nijesu  izgrađene nove. Očekivanja da će  obrazovni sistem nešto promijeniti na ovom planu izjalovila su se.

Crnogorski agrarni prostor, demografski gledano, je kao „tigrova koža“, zbog čega razvojna praksa decenijama v a p i  za   socioekonomskim istraživanjima u  poljoprivredi i na selu, kako bi se na osnovu dobijenih rezultata na karti  označile  tzv. „ž a r i š t a  razvoja, kojima treba dati prioritet kako u oblasti tekuće reprodukcije tako i u oblasti investicionog i naučno tehnološkog razvoja.

Crna Gora iz svoje produkcije podmiruje tržišne  potrebe  u ishrani stanovništva i turista sa 25 do 30 odsto (riječ je o procjeni, jer zvaničnih podataka nema). A sopstvenom proizvodnjom hrane može podmirivati 70 odsto tržišnih  potreba. Sa 30 odsto izvoza, Crna Gora bi mogla  finansijski pokriti  obavezni uvoz.

U tranzicionom bitisanju crnogorske poljoprivrede i ruralnog razvoja, decenijama ni struka ni nauka da progovore  na  temu nužnosti uravnoteženja uvozno  izvoznog  bilansa hrane kao strateškog cilja, na jednoj strani, i na drugoj, značaju te ravnoteže za s oc i j a l n o  e k o n o m s k u  stabilnost države na duži rok!?

Konstante savemenog tržišnog poslovanja pretstavljaju: (a) Otvorenost tržišta (b) Kvalitet tržišne ponude i (c) Cjenovna k o n k u r e n t n o s t. U uslovima niskog sepena razvijenosti poljoprivrede i sela u Crnoj Gori, država  ima  stratešku odgovornost da uradi i usvoji Program razvojnih c i lj e v a  na kraći i duži rok u ovoj privrednoj oblasti i donese   k o m p l e k s  p r o g r a m s k i h   m j e r a  čijom će se realizaciom obezbijediti da se usvojeni ciljevi ostvare.

Država je dužna i da  obezbijedi mehanizme kojim će štititi svoju proizvodnju od raznih tržišnih poremećaja, kako ne bi ugušila još uvijek nedovoljno razvijenu sopstvenu proizvodnju i spriječila druge negativne  pojave.

Agrarno razvijene države Evrope, odavno su otklonile opasnosti od negativnih tržišnih pojava  r e f o r m i s a nj e m u prvom redu  svoje prehrambene  produkcije i to  u dva strateška pravca:  (a) Razvoj tržišta  robama ekskluzivnog kvaliteta i (b) Proizvodnju hrane visokog tržišnog kvaliteta. Treće kategorije hrane u tim državama nema.

Davne 1992. godine Skupština  je  usvojila Program reformisanja proizvodno prehrambenog sektora u Crnoj Gori na Evropskim tržišnim osnovama, kojim je bilo predviđeno da agrarnu proizvodnu budućnost Crne Gore predstavljaju: 11 proizvoda koji bi potencijalno mogli da nose etiketu ekskluzivnih, i 18 proizvoda sa potencijalnom markom visoko kvalitetnih proizvoda. Predložena struktura proizvodnje trebala je da predstavlja kičmeni stub kako u oblasti razvoja nove kvalitetne strukture i tržišnog razvoja, tako i  krupne pozitivne  promjene u ekonomiji poljoprivrednih subjekata i građana.

Ne lezi vraže, nešto manje od dvije godine, tadašnja agrarna vlast odbacila je tu skupštinsku odluku, i  vratila u život koncept tradicionalne proizvodne seoske strukture. Pri čemu sve do danas na crnogorskom  tržištu agrarnih proizvoda prevlast drže recesioni procesi – cjenovna nestabilnost prehrambenih proizvoda, neadekvatan ekonomski položaj farmske produkcije, nelojalna konkurencija i visoka zavisnost od uvoza hrane. Proizvođači hrane  prinuđeni su da svoje nevolje rešavaju na ulici.

Bilo bi nepravedno izgubiti iz vida da  su u proteklom tranzicionom razdublju pojedini privredni subjekti  ostvarili  zapažene početne rezultate.

Ne mali broj pojedinaca u Crnoj Gori se pita, zašto Biotehnička nauka i obrazovni sistem zajedno sa  resornim ministarstvom, ćute nad istaknutim problemima. Bilo bi korektno prema crnogorskoj javnosti, da saopšte svoj stav, kako bi se odagnala sumnja, da neko namjerno radi, da crnogorsku agrarnu privredu gurne u propast.

Čedomir MAROVIĆ