Povežite se sa nama

FOKUS

VEZE PRVE BANKE I UHAPŠENIH FUNKCIONERA: Klijenti u Spuž, pare u sef

Objavljeno prije

na

Tuzilastvo---Zarko-PAvicevi

Hapšenje Žarka Pavićevića, bivšeg gradonačelnika Bara i nije neka vijest. Da je Pavićević najozbiljniji kandidat za hapšenje, i popravljanje statistike za Brisel, ili Vašington, govori se odavno. Taj je status zaslužio brojem krivičnih prijava tokom više proteklih godina. Jedan je od rekordera u prijavama tužilaštvu.

Pavićević je dugo godina vodio ZIB, koji je kontrolisao i dok je obavljao funkciju gradonačelnika. Upravo su mahinacije preko te građevinske kompanije bile povod za krivične prijave protiv njega. On se u nekim od tih prijava tereti da je oštetio gradsku kasu za milione eura. Ipak, iako su prijave protiv Pavićevića tužilaštvu podnešene još prije više godina, uz iscrpnu dokumetaciju i dokaze, on je, da se zna, saslušan tim povodom, prvu put u julu ove godine, neposredno pred hapšenja budvanskih funkcionera zbog izgradnje TQ plaze u Budvi.

Kada su 2011. zbog afere Zavala prvi put krenula hapšenja budvanskih afera i selektivno sređivanje statistike za Brisel, tumačilo se da je Pavićević, koji je već bio prilično poznat tužilaštvu, izbjegao hapšenje jer je vodio brigu o interesima partijske centrale u Podgorici, dok je tada uhapšeni bivši gradonačelnik Budve Rajko Kuljača tu opštinu stavio u službu familije Marović.

Detalj u prilog toj tezi mogao bi biti septembar 2009, kada je Pavićević pomogao da u DUP Topolica 1, na placevima koje je 2006. godine od opštine kupio premijerov brat Aco Đukanović, umjesto dvije zgrade od šest i osam spratova, budu ucrtane tri stambeno poslovne kule od 15, 16 i 17 spratova. Umjesto početnih 22.100 m2 bruto građevinske površine, Đukanoviću je tako omogućeno da sagradi čak 66.000 metara stambeno-poslovnog prostora i tako zaradi makar trostruko u odnosu na cijenu po kojoj je kupio to zemljište.

Naredne godine Pavićevićev ZIB kreditiran je preko Prve banke milionskim kreditom (1.411.849,34 eura), u vrijeme kada banka nije smjela izdavati kredite, o čemu je Monitor pisao.

Da li je to presudilo da se predmet Pavićević nakon godina izvuče iz tužilačkih fioka, tek bivši barski gradonačelnik je u međuvremenu pao u nemilost prve familije. U maju ove godine Prva banka koja je sa više miliona eura finansirala jedan od njegovih ,,uspješnih projekata” tužila je ZIB u stečaju, tražeći 2,3 miliona eura.

A upravo je taj posao sa Đukanovićima, u mnoštvu prijava protiv Pavićevića, sudeći prema odgovorima tužilaštva našem listu, bio glavni razlog zbog kog je Pavićević sada uhapšen (vidi box)!

Prema navodima Prve Pavićević je banci ostao dužan 2,3 miliona eura. Radi se o nevraćenom kreditu i potraživanjima prema kupcima stanova u zgradi koju u Baru ZIB nikada nije izgradio za državne službenike i prosvjetare. Jedini ko je uspio da sačuva novac u toj priči je Prva.

Advokat ZIB-a Danko Dragović kazao je na sudu da je Prva banka naplatila dug po osnovu mjenica koje je aktivirala i naplatila od Opštine Bar, koja je bila garant za tu transakciju. U decembru 2013. godine Prva banka je, kako bi se naplatila, najavila administrativne zabrane na plate 100 prosvjetnih i zdravstvenih radnika koji su imali rješenja za stanove u nikad završenoj barskoj zgradi A6.

Očito je: Prva banka zajednički je imenitelj svih afera u kojima se pominju do sada uhapšeni lokalni funkcioneri.

Većina tih poslova ne bi bila moguća da nije bilo novca Prve banke, milionskih kredita izdavanih na sumnjiv način i nerijetko bez prateće dokumentacije. Garancija banci za sve te poslove bile su opštinske kase, koje su nakon aktiviranja garancija izgubile milione.

Uzmimo za primjer slučaj Košljun, u kom je nedavno za zloupotrebu službenog položaja na šest godina osuđen bivši gradonačelnik Budve Lazar Rađenović.

Rađenović je osuđen jer je zloupotrebom službenog položaja oštetio opštinsku kasu za dva miliona eura. Radi se o poslu preprodaje opštinske zemlje na Košljunu, u blizini Budve. Opštinska zemlja je naprije po jeftinoj cijeni prodata Budvaninu Vidu Rađenoviću, koji je osuđen na šest mjeseci zatvora, a koji je kasnije tu istu zemlju prodao kontroverznom Palestincu Muhamedu Rašidu, poslovnom partneru premijera Mila Đukanovića za mnogo veću cijenu. Zemlja je Rađenoviću na licitaciji prodata za 1,2 miliona eura, da bi bila preprodata Rašidu za 11 miliona eura. On prema podacima pravosuđa Rađenoviću nije isplatio tu dogovorenu sumu, već samo dva miliona eura do sada.

Cijela transakcija ne bi bila moguća da nije bilo novca Prve banke. Za kredit od 1,2 miliona eura garantovala je po uobičajenom modelu – Opština Budva. Kredit je banci podmiren. Za tu transakciju tužilaštvo je teretilo direktoricu Prve Jelicu Petričević, ali je ona oslobođena krivice. Iako su na sudu vještaci ukazali na brojne nepravilnosti povezujući ih sa centralom banke, pravosuđe nije istraživalo odgovornost nadležnih u banci prve familije.

Tako je prema vje¬šta¬ku Hamidu Ša¬bo¬vi¬ću dio kredita, iz¬nos od 400.000 eura Vi¬do Ra¬đe¬no¬vić pre¬u¬zeo u cen¬tra¬li Pr¬ve ban¬ke u Pod¬go¬ri¬ci, gdje je novac is¬pla¬ćen bez ijed¬nog pa¬pi¬ra i do¬ku¬men¬ta, i to sa de¬vi¬znog ra¬ču¬na. Šabović je podsjetio da to nije moglo biti po propisima, jer se nije radilo o transakciji iz inostranstva.

Vido Rađenović, Svetozar Marović i Prva banka našli su se u centru još jedne afere. Rađenović je svjedočeći o slučaju Košljun tužilaštvu ispričao kako je to isto zemljiše, već prodato Rašidu, dao pod hipoteku za još jedan kredit u Prvoj banci od preko tri miliona eura. Banka je tim novcem navodno trebala da vrati dio novca koji je nezakonito skinula sa računa porodica Divanović i Dragović. To nije usamljena tužba protiv Prve banke zbog nezakonitog skidanje miliona sa privatnih računa.

Rađenović je saopštio da su mu Svetozar Marović, Lazar Rađenović i nekadašnji čelnici Prve banke uništili život kada su mu tražili da, zarad njihovog kredita, založi zemlju koju je prethodno već prodao… ,,Rekao sam Lazaru Rađenoviću da to ne mogu da uradim, jer su tu zemlju već kupili Arapi. On mi je rekao da se čuo sa Rašidom i da oni to nikad neće do kraja isplatiti”. Nakon toga pema tvrdnjama Vida Rađenovića poziva ga Svetozar Marović: ,,On započinje priču kako treba da pomognemo Prvoj banci da damo zemlju na hipoteku. Glava me zaboljela kako je on to sve meni ispričao, govorio je kako će to sve biti završeno i da će se ta hipoteka brzo osloboditi… Rekao sam vidjeću, ali nisam ni na šta pristao. Poslije toga opet sam Sveta vidio… Pozvao me da dođem do njega i rekao: ‘Dajte Vido, molim vas, da to završimo, neće tu biti nikakvih problema’.

Od zaključenog ugovora o kreditu, njegova firma, rekao je, dobila je ,,samo 900.000 eura” koje su uplaćene Dragovićima i Divanovićima. Gdje su tri milona završila, ne zna se.

OCCRP je u junu 2012. godine objavio da je Prva banka omogućila početni kapital za dva građevinska projekta koji spadaju među najkontroverznije u Crnoj Gori. Jedan od njih je slučaj Zavala, zbog kog su 2011. uhapšeni prvi put budvanski funkiconeri.

Ta novinarska mreža objavila je da dokumenta Centralne banke Crne Gore (CBCG) svjedoče da je banka braće Đukanović finansirala nezakonitu izgradnju na rtu Zavala uz pomoć kredita u iznosu od pet miliona eura. Kontrolori Centralne banke imali su primjedbe na ovaj kredit.

Kredit je odobren sa grejs periodom od 12 mjeseci i rokom otplate u novembru 2011. godine. Kredit je obezbijeđen hipotekom na zemljište, ali je banka prijavu o uknjiženju hipoteke podnijela sa nekoliko mjeseci zakašnjenja. Kontrolori Centralne banke su i ranije iznosili primjedbu na lošu praksu Prve u pojedinim VIP slučajevima.

Kontrolori su naknadno utvrdili da firma ne ostvaruje profit, nema protok gotovine, te da je nekoliko puta kasnila sa otplatom rate kredita. Kompanija koja je stajala iza ovog posla Zavala Invest kasnije je Prvoj banci platila milion eura za Madonin koncert u Budvi. Prema izvještajima Centralne banke, Zavala Invest je otplatila kredit početkom 2009. godine iz depozitā koje su ova firma i Astra Montenegro Trade imale u ovoj banci.

Iz tužilaštva za naš list nijesu odgovorili na pitanja da li istražuju te i druge mahinacije Prve, o kojima je opširno pisao OCCRP ali i domaći mediji. Iz Specijalnog tužilaštva nijesu pojasnili ni šta je sa drugim prijavama protiv banke braće Đukanović, poput one koju je tužilaštvu uputio MANS zbog kredita od 44 miliona eura koje je Vlada dala Prvoj, a koji je na sumnjiv način i izdat i vraćen.

Tužilaštvo se o tome nikada nije izjasnilo. Kao ni o brojnim malverzacijama vršenim preko te banke, od kredita koji je dat Opštini Budva za plaćanje koncerta Madone na Jazu, izdavanja kredita tokom zabrane kreditne aktivnosti koju je imala od CBCG, kada je recimo osim kredita uhapšenom Pavićeviću izdala kredit supruzi Brana Mićunovića u iznosu od 1,4 miliona eura, ili pet miliona eura MAT company Darka Šarića, te pranju novca Šarićevih kompanija preko Prve…

Prva familija i njena banka su još van dometa tužilaštva. Za sada, samo klijenti idu u Spuž.

TUŽILAŠTVO ZA MONITOR O HAPŠENJU ŽARKA PAVIĆEVIĆA
Oštetio gradsku kasu i pribavio milione

Na pitanja Monitora upućena Vrhovnom državnom tužilaštvu o tome zbog čega konkretno gone bivšeg barskog gradonačelnika, iz tužilaštva su odgovorili:

,,U predmetu formiranom protiv Ž.P. zbog osnovane sumnje da je učinio produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja i D.K. zbog osnovane sumnje da je učinila produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja putem pomaganja i produženog krivičnog djela falsifikovanje službene isprave, Specijalno državno tužilaštvo donijelo je naredbu o sprovođenju istrage.

Osnovano se sumnja da su osumnjičeni izvršili krivična djela u namjeri da pravnom licu Zavod za izgradnju Bara AD Bar pribave protivpravnu imovinsku korist od skoro dva miliona eura, u kom iznosu je pričinjena i šteta Opštini Bar. Osim toga, sumnja se da je osumnjičeni Ž.P. pričinio Opštini Bar i štetu u iznosu od oko 930 hiljada eura.

Sumnja se da je osumnjičeni u periodu od 2007. do 2014.godine u Baru, kao javni funkcioner , u namjeri da drugom pravnom licu Zavodu za izgradnju Bara AD Bar pribavi imovinsku korist, zloupotrijebio službeni položaj i prekoračio granice svojih službenih ovlašćenja tako što je, bez odobrenja o zaduživanju i davanju garancija Skupštine opštine Bar, zaključio ugovor o finansiranju izgradnje stambeno-poslovnog objekta u Baru, za rješavanje stambenih potreba zaposlenih u više državnih institucija. Osumnjičeni je navedenim ugovorom obavezao Opštinu Bar da će garantovati urednu otplatu kredita za izgradnju objekta A6 u Baru.

Sumnja se da je D.K., kao izvršni direktor preduzeća Zavod za izgradnju Bara AD Bar, djelujući u ime pravnog lica, pomogla osumnjičenom Ž.P. da pribavi imovinsku korist preduzeću tako što je zaključivala ugovore o bankarskim kreditima, za koje je osumnjičeni Ž.P., mimo Statuta i bez odobrenja Skupštine opštine Bar, zaključivao Ugovore o jemstvu kojim je obavezivao Opštinu Bar da će vratiti cjelokupni kredit , u slučaju da Zavod za izgradnju Bara ne bude uredno vraćao kredit.

Takođe se sumnja da je D. K. u periodu od 2010. do 2013.godine kao izvršni direktor preduzeća Zavod za izgradnju Bara AD Bar u službene isprave unosila neistinite podatke koje je ovjeravala svojim potpisom i pečatom privrednog društva.

Shodno Zakonu o odgovornosti pravnih lica za krivično djelo, istraga je pokrenuta i protiv privrednog društva Zavod za izgradnju Bara, AD Bar u stečaju, zbog produženog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja izvršenog putem pomaganja.”

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo