Povežite se sa nama

FOKUS

ĐUKANOVIĆ OBILJEŽIO 100 DANA OD OKTOBARSKOG UDARA: Živ, bogat i slobodan

Objavljeno prije

6 godina

na

milivoje-katnic

Približno tri i po mjeseca (sto dana) nakon 16. oktobra i događaja koji su obilježili ne samo godinu za nama nego, moguće je, i budućnost ove zemlje, Milo Đukanović nam je ponudio svoju verziju tih, i dalje kontroverznih, događaja.

Po starom, mada nepisanom pravilu, bivši predsjednik i premijer Crne Gore „podanicima” se obratio uz pomoć stranih medija. Ali, da ne dangubimo – 16. oktobar 2016. Šta se desilo?

„Politički gledano, to je bio pokušaj preuzimanja vlasti protivno demokratskoj volji crnogorskih građana”, edukuje nas predsjednik DPS-a: „Dakle, meta nije bio Milo Đukanović kao osoba, već kao legitimni premijer i zagovornik politike evroatlantskih integracija”.

Istog momenta javili su se i Đukanovićevi oponenti, prisjećajući se kako je „legitimni zagovornik politike integracija” istovremeno i čovjek čija je politika od Crne Gore proizvela prvu evropsku zemlju kojoj su uvedene ekonomske i političke sankcije Ujedinjenih nacija (kao dijela SRJ Slobodana Miloševića). Isti, dalje, tvrde da bivši premijer ne mora biti „na meti” samo zbog svojih političkih stavova, već i kao neko ko je sinonim crnogorske tranzicije i tranzita koji su doveli do prvobitne akumulacije kapitala. A, potom, proizveli more finansijski motivisanih prijatelja i neprijatelja – zavisno od računa da li im je Đukanovićeva vlast dala ili uzela ono što im, navodno, pripada.

„Nije nikakva tajna i nije ništa novo da je Milo Đukanović prevario mnoge od tih partnera, pa ne bi bilo nikakvo iznenađenje da pojedini od njih žele da znaju gdje se on u svakoj sekundi nalazi”, stoji u jednom od saopštenja Demokratskog fronta o ovoj temi.

Da i to pitanje za sada ostavimo po strani. Šesnaesti oktobar. „To je bio posljednji pokušaj da se osujeti ulazak Crne Gore u NATO, a vjerujem i njena evropska integracija”, tvrdi Đukanović, objašnjavajući novinarima Jutarnjeg lista prethodna saznanja o tome da mu je život u opasnosti.

„Nekoliko dana uoči izbora naše su sigurnosne agencije došle do saznanja da se priprema jedan takav scenario za sam izborni dan. Tome smo pristupili vrlo ozbiljno, jer su se te informacije poklapale s tadašnjim aktivnostima opozicije. No, moram reći da o zlokobnosti cijelog plana nisam znao dok te informacije Specijalno tužiteljstvo nije saopštilo i cijeloj javnosti”, citira Jutarnji Đukanovića. Bez potpitanja. Izgleda da se svuda na Balkanu podrazumijeva da aktivnosti opozicije ne mogu biti drugačije do zlokobne.

Ovdje je, ipak, važnije primijetiti da smo uz pomoć hrvatskih medija saznali kako je Đukanović nekoliko dana prije izbora znao da se „priprema jedan takav scenario”. Podsjetimo, u svojoj izjavi datoj ovdašnjim medijima na dan izbora, tadašnji premijer je tvrdio da o događajima u kojima je, navodno, glavna meta planiranog udara zna koliko i svi ostali građani, ono „što se za sada pojavilo putem medija”. Zapravo, zeru više: „Od državnih organa sam dobio potvrdu da je postupak pripreme saopštenja u završnoj fazi”. Tek da se zna – to saopštenje državnih organa nikada nije ugledalo svjetlost dana.

Prije Đukanovićevog istupa vijesti o spriječenom puču stigle su u formi nezvanično od TV Pink, Portala Analitika i Antene M. Potom se oglasilo Specijalno tužilaštvo. Oni su nas, u pisanoj formi, obavijestili o hapšenju 20 ljudi koji su, navodno, planirali da „u vrijeme proglašenja rezultata izbora, uz upotrebu oružja, napadnu okupljene građane ispred Skupštine i službenike Uprave policije, a da potom zauzmu prostorije Skupštine. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bio lišavanje slobode premijera Crne Gore”. (citat iz saopštenja). Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić je, koji dan kasnije, objašnjavao da je saopštenje objavljeno „kako bi Mila Đukanovića upozorio na opasnost koja mu prijeti”. Prema vlastitim tvrdnjama, na isti način – iz medija – o pripremanim napadima na narod, političare, državne institucije i vojsku i policiju obaviješteni su i tadašnji ministri MUP-a i vojske Goran Danilović i Milica Pejanović-Đurišić.

Ko su, onda, državni organi od kojih je Đukanović „dobio potvrdu”. Do danas ne znamo. Kao što ne znamo da li se ozbiljnost tih prijetnji, zaista, može mjeriti onim što je, u vidu stenograma snimljenih telefonskih razgovora zavjerenika, objavljeno u dijelu „patriotske štampe”. Dnevne novine i CDM su objavile navodne snimke razgovora između Aleksandra Sinđelića (postao svjedok saradnik) i Bratislava Dikića (prema prvoj verziji objavljenih razgovora), odnosno Mirka Velimirovića (koji je crnogorskoj policiji prijavio terorističku operaciju u kojoj je i sam imao bitnu ulogu):

SINĐELIĆ: „Ovi su rekli ako dođe do gužve i ako se on pojavi da izađe slučajno na trg među narod, nagrada se daje ko ga uhvati… Bukvalno da ga tu uhapsite.”

VELIMIROVIĆ: „Da uhapsimo Mila?”

SINĐELIĆ: „Znači to… Bili bi nagrađeni do kraja.”

VELIMIROVIĆ: „Reci mi koja bi bila nagrada, brate?”

SINĐELIĆ: Nagrada… Reci šta hoćeš…”

VELIMIROVIĆ: „Važi, brate.”

SINĐELIĆ: „Vidiš ti kakav sam ja čovek…”.

Da pritvrdimo. Dakle, plan je bio sljedeći: ako „dođe do gužve” pa se Milo Đukanović pojavi „na trgu”, među ljudima koji demonstriraju protiv njega – angažovani zavjerenici trebalo bi da ga uhapse. I da to snime. Pa da onda kažu šta hoće za nagradu. „Do kraja”.

Još jedno podsjećanje. Danima nakon 16. oktobra niko nije pominjao plan ubistva crnogorskog premijera. Milivoje Katnić o tom naumu zavjerenika govori naknadno, naglašavajući da je to dio „alternativnog plana”, sačinjenog nakon što je ideja „izbornog puča” propala.

Tek kasnije ubistvo premijera Đukanovića postaje centralna tačka cijelog plana. U interpretaciji Đukanovića i njegovih saradnika iz DPS-a. Istovremeno, Katnić se sa navodnim ubicama sporazumijeva. Oni priznaju (ne znamo šta) i za uzvrat dobijaju kazne od 5-6 mjeseci zatvora. Uslovno i bezuslovno.

Neumjesna je paralela, ali: prema predloženim izmjenama Kaznenog zakonika, onima koji komentarišu ili kritikuju i tako, po mišljenju predlagača, ometaju rad pravosudnih organa prijeti kazna zatvora do godinu dana. Ljudi koji su imali naum da pucaju na građane, vojsku i policiju, zauzmu Skupštinu, uhapse/ubiju premijera idu kući poslije šest mjeseci. Ili samo uz uslovnu kaznu. Da li ovo zvuči normalno i pravedno?

,,Zaslužujem orden da mi se dodijeli, jer sam spasio crnogorski narod i državu, a ne da mi se sudi”, izjavio je Mirko Velimirović zvani Pajo, član Ravnogorskog četničkog pokreta i zavjerenik koji je od Sinđelića uzeo 30 hiljada da kupi oružje, pa cijelu akciju prijavio crnogorskim vlastima. Po jednoj verziji, koju je Velimirović ispričao istražiteljima, oružje nije kupio, već je u Podgorici fotografisao „unaprijed spremljene” puške. Po drugoj, takođe njegovoj priči pred sudijom, on je oružje kupio pa potom rastavio i bacio u neko jezero na Kosovu. „Iz patriotskih razloga sam ovo uradio, da bih se odužio crnogorskom narodu koji je spasio srpsku vojsku. Oni koji znaju istoriju znaju o čemu pričam”.

Zatečeni, valjda, ovolikom ljubavlju i patriotizmom, sudije su propustile da Velimirovića pripitaju: od koga je (eventualno) kupio 50 automata i 3.500 metaka? Ako ih nije kupio – gdje su mu Sinđelićeve pare? Ili ovako: kako se zove jezero u koje je bacio kupljeno oružje? Odnosno, postoji li neko iz crnogorskih snaga bezbjednosti ko bi mogao da posvjedoči da je to oružje uništeno („pod kontrolom Specijalnog tužilaštva”, kako je objašnjavao Katnić) a ne, recimo, preprodano nekom od balkanskih krijumčara oružja?

Na drugu dimenziju ovog pitanja ukazao je Zoran Vujičić, koordinator programa vladavine prava u Građanskoj alijansi, podsjećajući da se, prema zakonu, Sporazum o priznanju krivice ne dozvoljava licima koja su osumnjičena za terorizam. To je, možda, jedan od razloga zbog koga vlast – i izvršna i zakonodavna i sudska – pažljivo bira riječi opisujući sporne događaje.

Tužilaštvo osumnjičenim, uhapšenim i osuđenim ne spočitava terorizam, ubistvo u pokušaju, nasilno preuzimanje vlasti… već „stvaranje kriminalne organizacije”. Jednako obzirno djeluju i predstavnici izvršne vlasti. Iako opozicija uporno ponavlja da je riječ o državnom udaru, to nije tačno insistira, u ime vladajuće partije, Predrag Sekulić: „Niko od predstavnika DPS-a nije upotrijebio termin ‘državni udar’, pa je sasvim jasno da opozicija svojim izjavama pokušava da zbunjuje javnost, kao i da opravda svoj poraz na izborima”. Da se razumijemo – ova izjava je nastala kao odgovor na činjenicu da je crnogorski 16. oktobar u svijetu jedinstven po tome što su istog dana, u istoj zemlji, održani i parlamentarni izbori i pokušaj državnog udara. I da ista politička grupacija pokušava i jedan i drugi događaj da iskoristi za ostvarenje vlastitih ciljeva.

Valja znati da retorika DPS-a nije slučajna. ,,U jednom trenutku protest je sinoć prerastao u otvoreno u brutalno nasilje, u pokušaj zauzimanja državnih institucija, dakle, u pokušaj definitivno nasilnog rušenja vlasti zbog promjene kursa državne politike i onda je naravno moralo doći do odgovora policije koji je po mom sudu bio u skladu sa Ustavom i zakonom i onim što su policijska ovlašćenja predviđena za postupanje u takvim situacijama”. Ovako je premijer Đukanović, na HTV-u, opisivao podgorički 24. oktobar 2015. godine. A epiloga – nema.

U martu prošle godine Više državno tužilaštvo u Podgorici podnijelo je Višem sudu optužni predlog protiv funkcionera DF-a Slavena Radunovića i Andrije Mandića, zbog krivičnog djela pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja. Okrivljenima je stavljeno na teret da su, u oktobru ‘15.-te ,,u namjeri ugrožavanja ustavnog uređenja države, pozivali da se silom promijeni ustavno uređenje, svrgnu najviši državni organi i predstavnici tih organa”. Ne nazire se ni prvostepena presuda u ovom procesu. A već imamo novi „udar”. I stare interpretacije.

Vlastodršci su se, ponovo, zaogrnuli nacionalnim interesom kupujući tako dokaze vlastite nevinosti. I nedodirljivosti. Novitet je samo Đukanovićeva ideja da se, koristeći aktuelna međunarodna trvenja, prikaže kao autentični interpretator i čuvar interesa ne samo Crne Gore i njenih građana već i EU i NATO-a.

Jedna podgorička dosjetka kaže „digni ga visoko da bolje pane”. Đukanović, sva je prilika, sada u nebesa diže samoga sebe. Ali – pad nije let.

Spin se spinom spinuje

Baš kako ne treba a, opet, sasvim očekivano – ono što su 16. oktobra prošle godine započeli za to nadležni državni organi preuzeli su, produbili i proširili, takođe nadležni, paravladini mediji (oni što ih izvršna vlast, našim novcem, održava u životu a isti, zauzvrat …, da ne psujemo ovdje). Tako Dnevne novine (DN), jedan od ovdašnjih medija koji nemaju dilemu o „političkoj gupaciji” koja stoji iza (ne)izvršenog državnog udara, ne propuštaju priliku da Milanu Kneževiću spočitaju kako je na predizbornoj konvenciji u Podgorici jasno poručio: ,,Vrhovna komanda Demokratskog fronta će narediti juriš!” I uzalud predsjednik Demokratske narodne partije ponavlja kako je na podgoričkom predizbornom skupu pristalicama naredio „juriš na biračka mjesta”, a ne na državu i njene institucije. Presuda – kriv je – već je objavljena na naslovnoj strani DN. I to ne jednom. A samo za one izuzetno nepovjeriljive i sumnjičave, DN otkrivaju još jedan neoboriv dokaz zavjere citirajući Andriju Mandića (izgleda sa istog, podgoričkog skupa DF). „Haosa 16. oktobra neće biti nigdje. Jedino će biti haosa u kabinetu premijera Đukanovića. On će morati te večeri da razmišlja o svojoj budućnosti”. Gdje je zločin u ovoj izjavi? Analitičari DN to nam ne objašnjavaju. Umjesto toga, direktno otkrivaju poentu: „Otkud ovakve poruke ako lideri Fronta nijesu znali da se priprema krvoproliće?” Kraj citata. Hajde da odgovor na postavljeno pitanje prepustimo nadležnim institucijama. Do tada, čitaocima Monitora predočimo još nekoliko jednako zanimljivih citata. Na istom mjestu (Podgorica) i u isto vrijeme (završne predizborne konvencije) svoju vidovitost demonstrirali su i čelnici DPS-a. ,,Hoćemo li stabilnu i prosperitetnu državu ili državu nasilja i beznađa? Hoćemo li da budemo evropska država ili ruska kolonija na Balkanu?”, pitao se 13. oktobra premijer Đukanović jednako poručujući: „Ne damo državu. To treba da znaju svi koji bi htjeli da je sruše ili ugrade u neku drugu državu”. Poruku za Rusiju imao je i njegov nasljednik na mjestu predsjednika Vlade. „Ne udarajte na Crnu Goru jer mi ćemo i to izdržati. Mi smo voćka čudnovata iako vam se iz daljine čini da smo mali. Branićemo svoju kuću”, kliktao je Duško Marković. Čudi da se analitičari nijesu dosjetili da i iza ovih citata postave već pomenuto pitanje: Otkud ovakve poruke ako lideri (DPS) nijesu znali da se priprema krvoproliće? Ili, ipak, ne čudi.

Kad od miša praviš slona…

Na početku priče o državnom udaru, pred kamerama TV Vijesti, Milivoje Katnić je insistirao da on „nema saznanja ko su političari za koje je planirano da zavjerenici uđu u Skupštinu” (naglašavamo: ne zna, a ne nema dokaza). ,,Ko kaže da to (organizovanje napada na parlament) ne bi mogao da odradi neko iz njegovog (Đukanovićevog – prim. Monitora) okruženja”, odgovorio je Katnić na primjedbe da je Specijalno tužilaštvo konstatacijom da su zavjerenici radili u korist neimenovane političke grupacije, praktično optužilo opoziciju za pripremu državnog udara. Tri nedjelje kasnije – sasvim druga priča. Nakon što su u Beogradu prikupljeni dokazi koje je srpskim bezbjednjacima (kažu dobrovoljno) predao Aleksandar Sinđelić, a premijer Srbije Aleksandar Vućić ustvrdio: „Dobra je vest da u svemu nismo naišli na umešanost bilo kog političara iz Srbije, a ni iz Crne Gore”, Katnić pred novinarima obznanjuje ,,mi smo identifikovali o kojoj političkoj grupaciji se radi”, odnosno , „utvrđeno je koja je to politička struktura”. U istom obraćanju, samo koji minut kasnije, Milivoje Katnić priznaje nevjerovatan propust za nekoga ko nosi titulu specijalnog državnog tužioca: ,,Ako sam kazao da je utvrđeno, izvinjavam se – postoji osnovana sumnja”. Priča je, konačno, zaključena sljedećom tvrdnjom: „Posjedujemo dokaze da je u sve ovo na određen način i u određenom obimu bila involvirana određena politička grupacija, odnosno njeno rukovodstvo”. Zvanično, priča je na tome završena. Sada Katnićeve riječi svako interpretira onako kako mu to najviše odgovara. Tako u jednim novinama čitamo kako je ovdašnja opozicija naručila puč. „Katnić je, dakle, izričito rekao da posjeduju dokaze”, pišu te novine, pa optužuju opozicione lidere: „Zašto su zloupotrijebili sastanak sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem podmećući mu da je kazao kako nijedan političar nije umiješan u organizovanje kriminalne grupe i pokušaj terorizma?” Bez namjere da dajemo alibi bilo kome (previše je sumnjivih u ovoj priči) na znanje stavljamo činjenicu da se na Jutjubu može naći snimak Vučićeve izjave o „nevinosti” srpskih i crnogorskih političara. Druga je priča može li se tom čovjeku vjerovati „na neviđeno”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FOKUS

NOSIOCI LISTA: Zvijezde vodilje ili padalice

Objavljeno prije

3 dana

na

2 Juna, 2023

Objavio:

Izbore će obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa. Zato smo se odlučili da predstavimo nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista. Prema redosljedu sa glasačkih listića

 

Manje od deset dana dijeli nas od vanrednih parlamentarnih izbora na kojima će glasači birati između 15 ponuđenih i prihvaćenih izbornih lista. Izbore će, prema mišljenju analitičara, obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa.

Zato smo odlučili da predstavimo čitaocima Monitora nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista za koje mogu glasati 11. juna. Prema redosljedu sa glasačkih listića.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

1 sedmica

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.

U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.

U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).

„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.

„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.

Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.

No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija,  opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije…  Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.

Milatović nema dugu političku biografiju.  U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.

Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.

Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom,  od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.

U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.

Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.

„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.

Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.

 

ČESTITKE

Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.

Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.

Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.

Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.

Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.

„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.

Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks:  „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka

Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.

Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.

„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.

 

 

KO JE JAKOV MILATOVIĆ

Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.

Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.

Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.

Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

2 sedmice

na

19 Maja, 2023

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo