Bjekstvo Miloša Medenice je  mnogo puta od strane stručne javnosti najavljivano kao konačni cilj odugovlačenja sudskog procesa protiv njega. Na kraju se to i desilo. Na oči bezbjednosnog sektora, na dan izricanja presude.  Utvrđivanje odgovornosti mora biti naredni korak

Pravi „istorijski rezultat“  bezbjednosnog sektora, kako to njegovi čelnici vole reći – Miloš Medenica nonšalatno je napustio Crnu Goru uoči izricanja osuđujuće presude u Višem sudu u Pogorici. Iako je bio u kućnom pritvoru. Po svemu sudeći bez nanogice i adekvatnog nadzora.

Medenica je bjekstvom uspio da izbjegne hapšenje zbog desetogodišnje robije koja mu je u srijedu ove sedmice izrečena u podgoričkom Višem sudu. Optužen je da je organizovao kriminalnu grupu, čija je članica i njegova majka Vesna Medenica, dugogodišnja  bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore. Oboje su osuđeni na po deset godina zatvora.

Nakon izricanja presude prvo je nezvanično objavljeno da Miloš Medenica nije na adresi na kojoj je morao biti, i da su ga policajci na toj adresi zatekli u utorak veče, noć uoči izricanja presude.. . Te informacije naknadno su potvrđene saopštenjem Uprave policije u kom se navodi da je „provjerom mjere nadzora, dan prije izricanja presude, u 17:30 časova, Miloš Medenica  zatečen u svom stanu“. UP takođe, pravdajući se,  ističe „da u kontrolisanom periodu od 18.10.2025. godine do 27.1.2026. godine, nije zabilježeno kršenje mjera nadzora od strane ovog lica“.

Ni Miloš Medenica, kao ni Vesna Medenica nijesu prisustvovali izricanju presude, što zakon omogućava.  Obrazloženje osuđujuće presude u Višem sudu od strane sutkinje Vesne Kovačević  trajalo je više od dva sata. Nepoznato je kada su pripadnici podgoričke policije pošli na adresu Miloša Medenice u Podgorici, što je adresa njegovog kućnog pritvora,  kako bi ga uhapsili i sproveli do spuškog zatvora. Vijest o tome da ga nijesu našli nezvanično je potvrđena par sati nakon izricanja presude.

Uprava policije naknadno je zvanično saopštila : „Juče, 28.01.2026.godine, prije nego što je dostavljeno obavještenje i doneseno rješenje o određivanju pritvora za osuđenog Miloša Medenicu, policijski službenici su izvršili obilazak stana u kojem nije zatečen. Od strane supruge imenovanog lica koja se nalazila u stanu obaviješteni da je isti pošao na suđenje“, saopštili su. Sudeći po saopštenju, nadzor nad Medenicom od popodnih sati na dan prije suđenja ,do izricanja presude sledećeg nije vršen.

Viši sud, koji je naknadno raspisao potjernicu za Medenicom, saopštio je da punu odgovornost za njegovo bjekstvo snosi Uprava policije. „Zakonikom o krivičnom postupku propisano je da mjeru nadzora – zabrana napuštanja stana izvršava policija, a obaveza je te institucije da spriječi bjekstvo okrivljenog iz stana, jer se vrijeme provedeno na izdržavanju te mjere nadzora uračunava u izrečenu kaznu zatvora”, saopštili su. Naglašavajući , da  u spisima predmeta koji se tiče predmeta  Miloša Medenice “ne egzistiraju dopisi – izvještaji Uprave policije o kontroli poštovanja određene mjere.”

Iz Uprave policije su uzvratili: „Članom 169, stavom 1, Zakona o krivičnom postupku propisano je da sud može u svako doba naložiti provjeru mjera nadzora i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njeno izvršenje”. U saopštenju se dalje navodi: “ Sud je taj koji u svako doba nalaže provjeru i traži izvještaj od Uprave policije, što u konkretnom slučaju nije urađeno od strane Višeg suda u Podgorici”.

Ako je vjerovati institucijama, niko nije obavio svoj dio posla.

Oglasila se i Agencija za nacionalnu bezbjednost: “ANB nema nikakvu zakonsku nadležnost za nadzor mjera u krivičnom postupku niti ovlašćenja da prati izvršenje izrečenih mjera nadzora”.

Odmah nakon što je objavljeno da Miloš Medenica nije na adresi kućnog pritvora, javno se među prvima oglasio premijer Milojko Spajić na društvenoj mreži X. Napisao je da je za njega neprihvatljiva informacija da je  Medenica nedostupan nadležnim institucijama: “Jer je, prema današnjoj presudi, riječ o organizatoru ozbiljne kriminalne grupe koja je izvršila brojna krivična djela u Crnoj Gori. Već večeras ću inicirati sastanak sa direktorom Uprave policije i resornim ministrom, na kojem ću zahtijevati sve detalje u vezi sa ovim slučajem, kako bi se što prije utvrdilo gdje je došlo do propusta i ko za njih mora snositi odgovornost”, napisao je u srijedu veče Spajić.

Potom se, na istoj mreži, oglasio i ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović. Ne da javnosti objasni  kako je moguće da Miloš Medenica pobjegne iz kućnog pritvora na dan izricanja presude, već da replicira premijeru. „Ministar unutrašnjih poslova i direktor Uprave policije se uvijek odazivaju pozivu na sastanke, a očekujem da će sastanku o predmetnoj temi prisustvovati i ministar pravde, predstavnici sudstva i direktor ANB-a”, napisao je.

Da li je do sastanka došlo, ko je sve prisustvovao njemu i da li će zbog bjekstva Miloša Medenice iko snositi odgovornost, do izlaska u štampu ovog broja Monitora, nije poznato.

Predsjednik Jakov Milatović nazvao je  bjekstvo Miloša Medenice „neviđenim skandalom i krahom neozbiljnog sistema, pred očima javnosti“. Saopštio je da je premijer taj koji je dužan da obezbijedi da sistem funkcioniše, a ne da se raspada kada je najvažnije.

„Ako je država na dan presude izgubila osuđenog za organizovani kriminal, onda premijer nema kontrolu nad sopstvenim Vladom“, kazao je Milatović. I poručio: „Spajić  mora odmah da smijeni sve odgovorne za ovaj propust , od rukovođenja do operativnog nivoa. Bez odlaganja. Bez izgovora. Bez taktiziranja.“  Milatović je zatražio i da se odmah objavi ko je bio zadužen za mjere nadzora,  ko je kontrolisao  „i da li su mjere bile stvarne ili je sve bila gluma“.

Da se ti podaci moraju dati na uvid javnosti, smatraju i u civilnom sektoru.  Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS)  saopštila je da su od MUP-a zatražili objavu informacije o svim do sada sačinjenim zabilješkama o kontroli poštovanja mjere kućnog pritvora za Miloša Medenicu.

” Imajući u vidu da je izricanje presude u predmetu protiv pripadnika OKG Miloša Medenice bila najavljeno u medijima makar 24 časa ranije, nije jasno kako nadzor poštovanja mjere kućnog pritvora nije intenziviran od strane službenika policije upravo u tom periodu”, saopštili su iz te NVO. Akcentovali su da se ovaj predmet  u javnosti već duže profiliše kao jedan od onih koji bi trebalo da ‘poprave’ takozvani track record Crne Gore u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala.

“Pa je bilo za očekivati da će, ako ne svi subjekti, onda makar tzv. šef organizovane kriminalne grupe mora biti pod pojačanim nadzorom, naročito uoči samog izricanja presude”, ističe MANS. Pozvali su da se bez odlaganja identifikuje odgovornost za činjenicu da Miloš Medenica nije dostupan nadležnim institucijama.

Reagovali su i iz opozicije. Iz Građanskog pokreta URA ocijenili su da nemogućnost policije da pronađe i uhapsi osuđenog šefa organizovane kriminalne grupe Miloša Medenicu, koji se nalazio u kućnom pritvoru, predstavlja najveći bezbjednosni propust u savremenoj istoriji Crne Gore. Moguće da su u toj partiji zaboravili slučaj Tunel, koji se desio u vrijeme vlade Dritana Abazovićeva. Do danas nije utvrđena odgovornost.

Dok su se reakcije nizale, policija je bezuspješno tragala za Medenicom. Prema informacijama Monitora, policijski službenici čak su nadgledali i njegovu imovinu u Kolašinu, kada je već uveliko za njim raspisana potjernica.

Medenica je pušten iz pritvora 17. oktobra 2025. godine, kada mu je određen kućni pritvor. Vanraspravno sudsko vijeće takvu odluku donijelo je nakon što je proteklo tri godine bez prvostepene presude od podizanja optužnice, što je nakon njegovog bjekstva ponovo otvorilo i priču o izmjenama Zakona o krivičnom postupku, koje je vlast godinama obećavala, ali nije donijela.

Te zakonske izmjene trebalo je da riješe procesne probleme zbog kojih suđenja traju duže od tri godine, koliko je zakonski maksimalni rok za pritvor, što je bio slučaj  i sa Milošem Medenicom.  Nakon što je istekao taj rok, pušten je iz pritvora i određen mu je kućni pritvor.

Medenica je osuđen je na 10 godina i dva mjeseca zatvora za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije, produženo krivično djelo krijumčarenje, dva krivična djela protivzakoniti uticaj putem pomaganja, te sprečavanje dokazivanja. Sud je izrekao i  sporednu jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 50.000 eura. On je oslobođen optužbe za nedozvoljeno držanje oružja i omogućavanje uživanja opojne droge za više osoba…

Istom presudom  Vesna Medenica osuđena je na 10 godina zatvora za dva krivična djela:  protivzakoniti uticaj i jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 50.000 eura. Izrečena joj je mjera zabrana napuštanja Kolašina i oduzimanje pasoša. Ostali optuženi osuđeni su na nešto više od 30 godina zatvora i novčanu kaznu u ukupnom iznosu od blizu 200 hiljada eura. Osim toga optuženi Miloš Medenica, Marko Vučinić, Nikola Raičević, Petar Milutinović, Jovan Miković, Vojin Perunović, Milorad Medenica, optuženi Marjan Bevenja, Stevo Karanikić, Ivana Kovačević, Goran Jovanović, Miladin Pejović i Božidar Doderović, dužni su da solidarno plate 2.736.715,89 eura na ime oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, u korist budžeta Crne Gore u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude.

Bjekstvo Miloša Medenice  je bezbroj puta od strane stručne javnosti najavljivano kao konačni cilj odugovlačenja procesa protiv njega i Vesne Medenice. Na kraju se i desilo. Na oči bezbjednosnog sektora, na dan izricanja presude. Utvrđivanje odgovornosti mora biti naredni korak

Svetlana ĐOKIĆ

Dok institucije ćute, slučaj objavljivanja privatnih snimaka Mirjane Pajković, umjesto ozbiljne priče o nasilju i ugrožavanju privatnosti, ali i priče o crnogorskom društvu, politici i sistemu, pretvara se u tabloidiziranu regionalnu medijsku seks storiju dvoje crnogorskih funkcionera. Obaveza institucija je da utvrde ko je krivično odgovoran za distribuciju snimaka. To bi pokazalo da sistem štiti žrtve i zakon, ali i dalo odgovor na druge nepoznanice ovog slučaja,  pa i moguću pozadinu i njegove motive

Sedam dana nakon što su distribuirani snimci sa eksplicitnim seksualnim sadržajem, kako ih definiše zakon, a Mirjana Pajković, državna sekretarka u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, čija je privatnost ugrožena objavljivanjem tih snimaka podnijela ostavku, institucije nijesu odgovorile ni na jedno od pitanja koja je ovaj slučaj digitalnog nasilja otvorio. Prvenstveno –  ko je pribavio i distribuirao snimke? To je krivično djelo za koje zakon predviđa tri, odnosno  četiri godine zatvora, ukoliko je počinilac službeno lice.

Sankcionisanje krivca ili krivaca za distribuciju snimaka pokazalo bi da sistem funkcioniše, štiti žrtve i zakon. Dalo bi i odgovor na druge nepoznanice ovog slučaja,  i njegovu moguću pozadinu i motive. Institucije ne pokazuju ni ozbiljnu namjeru da to utvrde. Makar ne pravovremeno.

Dok nadležni ćute,  slučaj nasilja i ugrožavanja privatnosti, ali i priča o crnogorskom društvu, pa i politici i instiucijama, pretvara se u tabloidiziranu regionalnu medijsku storiju kako je  nazivaju –  „seks aferu o crnogorskoj državnoj sekretarki i crnogorskom bivšem šefu tajne policije“. Paralelno, na društvenim mrežama se šire nasilje, mizogeni govor, sudi i presuđuje i morališe kroz patrijahalne obrasce. Uzalud je institucija Ombudsmana pozvala na prestanak “pokušaja diskreditacije i stigmatizacije” Mirjane Pajković, upozoravajući  građane da se “uzdrže od radnji koje nijesu samo pitanje etike, nego i krivične odgovornosti”.

Mirjana Pajković je nakon objavljivanja spornih snimaka u medijskim intervjuima označila bivšeg šefa Agencije za nacionalnu bezbijednost (ANB) i bivšeg savjetnika za bezbjednost predsjednika države Dejana Vukšića kao glavnog krivca za ugrožavanje njene privatnosti. Iako nije eksplicitno saopštila da je Vukšić distribuirao snimke, to proizilazi iz njenih nastupa u kojima  ga definiše kao „moćnika“ na izvoru kompromitujućih informacija,  od kog je trpjela nasilje  i koji joj je prethodno prijetio objavljivanjem privatnih kompromitujućih sadržaja. U prilog tome objavila je i snimak na kom se čuje kako joj Vukšić govori „ da će joj biti mala Crna Gora“  i prijeti iznošenjem njene intime u javnost. U medijima koji ovu „aferu“ prate, Vukšić se oslikava kao  krivac.

Bivši šef tajne službe oglasio se saopštenjem, tvrdeći da je on u stvari žrtva. Kaže da  nije distribuirao sporne snimke. Kako tvrdi osim sa distribucijom nema veze ni sa „nastankom i posjedovanjem snimaka“. Priznaje da je Mirjani Pajković prijetio, ali  u oktobru 2014. godine, kada mu je, kako tvrdi  „otuđila mobilni telefon“ i zloupotrijebila ga. Tvrdi da je sve  prijavio policiji.

„ Riječi koje sam tom prilikom uputio M. P, a koje su selektivno i sa vremenskom distancom od godinu i tri meseca objavljene, bile su neposredna reakcija na krađu i zloupotrebu mog telefona”, napisao je. Po njemu, svjesno se “pokušava izvršiti zamjena teza u kojoj se on kao oštećeni nastoji predstaviti kao izvršilac krivičnog dela”.

Bivša državna sekretarka je neposredno prije nego su iscurili snimci, u decembru prošle godine podnijela krivičnu prijavu protiv Vukšića i tada javno plasirala snimak na kojoj joj prijeti, a za koji je ovih dana u medijima i sama saopštila da je nastao ranije. U prijavi ga je optužila za prijetnje i zloupotrijebu službenog fiksnog telefona kabineta Predsjednika sa kojeg ju je navodno pozivao i zahtijevao da se “hitno javi u policiju”.

Pajković je prijavu protiv Vukšića podnijela nakon što nije izabrana za ombudsmanku, čija je kandidatura u rukama predsjednika države. Ona  sada tvrdi da je taj proces za nju bio sumnjiv, kao i njen neizbor, koji povezuje sa ranijim prijetnjama Vukšića te njegovim uticajem u kabinetu Predsjednika. Tvrdi da je zbog toga odlučila da javno istupi.

Dobro obaviješteni izvori Monitora  tvrde da kandidatura Pajković nije razmatrana jer  nije ispunjavala tražene uslove za poziciju ombudsmanke.

Kako god, nakon krivične prijave, Vukšić  podnosi ostavku. Istovremeno, optužuje Mirjanu  Pajković na društvenim mrežama  da je navodna pripadnica kavačkog kriminalnog klana. Institucije nije alarmiralo to što je bivši šef ANB i do tog trena savjetnik predsjednika za bezbjednost javno optužio  državnu sekretarku da je članica kriminalne grupe. Ta optužba dodatno otvara  i pitanje prirode odnosa Vukšića kao visokog državnog funkcionera iz sektora bezbjednosti sa navodnom pripadnicom kriminalnih struktura, kako sam tvrdi.

Priroda odnosa Pajković i Vukšića  ostala je nerazjašnjena i nakon njihovih javnih istupa i međusobnih optužbi.   Očigledno je da je u pitanju odnos koji je trajao.  U tom kontekstu često je ovih dana dijeljen  snimak televizijske ankete od prije tri godine u kojoj Mirjana Pajković na pitanje ko joj je omiljeni crnogorski vladar odgovara : „Dejan Vukšić“.

Njihovi profesionalni i politički putevi nijesu se ukrštali sudeći po zvaničnim podacima, izuzev činjenice da oboje dolaze iz advokature.  Mirjana Pajković se prije pozicije  državne sekretarke bavila advokaturom i bila politčki angažovana  u građanskom pokretu URA, koji je napustila prije izbora u avgustu 2020. „zbog javnog stava Dritana Abazovića da će nakon izbora ako mu se ukaže prilika koaliciju praviti sa negatorima Crne Gore i poštovaocima četničke ideologije”. Tokom 2022., u vrijeme Abazovićeve Vlade, izabrana je u Upravni odbor Doma starih u Risnu, pa onda 2024. postala državna sekretarka Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Spajićeve Vlade.  Vukšić je na čelo ANB imenovan za vrijeme Vlade Zdravka Krivokapića, u junu 2021. godine. Tu poziciju pokrivao je do 5. maja 2022., kada ga je razriješila Abazovićeva vlada.  Potom je postao savjetnik Predsjednika. Sve to ukazuje da odnos Pajković i Vukšića nije bio  poslovan.

Mirjana Pajković je od decembra prošle godine podnijela tri krivične prijave protiv Vukšića. Posljednja je podnešena 5. januara zbog neovlašćene distribucije eksplicitnog sadržaja, odnosno njene fotografije.  U prijavama se između ostalog navodi i Vukšićeva izjava u jednoj televizijskoj emisiji na ljeto prošle godine u kojoj on govori o posebnom nezvaničnom sistemu  ANB-u  “gdje se vršila distribucija dokumentacije i informacija prikupljanim nezakonitim putem”, precizirajući da se radi o kompromitujućem privatnom materijalu.  Nije međutim nevažno da Vukšić u emisiji o tome govori u kontekstu neuspjelog reformisanja službe, njegovim pokušajima da službu očisti,  te razlozima zbog kojih smatra da neće doći do otvaranja dosijea.

U svakom slučaju,  jasno je da nikad reformisana služba i moćnici povezani sa njom posjeduju i brojne nezakonito prikupljene kompromitujuće podatke. Kao i  da ovdašnja služba nije jedina  služba regiona koja je mimo zakona služila političkim moćnicima. I još služi.

Na snimcima koji su distribuirani vidi se samo ženska osoba, dok je materijal tako „obrađen“ da se muško lice ili lica ne mogu vidjeti. I to je registrovano u kontekstu scenarija da se radi o materijalu neke službe.

Upućeni Monitorovi sagovornici kažu da postoje indicije o bazi privatnih snimaka na kojima se nalaze i drugi crnogorski funkcioneri.  Ukazuju i da nije moguće identifikovati ko se nalazi na distribuiranim snimcima osim Mirjane Pajković, te da je moguć i scenario da su to potencijalne mete. Odnosno da snimci mogu biti i sredstvo njihove ucjene, ili opomene drugima.

Kada je prošle godine Specijalno državno tužilaštvo pokrenulo istragu protiv Aleksandra Mijajlovića, jednog od neformalnih vlasnika Bemaxa, a mediji objavili djelove istrage koji se odnose na Mijajlovićeve  prepiske sa urednicima i novinarima jednog dijela crnogorskih medija, lider Demokratske partije socijalista Danijel Živković je u Skupštini  govorio o „prelaženju granice“ i privatnim snimcima za koje oni „znaju“ .

„Kada bismo mi počeli da objavljujemo šta misle predstavnici parlamentarne većine koji sjede u ovoj sali jedni o drugima, vjerujte da ne bi bilo prijatno. Kada bismo govorili o tome šta je bilo u Beranama oko određene afere koja se desila tamo, mislite li da bi bilo prijatno da to izađe u crnogorsku javnost? Da pričamo o tome šta se dešavalo u Češkoj u određenim motelima? Mislite li da takvi snimci treba da ugledaju svjetlost dana?”, kazao je tada Živković.  Prethodno je u medijima objavljena prepiska između njega i Mijajlovića, koja ukazuje da je lider DPS na poklon od Mijajlovića dobio skupocjen telefon, što je on demantovao.

“Mislite li da ne znamo šta se dešava po hotelima u Beogradu od Moskve pa nadalje? Da ne znamo ko se na tim adresama sastaje i kako raspravlja o Crnoj Gori? Ko je predmet ucjena različite prirode i da to ne treba da ugleda svjetlost dana?  Da ne znamo šta se priča po bazenima u Zeti đe prisustvuju određeni tužioci? “, nastavio je lider DPS.

Nesumnjivo je: Mirjana Pajković je   žrtva teškog  digitalnog nasilja i ugrožavanja privatnosti. Dok je društvo dodatno stigmatizovalo kroz netaknute patrijahalne obrasce. Nadležni su obavezni da utvrde i sankcionišu onoga ili one koji su distribuirali te snimke. Posebno u  kontekstu činjenice da se za to javno optužuje bivši šef Agencije za nacionalnu bezbjednost.  Nadležni moraju utvrditi da li je najgrublje zloupotrijebio funkciju, kako tvrdi Mirjana Pajković, ili je kako Vukšić tvrdi, nepravedno optužen i takođe žrtva.

Institucije su dužne da utvrde istinu, pa i to da li u ovom slučaju ima više žrtava i šta su motivi.  Samo  sistem koji funkcioniše i koji je jednak za sve, može biti zaštita od nasilja i ozbiljnih zloupotreba.  U protivnom, savremene tehnologije u društvu srednjovjekovne svijesti i paralisanih institucija postaju opako oružje za diskreditaciju. Svih i svakoga.

Milena PEROVIĆ

Približavamo se kraju puta u EU integracije koji se može preći usvajanjem/izmjenama zakona i akcionih planova. Onda će ostati teži dio – onaj u kome se očekuje politička hrabrost i konkretni rezultati. Između ostalog, i  kod upravljanja javnim finansijama i kontrolom porijekla i tokova privatnog novca

Na Međuvladinoj konferenciji 26. januara 2026. u Briselu, Crna Gora je privremeno zatvorila poglavlje 32, Finansijski nadzor. Trinesto po redu. Ono se odnosi na usvajanje međunarodnih standarda unutrašnje kontrole javnih finansija, eksterne revizije i “najbolje prakse EU i njhovu primjenu na cijeli javni sektor”. Na sajtu eu.me dodatno je objašnjeno da “sistem unutrašnjih finansijskih kontrola doprinosi unapređenju discipline i transparentnosti u korišćenju nacionalnih i sredstava EU”. Osim toga, ovim poglavljem reguliše se i zaštita finansijskih interesa EU (njihovog novca plasiranog u Crnu Goru putem donacija i kredita) i zaštita eura od falsifikovanja.

U saopštenju o privremenom zatvaranju poglavlja 32 iz Brisela je stigla poruka da je taj korak pokazatelj značajnog stvarnog napretka na putu evropskih integracija. Između redova, čita se da priča nije do kraja ispričana. Državna revizorska institucija (DRI), na primjer, i dalje čeka na adekvatan radni prostor. Problem će biti riješen do ulaska Crne Gore u EU, navode nadležni izbjegavajući da se obavežu na konkretnije rokove.

Komplikovanije stoje stvari sa prihvatanjem i realizacijom preporuka DRI.  Ponavljaju se, nerijetko, po nekoliko godina dok ih subjekti kontrole konačno ne implementiraju.  Tu nema ni načelnih obećanja.

U Briselu su svjesni tih problema. Potvrđuje to prošlogodišnji Izvještaj o nepretku EK. U tom dokumentu stoji da je „ostvaren dobar napredak u oblasti unutrašnje finansijske kontrole i eksterne revizije“, uz upozorenje da su „potrebni dodatni napori u sprovođenju preporuka revizije“. Tipično EU način da se kandidati za članstvo podsjete kako se  test spremnosti za članstvo ne polaže pisanjem i usvajanjem propisa već njihovom primjenom u realnom životu.

Za građane Crne Gore zatvaranje poglavlja 32 trebalo bi da znači veću transparentnost trošenja državnog novca i manje mogućnoti za njegove zloupotrebe. Na drugoj strani, to sužava prostor izvršnim vlastima za učestala, a neplanirana, gašenja požara javnim sredstvima prethodno opredijeljenim u neku drugu svrhu. Od isplate jednokratnih naknada/obeštećenja određenim društvenim i socijalnim grupama, do interventnih nabavki lijekova ili protivpožarne opreme.

Ovonedjeljno zatvaranje poglavlja 32 predstavlja nastavak zajedničkih aktivnosti  na finansijskom paketu pristupnih uslova i kriterijuma koje propisuje EU. Počelo je decembarskim zatvaranjem poglavlja 4 – Sloboda kretanja kapitala. Tim potezom ozvaničena je procjena da je Crna Gora uskladila traženu zakonsku regulativu sa EU, omogućivši (legalne) finansijske tokove bez ograničenja i diskriminacije.

Kao posljedicu, trebalo bi da imamo lakše prekogranično investiranje i upravljanje ostvarenim prinosima, manje troškove međunarodnih finansijskih transakcija, bolje uslove za razvoj ovdašnjeg finansijskog tržišta, te lakšu i jeftiniju dostupnost međunarodnog tržišta kapitala za investitore iz Crne Gore.

Nije malo za početak. Ali je daleko od konačnog zatvaranja ovog dijela pregovaračkog paketa. Poglavlja 4 i 32 zatvorena su jer se bave finansijskim pravilima i institucionalnim okvirima koje je moguće relativno brzo uskladiti sa standardima EU. Suštinski, njihovo privremeno zatvaranje predstavlja samo dobru osnovu za rad na obavezama iz dva znatno zahtijevnija poglavlja – 9 (Finansijske usluge) i 33 (Finansijske i budžetske odredbe).

Poglavlje 9 tiče se kompletnog  finansijskog krvotoka Crne Gore sa naglaskom na sredstva u privatnom vlasništvu i, iz perspektive EU, podrazumijeva: stabilnost banaka i finansijskih institucija, zaštitu njihovih klijenata, nadzor nad pranjem novca i sprječavanje zloupotreba, transparentno i nepristrasno djelovanje regulatornih tijela od Centralne banke i Agencije za sprječavanje korupcije, preko tužilaštva do sudova. Sa jasnom dinamikom koja svjedoči da je uspostavljen sistem nadzora i sankcije, kada je to potrebno. Bez privilegovanih izuzetaka.

Prema portalu eu.me, iz Brisela insistiraju na cjelovitosti finansijskog sistema i sposobnosti Crne Gore da ga kontroliše bez političkog uticaja. To podrazumijeva praktičnu demonstraciju efikasnosti nadzora i, sudskim presudama i zaplijenjenim novcem, mjerljive rezultate u borbi protiv pranja novca i zloupotreba u finansijskom sektoru.

Da bi lakše razumjeli očekivanja iz EU to je, otprilike, suprotno od onoga kako su se nadležni u Crnoj Gori ponašali u slučajevima Prva banka (prva decenija 21. vijeka) i Atlas banka (druga decenija 21. vijeka). Pošto su problemi rukovođenja Prvom bankom kojom su tada, kao većinski vlasnici, upravljala braća Aco i Milo Đukanović, eskalirali prije otvaranja pristupnih pregovora sa EU, osvrnimo se, za kratko, na slučaj propalih banaka u vlasništvu Duška Kneževića (Atlas i Invest banka Montenegro).

Atlas banka je imala sve elemente potencijalnog prelomnog slučaja koji očekuje EU kako bi se uvjerila u sposobnost ovdašnjih institucija: sistemski značaj, političku i finansijsku težinu, dugogodišnje indikacije problema. Kneževićeve banke ostale su bez licenci, pa su ugašene kroz stečaj. Izostale su, međutim, odluke koje bi dovele do procesuiranja i osude povlašćenih klijenata iz političkog života i vlasnika koji je zloupotrebljavao svoj uticaj. Umjesto odvraćajućeg efekta dobili smo propuštenu priliku da ojačamo sistem. I uvjerimo EU u njegovu nepristrasnost i sposobnost da djeluje.

EU i dalje čeka da iz Crne Gore stigne dokaz da je ona sposobna da sankcioniše finansijske i političke moćnike prije nego njihova moć i vaninstitucionalni uticaj oslabe ili prođu. Poglavlje 9 postaje jedan od pokazatelja stepena spremnosti Brisela da Podgorici gleda kroz prste na evropskom putu.

Poglavlje 33 nešto je drugačija priča, ali ne manje zahtjevna. Ono se bavi  budžetskim odnosima Crne Gore sa EU: kako se budžetska sredstva prikupljaju i troše, fiskalnom disciplinom, doprinosima u EU budžet…  i drugim pitanjima fiskalne politike koja se primjenjuju u državama članicama. Prema poznavaocima procesa pristupanja, realizacija zahtjeva iz poglavlja 33 može značiti jaču fiskalnu disciplinu i, nadati se, kratkoročne rezove u nekim oblastima javnih finansija da bi se osigurala dugoročna stabilnost. Po pravilu, ovo poglavlje zatvara se među poslednjima, pred sami završetak pregovora.

Privremeno zatvaranje poglavlja 32 približava nas kraju puta EU integracije koji se može preći usvajanjem/izmjenama zakona i akcionih planova. Onda će ostati teži dio – onaj u kome se očekuje politička hrabrost i konkretni rezultati. Između ostalog, i kod upravljanja javnim finansijama i kontrolom porijekla i tokova privatnog novca. Koliko god da su moćni oni koji iza njega stoje. To će biti pravi izazov za vlast i građane naklonjene evropskoj budućnosti Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ