Povežite se sa nama

FOKUS

IMOVINA PORODICE ĐUKANOVIĆ: Milioni se za prste lijepe

Objavljeno prije

na

Nemoguće je precizno procijeniti imovinu porodice Đukanović, koja već gotovo tri decenije vlada Crnom Gorom. Cifra od 167 miliona dolara koja se pominje i ovih dana, u stvari je procjena još iz 2009. godine, koju su izvršili inostrani istraživački centri.

Te godine srpski CIN, koji je učestvovao u ovim istraživanjima, naveo je da samo Aleksandar Aco Đukanović, brat bivšeg premijera, posjeduje bogatstvo od 167 miliona dolara, da sestra Ana ima tri i po miliona, a sam Milo Đukanović – 14,7 miliona dolara. Nije precizirano na osnovu koje metodologije se došlo do te sume od ukupno 185,2 miliona dolara. Najvjerovatnije je procjenjivana lična imovina i imovina firmi ove porodice, upisana u javne registre u Crnoj Gori.

Postavlja se međutim pitanje imaju li Đukanovići nekretnine u inostranstvu, tajne račune, vlasništvo upisano na tuđe ime…

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) , pokušao je da provjeri tvrdnje pojedinih izvora da porodica Đukanović ima u Srbiji nekretnine. U tamošnjim katastrima, međutim, došli smo samo do podatka da Ana Đukanović posjeduje garažu od 14 kvadrata. I to u Beogradu, u Politovoj ulici na Vračaru, u zgradi od 313 kvadrata, čiji su formalni vlasnici Nikšićani Radojica Tadić i Miljko Milović. Čemu garaža, bez stana?

Nedjeljnik Monitor je prije više godina došao i do podatka da sin premijerove sestre, Edin Kolarević, ima stan u Njujorku od oko million dolara. I tu se završavaju javnosti poznate nekretnine u inostranstvu.

Od 2009 – registrovana imovina Đukanovića je samo rasla. Od Limenke su zaradili oko 10 miliona eura. Aco Đukanović je samo preko Zavoda za urbanizam i planiranje (RZUP) koji je privatizovao, dobio više milionskih poslova. Kao što je CIN-CG pisao, brat bivšeg premijera je u periodu od 2011. pobijedio na više od 60 tendera sa svojim RZUP-om, u kojem ima 75 odsto akcija. Prethodno je samo tokom 2010. Zavod dobio 16 tendera koje su raspisale Vladine institucije, javna preduzeća ili lokalne samouprave. Vrijednost poslova samo u toj godini bila je 1,8 miliona eura.

Milioni se lijepe i kad prstom ne mrdnu. Aco je tako po osnovu rentiranja nekadašnje Pošte u centru Podgorice, koju je kupio po privilegovanoj cijeni, obezbijedio prihod od blizu milion. On je sa Zavodom za metrologiju potpisao ugovor kojim se Zavod obavezao da će pet godina mlađem Đukanoviću plaćati zakupninu za njegov prostor u Ulici kralja Nikole, u Podgorici – 10 hiljada eura mjesečno. To je 600 hiljada eura za pet godina, odnosno oko 120 hiljada eura godišnje. Plus renta od Agencije za zaštitu ličnih podataka i Ministarstva ekonomije, koju Đukanović ubira za istu zgradu. Radi se o dodatnih 200 hiljada eura u istom periodu.

Od 2009. godine narasla je i vrijednost Prve banke, zlatne koke porodice Đukanović. CIN-CG je imao uvid u dokumentaciju Prve, finasijske i revizorske izvještaje, ali teško je utvrditi kolko je porodica Đukanović, prihodovala od ove institucije otkada je preuzela kontrolu nad najstarijom crnogorskom bankom. Ono što sa sigurnošću može reći je da Prva ubira prihode poslujući sa državom, da je njena aktiva rasla brzinom svjetlosti, posebno u prvim godinama kada je preuzela familija, i da posjeduje ogromne nekretnine.

U Budvi je banka recimo 2011. godine imala nešto preko dvije hiljade kvadrata. Prva banka sada u metropoli turizma ima četiri puta više zemlje – 9.195 kvadrata vrijednog zemljišta.

U Petrovcu i Svetom Stefanu, banka danas ima oko 8.000 kvadratnih metara zemlje na atraktivnim lokacijama. Prema procjenitelju, koga je CIN-CG konsultovao, zemlja na ove dvije lokacije, Svetom Stefanu i Petrovcu, vrijedi više miliona eura.

Vrijednu zemlju banka posjeduje i u Ulcinju. Radi se o više desetina hiljada kvadrata, uglavnom u Donjem i Gornjem Štoju, od čega je preko 20 hiljada kvadrata na samoj obali, u zoni morskog dobra. Vrijednost i ove zemlje iznosi milione, a u velikom zavisi od planova i mogućih investicija.

Značajnu imovinu banka posjeduje i u Toploj, u Herceg Novom, gdje prema katastru ima stambeno-poslovnu zgradu površine 3.590 kvadrata. Nekretnine na toj lokaciji prodaju se oko 2.000 eura po kvadratu, pa ispada da je vrijednost samo ovog objekta oko sedam miliona eura.

U međuvremenu je porasla i vrijednost nekretnine RZUP-a koja se nalazi na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Podgorici. Zgrada se prostire na 810 kvadrata. Prema procjeni nezavisnog procjenitelja kog je CIN-CG konsultovao trenutna vrijednost objekta je oko 1.600.000 eura, ali je vrijednost značajno uvećana. Urbanističkim planovima na tom je mjestu predviđena gradnja solitera od 25 hiljada kvadrata!

Dodatnu zaradu Aco bi mogao imati i od Rudnika uglja u Pljevljima, u kojem posjeduje 11 odsto vlasništva. Brat bivšeg crnogorskog premijera potražuje od Rudnika 2,3 miliona koliko je, kako tvrdi, trebalo da mu pripadne po osnovu dividendi za 2009. Koliko prihoduje godišnje od Rudnika nije poznato. Prema podacima sa sajta Rudnika osnovni kapital tog društva iznosi 21.492.989,65 eura.

Aco Đukanović posjeduje imovinu i preko drugih firmi, pa i onih koje se u registru obrisane, kao što je Monte Nova. U katastru je je na ovu firmu uknjižen stan od 201 kvadrat u centru Podgorice. Vrijednost tog stana kreće se oko 400 hiljada eura.

Na kompaniju Invest Nova, koju Aco posjeduje po pola sa of-šor kompanijom Chercor Co Limited sa Kipra, vodi se zemljište u Baru. Radi se o dvije parcele od ukupno 4.885 kvadrata čija se vrijednost kreće oko milion i po eura. Sama kompanija, prema podacima CRPS, ima kapital od oko 12 miliona eura.

Aco je prema registru Uprave za nekretnine, 2015. upisao u rodnim Rastocima u Nikšiću njivu prve klase od 865 kvadrata, porodičnu kuću od 167 i 214 kvadrata, dvorište od 500 kvadrata i neplodnu zemlja od 2.305 kvadrata. Samo objekti na tom zemljištu vrijede oko 381.000 eura, a zamljište oko 120.000 eura.

Ovaj preduzetnik u KO Podgorica II ima poslovni prostor u vanprivredi od 108, šest garaža od 14, nestambeni prostor od 255, poslovni prostor u vanprivredi od 85, 65, 80, 164 i 164 kvadrata kao i stanove od 35, 59, 301, 277 i 157 kvadrata. Sve je kupljeno i, prema bazi Uprave ze nekretnine upisano 2015. godine. Samo stanovi vrijede preko 1.200.000 eura, poslovni prostori oko 1.300.000 eura.

U KO Podgorica I Aco ima garaže od 196 kvadrata, poslovne prostore od 327, 238, 321, 306, 282, 279, 284, 282, 302 i 161 kvadrata, zemljište od 471 i 358 kvadrata. Posjeduje i četiri poslovna prostora nekadašnje zgrade PTT od 366, 357, 374 i 375 kvadrata. Samo ovo vrijedi milione.

Aco je upisao i 320 kvadrata šume na Žabljaku, a u Kolašinu 275.414 kvadrata zemlje, prema skijalištu. Na svoje ime Aco posjeduje i spomenike kulutre u Dobroti velike vrijednosti.

Nakon svega, jasno je da Aco Đukanović danas posjeduje mnogo više nego 2009. godine kada je rađena jedina poznata procjena imovine porodice Mila Đukanovića. Ali, od tada nije samo njegova imovina rasla. U igru su ušli i novi igrači.

Sin bivšeg premijera Blažo Đukanović izgradio je imperiju. Sa svojom kompanijom BB Solar mladi Đukanović svake godine ugovori milionske poslove sa državom.

BB Solar, koju Đukanovićev nasljednik posjeduje sa partnerom Ivanom Burzanovićem, ima vrijedne nekretnine u Podgorici – četiri poslovna i jedan nestambeni prostor u prizemlju zgrade blizu ambasade SAD-a. Poslovni prostori imaju 186, 84, 78 i devet kvadrata, a nestambeni 43. Sve nekretnine te firme su kupljene, a BB Solar je upisan kao vlasnik u julu prošle godine. Poslovni prostori su pod hipotekom, zbog milionskih kredita u Prvoj banci. Sin bivšeg premijera posjeduje i značajnu ličnu imovinu, od koje samo poslovni prostor u zgradi Vektre u Podgorici, koji je dobio na poklon od strica Aleksandra, vrijedi oko million eura (vidi boks).

Zanimljivo je da se na ime Ane Đukanović, sudeći po pretrazi našeg katastra, više ne vode nekretnine koje je nekada imala upisane. Đukanovićeva prema on-line bazi katastra posjeduje samo na Veruši skromnu vikendicu (vidi boks). Prije nekoliko godina na njeno ime bilo je više stambenih i poslovnih jedinica na najatraktivnijim lokacijama u Podgorici, od kojih je neke rentirala državnim organima.

Njena advokatska kancelarija posluje odlično.

Bivši premijer Milo Đukanović, odnosno njegova kompanija Global Montenegro je još 2013. oglasila prodaju zemljišnog kompleksa u Podkošljunu. Radi se o preko 20 hiljada kvadrata na kojima je predviđena gradnja rezidencijalnog kompleks od 42 vile. Suvlasnik i partner premijeru u kompaniji Global Montenegro, njegov kum Vuk Rajković, svoj udio prodaje po odluci izvršitelja. Đukanović posjeduje i četvrtinu zgrade Univerziteta Donja Gorica, u Podgorici, od više hiljada kvadrata.

Jedno je sigurno. Sve je stalo, samo oni rastu.

Lična imovina u crnogorskom katastru

Milo Đukanović, njegova supruga Lidija i sin Blažo raspolažu sa desetak stanova u Crnoj Gori. Prema katastarskim podacima, prvi čovjek DPS-a u glavnom gradu posjeduje stan od 106 kvadrata i još jedan od 73 na istom spratu, koji je, kako piše, dobio na poklon. U Nikšiću ima dva pašnjaka od 805 i 550 kvadrata i livadu od 243 kvadrata, kao i prizemne zgrade (ruševine raznog objekta) od 30 i 40 kvadrata, koje je kupio. Lidija je vlasnica porodične stambene zgrade od 121 kvadrata, stana od 85 kvadrata i pomoćne zgrade od 12 metara kvadratnih. Nekretnine, koje je naslijedila, nalaze se u podgoričkom naselju Tološi. Na njeno ime u katastarskim podacima zavedeno je i dvorište od 500 kvadrata i livada druge klase od 157. Blažo u Podgorici posjeduje dva poslovna prostora, od 412 i 47 kvadrata, koje je dobio na poklon. Veći poslovni prostor, kako je navedeno u imovinskom kartonu premijera iz 2007. godine, mlađi Đukanović dobio je na poklon od strica Aca. Mlađi Đukanović na Žabljaku posjeduje stan od 124 kvadrata, garažu od 17, kao i potkrovlje od 75 kvadrata koje je kupio. Đukanovićeva sestra Ana ima vikendicu na Veruši od 39 kvadrata i neplodno zemljište od 331.U katastarskim podacima stoji da je upisan teret za te nekretine, jer je neutvrđeno pravo svojine. Anin sin Edin Kolarević posjeduje stan od 76 kvadrata u Petrovcu, koji je kupio. U Kolašinu posjeduje šumu pete klase od 23.003 kvadrata, livade sedme klase od 1.646, 4.818 i 3.232 metara kvadratnih, kao i šume od 4.226 i 8.895 kvadrata, koje je takođe kupio. Kolarević je vlasnik i stana od 124 kvadrata i potkrovlja od 75 na Žabljaku. Prema katastarskim podacima, njegova sestra Emina ne posjeduje nekretine u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ
Ana KOMATINA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak

 

Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.

„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.

Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.

Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.

Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).

Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.

Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.

Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.

„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.

Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.

Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.

Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).

Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.

Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.

Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.

Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.

U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.

I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.

Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.

Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.

Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.

Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).

Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.

Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.

 

Rebus

Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).

Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo