Povežite se sa nama

FOKUS

PROTESTI I PROCESI: Hoće li opozicija srušiti DPS ili sebe

Objavljeno prije

na

Protesti Demokratskog fronta pred Skupštinom Crne Gore dok ovaj broj Monitora ide u štampu, traju već pet dana. Dok posmatrači tvrde da se okuplja premalo ljudi, organizatori ocjenjuju da je njihova snaga u istrajnosti, ne u masovnosti.

Protest i zahtjev Fronta da bude formirana prelazna vlada koja bi organizovala fer i demokratske izbore podržala su tri nezavisna poslanika – Mladen Bojanić, Novica Stanić i Obrad Gojković. SNP protest podržava iz publike, ostatak opozicije bavi se svojim poslom.

Sila koju je vlast izvela na ulice prvog dana protesta bila je u dramatičnom neskladu sa onim što se na demontracijama događalo. Nekoliko uobičajenih političkih govora, standardne povike Milo, lopove i muziku iz osamdesetih nadgledali su ogromni kordoni policajaca do zuba naoružanih i kao u Zvjezdanim stazama opremljenih policajaca. Postrojeni su defender džipovi, kao i nekoliko smiješnih, reklo bi se od JNA naslijeđenih pa prefarbanih, policijskih borbenih vozila. Kamion marke FAP 13 unaprijeđen je kako bi dobio ulogu vatrogasnog vozila koje bi, u slučaju potrebe, kao vodeni top dejstvovalo u cilju rastjerivanja demonstranata.

Jasno je da je policijska sila služila za pokazivanje ,,snage države” i podgrijavanje straha koji su poslušni mediji pokušavali da proizvedu, pored ostalog, isticanjem ,,četničkih” detalja zabilježenih na protestima. Ministra policije Raška Konjevića niko nije pitao koliko je koštala očigledno nesrazmjerna sila izvedena na ulice Podgorice, ko je radio bezbjednosnu procjenu i da li će taj koji je loše procijenio na bilo koji način odgovarati jer je uzalud trošio pare poreskih obveznika.

Zamisao Fronta da dio demonstranata konači u šatorima ipred crnogorskog parlamenta poslužila je režimskim medijima da priču o ,,rušilaštvu” zamijene pričom o iživljavanju nad građanima glavnog grada koji trpe zbog prekida saobraćaja u jednoj od glavnih podgoričkih ulica. Funkcioner Demokratskog fronta Slaven Radunović izvinio se u međuvremenu građanima Podgorice zbog problema u saobraćaju nastalih organizovanjem protesta.

Važeća dozvola za održavanje protesta traje do subote uveče. Demokratski front predao je Komunalnoj policiji zahtjev za produženje odobrenja za postavljanje bine i pratećih objekata na bulevaru ispred Skupštine, ne zna se hoće li on biti usvojen. ,,Mi ćemo to stalno produžavati dok se ne ostvare naši zahtjevi. Očekujemo pozitivan odgovor, nema razloga da bude drugačije”, rekao je funkcioner Pokreta za promjene Koča Pavlović.

Kako objašnjavaju Monitorovi izvori iz Fronta, subota uveče može biti presudna kako za karakter, tako i za domete demonstracija. ,,Samo je pitanje kad će odlučiti da nas ‘raščiste’. Onda će se vidjeti da li smo mi dovoljno odlučni da odbranimo teritoriju koju smo oslobodili. Postoji velika mogućnost da se tada pojavi dvostruko više ljudi nego što ih je bilo na prvom protestu. Ako budemo prinuđeni da branimo ovu teritoriju, tada ćemo pokazati pravu snagu”, kaže Monitorov izvor iz Fronta. Na pitanje zašto opozicija godinama nije u stanju da pokrene veliki broj nezadovoljnih ljudi u Frontu odgovaraju konstatacijom da je nezadovoljstvo kod građana ,,kapsulirano”, te da treba vremena da se ljudi oslobode. Isključuju mogućnost da se protesti sami od sebe ugase.

Dok u Frontu vjeruju da su na pravom putu ka prvim slobodnim izborima i demokratskoj smjeni vlasti u Crnoj Gori, javnost, naročito ona koja funkcioniše na internetu podijeljena je na one koji smatraju da ovakvi protesti zapravo idu na ruku režimu Mila Đukanovića i na druge koji su, uz nabrajanje svih mana organizatora, spremni da podrže proteste.

,,Ako organizatori odustanu, neće prevariti ni mene ni nas, nego sebe, njih čeka zasluženi brodolom na izborima u tom slučaju i odlazak sa političke scene. Jasna računica”, kaže jedan od mladih ljudi koji smatra da na proteste treba otići. Oni čije mišljenje je suprotno smatraju da je riječ o ,,iskorištavanju namučenog naroda za promociju ličnih interesa partijskih vođa i spašavanje njihovih mandata, a sve pod plaštom tobožnje borbe protiv režima”, što je, kako kažu, zločin, ,,ne mnogo manji od onog đukanovićevskog”.

Jedan dio protivnika režima smatra da je besmisleno praviti bilo kakvu prelaznu vladu sa predstavnicima organizovanog kriminala i da DPS treba zabraniti, a ne davati mu demokratski legitimitet. Za to ima puno argumenata, samo fali način.

Sastavni dio protesta Demokratskog fronta je njihov poziv parlamentarnoj opoziciji da napusti parlament. Sredinom septembra ponudili su sporazum o minimumu političke saglasnosti kojim bi se politički subjekti obavezali da ni pod kojim uslovima ne-će pristati na izbore u organizaciji Vlade Mila Đukanovića, po pravi-lima i sa akterima iz afere Snimak i biti puki dekor još jednoj izbornoj pljački.

Pišući kolegama iz opozicije Front je uočio i kako treba, u najvećoj mogućoj mjeri, ostaviti po strani razlike i staviti u prvi plan ono što je zajedničko. Pri tom su sporazum pisali sami.

,,Svi opozicioni poslanici se obavezuju da će objedinjeno napustiti parlament i njegova radna tijela danom početka redovnog jesenjeg zasjedanja, sve do trenutka kada se steknu uslovi za raspuštanje ove i izglasavanje prelazne vlade, čiji bi osnovni mandat bio spro-vođenje poštenih, demokratskih izbora”, napisali su u predlogu sporazuma koji je dostavljen Demosu, SNP-u, Demokratskoj Crnoj Gori, Građanskom pokretu URA, Pokretu za Pljevlja kao i nezavi-snim poslanicima Mladenu Bojaniću i Obradu Gojkoviću.

Nezavisni poslanici jesu, ni jedna od opozicionih partija nije prihvatila da potpiše sporazum. Bojkotovaćemo, ako će i drugi – poručuju lideri opozicionih partija, svaki od njih želi da baš njegov potpis bude onaj koji će posljedni ovjeriti opozicionu slogu. Lider SNP-a Srđan Milić prihvatio je da parlament bojkotuje do daljnjeg.

Iz Demosa je ,,saopšteno da sadašnjem DF-u žele puno uspjeha na protestima kao i da će glasati za prelaznu vladu ako taj predlog stigne u parlament. ,,O bojkotu ćemo odlučiti autonomno na osnovu prestojeće političke dinamike. Ako treba već u jesenjem periodu, a nakon završnih bilansa protesta. Pokretanje krupnih opozicionih inicijativa Fronta putem medija i preko mikrofona na protestima, bez pokušaja neposredonog, ravnopravnog, demokratskog dogovora, ne smatramo adekvatnom metodom”, kazali su u Demosu.

Očigledno je da Demokratski front pokušava da preuzme ulogu svojevrsnog lidera u opoziciji i da sve ostale stavi u poziciju da im se priključe ili ne priključe. Ostale opozicione partije ne žele da Frontu dopuste liderstvo smatraju da mu ono, na osnovu snage u biračkom tijelu ne pripada. Ama baš niko od opozicionih prvaka nije u stanju ni da pomene činjenicu da je na prošlim izborima rasuto oko deset hiljada opozicionih glasova. Za toliko se u Crnoj Gori uveliko pobjeđuje ili gubi.

Impresivno je kako DPS izgubljene izbore pretvara u impresivne pobjede i kako opozicija, suštinski, malo cijeni ogromno povjerenje koje od građana na izborima dobija. U oktobru 2012. vladajuća koalicija je osvojila 165.380 glasova. Demokratski front je imao 82.752, SNP 40.709, a Pozitivna 29.885 glasova. Ukupno: 152.716.

O formiranju Vlade sa Milom Đukanovićem na čelu odlučila je Bošnjačka stranka sa 15.124 glasa. Pomoć ostalih partija manjinskih naroda DPS-u je bila dobrodošla, ali ne neophodna.

U međuvremenu DPS i prateće službe radili su punom parom. Barem po jednom pocijepan je svaki politički subjekt u Crnoj Gori, uključujući i koalicionog partnera.

Sad Ranko Krivokapić, predsjednik parlamenta i SDP-a zaziva ,,opozicione kolege” da se vrate u parlament ,,te da dijalogom i dogovorom dođu do povjerenja u izborni proces”. Istovremeno tvrdi da su, iako održani uz djelimičnu primjenu novih izbornih zakona,

,,lokalni izbori bili dalja degradacija izbornog procesa”.

,,Ako sada ponovno kroz incijativu SDP-a ne uspjemo u parlamentu da kroz tijelo za kontrolu izbornog procesa povratimo povjerenje, i ako bi se nastavila politička korupcija kao u Budvi nedavno u njenoj Skupštini, a korupcija postane i zvanična politika Vlade, onda tehnička vlada postane jedna od političkih opcija”, kazao je ovih dana Krivokapić. I Đukanović i odbjegli ministri više puta su mu jasno poručili da ne sumnjaju u sopstveni legitimitet, Krivokapić zna da puca praznom puškom i da u parlamentu, zahvaljujući Pozitivnoj Crnoj Gori, sve i kad bi Mašan prelomio u glavu ne postoji većina koja bi izglasala nepovjerenje Vladi.

Teško je oteti se utisku da su zbivanja u opoziciji haos koji kontroliše vlast. Ako ne drugačije, uz pomoć opozicione nespremnosti za međusobnu saradnju. To traje već decenijama. Opozicija nije u stanju da građane uvjeri da može biti bolja od vlasti koja pljačka, krade na izborima i obezbjeđuje životni standard u kojem prosječna plata iznosi 477 dok potrošačka korpa košta 805 eura.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SUOČAVANJE SA KRIZOM: Između strahova i obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima

 

Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.

Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.

Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.

Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.

Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.

Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.

Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.

Lubenica i mladi krompir, u jednom momentu. Prema podacima Monstata, za četiri mjeseca ove godine (januar – april) uvezli smo hrane i živih životinja u vrijednosti od 165,2 miliona eura. Na listi su meso i mesne prerađevine (34,2 miliona), mliječni proizvodi i jaja (18,1 milion), voće i povrće (25,4 miliona), žitarice i proizvodi od žitarica (25 miliona), riba i prerađevine od ribe (5,7 miliona)… U istom periodu izvezli smo hranu vrijednu 7,9 miliona. Od toga, mesa i prerađevina od mesa za nešto manje od šest miliona. Ostalo je uglavnom, sića. Uz poneki kuriozitet, tipa da nam je izvoz proizvoda iz kategorije kafa, čaj, kakao i začini bio 40 odsto vredniji od izvoza voća i povrća (sve skupa 1,1 miliona).

Vlada je, paralelno, na početku mandata parlamentu predložila Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi. Iako tim propisom nije precizirano na koje proizvode se on odnosi, a na koji način Vlada može ograničiti cijenu nekog proizvoda, prijedlog je dobio potrebnu većinu. Suštinske zamjerke imao je samo poslanik Genci Nimanbegu, pitajući se da li se vraćamo na ekonomsku politiku iz doba socijalizma, kada je država određivala i ograničavala cijene proizvoda, ne mareći na tržišne tokove: „Ovaj zakon je jedan od niza populističkih zakona koji su doneseni ili predloženi u Skupštini od 2020. godine i koji su veoma teško, čak i nemoguće primjenjivi. Ne želim poslati poruku da sam protiv ovakvog zakona, ali na tržištu nemate empatiju.”

Ministar Đurović je objasnio da Vlada nije htjela da precizira listu proizvoda od posebnog značaja, kako ne bi sebi ograničavala prostor za djelovanje. „Kada su u pitanju vrste mjera, to mogu biti određivanje maksimalne maloprodajne cijene, određivanje fiksne cijene proizvoda, ograničavanje marži i vraćanje cijena na prethodni nivo i slično. Ovakva ograničenja postoje u svim zemljama regiona i mnogim zemljama Evropske unije”, pojasnio je Đurović.

Ove nedjelje svjedoci smo prve primjene tog zakona. Vlada je trgovcima ograničila maržu koju mogu zaračunavati prodajući brašno, ulje, šećer i so na pet, odnosno, sedam odsto. Dok su jedni računali koliku nam to uštedu može donijeti (dosta neizvjesna matematika), drugi su iskazali bojazan da se takvim odlukama mogu proizvesti nestašice – trgovci neće biti stimulisani da nabavljaju robu na kojoj ne mogu zaraditi, uz opasnost da se dio ranije nabavljenog preseli na crno tržište. Tamo gdje zarada nije ograničena.

Iz Vlade ubjeđuju da se tako nešto neće desiti pošto je odluka, kažu, donijeta u dogovoru sa privrednicima. Već traju razgovori predstavnika Vlade i velikih trgovačkih lanaca, kako bi se u njihovim magacinima pronašlo mjesto za skladištenje brašna, ulja, šećera… koje bi država nabavila (opet uz njihovu pomoć) u cilju stvaranja određenih zaliha, za tri do šest mjeseci, i tako preduprijedila moguće nestašice o kojima se govori i među gostima lokalne kafane i u sjedištu Ujedinjenih nacija i Svjetske banke.

Hranu nije dovoljno kupiti, treba je i sačuvati (skladištiti) dok se ne iznese na trpezu. Crna Gora nema adekvatna skladišta. Prije 19 godina, tadašnja vlast odlučila je da se odrekne „prevaziđenog i skupog” održavanja robnih rezervi hrane i goriva, kojim bi se mogle preduprijediti krizne situacije – od ekstremnih poremećaja na tržištu, preko elementarnih nepogoda do ratnih sukoba. Pošto je ukinuta Direkcija za robne rezerve, njena skladišta za hranu i gorivo su, uglavnom, prodata ili zapuštena. I sad ih nema.

Ako se za hranu država nekako i može snaći, ispomažući se skladišnim kapacitetima koje imaju Voli, Idea, Aroma, Laković… problem sa skladištenjem goriva je mnogo ozbiljniji. Na tom smo terenu mnogo osjetljiviji na eventualne nestašice i, prema sadašnjim najavama – neizbježna, poskupljenja.

Izvjestan je rast cijena goriva i do tri eura, a to će „lančano” podići i ostale cijene, izjavio je nedavno direktor Uprave za ugljovodonike pri Ministarstvu kapitalnih investicija Marko Adžić. „Prevoznici i taksi udruženja teško da će moći da izdrže te nalete, osim onih koji imaju električna vozila. Takođe, pominje se da može doći i do nestašice goriva na tržištu“, kazao je on portalu Invetitor, ukazujući na potrebu obnove robnih rezervi.

Crna Gora se trenutno, kada je u pitanju skladištenje naftnih derivata, oslanja na silose koje Jugopetrol i Montenegrobonus posjeduju u Luci Bar. Riječ je o skladišnom prostoru od 116.000 kubnih metara. Ali, nijesu sva skladišta (silosi) u upotrebljivom stanju. Nadležni su, ipak, optimisti. „Naš terminal u Baru radi punim kapacitetom i kao takav zadovoljava potrebe Crne Gore”, saopštio je prvi čovjek Jugopetrola Vasilis Panagopulos. „Problema u snabdijevanju Crna Gora za sada nema. Crna Gora je stabilno tržište i Jugopetrol pažljivo prati trenutnu situaciju na međunarodnom nivou u sektoru energetike. Kao što je poznato, snabdijevamo se isključivo iz Grčke, iz Hellenik Petroleuma (većinski vlasnik Jugopetrola – prim. Monitora)”.

Prije privatizacije Jugopetrola i odluke o ukidanju Direkcije, Crna Gora je na raspolaganju imala i skladišne terminale u Lipcima (Bokokotorski zaliv) i Bijelom Polju, ukupnog kapaciteta za skladištenje oko 35.000 kubnih metara benzina i(li) dizel goriva. Oni su, u međuvremenu, zaboravljeni i, po svoj prilici, devastirani.

Na njih su, nedavno, podsjetili iz opozicionog DF-a, ukazujuću na sudbinu terminal u Bijelom Polju. „Vrhunac zloupotreba bila je odluka Vlade DPS-a i satelita da bivše vojno skladište u Bijelom Polju kapaciteta 21.000 m3 predaju na korišćenje Opštini Bijelo Polje za 1 euro na 99 godina, i to sve za vrijeme vladavine opštinom njihovog šerifa Tarzana Miloševića. „Skladište je u periodu predaje Opštini Bijelo Polje bilo potpuno funkcionalno i ispravno. Ovo skladište Opština sada koristi za parkiranje vatrogasnih vozila, odlaganje otpada, a jedno vrijeme je svoja sredstva u njemu skladištila i kompanija Franca.

Iz DF-a su navode potkrijepili i računicom: „Da je država početkom 2020. godine, kada je cijena nafte bila na decenijskom minimumu, kupila i uskladištila ove količine kao robne rezerve, a što je naravo logika svake odgovorne vlasti, tada bi za to izdvojila manje od 25 miliona evra. To je količina koja je po bilansima potrebna za pet mjeseci Crnoj Gori, a sada bi imala trostruko veću vrijednost”. Naknadna pamet?

Slična računica može se napraviti i za početak 2021. (u oba slučaja pod uslovom da su skladišta bila u upotrebljivom stanju)… Uglavnom, aktuelna Vlada je primorana da razmišlja u tom pravcu. Mada bi bilo dobro da to radi brže.

Iako se o obnovi robnih rezervi govori od izbijanja pandemije korone (mart 2020) tek sljedeće nedjelje, treća Vlada od tada, raspisaće javni poziv za izbor nezavisnog konsultanta koji će uraditi studiju opravdanosti njihovog formiranja. „Kada analiza bude završena, pitanje je koliko će to da košta i da li naš budžet može da izdrži takvo ulaganje”, kazao je ministar Goran Đurović.

Slično razmišlja i ministar Joković: „Trebalo bi formirati državne robne rezerve uz prethodno urađenu stručnu analizu s ciljem da naša država obezbijedi rezerve osnovnih namirnica za barem tri mjeseca.”

Vratimo se naftnim derivatima. Krivokapićeva vlada je u aprilu prošle godine pripremila nacrt zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Taj dokument predviđa formiranje strateških rezervi (prosječni tromjesečni uvoz ili dvomjesečna prosječna potrošnja), mada ne precizira gdje bi se one čuvale. O tome je, naknadno, trebala da odluči Vlada. Međutim, Vladin prijedlog nije stigao na dnevni red parlamenta. Sada, nova vlada priprema novi zakon sa istom namjenom. I planom da bude usvojen krajem godine.

Neke rokove smo već ispustili. Kao članica evropske Energetske zajednice Crna Gora se obavezala, prije deset godina, da će najkasnije u januaru 2021. urediti pitanje održavanja minimalnih rezervi sirove nafte i naftnih derivata. Slične obaveze imamo i u pregovaračkim poglavljima sa EU, samo su rokovi nešto drugačiji (uskoro ističu).

Prema energetskim bilansima koje je usvojila prethodna vlada, naftni derivati čine blizu polovine (48 odsto) ukupnih izvora energije koji se koriste u Crnoj Gori. Prema tom bilansu, za normalnu potrošnju u državi ove godine mora se obezbijediti 391.000 tona naftnih derivata. Njihovu vrijednost, u ovim uslovima, nemoguće je izračunati. Važno je da može da se kupi.

„Brinemo da će poskupljenje hrane povećati siromaštvo u Crnoj Gori. Predviđa se da će stopa siromaštva biti 15,6 odsto u 2022. godini”, poručila je sredinom aprila Asli Demirguč Kunt, glavna ekonomistkinja Svjetske banke za Evropu i Centralnu Aziju. To je svaki šesti stanovnik ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DAVIDOVIĆ I KOSTIĆ KANDIDATI ZA KUPOVINU ŽELJEZARE I BUDVANSKE RIVIJERE: Bože spasi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali mogu samo da strepe ili se nadaju da će sve izaći na dobro

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović naumio je da kupi Željezaru od turskog Toščelika. Samo da se nađu oko cijene – Nikšićanin je spreman da plati oko 15, a Turci traže 25 miliona. Pregovorima pokušavaju doprinijeti radnici Željezare, Vlada i, možda, predsjednik države Milo Đukanović. Njega su željezarci molili da se zauzme kod  prijatelja Redžepa Erdogana ne bi li vlasnici Toščelika snizili cijenu svoje imovine u Nikšiću. Pregovori traju.

U Budvi je priča drugačija. Kompanije pod kontrolom Miodraga Kostića, srpskog biznismena crnogorskih korijena (njegovi su kolonizirali iz Nikšića u Vrbas) objavili su javni poziv za preuzimanje akcija Hotelske grupe (HG) Budvanska Rivijera i preduzeća Sveti Stefan Hoteli. To je njihova zakonska obaveza nakon što su, trgovinom na berzi, došli u posjed više od 30 odsto akcija dva budvanska preduzeća. Poziv je otvoren tri nedjelje.

Više od 50 odsto akcija tih preduzeća vlaništvo je državnih fondova koje kontroliše Vlada. Kada bi prihvatila Kostićevu ponudu država bi prihodovala više od 60 miliona, što ne izgleda kao pretjerano veliki novac za imovinu o kojoj je riječ. Opet, nema sumnje da bi preduzeća sa novim vlasnikom poslovala bolje, vjerovatno uz veću korist za lokalnu zajednicu a, možda, i za državu.

Sva je prilika, ipak, da će Vlada javni poziv iz MK Grupe, ove rede, prećutati. „Vlada apsolutno nije donosila nikakvu odluku po tom pitanju”, saopštio je novinarima ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. ,,To zahtijeva jednu temeljnu analizu i jasno definisan pristup i mislim da u roku od tih 20 dana mi nećemo izlaziti sa stavom da ćemo prodati ili nećemo prodati (državne akcije)“. Izvjesno je da se priča na tome neće završiti.

Interesovanje dvojice potencijalnih kupaca za kompanije u Nikšiću i Budvi nije od juče.

Davidović bi, nađe li zajednički jezik sa vlasnicima Toščelika, u Željezaru ušao četvrti put. Konačno, na velika vrata – kao vlasnik. U vrijeme SFRJ-a, proveo je  12 godina u Institutu za crnu metalurgiju. Odatle se, prije tridesetak godina, otisnuo u svijet bezbjednosnih struktura, (i)legalnog biznisa i politike. U Željezaru se vratio, da je spasi nakon neuspjele privatizacije, 2003. Održao je proizvodnju i isplaćivao plate dok država nije pronašla nove vlasnike. Ta ga je operacija, tvrdio je, koštala oko 3,5 miliona eura gubitka.

Priča se ponovila 2011. Opet su strateški investitori otišli iz Nikšića. Ponovo DPS Vlada nije imala rješenje. I nanovo je Davidović žrtvovao svoj novac i vrijeme (gubitak četiri miliona, saopštio je) dok tadašnji premijer Igor Lukšić i njegovi saradnici nijesu doveli Toščelik. Da za 15 miliona i pregršt neispunjenih obećanja kupi imovinu Željezare koja je u međuvremenu bankrotirala (Davidović je održavao proizvodnju na osnovu Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji potpisanog sa stečajnom upravom). Bio je zainteresovan i za kupovinu, ali je, kaže, povukao ponudu kada su ga iz Vlade ubijedili da je za Nikšić bolje da Željezara dobije stranog vlasnika, pozicioniranog u industriju proizvodnje čelika.

Sad se čeka četvrta sreća. U međuvremenu, Miodrag Davidović bio je načelnik CB  Nikšić (prema tvrdnjama Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu – uključen u vojne aktivnosti koje su prethodile krvavom raspadu SFRJ-a). U SAO Trebinju, pod komandom Božidara Vučurevića, nosio je titulu ministra trgovine. Umalo, kaže, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti. Trgovao je gorivom, vinom i rakijom, bavio se građevinarstvom, obnavljao crkve i manastire, navodno švercovao cigare, naftu i oružje. Jednom su ga mučki prebili (u Nikšiću) a jednom ranili (u Beogradu, dok je sjedio sa Joanikijem Mićovićem, sadašnjim mitropolitim) NN izvršioci. Finansijski je pomagao DPS, SNP Momira Bulatovića, DF,  pokret Da svako ima (neformalnu koaliciju prosrpskih stranaka koje nijesu bile članice DF-a). I, sa svakim se zavadio, manje ili više. Kao osnivač i predsjednik Narodnog pokreta izašao je na prošlogodišnje lokalne izbore u Nikšiću i osvojio jedan mandat.

Miodrag Kostić je, nakon sloma kocerna Agrokor Ivice Todorića i djelimičnog povlačenja Miroslava Miškovića (Delta), jedan od najuticajnijih i najbogatijih biznismena na Balkanu, sa razgranatim poslovima u poljoprivredi, finansijama i hotelijerstvu. Američki Forbs je njegovu imovinu, prije pet godina, procijenio na preko 500 miliona dolara, a od tada je Kostić svoje poslove proširio.

,,Kostić je preuzeo AIK banku, a onda preko nje je kupio imovinu grčke Alfa banke, a zatim je ušao i na EU tržište kupovinom slovenačke Gorenjske banke”, sumirao je zimus beogradski Danas. ,,U hotelijerskom biznisu posjeduje dva Kempinski hotela sa pet zvjezdica, u Portorožu i Istri, udio u aerodromu u Portorožu, Hotel Grand na Kopaoniku, Hotel Šeraton u Novom Sadu i oko 30 odsto udjela u šest hotela Budvanske rivijere, i hotelima Sveti Stefan i Miločer u Crnoj Gori”.

Novinari Danasa podsjećaju da je Kostić novac uložio i u gradnju vjetroparkova u Srbiji sa italijanskom firmom Fintel. ,,I dalje je jedan od najvećih latifundista u Srbiji jer njegovi traktori obrađuju 15.000 hektara zemlje u Vojvodini i njegove firme čine četvrtinu poljoprivrednog izvoza Srbije, odnosno izvezu oko 300 miliona eura robe svake godine”.

Imao je velike poslove u Ukrajini (proizvodnja i skladištenje žitarica i mesa) iz koje se povukao 2017. Njegova ćerka Dajana udata je za sina Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca (uoči rata njegovu imovinu Forbs je procjenjivao na 7,5 milijardi dolara). Ahmetov je vlasnik i  danas svjetski poznate čeličane Azovstal u Mariupolju.

Opstaju sumnje da je, u vrijeme kada je Ahmetov podržavao proruski režim u Kijevu (a podržavao je, izgleda, svaki) i zbog toga pao u nemilost Zapada, dio njegovih evropskih poslova vođen preko filijale MK Grupe u Amsterdamu.

Ni Kostić nije operisan od političkog uticaja.

,,Kostić se u Novom Sadu, devedesetih, nije krio kada je ručavao i s Jovicom Stanišićem, šefom Miloševićeve tajne policije, i Miloradom Vučelićem, ideologom Miloševićevog propagandno-zabavnog aparata, dok se istovremeno nije krio ni kada je večeravao sa Zoranom Đinđićem ili Nenadom Čankom”, pisao je Dimitrije Boarov u nedjeljniku Vreme 2003. godine.

Kasnije smo u ozbiljnim beogradskim medijima mogli pročitati i sljedeće: Prijatelj pokojnog Đinđića, Kostić je bio jedan od šestorice koji su iz crkve Svetog Save iznijeli lijes ubijenog premijera, a vjenčani je kum Nenada Čanka, koji ga je postavio za svog ekonomskog savjetnika. Poslije se približio DSS-u kada je ova partija bila na vlasti, a zatim je počeo saradnju i sa SNS-om. Partiji Aleksandra Vučića je, na Kostićevu urgenciju, AIK banka dala ,,kredit” od 3,5 miliona eura. ,,Taj zajam niti se vraća, niti neko uopšte i pomišlja da traži pare nazad, ali zato se zauzvrat dobija bezrezervna politička, policijska i pravosudna zaštita”, tvrde Kostićevi oponenti iz Udruženja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A Danas podsjeća da je Kostić široj javnosti postao poznat kada je 2002. kupio tri srpske šećerane za po tri evra (doslovno). ,,Ovu privatizaciju ispitivala je i policija 2014. godine, ali nije pronađeno ništa sporno”.

Kostić nema pretjerano razvijene poslove u Crnoj Gori. Mada, godinama, ne krije da je zainteresovan za kupovinu Instituta Simo Milošević i Budvanske rivijere.  Dio svojih planova predstavio je, u Vijestima, prije pet godina.

,,Smatramo da iskustvo i kapaciteti MK Grupe i Strateksa mogu osigurati transformaciju Budvanske rivijere. Potpuno smo svjesni činjenice i izgleda nam logično da Vlada želi da zadrži Sveti Stefan i Miločer u svom vlasništvu, a svoje mjesto vidimo u ulaganjima u preostalom dijelu hotelskih kompleksa”, objašnjavao je Kostić. ,,Ukoliko se pak razvojni projekat ove hotelske grupe zasniva na sumanutim građevinskim radovima i beskrajnoj novogradnji dodatnih kvadrata radi dalje prodaje i brze zarade, u tom slučaju MK Grupa nije zainteresovana za svoje učešće”.

I Miodrag Davidović ima razvojne planove vezane za Željezaru. Aktuelizovao ih je zimus, kada je postalo izvjesno da Turci neće nastaviti proizvodnju prekinutu prošle godine. Njegov Neksan je zainteresovan da kupi Željezaru, sam bez ino partnera, ustvrdio je Nikšićanin nekoliko dana pred pad Vlade njegovog kuma Zdravka Krivokapića: „Ne treba nama niko da vodimo Željezaru. Zainteresovani smo za preuzimanje Željezare, kao i za još nekoliko firmi u Crnoj Gori, ali situacija sa Vladom je takva da nemamo sa kim da razgovaramo”, požalio se Davidović Danu.

Priča je do danas modifikovana, pa Davidović govori o svojim partnerima iz Njemačke: ,,Mislim da nije kasno za spas ove fabrike, a u njoj mora raditi najmanje 500 ljudi. Mi smo identifikovali problem i nudimo formulu kako da spasimo Željezaru na legalan način… U Nikšiću treba da se proizvode kvalitetni čelici, to je Neksan radio ranije i bukvalno toplu robu izvozio na zapadnoevropsko tržište. Ovu fabriku niko ne može bolje voditi od Nikšićana…”.

Davidovićev problem ostaje cijena. Traženih 25 miliona je mnogo za onoga čiji je plan da Željezara radi. ,,Ali ako neko dođe da izreže Željezaru sigurno da će izvući taj novac…”, požalio se nakog prvih pregovora sa predstavnicima Toščelika, koji su održani uz posredovanje Ministarstva ekonomskog razvoja.

Vlasnik Neksana ponudu, ipak, nije odbio. Možda očekuje pomoć države. Radnici su, bezrezervno, i ovog puta na njegovoj (i svojoj) strani. Spremni da pretjeraju preko granice zakonom dozvoljenog. ,,Jedan od načina radikalizacije naših protesta je zabrana ulaska Toščeliku u prostorije fabrike i svima od 25 radnika koji su ostali zaposleni”, kazao je jedan od predstavnika radnika koji se, s razlogom, plaše najavljenog otkaza. Takva bi radikalizacija, međutim, komplikovala poziciju Vlade. Posebno u očima inopartnera i potencijalnih investitora. Zato makar državni zvaničnici ne smiju zaboraviti da sadašnji vlasnici Željezare imaju pravo da sa svojom imovinom urade ono što misle da je za njih najbolje. Svidjelo se to nama ili ne.

Tim prije što od Davidovića nijesmo čuli zašto računa da bi, ovog puta, njegov angažman u Željezari bio isplativiji od prethodnih. Dok su nadležni, nama i njemu, dužni informaciju o cijeni struje koja bi napajala Željezaru. Da li bi to bila ista cijena zbog koje je Veselin Pejović ugasio proizvodnju u KAP-u? Ili neka druga, gdje bi EPCG i država, kao njen vlasnik, bili na gubitku?

Konačno, možda Davidoviću ne smeta da svoj novac troši održavajući nerentabilnu proizvodnju najveće fabrike u svom Nikšiću. Za razliku od Kostića, Forbs nije procjenjivao njegovu imovinu. Ali smo neke, nezvanične, podatke mogli crpiti sa stranica crne hronike.

U vrijeme raskola u DPS-u Davidović je uhapšen pod optužbom da je švercujući cigarete iz DKP-a utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Uoči suđenja, abolirao ga je kum Momir Bulatović, posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.

Nešto prije njegovog drugog spasilačkog pohoda u Željezaru, mediji su pisali o tužilačkoj istrazi šverca goriva u kojoj su, navodno, učestvovali kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i nikšićki Neksan, a u kome je država oštećena za 20 miliona eura nenaplaćenih akciza i poreza. Na tome se završilo.

I početkom godine je iz tužilaštva stigla potvrda informacija da se provjerava aranžman Neksana i Plantaža, u kome je državna firma prodala 3.000.000 (tri miliona) litara vina po cijeni od 43 euro centa za litar (bez PDV-a), bitno nižoj od vrijednosti grožda potrebnog da se to vino prizvede, ali i od ranijih  ponuda drugih potencijalnih kupaca (navodno je makedonski Tikveš jesenas nudio 80 centi za to isto vino). Ni tu nema novih informacija.

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali možemo samo da strepimo ili se nadamo da će sve izaći na dobro.

 

Pare nisu problem

Iako je, kako kaže, u dva navrata izgubio ozbiljan novac, Miodrag Davidović je opet spreman da investira, ili dotira, ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari.

Miodrag Kostić svoju filantropiju iskazuje drugačije. Pomenućemo samo dva primjera vezana za Crnu Goru.

Sredinom 2019. MK Grupa je Crnoj Gori darovala kuću u centru Vrbasa, površine 430 kvadrata poslovnog prostora uz 850 kvadrata dvorišta. Poklon je, u ime države, primio tadašnji ambasador Branislav Mićunović.

Krajem prošle godine MK Grupa je, u okviru svog projekta Podrška porodici, sedam bolnica u regionu (Cetinje, Dedinje, Ljubljana, Zagreb, Gradiška, Sarajevo i Prijedor) pomogla sa ukupno 700.000 eura, kako bi unaprijedili uslove u svojim porodilištima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

AFERA TELEKOM: Optužnica koja je morala pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluka suda da  za aferu Telekom oslobodi Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića, bivše direktore Telekoma, očekivana je, nakon što se crnogorsko tužilaštvo u tri mandata svojski potrudilo da, prvo, što duže izbjegne podizanje optužnice, a onda i da je postavi tako da oslobodi Đukanoviće svake odgovornosti, a potom i njihove pomagače

 

Crnogorsko pravosuđe oslobađajućom presudom okončalo je još jednu veliku aferu koja je vodila do vrha vlasti, odnosno porodice Đukanović. Odluka suda očekivana je, nakon što se crnogorsko tužilaštvo u tri mandata svojski potrudilo  da, prvo,   što duže izbjegne podizanje optužnice, a onda i da je postavi tako da oslobodi Đukanoviće svake odgovornosti, a potom i njihove pomagače.

Prethodne sedmice sutkinja Višeg suda Evica Durutović donijela je oslobađajuću presudu za Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića, bivše direktore nekadašnje državne kompanije Telekom. Sud ih je oslobodio krivice da su zloupotrebom položaja sebi tokom privatizacije Telekoma pribavili 2, 3 miliona eura preko of-šor kompanije Rawleigh Trading SA.

Optužnica protiv Ivanovića i Obradovića, koju je prije nekoliko godina podiglo Specijalno tužilaštvo na čelu sa bivšim tužiocem Milivojem Katnićem, nije dostupna javnosti, kao ni tek donešena oslobađajuća presuda u ovom slučaju. Međutim, ono što se moglo čuti tokom suđenja, od sutkinje Durutović, kao i Ivanovića i Obradovića, i njihovog  branioca, ukazuje da se sud, zahvaljujući tako postavljenoj optužnici, bavio detaljima koji ne samo da nijesu mogli rasvijetliti na sudu aferu Telekom, nego su je, morali dovesti do – oslobađajuće presude.

Američke finansijske institucije nedvosmisleno su  još prije deceniju utvrdile da je tokom privatizacije nekadašnje uspješne crnogorske državne telekomunikacione kompanije postojala korupcija, te da je Mađar telekom, koji je 2004. kupio Telekom, za tu kupovinu, koja mu je donijela brojne povlastice i monopol na crnogorskom tržištu, platio 7, 3 miliona eura crnogorskim vlastima. Crnogorsko pravosuđe je godinama guralo slučaj pod tepih, da bi ga bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, prije nekoliko godina sveo na optužbe da su Obradović i Ivanović, nekadašnji direktori Telekoma, zloupotrebom položaja sebi tokom privatizacije obezbijedilli 2, 3 miliona eura. To nikada nije ni bila tvrdnja američkih finansijskih institucija.

Američka komisija za hartije od vrijednosti (SEC) utvrdila je da je  Mađar telekom,  platio 7, 3 miliona eura mita tadašnjim crnogorskim vlastima,  između ostalog, preko ,,sestre najvišeg zvaničnika” (Ana Đukanović),  te drugih posrednika. Mito je, kako je utvrdila SEC, plaćen preko četiri lažna konsultantska ugovora potpisana nakon prodaje Telekoma, između te kompanije i Mađar telekoma. Vlasnici  tih of-šor komanija do danas nijesu poznati javnosti.  To je jedno od ključnih pitanja. Ko je primio novac, za šta,  i gdje je taj novac završio. Time se crnogorsko pravosuđe u okviru ove optužnice nije bavilo.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo