Najavljeno u junu – realizovano u septembru. Pošto je rastjerana potencijalna konkurencija, stečajni upravnik Rudnika boksita Mladen Marković prihvatio je, jedinu, ponudu Veselina Pejovića i njegovog preduzeća Uniprom metali, da za preostalu imovinu bankrotirale nikšićke kompanije plati 5,39 miliona eura.
Tako će nekadašni kondukter (u tinejdžerskim godinama, kaže) i vlasnik porodične livnice u selu Broćanac, poslije Kombinata aluminijuma postati vlasnik i Rudnika boksita.
Priča dostojna američkog sna, doduše, na DPS način. Aluminijska industrija (KAP i Boksiti bili su temelj tog reprolanca) koja je u vrijeme dolaska na vlast Mila Đukanovića i njegove tranzicione družine upošljavala 5-6 hiljada ljudi i donosila četvrtinu BDP Crne Gore, svedena je za četvrt vijeka na nivo male privrede. Odnosno, na gabarite biznismena o čijem smo pregalaštvu češće čitali na stranicima crne hronike, nego u rubrici ekonomija.
,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”. Ovo je jedan od načina na koji Pejović zakazuje poslovne sastanke. Tako tvrdi Igor Peljuhno, jedan od suinvestitora turističkog naselja Dukljanski vrtovi na Zavali. Tamo je i Pejović imao nekretnine i poslovne interese. Na Jutjubu i danas možete pogledati snimak na kome Pejović, nakon kratkih i izgleda neuspješnih pregovara, lomi rampu na ulazu u Zavalu. Pejović je potvrdio prijetnje budvanskim investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promijene postignuti dogovor”.
I partnerstvo sa slovenačkim binismenom Francom Rejmerom, nastavljeno je u sudnici. Bivši partneri jedan drugoga optužuju za višemilionsku prevaru. Prethodno su u Pljevljima, preko zajedničke firme Gradir Montenegro od države kupili rudnik Šuplja stijena.
Pejović sada kazuje kako je njegov bivši partner ,,falsifikator i preprodavac lažnih umjetnina”. Rajmer, s druge strane, navodi da je Pejović u zajedničku firmu uložio 10 (i slovima – deset) eura i dobre veze koje su im omogućile da pljevaljski rudnik kupe za manje od pola miliona eura. I tvrdi da su mu svojevremeno, u beogradskom hotelu Interkontinental, Pejović i njegov advokat Zoran Vukčević pred svjedocima prijetili smrću. Pejović je uglavnom, koju godinu kasnije, Šuplju stijenu prodao za 60 miliona eura.
Jednako oštar Veselin Pejović zna da bude i prema javnim kritičarima. Čuven je biznismenov napad na poslanika Nebojšu Medojevića i njegovu suprugu Marinu na beogradskom aerodromu Nikola Tesla. (Baš je svijet mali: Pejoviću su i tada društvo pravili dva Zorana, sporedni junaci ove priče: advokat Vukčević i biznismen Bećirović).
Pejović je na sudu objašnjavao da je poslanika Skupštine Crne Gore pljunuo i ošamario ,,kao što se šamaraju dijete ili žena”, jer je htio da ga unizi, a ne da mu ugrozi život. Pri tom je i obećao: ,,Gdje god ga vidim, do kraja života, ja ću da ga pljunem i ošamarim, jer je to jedna žena…”. Naknadno, pošto su on ili neko od njegovih savjetnika shvatili značenje izgovorenog, Pejović je pokušao da pojasni kako su njegove riječe izvučene iz konteksta, i zato zvuče ,,neprimjereno i uvredljivo”.
Neki su našli za shodno da se javno stave na stranu čovjeka spremnog da one koji ga naljute pljuje i šamara. Jedan od najglasnijih bio je, pogađate, premijer Đukanović.
Da li zato što dijele stavove po pitanju ophođenja sa neistomišljenicima, ili zbog ranijih i budućih poslovnih veza (Šuplja stijena, KAP, Boksiti) premijer je bezrezervno podržao nasilje i prijetnje. ,,Ne vjerujem da nam je krivo zbog toga što u Crnoj Gori postoji još puno ljudi koji drže do svoje i časti svoje porodice i koji ne dozvoljavaju da sistematsko blaćenje prođe bez njihovog pokušaja da na bilo koji način zaštite svoju i čast svoje porodice”, saopštio je premijer, ,,Građani poput Pejovića očekuju da ga država zaštiti, a ukoliko se to ne dogodi onda uzima stvar u svoje ruke”. Đukanovićev stav nije pokolebao ni podatak da je samo 2013. godine protiv Pejovića podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude.
A možda ga je baš to lansiralo u veliki biznis.
Odluku da Pejović postane vlasnik KAP formalno je donio stečajni upravnik Veselin Perišić iako su dva od tri člana Odbora povjerilaca bila protiv. Pejovića je, naknadno smo saznali, podržao samo predstavnik Đukanovićeve Vlade. Protiv su bili opunomoćenici Deripaskinog CEAC-a i VTB banke i Elektroprivrede CG, pod upravom italijanske A2A.
Perišić je procijenio, a stečajne sudije u slučaju KAP-a – Dragan Rakočević, a potom i Blažo Jovanić prihvatili – da su Veselin Pejović i 28,5 miliona eura koje je ponudio za probrani dio KAP-ove imovine ,,prava stvar”.
Da je stečajna uprava brinula o interesima povjerilaca, ona bi bez velike muke zaključila da je Pajovićeva ponuda manja od potencijalne vrijednosti postrojenja KAP-a izrezanih i prodatih kao staro gvožđe. Da ih je interesovala budućnost aluminijske industrije u Crnoj Gori oni bi prihvatili ponudu londonske kompanije Get Sales, iza koje je stajao njemački HGL, koji su za imovinu KAP-a ponudili samo 5.100 eura (uz 700 miliona investicija).
,,To nije pet hiljada, to je sto miliona i pet hiljada”, objasnili su pedantni Njemci navodeći da je samo za rješavanje ekoloških problema basena crvenog mulja potrebno 100-150 miliona eura. Pejović je taj problem riješio mnogo efikasnije i jeftinije. Baseni crvenog mulja nijesu obuhvaćeni njegovom ponudom.
Slijedila je farsična razmjena imovine između KAP-a i Opštine Podgorica, a onda i Pejovićeva odluka da obećanih 28 miliona plati na rate. Perišić je sve ovo prihvatao svjestan da krši zakonom propisani postupak o sprovođenju stečaja.
Veselin Pejović se nedavno pohvalio da je njegov Uniprom ,,vlastitim sredstvima” platio KAP. Kada se pokazalo da to nije istina, pošto je Pejović prethodno, u jednom po mnogo čemu neobičnom i moguće problematičnom finansijskom aranžmanu sa Zapad bankom, kao garanciju kredita založio još tuđu imovinu (ostatke KAP-a), zaćutali su i on i oni koji su mu sve to dozvolili.
A operacija Boksiti ušla je u završnu fazu.
Plan je da se Rudnik boksita pokloni Veselinu Pejoviću, zato tenderi propadaju, da bi on na kraju kao spasilac to dobio džabe, piše Monitor sredinom juna.
Potvrde te informacije stižu sa svih strana. „Institucije sistema, u službi kriminogenog režima, po svemu sudeći, planiraju da Rudnik, koji im u ovom trenutku nije potreban, konzerviraju do 2017. godine kada se planira značajno povećanje proizvodnje u KAP-u, i tako ga sačuvaju za gazde KAP-a, koji bi ga tada preuzeli praktično za džabe i bez ijednog zaposlenog radnika”, navodi Miomir Čolaković, član Izvršnog odbora sindikata radnika Rudnika boksita optužujući vlasti da na sve načine rastjeruju potencijalne kupce.
U isto vrijeme propada ko zna koji po redu pokušaj nikšićkog biznismena Miodraga Dake Davidovića da kupi imovinu Rudnika. ,,Ovo više nema veze sa ekonomijom! Očigledno da je u pitanju neka velika ‘igra’ sa ljudima koji su svoje živote ostavili na rudokopima”, žali se Davidović, nekadašnji spasilac Željezare i Boksita u momentu spoznaje da je postao nepodoban za ovaj aranžman.
Kada radnici Boksita blokiraju pristupne drumove, pokušavajući da na taj način pomognu poželjnog poslodavca – Davidovića, vlasti kao odgovor na barikade šalju Ranka Radulovića, još jednog kontroverznog biznismena iz Nikšića.
Očevici svjedoče da je Radulovića na rudarske barikade dovezao lično Veselin Grbović, gradonačelnik Nikšića iz redova vladajuće DPS i nekadašnji direktor Boksita. Radulović je novinarima objasnio da je okupljene radnike posjetio da bi spriječio da se Rudnik proda Davidoviću. Koji je u međuvremenu, izgleda, postao politički nepodoban zbog sumnji režima da finansira opozicioni DF.
Karte su, potom, ponovo podijeljene: Radulović je u zatvoru, Davidović je postao hronična meta paradržavnih tabloida koji makar jednom nedjeljno najavljuju i njegovo hapšenje, dok je Pejović zauzeo upražnjeno mjesto najomiljenijeg od svih, vlastima omiljenih, biznismena.
Prema važećim propisima, Pejović bi obećanih 5,4 miliona trebalo da uplati u narednih 20-ak dana. Da li će to tako biti odlučiće, sva je prilika, on lično. Baš kao što je sasvim samostalno, ni od koga ometen, odlučio i o načinu na koji će platiti KAP. Prema najavama, preostali radnici Boksita preseliće se krajem mjeseca na biro rada. Upućeni kažu kako Pejoviću i njegovim partnerima rudari u ovom momentu nijesu potrebni. Ako se drugačije ne naredi.
Od zla gore
Priče iz pljevaljskog rudnika Šuplja stijena otkrivaju poslovne navike novokrunisanog crnogorskog kralja aluminijuma.
Šuplja stijena je zaslugom Rajka Kovačevića, Pejovićevog kuma i poslovođe u Rudniku, početkom decenije postala centar za regrutaciju dobrovoljnih i prisilnih glasača DPS-a. Kovačević je, pritisnut dokazima, potvrdio autentičnost tonskog zapisa na kome radnike Šuplje stijene tjera da glasaju za DPS (model do detalja razrađen u aferi Snimak). Ali se branio da je u pitanju šala. Pejoviću šala nije smetala.
Naprotiv, specifičan smisao za humor demonstrirao je tada (2012. godina) i vlasnik pljevaljskog rudnika. Grupa od 14 radnika koji su od Pejovića tražili povišicu zbog teških i po zdravlje opasnih uslova rada dobila je – otkaz. Gazda im je na prečac prekinio važeće ugovore i zabranio dalji boravak u firmi uz obrazloženje da je to najbolji način da zaštiti njihovo zdravlje.
Potpisnik ovih redova zna, iz prve ruke, da preostali zapošljeni u KAP-u, posebno oni u Elektrolizi, i te kako dobro znaju za pomenutu priču iz Šuplje stijene. I ravnaju se prema njoj. Zato niko od njih ne traži da se stečajni postupak u Dajbabama okonča a njima vrate radna prava koja pripadaju zapošljenima u normalnim kompanijama. Radiji su da nastave rad pod okriljem stečajnog upravnika i preko njega države, bez prava na godišnji odmor i bolovanje, nego da im budućnost zavisi od dobre volje i sposobnosti novog poslodavca. Ne bilo rečeno – vlasnika.
Među prvim odlukama Veselina Pejovića nakon njegovog ulaska u KAP bile su i one o prekidu daljeg radnog angažmana čelnika oba fabrička sindikata – Rada Krivokapića i Sandre Obradović.
Hotelijer
Uz livnicu, pekaru, apoteku, Kombinat aluminijuma, Rudnike Boksita… Veselin Pejović je vlasnik i dva luksuzna hotela u Budvi, odnosno Podgorici.
,,Na kursu zvanične crnogorske ekonomske agende, proširili smo djelatnost i dio našeg potencijala usmjerili ka razvoju turizma i gradnji hotelskih kapaciteta”, objašnjavao je zadovoljni vlasnik hotele Budva i Ziya nakon što je u njihovu kupovinu i rekonstrukciju uložio dvadesetak (pozajmljenih) miliona eura. Kao da ne zna da je turizam, prema globalnim ekonomskim analizama, jedna od privrednih grana sa najsporijim povratom uloženog novca. A često i veoma nesigurnim. Ali, neka to bude Pejovićeva briga.
Nama je interesantno društvo sa kojima je Pejović presijecao crvene vrpce. Na šta vas asociraju Lazar Rađenović i Miomir Mugoša?
Poznanstvo koje košta
Tvrdnje Franca Rajmera da je Veselin Pejović svoju polovinu vlasništva u Gradir Montenegru obezbijedio sa deset eura uloga i vezama na pravom mjestu koje su im omogućile da pljevaljski rudnik kupe ispod cijene, nije presedan u crnogorskim privatizacionim aferama.
Gotovo identičnu priču pričao je pred sudom u Londonu Igor Lazurenko, nekadašnji partner Zorana Bećirovića u kompaniji Bepler& Jacobson. Lazurenko je tvrdio da je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji koja je kupila budvanski hotel Avala dobio zbog prijateljskih veza sa premijerom Đukanovićem. Još pet odsto akcija pripalo mu je, naveo je Lazurenko, zbog povjerljivih informacija koje je dobio od tadašnjeg direktora HTP Budvanska rivijera Iva Armenka a u vezi privatizacije pomenutog hotela. Konačno, Bećirović je zlatnu akciju dobio nakon presude Vrhovnog suda Crne Gore da Savjet za privatizaciju mora potpisati kupoprodajni ugovor sa kompanijom Bepler& Jacobson, iako je ona bila tek drugorangirana na tenderu za prodaju Avale (sud je previdio činjenicu da je Bepler& Jacobson falsifikovala kompanijsku istoriju kako bi zadovoljila postavljene uslove tendera).
Još jedna, cinici bi rekli, porodična veza između privatizacije Avale i Šuplje stijene: Presudu na osnovu koje je hotel Avala prešao iz državnih u ruke vlasnika kompanije B&J donijela je Ana Đukanović, tada Kolarević. Njenom bratu Milu, višestrukom crnogorskom premijeru i predsjedniku vladajuće partije, pripala je 2010. čast i obaveza da, pred lokalne izbore u Pljevljima, otvori modernizovani rudnik Šuplja stijena u vlasništvu Veselina Pejovića i njegovih partnera. Eto kako je naš svijet mali.
Uticajni kumovi nijesu pomogli da se budvansko i pljevaljsko partnerstvo održi na duže staze. Ili su, zapravo, pomogli da se one sruše – na štetu onih koji su donijeli novac – a za račun prijatelja sa dobrim vezama na pravom mjestu.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU2 sedmice