FOKUS
IMPERIJA VESELINA PEJOVIĆA ŠIRI SE NA BOKSITE – KO TRLJA RUKE: Kupac krojen po mjeri
Najavljeno u junu – realizovano u septembru. Pošto je rastjerana potencijalna konkurencija, stečajni upravnik Rudnika boksita Mladen Marković prihvatio je, jedinu, ponudu Veselina Pejovića i njegovog preduzeća Uniprom metali, da za preostalu imovinu bankrotirale nikšićke kompanije plati 5,39 miliona eura.
Tako će nekadašni kondukter (u tinejdžerskim godinama, kaže) i vlasnik porodične livnice u selu Broćanac, poslije Kombinata aluminijuma postati vlasnik i Rudnika boksita.
Priča dostojna američkog sna, doduše, na DPS način. Aluminijska industrija (KAP i Boksiti bili su temelj tog reprolanca) koja je u vrijeme dolaska na vlast Mila Đukanovića i njegove tranzicione družine upošljavala 5-6 hiljada ljudi i donosila četvrtinu BDP Crne Gore, svedena je za četvrt vijeka na nivo male privrede. Odnosno, na gabarite biznismena o čijem smo pregalaštvu češće čitali na stranicima crne hronike, nego u rubrici ekonomija.
,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”. Ovo je jedan od načina na koji Pejović zakazuje poslovne sastanke. Tako tvrdi Igor Peljuhno, jedan od suinvestitora turističkog naselja Dukljanski vrtovi na Zavali. Tamo je i Pejović imao nekretnine i poslovne interese. Na Jutjubu i danas možete pogledati snimak na kome Pejović, nakon kratkih i izgleda neuspješnih pregovara, lomi rampu na ulazu u Zavalu. Pejović je potvrdio prijetnje budvanskim investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promijene postignuti dogovor”.
I partnerstvo sa slovenačkim binismenom Francom Rejmerom, nastavljeno je u sudnici. Bivši partneri jedan drugoga optužuju za višemilionsku prevaru. Prethodno su u Pljevljima, preko zajedničke firme Gradir Montenegro od države kupili rudnik Šuplja stijena.
Pejović sada kazuje kako je njegov bivši partner ,,falsifikator i preprodavac lažnih umjetnina”. Rajmer, s druge strane, navodi da je Pejović u zajedničku firmu uložio 10 (i slovima – deset) eura i dobre veze koje su im omogućile da pljevaljski rudnik kupe za manje od pola miliona eura. I tvrdi da su mu svojevremeno, u beogradskom hotelu Interkontinental, Pejović i njegov advokat Zoran Vukčević pred svjedocima prijetili smrću. Pejović je uglavnom, koju godinu kasnije, Šuplju stijenu prodao za 60 miliona eura.
Jednako oštar Veselin Pejović zna da bude i prema javnim kritičarima. Čuven je biznismenov napad na poslanika Nebojšu Medojevića i njegovu suprugu Marinu na beogradskom aerodromu Nikola Tesla. (Baš je svijet mali: Pejoviću su i tada društvo pravili dva Zorana, sporedni junaci ove priče: advokat Vukčević i biznismen Bećirović).
Pejović je na sudu objašnjavao da je poslanika Skupštine Crne Gore pljunuo i ošamario ,,kao što se šamaraju dijete ili žena”, jer je htio da ga unizi, a ne da mu ugrozi život. Pri tom je i obećao: ,,Gdje god ga vidim, do kraja života, ja ću da ga pljunem i ošamarim, jer je to jedna žena…”. Naknadno, pošto su on ili neko od njegovih savjetnika shvatili značenje izgovorenog, Pejović je pokušao da pojasni kako su njegove riječe izvučene iz konteksta, i zato zvuče ,,neprimjereno i uvredljivo”.
Neki su našli za shodno da se javno stave na stranu čovjeka spremnog da one koji ga naljute pljuje i šamara. Jedan od najglasnijih bio je, pogađate, premijer Đukanović.
Da li zato što dijele stavove po pitanju ophođenja sa neistomišljenicima, ili zbog ranijih i budućih poslovnih veza (Šuplja stijena, KAP, Boksiti) premijer je bezrezervno podržao nasilje i prijetnje. ,,Ne vjerujem da nam je krivo zbog toga što u Crnoj Gori postoji još puno ljudi koji drže do svoje i časti svoje porodice i koji ne dozvoljavaju da sistematsko blaćenje prođe bez njihovog pokušaja da na bilo koji način zaštite svoju i čast svoje porodice”, saopštio je premijer, ,,Građani poput Pejovića očekuju da ga država zaštiti, a ukoliko se to ne dogodi onda uzima stvar u svoje ruke”. Đukanovićev stav nije pokolebao ni podatak da je samo 2013. godine protiv Pejovića podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude.
A možda ga je baš to lansiralo u veliki biznis.
Odluku da Pejović postane vlasnik KAP formalno je donio stečajni upravnik Veselin Perišić iako su dva od tri člana Odbora povjerilaca bila protiv. Pejovića je, naknadno smo saznali, podržao samo predstavnik Đukanovićeve Vlade. Protiv su bili opunomoćenici Deripaskinog CEAC-a i VTB banke i Elektroprivrede CG, pod upravom italijanske A2A.
Perišić je procijenio, a stečajne sudije u slučaju KAP-a – Dragan Rakočević, a potom i Blažo Jovanić prihvatili – da su Veselin Pejović i 28,5 miliona eura koje je ponudio za probrani dio KAP-ove imovine ,,prava stvar”.
Da je stečajna uprava brinula o interesima povjerilaca, ona bi bez velike muke zaključila da je Pajovićeva ponuda manja od potencijalne vrijednosti postrojenja KAP-a izrezanih i prodatih kao staro gvožđe. Da ih je interesovala budućnost aluminijske industrije u Crnoj Gori oni bi prihvatili ponudu londonske kompanije Get Sales, iza koje je stajao njemački HGL, koji su za imovinu KAP-a ponudili samo 5.100 eura (uz 700 miliona investicija).
,,To nije pet hiljada, to je sto miliona i pet hiljada”, objasnili su pedantni Njemci navodeći da je samo za rješavanje ekoloških problema basena crvenog mulja potrebno 100-150 miliona eura. Pejović je taj problem riješio mnogo efikasnije i jeftinije. Baseni crvenog mulja nijesu obuhvaćeni njegovom ponudom.
Slijedila je farsična razmjena imovine između KAP-a i Opštine Podgorica, a onda i Pejovićeva odluka da obećanih 28 miliona plati na rate. Perišić je sve ovo prihvatao svjestan da krši zakonom propisani postupak o sprovođenju stečaja.
Veselin Pejović se nedavno pohvalio da je njegov Uniprom ,,vlastitim sredstvima” platio KAP. Kada se pokazalo da to nije istina, pošto je Pejović prethodno, u jednom po mnogo čemu neobičnom i moguće problematičnom finansijskom aranžmanu sa Zapad bankom, kao garanciju kredita založio još tuđu imovinu (ostatke KAP-a), zaćutali su i on i oni koji su mu sve to dozvolili.
A operacija Boksiti ušla je u završnu fazu.
Plan je da se Rudnik boksita pokloni Veselinu Pejoviću, zato tenderi propadaju, da bi on na kraju kao spasilac to dobio džabe, piše Monitor sredinom juna.
Potvrde te informacije stižu sa svih strana. „Institucije sistema, u službi kriminogenog režima, po svemu sudeći, planiraju da Rudnik, koji im u ovom trenutku nije potreban, konzerviraju do 2017. godine kada se planira značajno povećanje proizvodnje u KAP-u, i tako ga sačuvaju za gazde KAP-a, koji bi ga tada preuzeli praktično za džabe i bez ijednog zaposlenog radnika”, navodi Miomir Čolaković, član Izvršnog odbora sindikata radnika Rudnika boksita optužujući vlasti da na sve načine rastjeruju potencijalne kupce.
U isto vrijeme propada ko zna koji po redu pokušaj nikšićkog biznismena Miodraga Dake Davidovića da kupi imovinu Rudnika. ,,Ovo više nema veze sa ekonomijom! Očigledno da je u pitanju neka velika ‘igra’ sa ljudima koji su svoje živote ostavili na rudokopima”, žali se Davidović, nekadašnji spasilac Željezare i Boksita u momentu spoznaje da je postao nepodoban za ovaj aranžman.
Kada radnici Boksita blokiraju pristupne drumove, pokušavajući da na taj način pomognu poželjnog poslodavca – Davidovića, vlasti kao odgovor na barikade šalju Ranka Radulovića, još jednog kontroverznog biznismena iz Nikšića.
Očevici svjedoče da je Radulovića na rudarske barikade dovezao lično Veselin Grbović, gradonačelnik Nikšića iz redova vladajuće DPS i nekadašnji direktor Boksita. Radulović je novinarima objasnio da je okupljene radnike posjetio da bi spriječio da se Rudnik proda Davidoviću. Koji je u međuvremenu, izgleda, postao politički nepodoban zbog sumnji režima da finansira opozicioni DF.
Karte su, potom, ponovo podijeljene: Radulović je u zatvoru, Davidović je postao hronična meta paradržavnih tabloida koji makar jednom nedjeljno najavljuju i njegovo hapšenje, dok je Pejović zauzeo upražnjeno mjesto najomiljenijeg od svih, vlastima omiljenih, biznismena.
Prema važećim propisima, Pejović bi obećanih 5,4 miliona trebalo da uplati u narednih 20-ak dana. Da li će to tako biti odlučiće, sva je prilika, on lično. Baš kao što je sasvim samostalno, ni od koga ometen, odlučio i o načinu na koji će platiti KAP. Prema najavama, preostali radnici Boksita preseliće se krajem mjeseca na biro rada. Upućeni kažu kako Pejoviću i njegovim partnerima rudari u ovom momentu nijesu potrebni. Ako se drugačije ne naredi.
Od zla gore
Priče iz pljevaljskog rudnika Šuplja stijena otkrivaju poslovne navike novokrunisanog crnogorskog kralja aluminijuma.
Šuplja stijena je zaslugom Rajka Kovačevića, Pejovićevog kuma i poslovođe u Rudniku, početkom decenije postala centar za regrutaciju dobrovoljnih i prisilnih glasača DPS-a. Kovačević je, pritisnut dokazima, potvrdio autentičnost tonskog zapisa na kome radnike Šuplje stijene tjera da glasaju za DPS (model do detalja razrađen u aferi Snimak). Ali se branio da je u pitanju šala. Pejoviću šala nije smetala.
Naprotiv, specifičan smisao za humor demonstrirao je tada (2012. godina) i vlasnik pljevaljskog rudnika. Grupa od 14 radnika koji su od Pejovića tražili povišicu zbog teških i po zdravlje opasnih uslova rada dobila je – otkaz. Gazda im je na prečac prekinio važeće ugovore i zabranio dalji boravak u firmi uz obrazloženje da je to najbolji način da zaštiti njihovo zdravlje.
Potpisnik ovih redova zna, iz prve ruke, da preostali zapošljeni u KAP-u, posebno oni u Elektrolizi, i te kako dobro znaju za pomenutu priču iz Šuplje stijene. I ravnaju se prema njoj. Zato niko od njih ne traži da se stečajni postupak u Dajbabama okonča a njima vrate radna prava koja pripadaju zapošljenima u normalnim kompanijama. Radiji su da nastave rad pod okriljem stečajnog upravnika i preko njega države, bez prava na godišnji odmor i bolovanje, nego da im budućnost zavisi od dobre volje i sposobnosti novog poslodavca. Ne bilo rečeno – vlasnika.
Među prvim odlukama Veselina Pejovića nakon njegovog ulaska u KAP bile su i one o prekidu daljeg radnog angažmana čelnika oba fabrička sindikata – Rada Krivokapića i Sandre Obradović.
Hotelijer
Uz livnicu, pekaru, apoteku, Kombinat aluminijuma, Rudnike Boksita… Veselin Pejović je vlasnik i dva luksuzna hotela u Budvi, odnosno Podgorici.
,,Na kursu zvanične crnogorske ekonomske agende, proširili smo djelatnost i dio našeg potencijala usmjerili ka razvoju turizma i gradnji hotelskih kapaciteta”, objašnjavao je zadovoljni vlasnik hotele Budva i Ziya nakon što je u njihovu kupovinu i rekonstrukciju uložio dvadesetak (pozajmljenih) miliona eura. Kao da ne zna da je turizam, prema globalnim ekonomskim analizama, jedna od privrednih grana sa najsporijim povratom uloženog novca. A često i veoma nesigurnim. Ali, neka to bude Pejovićeva briga.
Nama je interesantno društvo sa kojima je Pejović presijecao crvene vrpce. Na šta vas asociraju Lazar Rađenović i Miomir Mugoša?
Poznanstvo koje košta
Tvrdnje Franca Rajmera da je Veselin Pejović svoju polovinu vlasništva u Gradir Montenegru obezbijedio sa deset eura uloga i vezama na pravom mjestu koje su im omogućile da pljevaljski rudnik kupe ispod cijene, nije presedan u crnogorskim privatizacionim aferama.
Gotovo identičnu priču pričao je pred sudom u Londonu Igor Lazurenko, nekadašnji partner Zorana Bećirovića u kompaniji Bepler& Jacobson. Lazurenko je tvrdio da je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji koja je kupila budvanski hotel Avala dobio zbog prijateljskih veza sa premijerom Đukanovićem. Još pet odsto akcija pripalo mu je, naveo je Lazurenko, zbog povjerljivih informacija koje je dobio od tadašnjeg direktora HTP Budvanska rivijera Iva Armenka a u vezi privatizacije pomenutog hotela. Konačno, Bećirović je zlatnu akciju dobio nakon presude Vrhovnog suda Crne Gore da Savjet za privatizaciju mora potpisati kupoprodajni ugovor sa kompanijom Bepler& Jacobson, iako je ona bila tek drugorangirana na tenderu za prodaju Avale (sud je previdio činjenicu da je Bepler& Jacobson falsifikovala kompanijsku istoriju kako bi zadovoljila postavljene uslove tendera).
Još jedna, cinici bi rekli, porodična veza između privatizacije Avale i Šuplje stijene: Presudu na osnovu koje je hotel Avala prešao iz državnih u ruke vlasnika kompanije B&J donijela je Ana Đukanović, tada Kolarević. Njenom bratu Milu, višestrukom crnogorskom premijeru i predsjedniku vladajuće partije, pripala je 2010. čast i obaveza da, pred lokalne izbore u Pljevljima, otvori modernizovani rudnik Šuplja stijena u vlasništvu Veselina Pejovića i njegovih partnera. Eto kako je naš svijet mali.
Uticajni kumovi nijesu pomogli da se budvansko i pljevaljsko partnerstvo održi na duže staze. Ili su, zapravo, pomogli da se one sruše – na štetu onih koji su donijeli novac – a za račun prijatelja sa dobrim vezama na pravom mjestu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima
Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.
Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.
Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.
Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.
Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.
Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.
Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.
Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.
Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.
Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.
Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.
Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.
Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.
To je samo vrh piramide.
Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).
Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.
SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.
Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).
Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.
Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.
I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.
U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.
U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.
Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak
Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.
„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.
Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.
Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.
Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).
Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.
Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.
Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.
„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.
Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.
Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.
Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).
Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.
Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.
Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.
Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.
U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.
I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.
Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.
Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.
Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.
Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).
Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.
Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.
Rebus
Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).
Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena
IZBOR DIREKTORA UPRAVE PRIHODA I CARINA NA UPRAVNOM SUDU: Sporan „namješteni“ konkurs
-
SUSRETI4 sedmiceNATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmiceDeportacije
-
HORIZONTI3 sedmiceNJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmiceZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmiceVLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS3 sedmicePOLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno3 sedmiceSDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmiceSLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom