Povežite se sa nama

FOKUS

IMPERIJA VESELINA PEJOVIĆA ŠIRI SE NA BOKSITE – KO TRLJA RUKE: Kupac krojen po mjeri

Objavljeno prije

na

milo-djukanovic-vukovic-ves

Najavljeno u junu – realizovano u septembru. Pošto je rastjerana potencijalna konkurencija, stečajni upravnik Rudnika boksita Mladen Marković prihvatio je, jedinu, ponudu Veselina Pejovića i njegovog preduzeća Uniprom metali, da za preostalu imovinu bankrotirale nikšićke kompanije plati 5,39 miliona eura.

Tako će nekadašni kondukter (u tinejdžerskim godinama, kaže) i vlasnik porodične livnice u selu Broćanac, poslije Kombinata aluminijuma postati vlasnik i Rudnika boksita.

Priča dostojna američkog sna, doduše, na DPS način. Aluminijska industrija (KAP i Boksiti bili su temelj tog reprolanca) koja je u vrijeme dolaska na vlast Mila Đukanovića i njegove tranzicione družine upošljavala 5-6 hiljada ljudi i donosila četvrtinu BDP Crne Gore, svedena je za četvrt vijeka na nivo male privrede. Odnosno, na gabarite biznismena o čijem smo pregalaštvu češće čitali na stranicima crne hronike, nego u rubrici ekonomija.

,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”. Ovo je jedan od načina na koji Pejović zakazuje poslovne sastanke. Tako tvrdi Igor Peljuhno, jedan od suinvestitora turističkog naselja Dukljanski vrtovi na Zavali. Tamo je i Pejović imao nekretnine i poslovne interese. Na Jutjubu i danas možete pogledati snimak na kome Pejović, nakon kratkih i izgleda neuspješnih pregovara, lomi rampu na ulazu u Zavalu. Pejović je potvrdio prijetnje budvanskim investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promijene postignuti dogovor”.

I partnerstvo sa slovenačkim binismenom Francom Rejmerom, nastavljeno je u sudnici. Bivši partneri jedan drugoga optužuju za višemilionsku prevaru. Prethodno su u Pljevljima, preko zajedničke firme Gradir Montenegro od države kupili rudnik Šuplja stijena.

Pejović sada kazuje kako je njegov bivši partner ,,falsifikator i preprodavac lažnih umjetnina”. Rajmer, s druge strane, navodi da je Pejović u zajedničku firmu uložio 10 (i slovima – deset) eura i dobre veze koje su im omogućile da pljevaljski rudnik kupe za manje od pola miliona eura. I tvrdi da su mu svojevremeno, u beogradskom hotelu Interkontinental, Pejović i njegov advokat Zoran Vukčević pred svjedocima prijetili smrću. Pejović je uglavnom, koju godinu kasnije, Šuplju stijenu prodao za 60 miliona eura.

Jednako oštar Veselin Pejović zna da bude i prema javnim kritičarima. Čuven je biznismenov napad na poslanika Nebojšu Medojevića i njegovu suprugu Marinu na beogradskom aerodromu Nikola Tesla. (Baš je svijet mali: Pejoviću su i tada društvo pravili dva Zorana, sporedni junaci ove priče: advokat Vukčević i biznismen Bećirović).

Pejović je na sudu objašnjavao da je poslanika Skupštine Crne Gore pljunuo i ošamario ,,kao što se šamaraju dijete ili žena”, jer je htio da ga unizi, a ne da mu ugrozi život. Pri tom je i obećao: ,,Gdje god ga vidim, do kraja života, ja ću da ga pljunem i ošamarim, jer je to jedna žena…”. Naknadno, pošto su on ili neko od njegovih savjetnika shvatili značenje izgovorenog, Pejović je pokušao da pojasni kako su njegove riječe izvučene iz konteksta, i zato zvuče ,,neprimjereno i uvredljivo”.

Neki su našli za shodno da se javno stave na stranu čovjeka spremnog da one koji ga naljute pljuje i šamara. Jedan od najglasnijih bio je, pogađate, premijer Đukanović.

Da li zato što dijele stavove po pitanju ophođenja sa neistomišljenicima, ili zbog ranijih i budućih poslovnih veza (Šuplja stijena, KAP, Boksiti) premijer je bezrezervno podržao nasilje i prijetnje. ,,Ne vjerujem da nam je krivo zbog toga što u Crnoj Gori postoji još puno ljudi koji drže do svoje i časti svoje porodice i koji ne dozvoljavaju da sistematsko blaćenje prođe bez njihovog pokušaja da na bilo koji način zaštite svoju i čast svoje porodice”, saopštio je premijer, ,,Građani poput Pejovića očekuju da ga država zaštiti, a ukoliko se to ne dogodi onda uzima stvar u svoje ruke”. Đukanovićev stav nije pokolebao ni podatak da je samo 2013. godine protiv Pejovića podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude.

A možda ga je baš to lansiralo u veliki biznis.

Odluku da Pejović postane vlasnik KAP formalno je donio stečajni upravnik Veselin Perišić iako su dva od tri člana Odbora povjerilaca bila protiv. Pejovića je, naknadno smo saznali, podržao samo predstavnik Đukanovićeve Vlade. Protiv su bili opunomoćenici Deripaskinog CEAC-a i VTB banke i Elektroprivrede CG, pod upravom italijanske A2A.

Perišić je procijenio, a stečajne sudije u slučaju KAP-a – Dragan Rakočević, a potom i Blažo Jovanić prihvatili – da su Veselin Pejović i 28,5 miliona eura koje je ponudio za probrani dio KAP-ove imovine ,,prava stvar”.

Da je stečajna uprava brinula o interesima povjerilaca, ona bi bez velike muke zaključila da je Pajovićeva ponuda manja od potencijalne vrijednosti postrojenja KAP-a izrezanih i prodatih kao staro gvožđe. Da ih je interesovala budućnost aluminijske industrije u Crnoj Gori oni bi prihvatili ponudu londonske kompanije Get Sales, iza koje je stajao njemački HGL, koji su za imovinu KAP-a ponudili samo 5.100 eura (uz 700 miliona investicija).

,,To nije pet hiljada, to je sto miliona i pet hiljada”, objasnili su pedantni Njemci navodeći da je samo za rješavanje ekoloških problema basena crvenog mulja potrebno 100-150 miliona eura. Pejović je taj problem riješio mnogo efikasnije i jeftinije. Baseni crvenog mulja nijesu obuhvaćeni njegovom ponudom.

Slijedila je farsična razmjena imovine između KAP-a i Opštine Podgorica, a onda i Pejovićeva odluka da obećanih 28 miliona plati na rate. Perišić je sve ovo prihvatao svjestan da krši zakonom propisani postupak o sprovođenju stečaja.

Veselin Pejović se nedavno pohvalio da je njegov Uniprom ,,vlastitim sredstvima” platio KAP. Kada se pokazalo da to nije istina, pošto je Pejović prethodno, u jednom po mnogo čemu neobičnom i moguće problematičnom finansijskom aranžmanu sa Zapad bankom, kao garanciju kredita založio još tuđu imovinu (ostatke KAP-a), zaćutali su i on i oni koji su mu sve to dozvolili.

A operacija Boksiti ušla je u završnu fazu.

Plan je da se Rudnik boksita pokloni Veselinu Pejoviću, zato tenderi propadaju, da bi on na kraju kao spasilac to dobio džabe, piše Monitor sredinom juna.

Potvrde te informacije stižu sa svih strana. „Institucije sistema, u službi kriminogenog režima, po svemu sudeći, planiraju da Rudnik, koji im u ovom trenutku nije potreban, konzerviraju do 2017. godine kada se planira značajno povećanje proizvodnje u KAP-u, i tako ga sačuvaju za gazde KAP-a, koji bi ga tada preuzeli praktično za džabe i bez ijednog zaposlenog radnika”, navodi Miomir Čolaković, član Izvršnog odbora sindikata radnika Rudnika boksita optužujući vlasti da na sve načine rastjeruju potencijalne kupce.

U isto vrijeme propada ko zna koji po redu pokušaj nikšićkog biznismena Miodraga Dake Davidovića da kupi imovinu Rudnika. ,,Ovo više nema veze sa ekonomijom! Očigledno da je u pitanju neka velika ‘igra’ sa ljudima koji su svoje živote ostavili na rudokopima”, žali se Davidović, nekadašnji spasilac Željezare i Boksita u momentu spoznaje da je postao nepodoban za ovaj aranžman.

Kada radnici Boksita blokiraju pristupne drumove, pokušavajući da na taj način pomognu poželjnog poslodavca – Davidovića, vlasti kao odgovor na barikade šalju Ranka Radulovića, još jednog kontroverznog biznismena iz Nikšića.

Očevici svjedoče da je Radulovića na rudarske barikade dovezao lično Veselin Grbović, gradonačelnik Nikšića iz redova vladajuće DPS i nekadašnji direktor Boksita. Radulović je novinarima objasnio da je okupljene radnike posjetio da bi spriječio da se Rudnik proda Davidoviću. Koji je u međuvremenu, izgleda, postao politički nepodoban zbog sumnji režima da finansira opozicioni DF.

Karte su, potom, ponovo podijeljene: Radulović je u zatvoru, Davidović je postao hronična meta paradržavnih tabloida koji makar jednom nedjeljno najavljuju i njegovo hapšenje, dok je Pejović zauzeo upražnjeno mjesto najomiljenijeg od svih, vlastima omiljenih, biznismena.

Prema važećim propisima, Pejović bi obećanih 5,4 miliona trebalo da uplati u narednih 20-ak dana. Da li će to tako biti odlučiće, sva je prilika, on lično. Baš kao što je sasvim samostalno, ni od koga ometen, odlučio i o načinu na koji će platiti KAP. Prema najavama, preostali radnici Boksita preseliće se krajem mjeseca na biro rada. Upućeni kažu kako Pejoviću i njegovim partnerima rudari u ovom momentu nijesu potrebni. Ako se drugačije ne naredi.

Od zla gore

Priče iz pljevaljskog rudnika Šuplja stijena otkrivaju poslovne navike novokrunisanog crnogorskog kralja aluminijuma.

Šuplja stijena je zaslugom Rajka Kovačevića, Pejovićevog kuma i poslovođe u Rudniku, početkom decenije postala centar za regrutaciju dobrovoljnih i prisilnih glasača DPS-a. Kovačević je, pritisnut dokazima, potvrdio autentičnost tonskog zapisa na kome radnike Šuplje stijene tjera da glasaju za DPS (model do detalja razrađen u aferi Snimak). Ali se branio da je u pitanju šala. Pejoviću šala nije smetala.

Naprotiv, specifičan smisao za humor demonstrirao je tada (2012. godina) i vlasnik pljevaljskog rudnika. Grupa od 14 radnika koji su od Pejovića tražili povišicu zbog teških i po zdravlje opasnih uslova rada dobila je – otkaz. Gazda im je na prečac prekinio važeće ugovore i zabranio dalji boravak u firmi uz obrazloženje da je to najbolji način da zaštiti njihovo zdravlje.

Potpisnik ovih redova zna, iz prve ruke, da preostali zapošljeni u KAP-u, posebno oni u Elektrolizi, i te kako dobro znaju za pomenutu priču iz Šuplje stijene. I ravnaju se prema njoj. Zato niko od njih ne traži da se stečajni postupak u Dajbabama okonča a njima vrate radna prava koja pripadaju zapošljenima u normalnim kompanijama. Radiji su da nastave rad pod okriljem stečajnog upravnika i preko njega države, bez prava na godišnji odmor i bolovanje, nego da im budućnost zavisi od dobre volje i sposobnosti novog poslodavca. Ne bilo rečeno – vlasnika.

Među prvim odlukama Veselina Pejovića nakon njegovog ulaska u KAP bile su i one o prekidu daljeg radnog angažmana čelnika oba fabrička sindikata – Rada Krivokapića i Sandre Obradović.

Hotelijer

Uz livnicu, pekaru, apoteku, Kombinat aluminijuma, Rudnike Boksita… Veselin Pejović je vlasnik i dva luksuzna hotela u Budvi, odnosno Podgorici.

,,Na kursu zvanične crnogorske ekonomske agende, proširili smo djelatnost i dio našeg potencijala usmjerili ka razvoju turizma i gradnji hotelskih kapaciteta”, objašnjavao je zadovoljni vlasnik hotele Budva i Ziya nakon što je u njihovu kupovinu i rekonstrukciju uložio dvadesetak (pozajmljenih) miliona eura. Kao da ne zna da je turizam, prema globalnim ekonomskim analizama, jedna od privrednih grana sa najsporijim povratom uloženog novca. A često i veoma nesigurnim. Ali, neka to bude Pejovićeva briga.

Nama je interesantno društvo sa kojima je Pejović presijecao crvene vrpce. Na šta vas asociraju Lazar Rađenović i Miomir Mugoša?

 

Poznanstvo koje košta

Tvrdnje Franca Rajmera da je Veselin Pejović svoju polovinu vlasništva u Gradir Montenegru obezbijedio sa deset eura uloga i vezama na pravom mjestu koje su im omogućile da pljevaljski rudnik kupe ispod cijene, nije presedan u crnogorskim privatizacionim aferama.

Gotovo identičnu priču pričao je pred sudom u Londonu Igor Lazurenko, nekadašnji partner Zorana Bećirovića u kompaniji Bepler& Jacobson. Lazurenko je tvrdio da je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji koja je kupila budvanski hotel Avala dobio zbog prijateljskih veza sa premijerom Đukanovićem. Još pet odsto akcija pripalo mu je, naveo je Lazurenko, zbog povjerljivih informacija koje je dobio od tadašnjeg direktora HTP Budvanska rivijera Iva Armenka a u vezi privatizacije pomenutog hotela. Konačno, Bećirović je zlatnu akciju dobio nakon presude Vrhovnog suda Crne Gore da Savjet za privatizaciju mora potpisati kupoprodajni ugovor sa kompanijom Bepler& Jacobson, iako je ona bila tek drugorangirana na tenderu za prodaju Avale (sud je previdio činjenicu da je Bepler& Jacobson falsifikovala kompanijsku istoriju kako bi zadovoljila postavljene uslove tendera).

Još jedna, cinici bi rekli, porodična veza između privatizacije Avale i Šuplje stijene: Presudu na osnovu koje je hotel Avala prešao iz državnih u ruke vlasnika kompanije B&J donijela je Ana Đukanović, tada Kolarević. Njenom bratu Milu, višestrukom crnogorskom premijeru i predsjedniku vladajuće partije, pripala je 2010. čast i obaveza da, pred lokalne izbore u Pljevljima, otvori modernizovani rudnik Šuplja stijena u vlasništvu Veselina Pejovića i njegovih partnera. Eto kako je naš svijet mali.

Uticajni kumovi nijesu pomogli da se budvansko i pljevaljsko partnerstvo održi na duže staze. Ili su, zapravo, pomogli da se one sruše – na štetu onih koji su donijeli novac – a za račun prijatelja sa dobrim vezama na pravom mjestu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo