Povežite se sa nama

FOKUS

IMPERIJA VESELINA PEJOVIĆA ŠIRI SE NA BOKSITE – KO TRLJA RUKE: Kupac krojen po mjeri

Objavljeno prije

na

Najavljeno u junu – realizovano u septembru. Pošto je rastjerana potencijalna konkurencija, stečajni upravnik Rudnika boksita Mladen Marković prihvatio je, jedinu, ponudu Veselina Pejovića i njegovog preduzeća Uniprom metali, da za preostalu imovinu bankrotirale nikšićke kompanije plati 5,39 miliona eura.

Tako će nekadašni kondukter (u tinejdžerskim godinama, kaže) i vlasnik porodične livnice u selu Broćanac, poslije Kombinata aluminijuma postati vlasnik i Rudnika boksita.

Priča dostojna američkog sna, doduše, na DPS način. Aluminijska industrija (KAP i Boksiti bili su temelj tog reprolanca) koja je u vrijeme dolaska na vlast Mila Đukanovića i njegove tranzicione družine upošljavala 5-6 hiljada ljudi i donosila četvrtinu BDP Crne Gore, svedena je za četvrt vijeka na nivo male privrede. Odnosno, na gabarite biznismena o čijem smo pregalaštvu češće čitali na stranicima crne hronike, nego u rubrici ekonomija.

,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”. Ovo je jedan od načina na koji Pejović zakazuje poslovne sastanke. Tako tvrdi Igor Peljuhno, jedan od suinvestitora turističkog naselja Dukljanski vrtovi na Zavali. Tamo je i Pejović imao nekretnine i poslovne interese. Na Jutjubu i danas možete pogledati snimak na kome Pejović, nakon kratkih i izgleda neuspješnih pregovara, lomi rampu na ulazu u Zavalu. Pejović je potvrdio prijetnje budvanskim investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promijene postignuti dogovor”.

I partnerstvo sa slovenačkim binismenom Francom Rejmerom, nastavljeno je u sudnici. Bivši partneri jedan drugoga optužuju za višemilionsku prevaru. Prethodno su u Pljevljima, preko zajedničke firme Gradir Montenegro od države kupili rudnik Šuplja stijena.

Pejović sada kazuje kako je njegov bivši partner ,,falsifikator i preprodavac lažnih umjetnina”. Rajmer, s druge strane, navodi da je Pejović u zajedničku firmu uložio 10 (i slovima – deset) eura i dobre veze koje su im omogućile da pljevaljski rudnik kupe za manje od pola miliona eura. I tvrdi da su mu svojevremeno, u beogradskom hotelu Interkontinental, Pejović i njegov advokat Zoran Vukčević pred svjedocima prijetili smrću. Pejović je uglavnom, koju godinu kasnije, Šuplju stijenu prodao za 60 miliona eura.

Jednako oštar Veselin Pejović zna da bude i prema javnim kritičarima. Čuven je biznismenov napad na poslanika Nebojšu Medojevića i njegovu suprugu Marinu na beogradskom aerodromu Nikola Tesla. (Baš je svijet mali: Pejoviću su i tada društvo pravili dva Zorana, sporedni junaci ove priče: advokat Vukčević i biznismen Bećirović).

Pejović je na sudu objašnjavao da je poslanika Skupštine Crne Gore pljunuo i ošamario ,,kao što se šamaraju dijete ili žena”, jer je htio da ga unizi, a ne da mu ugrozi život. Pri tom je i obećao: ,,Gdje god ga vidim, do kraja života, ja ću da ga pljunem i ošamarim, jer je to jedna žena…”. Naknadno, pošto su on ili neko od njegovih savjetnika shvatili značenje izgovorenog, Pejović je pokušao da pojasni kako su njegove riječe izvučene iz konteksta, i zato zvuče ,,neprimjereno i uvredljivo”.

Neki su našli za shodno da se javno stave na stranu čovjeka spremnog da one koji ga naljute pljuje i šamara. Jedan od najglasnijih bio je, pogađate, premijer Đukanović.

Da li zato što dijele stavove po pitanju ophođenja sa neistomišljenicima, ili zbog ranijih i budućih poslovnih veza (Šuplja stijena, KAP, Boksiti) premijer je bezrezervno podržao nasilje i prijetnje. ,,Ne vjerujem da nam je krivo zbog toga što u Crnoj Gori postoji još puno ljudi koji drže do svoje i časti svoje porodice i koji ne dozvoljavaju da sistematsko blaćenje prođe bez njihovog pokušaja da na bilo koji način zaštite svoju i čast svoje porodice”, saopštio je premijer, ,,Građani poput Pejovića očekuju da ga država zaštiti, a ukoliko se to ne dogodi onda uzima stvar u svoje ruke”. Đukanovićev stav nije pokolebao ni podatak da je samo 2013. godine protiv Pejovića podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude.

A možda ga je baš to lansiralo u veliki biznis.

Odluku da Pejović postane vlasnik KAP formalno je donio stečajni upravnik Veselin Perišić iako su dva od tri člana Odbora povjerilaca bila protiv. Pejovića je, naknadno smo saznali, podržao samo predstavnik Đukanovićeve Vlade. Protiv su bili opunomoćenici Deripaskinog CEAC-a i VTB banke i Elektroprivrede CG, pod upravom italijanske A2A.

Perišić je procijenio, a stečajne sudije u slučaju KAP-a – Dragan Rakočević, a potom i Blažo Jovanić prihvatili – da su Veselin Pejović i 28,5 miliona eura koje je ponudio za probrani dio KAP-ove imovine ,,prava stvar”.

Da je stečajna uprava brinula o interesima povjerilaca, ona bi bez velike muke zaključila da je Pajovićeva ponuda manja od potencijalne vrijednosti postrojenja KAP-a izrezanih i prodatih kao staro gvožđe. Da ih je interesovala budućnost aluminijske industrije u Crnoj Gori oni bi prihvatili ponudu londonske kompanije Get Sales, iza koje je stajao njemački HGL, koji su za imovinu KAP-a ponudili samo 5.100 eura (uz 700 miliona investicija).

,,To nije pet hiljada, to je sto miliona i pet hiljada”, objasnili su pedantni Njemci navodeći da je samo za rješavanje ekoloških problema basena crvenog mulja potrebno 100-150 miliona eura. Pejović je taj problem riješio mnogo efikasnije i jeftinije. Baseni crvenog mulja nijesu obuhvaćeni njegovom ponudom.

Slijedila je farsična razmjena imovine između KAP-a i Opštine Podgorica, a onda i Pejovićeva odluka da obećanih 28 miliona plati na rate. Perišić je sve ovo prihvatao svjestan da krši zakonom propisani postupak o sprovođenju stečaja.

Veselin Pejović se nedavno pohvalio da je njegov Uniprom ,,vlastitim sredstvima” platio KAP. Kada se pokazalo da to nije istina, pošto je Pejović prethodno, u jednom po mnogo čemu neobičnom i moguće problematičnom finansijskom aranžmanu sa Zapad bankom, kao garanciju kredita založio još tuđu imovinu (ostatke KAP-a), zaćutali su i on i oni koji su mu sve to dozvolili.

A operacija Boksiti ušla je u završnu fazu.

Plan je da se Rudnik boksita pokloni Veselinu Pejoviću, zato tenderi propadaju, da bi on na kraju kao spasilac to dobio džabe, piše Monitor sredinom juna.

Potvrde te informacije stižu sa svih strana. „Institucije sistema, u službi kriminogenog režima, po svemu sudeći, planiraju da Rudnik, koji im u ovom trenutku nije potreban, konzerviraju do 2017. godine kada se planira značajno povećanje proizvodnje u KAP-u, i tako ga sačuvaju za gazde KAP-a, koji bi ga tada preuzeli praktično za džabe i bez ijednog zaposlenog radnika”, navodi Miomir Čolaković, član Izvršnog odbora sindikata radnika Rudnika boksita optužujući vlasti da na sve načine rastjeruju potencijalne kupce.

U isto vrijeme propada ko zna koji po redu pokušaj nikšićkog biznismena Miodraga Dake Davidovića da kupi imovinu Rudnika. ,,Ovo više nema veze sa ekonomijom! Očigledno da je u pitanju neka velika ‘igra’ sa ljudima koji su svoje živote ostavili na rudokopima”, žali se Davidović, nekadašnji spasilac Željezare i Boksita u momentu spoznaje da je postao nepodoban za ovaj aranžman.

Kada radnici Boksita blokiraju pristupne drumove, pokušavajući da na taj način pomognu poželjnog poslodavca – Davidovića, vlasti kao odgovor na barikade šalju Ranka Radulovića, još jednog kontroverznog biznismena iz Nikšića.

Očevici svjedoče da je Radulovića na rudarske barikade dovezao lično Veselin Grbović, gradonačelnik Nikšića iz redova vladajuće DPS i nekadašnji direktor Boksita. Radulović je novinarima objasnio da je okupljene radnike posjetio da bi spriječio da se Rudnik proda Davidoviću. Koji je u međuvremenu, izgleda, postao politički nepodoban zbog sumnji režima da finansira opozicioni DF.

Karte su, potom, ponovo podijeljene: Radulović je u zatvoru, Davidović je postao hronična meta paradržavnih tabloida koji makar jednom nedjeljno najavljuju i njegovo hapšenje, dok je Pejović zauzeo upražnjeno mjesto najomiljenijeg od svih, vlastima omiljenih, biznismena.

Prema važećim propisima, Pejović bi obećanih 5,4 miliona trebalo da uplati u narednih 20-ak dana. Da li će to tako biti odlučiće, sva je prilika, on lično. Baš kao što je sasvim samostalno, ni od koga ometen, odlučio i o načinu na koji će platiti KAP. Prema najavama, preostali radnici Boksita preseliće se krajem mjeseca na biro rada. Upućeni kažu kako Pejoviću i njegovim partnerima rudari u ovom momentu nijesu potrebni. Ako se drugačije ne naredi.

Od zla gore

Priče iz pljevaljskog rudnika Šuplja stijena otkrivaju poslovne navike novokrunisanog crnogorskog kralja aluminijuma.

Šuplja stijena je zaslugom Rajka Kovačevića, Pejovićevog kuma i poslovođe u Rudniku, početkom decenije postala centar za regrutaciju dobrovoljnih i prisilnih glasača DPS-a. Kovačević je, pritisnut dokazima, potvrdio autentičnost tonskog zapisa na kome radnike Šuplje stijene tjera da glasaju za DPS (model do detalja razrađen u aferi Snimak). Ali se branio da je u pitanju šala. Pejoviću šala nije smetala.

Naprotiv, specifičan smisao za humor demonstrirao je tada (2012. godina) i vlasnik pljevaljskog rudnika. Grupa od 14 radnika koji su od Pejovića tražili povišicu zbog teških i po zdravlje opasnih uslova rada dobila je – otkaz. Gazda im je na prečac prekinio važeće ugovore i zabranio dalji boravak u firmi uz obrazloženje da je to najbolji način da zaštiti njihovo zdravlje.

Potpisnik ovih redova zna, iz prve ruke, da preostali zapošljeni u KAP-u, posebno oni u Elektrolizi, i te kako dobro znaju za pomenutu priču iz Šuplje stijene. I ravnaju se prema njoj. Zato niko od njih ne traži da se stečajni postupak u Dajbabama okonča a njima vrate radna prava koja pripadaju zapošljenima u normalnim kompanijama. Radiji su da nastave rad pod okriljem stečajnog upravnika i preko njega države, bez prava na godišnji odmor i bolovanje, nego da im budućnost zavisi od dobre volje i sposobnosti novog poslodavca. Ne bilo rečeno – vlasnika.

Među prvim odlukama Veselina Pejovića nakon njegovog ulaska u KAP bile su i one o prekidu daljeg radnog angažmana čelnika oba fabrička sindikata – Rada Krivokapića i Sandre Obradović.

Hotelijer

Uz livnicu, pekaru, apoteku, Kombinat aluminijuma, Rudnike Boksita… Veselin Pejović je vlasnik i dva luksuzna hotela u Budvi, odnosno Podgorici.

,,Na kursu zvanične crnogorske ekonomske agende, proširili smo djelatnost i dio našeg potencijala usmjerili ka razvoju turizma i gradnji hotelskih kapaciteta”, objašnjavao je zadovoljni vlasnik hotele Budva i Ziya nakon što je u njihovu kupovinu i rekonstrukciju uložio dvadesetak (pozajmljenih) miliona eura. Kao da ne zna da je turizam, prema globalnim ekonomskim analizama, jedna od privrednih grana sa najsporijim povratom uloženog novca. A često i veoma nesigurnim. Ali, neka to bude Pejovićeva briga.

Nama je interesantno društvo sa kojima je Pejović presijecao crvene vrpce. Na šta vas asociraju Lazar Rađenović i Miomir Mugoša?

 

Poznanstvo koje košta

Tvrdnje Franca Rajmera da je Veselin Pejović svoju polovinu vlasništva u Gradir Montenegru obezbijedio sa deset eura uloga i vezama na pravom mjestu koje su im omogućile da pljevaljski rudnik kupe ispod cijene, nije presedan u crnogorskim privatizacionim aferama.

Gotovo identičnu priču pričao je pred sudom u Londonu Igor Lazurenko, nekadašnji partner Zorana Bećirovića u kompaniji Bepler& Jacobson. Lazurenko je tvrdio da je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji koja je kupila budvanski hotel Avala dobio zbog prijateljskih veza sa premijerom Đukanovićem. Još pet odsto akcija pripalo mu je, naveo je Lazurenko, zbog povjerljivih informacija koje je dobio od tadašnjeg direktora HTP Budvanska rivijera Iva Armenka a u vezi privatizacije pomenutog hotela. Konačno, Bećirović je zlatnu akciju dobio nakon presude Vrhovnog suda Crne Gore da Savjet za privatizaciju mora potpisati kupoprodajni ugovor sa kompanijom Bepler& Jacobson, iako je ona bila tek drugorangirana na tenderu za prodaju Avale (sud je previdio činjenicu da je Bepler& Jacobson falsifikovala kompanijsku istoriju kako bi zadovoljila postavljene uslove tendera).

Još jedna, cinici bi rekli, porodična veza između privatizacije Avale i Šuplje stijene: Presudu na osnovu koje je hotel Avala prešao iz državnih u ruke vlasnika kompanije B&J donijela je Ana Đukanović, tada Kolarević. Njenom bratu Milu, višestrukom crnogorskom premijeru i predsjedniku vladajuće partije, pripala je 2010. čast i obaveza da, pred lokalne izbore u Pljevljima, otvori modernizovani rudnik Šuplja stijena u vlasništvu Veselina Pejovića i njegovih partnera. Eto kako je naš svijet mali.

Uticajni kumovi nijesu pomogli da se budvansko i pljevaljsko partnerstvo održi na duže staze. Ili su, zapravo, pomogli da se one sruše – na štetu onih koji su donijeli novac – a za račun prijatelja sa dobrim vezama na pravom mjestu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANJINSKA VLADA IZMEĐU DPS-A I DF-A: Blagoslovi, oče Gabrijele

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sadašnja vlast je izgubila smisao, a alternative imaju ozbiljnih mana. Rasplet u parlamentu počinje početkom februara. Prethodno će nas, kažu, pohoditi izaslanik SAD-a Gabrijel Eskobar. Da posavjetuje. I podsjeti

 

Opet uza zid. Razbojnici, izdajnici, krijumčari, falsifikatori… nanovo odjekuje Crnom Gorom, dok se politički akteri pripremaju za februarski rasplet. Ili novo odlaganje.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obznanio je, početkom nedjelje, naum da uskrati podršku ekspertskoVladi, i pozvao ,,svih 81 poslanika” da podrže formiranje nove, manjinske. U toj vladi nema mjesta za DPS i DF, naglasio je. Ko bi u nju htio, ko bi smio, a ko bi je predvodio – Abazović nije precizirao. Licitiranje je u toku.

Onda se obratio i premijer Zdravko Krivokapić. Po njegovom sudu,  manjinska vlada je prevara. ,,Građani su 30. avgusta imali referendumsko pitanje koje se odnosilo na to da li su za nastavak korumpiranog režima ili ne, i vrlo jasno su poslali poruku da neće više da žive u hibridnom režimu”, rekao je Krivokapić. Potom je u jedva uvijenoj formi, bez dokaza, svom potpredsjedniku prebacio  veze sa kriminalom. Preciznije, sa švercerima narkotika.

Slijedilo je izjašnjavanje ,,po dubini”. Podijelila se Vlada, vladajuća većina se posvađala, čak je i u poslaničkom klubu DPS-a došlo do  diferencijacije. Pa prijedlog poslaničkog kluba Crno na bijelo nijesu potpisali: Duško Marković, Branimir Gvozdenović, Petar Ivanović, Mevludin Nuhodžić, Predrag Bošković, Miomir M. Mugoša, Luiđ Škrelja… Potpisa je, i bez njih, dovoljno (31) da inicijativa dođe na plenum.

Očigledno je da ni svi ministri u Krivokapićevoj Vladi nijesu na istoj strani. Premijer je pritvrdio raskol zahtjevom Skupštini da razriješi Abazovića. Dok su njegovi organizovali proteste podrške u Podgorici i Beranama. Da bi se, već sjutradan, na sjednici Vlade našao Krivokapićev prijedlog o skraćenju mandata Skupštini. Što bi značilo nove izbore u organizaciji njegove Vlade. Rezultat, do zaključenja broja, nijesmo saznali.

Abazovićeva inicijativa najavljivana je mjesecima. A ozvaničena kada je izgledalo da se vlast privremeno stabilizovala, nakon usvajanja budžeta i (konačnog) kompletiranja Tužilačkog savjeta.

To je predsjednika Skupštine Aleksu Bečića  podstaklo  da ustvrdi: „Ekonomski smo konsolidovali zemlju. Povećali smo plate, penzije, staračke naknade, uveli dječije dodatke i besplatne udžbenike, vratili naknade majkama, obezbijedili veliko povećanje plata, kao i besplatno ljetovanje ili zimovanje za sve zdravstvene i prosvjetne radnike, donijeli novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, izabrali novi Tuzilački savjet, obezbijedili energetsku stabilnost, ispravili poluvjekovnu nepravdu prema mještanima Valdanosa…, sproveli revolucionarne promjene u parlamentu izgradivši ga u jaku i moćnu instituciju”. Sa dijelom toga mogli bismo se složiti. Ne zanemarujući ekonomske rizike koje neke od pomenutih mjera mogu donijeti već u bliskoj budućnosti.

Moguća je i sasvim suprotna percepcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SRPSKI SVET U KOMŠIJSKOJ AVLIJI: Joanikije kao izvidnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

 

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Druga, interesantna, fotografija stigla je sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Otud je Dodik poslao poruku da je BiH ,,slična ustaškoj NDH iz prošlog vijeka”. Gotovo pa identičnu onoj koju smo, prije otprilike dvije godine, na račun Crne Gore čuli od pokojnog patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića. ,,U Crnoj Gori crkvi je gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH”.

A fotografija bilježi: iz drugog reda probranog skupa, Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, srpski ministar unutrašnjih poslova, Bratislav Gašić, direktor BIA (Bezbednosno informativna agencija) i, pomalo stiješnjen među njima, Joanikije Mićović, mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske. I, kažu, siva eminencija (većeg) dijela aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Bespredmetno je pitati šta je Joanikije, toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Pri tome, ne mislimo na molitvu.

I skoro da je sve jedno da li Joanikijev angažman tumačimo kroz navodni amanet njegovog prethodnika Amfilohija Radovića, obaveze koje Srpskoj pravoslavnoj crkvi daju važeći zakoni i aktuelne vlasti u Beogradu, ili lično pregnuće Mićovića.

Da o zaostavštini prethodnog mitropolita ne trošimo puno riječi. To je  priča duža od tri decenije. Od šetanja moštiju cara Lazara diljem SFRJ-a, kojima je najavljena ratna faza realizacije velikosrpskog projekta, preko uloge crkve i srpskih službi bezbjednosti u našoj antibirokratskoj revoluciji (tačno 33 godine od tada, na političkoj sceni još imamo previše prvoboraca i heroja iz poduhvata koji je Slobodanu Miloševiću obezbijedio moć  neophodnu da dovrši  krvavu razgradnju SFRJ-a. Pa,  opet, preko ohrabrivanja, veličanja i slavljenja zločina i zločinaca, uz omalovažavanja i negiranja svega što nije srpsko i pravoslavno (uz insistiranje da i to mora biti jedno te isto), sve do današnjih murala i buduće zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita, koju će prebogata SPC i njena ovdašnja Mitropolija graditi o trošku svih građana Crne Gore.

Hajdemo dalje. U srpskom Zakonu o crkvama i verskim zajednicama čitamo: ,,Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Potom čujemo kako to oblikovanje i razvijanje identiteta pojednostavljuje srpski ministar policije Vulin, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Aleksandra Vučića. Budući srpski svet je, prema njemu, jedan politički i državni prostor koji treba da se ostvari apsolutno mirno, bez ispaljenog metka: ,,Polako, pa neka traje koliko traje. Zašto ste toliko ubeđeni da je stanje na Balkanu nepromenjivo… Srbi su živeli zajedno pod Osmanskim carstvom, u Austrougorskoj neko vreme, nekoliko godina u Trećem rajhu, smatram da (Srbi) trebaju da žive u svojim granicama“.

Onda  Mićovića i Vulina jednog kraj drugoga vidimo u Banjaluci. Dok  Dodik najavljuje: ,,RS će biti nezavisna i u federaciji sa Srbijom”. I on bi odvalio pola BiH –  sve skupa sa sreberenčkim poljima smrti – mirno. Tvorcima RS inače je u Hagu presuđeno više od 1.100 godina zatvora. Za Srebrenicu više od 700 godina  -što Hag što ,,domaći” sudovi. Tu je i sedam doživotnih za glavne autore djela čiji se nastanak 9. januara slavi, u prisustvu mitropolita MCP-a.

A gdje je mjesto Crne Gore  u čitavoj priči?

,,Savremena ideja ujedinjenog srpstva nužno treba da dovede i do stvaranja zajedničke države Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. To bi bilo sasvim pravedno rješenje koje nijedan razuman argument ne bi mogao da dovede u pitanje”, objasnio je, neki dan, istoričar Aleksandar Raković za beogradsku Politiku.

Nešto ranije Raković se (to je onaj što kaže da su stanovnici Crne Gore ljudi sa ,,mentalnim felerom”) već pozabavio detaljima (opet) prizivanog ujedinjenja. Pa je, 2019, na promociji svoje knjige Crnogorski separatisti najavio i šta će se desiti nacionalnim Crnogorcima.  ,,U jednom momentu, njih 100 hiljada ostaće protiv nas 7,5 miliona! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Jedan od govornika na pomenutoj promociji bio je budući mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije. On je o svom domaćinu besjedio: ,,Mlad je čovjek, ali već više decenija se bavi temom Crne Gore i pravo da vam kažem, dosta sam od njega naučio. I od onoga što sam pročitao iz njegovih naučnih radova i još više iz njegovih redovnih obraćanja javnosti”. Dostojan, dakle.

O tom nauku nešto smo, doduše posredno, mogli saznati i ovih dana.

,,A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi”. Ovako piše Milutin Mićović u knjizi Luče u tami Crne Gore. Za koju je, čuli ste biće, dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje za 2021. Nagradu, inače, dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore. Sa službenom adresom: Njegoševa 83, Cetinje.

Javnost nagađa da li je za dobijanje nagrade prevagnuo navedeni citat, ili je presudan utisak na stručni žiri ostavio dio u kome se kaže: ,,No i pored velikog djela koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi-Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“.

Milutin je Joanikijev rođeni brat. I istomišljenik, reklo bi se.  Pa vam skoro bude žao Vojslava Šešelja i Milomira Marića što su, nakon prazničnog televizijskog oblajavanja Crne Gore i Crnogorki, kažnjeni  šestomjesečnim odsustvom sa naših ekrana. A mogli su, sa malo truda, umjesto kazne odavde dobiti kakvu državnu nagradu.

Uz pozive da se priključimo Otvorenom Balkanu, iz Srbije su okolo u dane praznika, stizale i svakojake ,,pjesme”. Tek da nas podsjete đe smo bili i đe bi se, ponovo, mogli naći. Ako već nijesmo tu.

Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila/Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice… Uz ovu pjesmu se, pred Novu godinu, u Priboju (Zlatiborski okrug) ,,veselila” grupa lokalnih policajaca. Povod za okupljanje – jedan od njih dobio je sina. Atmosferom su se pohvalili na društvenim mrežama.

Predsjednik Srbije primijetio je, tim povodom, kako se ,,svašta pjeva”. A nadležni su, sa desetak dana zakašnjenja, pokrenuli samo disciplinski postupak. Iako je zagovaranje ili podsticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje u Srbiji krivično djelo kažnjivo zatvorom – od tri mjeseca do tri godine.

Iz istog mjesta, samo za Badnje veče, stiže video sa novim prazničnim sadržajem. ,,Božić je, pucaj u džamije”, urlaju momci slaveći ,,najradosniji hrišćanski praznik”. Identifikovani su. Za kaznu ili nagradu, nije saopšteno.

Crnogorska vlast, o svemu tome, uglavnom ćuti. Što, možda, i nije loše. Prošle godine u ovo doba, na ovim stranicama, čitali ste o čestitci koju je, povodom Dana RS-a, koleginici iz Banjaluke uputio premijer Zdravko Krivokapić. Usmeno i, kako se pokušavao odbraniti, u privatnom razgovoru. Sada je Krivokapić ponovo prinuđen da se brani. Što nije čestitao.  ,,Ja sam mislio da sam Božićnom čestitkom obuhvatio sve praznike ovih dana”, kazao je premijer, odgovarajući na kritike sljedbenika srpskog sveta.

Ima premijer i većih briga. Treba početi sa realizacijom projekta Evropa sad. Glasanje u Skupštini bila je prva stepenica, a kritike koje i dalje stižu i pesimistične najave sa sjevere ukazuju da je Vlada možda ishitreno i nedovoljno proračunato ušla u taj posao. Tu je i nova epizoda sage o potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC-om. Nakon što je jedan od uticajnijih članova Sinoda najavio da SPC ugovor neće potpisati sa ovom Vladom i njenim premijerom, čini se kako je Krivokapić ponovo pod pritiskom da se taj posao obavi što prije. I bezuslovno. Bez obzira na neizbježne posljedice.

Prazničnu prazninu popunio je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Promocijom svog sajta dritan.me. ,,Iza nacionalizma na Balkanu se kriju novčani interesi i korupcija”, otkriva doktor globalne politike i koordinator ovdašnjih službi bezbjednosti. Ako malo proskitate po sajtu, možete naići na, čini se interaktivan, odjeljak Budi relaksiran. Među ponuđenim jezicima za komunikaciju nalaze se, uz engleski, ruski, njemački, albanski, srpski i hrvatski…, još i suomi, mahasa… Crnogorskog i bosanskog – nema.  

Vjerovatno nije loša namjera. Ali jeste svjedočanstvo o tome kako dugo trajanje diskriminacije postaje uobičajenost. Pred kojom se gubi oprez.     

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLAST ISTRGOVALA OKRNJENI BUDŽET: Evropo sad, sačekaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim. Monitora) to bude oko milion eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju. Rečeno učinjeno. I eto nama reforme. I Evrope

 

Vlada je, uz dosta muke, kroz parlament „progurala” Zakon o budžetu za 2022. Skupština, međutim, nije usvojila dio vladinih zakona koji su neophodni da bi se tokom naredne godine ostvarili planirani prihodi i rashodi iz državne kase. Ali je, trgujući s Vladom, u taj paket umetnula nekoliko zakona koji će značajno povećeti državne troškove. Bez ozbiljnije ideje kako bi se oni mogli nadomjestiti od prihoda. Osim novim kreditima. Povećanjem poreza. Ili prodajom preostale državne imovine.

Sve to, možda, neće biti toliko primjetno tokom naredne godine, pošto se usvojeni zakoni neće primjenjivati od januara (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, tzv. obeštećenje majkama, povećanje minimalne penzije). Ali će budžet za 2023. godinu, već je izvjesno, na strani troškova biti znatno veći od ovog koji je usvojen posljednjih dana 2021. Pod uslovom da većina onoga što je usvojeno u srijedu ostane na snazi do tada.

I, šta sad?

Vladin program Evropa sad dobio je neophodnu, formalnu, podršku parlamentarne većine, ali je njegova realizacija krajnje neizvjesna. Zapravo, neuspjeh programa veće plate svima izvjestan je ukoliko u najskorije vrijeme (već se pominje mart) ne dođe do rebalansa budžeta. Koja god da bude vlada koja će ga predložiti. I skupštinska većina koja će ga prihvatiti. Pošto je to, sada, jedini način da se uskladi evidentna nesrazmjera između državnih prihoda koji se moraju nabrati i rashoda koji su obećani građanima, da bi program Evropa sad donio najavljeno povećanje zarada. I trajao.

Oči većine uprte su u taj program, odnosno, najavaljeno povećanje neto zarada u procentu od 80 (za sve one koji primaju minimalnu zaradu) do 12 odsto (zaposleni sa sadašnjom neto platom većom od 1.500 eura). U zadnji čas, ispostavilo se da funkcioneri zakonodavne, izvršne i sudske vlasti neće dobiti povišicu u obećanom iznosu (oko 200 eura) već, otprilike, samo trećinu te sume. To će za koju stotinu ljudi povećati broj nezadovoljnih novom preraspodjelom u kojoj su znanje (stručna sprema) i radno iskustvo, uglavnom, poprilično potcijenjeni. Barem kada su u pitanju zaposleni koji platu primaju iz državnog i budžeta lokalnih samouprava.

Pod uslovom, naravno, da se u međuvremenu još nešto ne promijeni, pa da i državni funkcioneri dobiju povišicu srazmjernu onome čemu se nadaju ostali zaposleni. A izgleda da jeste, pošto su sva 74 poslanika koja su glasala za taj vladin prijedlog bila – uzdržana. Kako ono glasi vladina pitalica: da vidimo ko će glasati protiv povećanja (svoje) plate? Eto, neće niko.

Stidljivi glasovi nezadovoljstva počinju da dolaze s druge strane. Od onih koji uvećane zarade treba da isplate. Plaćajući, istovremeno, sve ono što država od njih  traži kako bi izmirila sopstvene obaveze.

Suprotno vladinim računicama da će njihov program olakšati poziciju privrednika iz legalne zone poslovanja i dovesti do novog zapošljavanja, osnivač kompanije Voli Dragan Bokan „otkriva” kako program Evropa sad „neće pasti lako velikom  broju privrednika”. I da ga je, zato, trebalo uvoditi postepeno.

Ovako, najavljuje Bokan, „do zatvaranje određenog broja privrednih subjekata doći će postepeno, a neki će izlaz tražiti u sivoj ekonomiji”. Mogući su, dakle, i scenariji bitno drugačiji od onih koje je najavljivala Vlada.

U dvije prethodne godine porezi i doprinosi na zarade zaposlenih činili su 35–40 odsto ukupnih prihoda države. U 2022. godini taj udio će biti manji, ali danas niko sa sigurnošću ne može da kaže – za koliko.

Ostalo je previše nepoznanica vezanih za početna polazišta i provođenje programa Evropa sad da bi se mogle praviti precizne računice o njegovom uticaju na državu (i sa prihodne i sa rashodne strane), zapošljene, poslodavce. I armiju onih koje ovakva Evropa sad ne dotiče. Ogromnu većinu penzionera, nezaposlene, zaposlene u sivoj ekonomiji i neformalno zaposlene.

Premijer Zdravko Krivokapić, i pored toga, isijava optimizam. „Godinu završavamo trijumfalno”, kaže. Ne mareći za upozorenja koja stižu od strane onih koji, bez dileme, stvarno stanje crnogorske privrede poznaju bolje od njega. „Program Evropa sad je prava mjera između privrednika i radnika. Nema toga mikro, malog i srednjeg preduzeća koje taj najniži iznos od 450 eura ne može da isplati”, insistira premijer, „ovaj program je program za građanina i on će da uspije…”

Krivokapić se, na ovonedjeljnom sastanku u Privrednoj komori, osvrnuo i na najave da će oni poslodavci koji ne mogu ili neće da isplaćuju minimalne zarade uvećane sa 250 (do oktobra je bilo 225) na 450 eura, sa zaposlenima potpisati aneks ugovora kako bi ih prebacili na pola radnog vremena. Ukoliko to već nijesu uradili. A mnogi, može se čuti, jesu. I to ne samo na sjeveru države, već i u Podgorici.

Zvanično skraćenje radnog vremena sa osam na četiri sata dnevno usloviće i upola manju platu. I manje poreze i doprinose. Premijer za tako nešto neće ni da čuje. „Kakva je to praksa? Kakav je to način razmišljanja? Da li je to fer odnos? Da li je to odnos prema čovjeku koji vam doprinosi da i vaš profit bude veći. Nema prelaska sa osam na četiri sata“, poručio je.

Ali, šta ako do epidemije skraćenja radnog vremena, ipak, dođe? Nema naznaka da se Vlada predvođena resornim Ministarstvom finansija i socijalnog staranja, postarala da ojača nadležne institucije, prije svega inspekcijske službe, koje će se na terenu starati o adekvatnoj primjeni usvojenih mjera. Pa, recimo, u kontinuitetu kontrolisati koliko će vremena na radnom mjestu provesti radnici sa skraćenim radnim vremenom. Četiri, osam ili, kao do sada, još neki sat više?

I koliko je, uopšte, zapošljenih u ovoj zemlji.

Premijer, u ponedjeljak kaže da od 220.000 radnika  u Crnoj Gori, njih 20 odsto (gotovo 45.000) prima minimalnu zaradu. Prema Evropa sad računici, oni će od februara kući svakog mjeseca nositi devet miliona više. Njihova zbirna neto plata biće 20,25 umjesto sadašnjih 11,25 miliona.

Ali: u programu Evropa sad koji su jesenas predstavili Krivokapić i njegovi ministri finansija i ekonomskog razvoja Milojko Spajić i Jakov Milatović, piše da je u aprilu bilo 153.000 zaposlenih. I da je 23,6 odsto njih primalo minimalnu zaradu. Razlika je u 70.000 osoba. Ili skoro dva miliona eura mjesečno, potrebnih za isplatu minimalnih neto plata.

Kako će se ta razlika reflektovati na prihode i rashode budžeta, ne znamo. Kao što ne znamo kada su se čelni ljudi Vlade frljakali brojem zaposlenih, jesenas ili sad. Krivokapić kaže da njihov projekat nije nastao bez provjera i analiza. „Na projektu je radilo 7–15 ljudi. Držali smo to u tajnosti jer smo znali da će svi imati problem sa takvim projektom”.

Svi će imati problem!? Makar to bi se moglo pokazati kao potpuno tačno.

Poslanici nijesu prihvatili izmjene Zakona o akcizama kojima je Vlada, povećavajući postojeće i uvodeći nove akcize, naumila uvećati prihode budžeta za 22,5 miliona. Neusvajanjem predloženih izmjena Zakona o PDV-u država je uskraćena za još 10 miliona planiranih prihoda. Prethodno je iz procedure povučen prijedlog Zakona o podizanju gotovine za pravna lica i preduzetnike, koji je, prema vladinim projekcijama, u budžet trebalo da donese pet miliona. Ima toga još. Na strani troškova, uvećanje u odnosu na inicijalni prijedlog teško je i izračunati. Makar dok Zakon o budžetu za 2022. ne bude objavljen u Službenom listu. Riječ je, orijentaciono, o nekih 200 miliona dodatnih rashoda u ovoj godini.

Krajem prošle nedjelje, vladajući zastupnici su riješili da Vladi uskrate mogućnost novih zaduženja (500 + 900 miliona). Ministar Spajić je odgovorio najavom da će Vlada, zbog toga, odbiti sve ponuđene amandmane. Do ponedjeljka, stvari su se još jednom preokrenule naglavačke. Vlada, ova ili neka druga, moći će da se zaduži – malo. A poslanici vladajuće većine dobili su pravo da delegiraju amandmane, približno, do iznosa jedan milion po poslaniku. Pa su tako i uradili.

Ministar Spajić je javno potvrdio taj aranžman. Koji mnogo liči na ono što je ista ta većina, prije 15-20 dana, nazivala pokušajem političke korupcije i trgovinom poslanicima. „Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim.autora) to bude oko million eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju.

Dogovoreno je, potom, potvrđeno u praksi.

Poslanik Marko Milačić je, primjera radi, svoju kvotu potrošio na amandman kojim se obezbjeđuju sredstva za isplatu zarada asistentima u nastavi za vrijeme ljetnjeg raspusta (država im je do sada „krala” plate za jul i avgust). Pola miliona. Još pola miliona namijenio je finansiranju izgradnje zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita Amfilohija u manastiru Stanjevići. Izgleda da SPC nema para koliko se to nama čini. Ili imaju drugačije prioritete.

Potom su iz PzP-a saopštili da pet miliona eura kojima, u amandmanima, raspolaže njihov poslanički klub (pet poslanika) preusmjeravaju za zdravstvo ili povećanje penzija. Đuture. Amandmani su, tako, postali ozbiljna valuta u crnogorskom parlamentu. Nešto kao domaći bitkoini.

Ministar Spajić je, zamislite, sve to prihvatio. I planirani budžetski deficit povećao za trećinu. A budžet je dobio podršku 42 poslanika. Jedan gratis.

Onda je aktuelna većina (41) odlučila da se država, ipak, može zadužiti tokom naredne godine za nekih 70-ak miliona. Da pokrije troškove usvojenih amandmana. A nešto će preteći i za opštine, čiji su budžeti poharani projektom Evropa sad.

Vidjećemo ko je u toj trgovini bolje prošao. Ko će platiti eventualni (blago rečeno) neuspjeh – znamo. Imajte to na umu dok nazdravljate Novoj godini i novim, većim, platama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo