Cetinje je kroz svoju kulturnu istoriju dalo brojne likovne velikane, autore koji su oblikovali vizuelni identitet Crne Gore i uspostavili njene estetske mjere. U toj plejadi imena, Smail Smajo Karailo stoji prirodno i postojano  ne kao izuzetak, već kao potvrda kontinuiteta

Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. Ali ostanu  njihova djela, koja śedoče o njihovoj snazi, često više nego skromni naslovi u kojima je tek zabilježeno da je neko umro ili „preselio na bolji svijet“. Izuzetnih slikara, što bi rekli moji Cetinjani, često se śetimo tek kada „pasa“,  kada prođe. To pokazuje kakvi smo i koliko zaista držimo do svojih velikih, svijetlih imena. Tek nakon odlaska počinjemo da gledamo pažljivije. Platna, koja smo mimoišli, odjednom traže pogled. Smrt slikara zato ne donosi kraj dijaloga. Naprotiv. Ona ga otvara. Slika postaje mjesto susreta onih koji dolaze poslije, jedini jezik koji više ne može biti prekinut.

Kod Smaila-Smaja Karaila taj trenutak ne donosi dramatičan prekid, već gotovo asketsko preuzimanje slike od strane vremena. Njegova platna ne nose patos oproštaja, niti potrebu za završnom izjavom. Ona su već za života bila oblikovana kao prostori spremni da opstanu bez prisustva ruke koja ih je stvorila. Karailova djela funkcionišu kao memorijali egzistencije, lišeni naracije, ali ispunjeni suštinom trajanja.

Bez obzira na nagrade, državna priznanja i profesorsko-pedagoški rad, ostaje i gorčina što kao društvo za života Smaila Smaja Karaila nijesmo učinili više. Kod nas, nažalost, mnogo toga počiva na pojedincima i entuzijastima, a ne na institucijama. O Smaju su pisali vrsni istoričari umjetnosti i majstori pera likovne i književne kritike Ljiljana Zeković, Marko Špadijer i brojni drugi, ali njegov život i stvaralaštvo teško da bi stali u okvire jednog teksta. On je uostalom, odavno, još za života, prerastao mjeru likovnih kritika. Pripadao je onoj rijetkoj vrsti stvaralaca koji nijesu gradili samo opus, već su oblikovali etički prostor umjetnosti. Ova gorčina o kojoj je riječ nije optužba, već uvid u stanje društva koje se prečesto oslanja na pojedince, a prerijetko preuzima odgovornost kao zajednica. U takvom ambijentu umjetnik nerijetko ostaje prepušten sopstvenoj snazi, strpljenju i unutrašnjoj etici, dok priznanja dolaze kasno ili nedovoljno snažno.

Rođen na Cetinju 15. decembra 1940. godine, Karailo je iz Prijestonice ponio ne samo pripadnost, već i samu suštinu, ośećaj mjere, dostojanstva i unutrašnje discipline. Cetinje je bilo njegovo trajno ishodište,  polazna tačka, ali i završna sintagma njegovog stvaralačkog puta. Bio je cetinjski slikar u najdubljem, duhovnom značenju te riječi.

Cetinje je kroz svoju kulturnu istoriju dalo brojne likovne velikane, autore koji su oblikovali vizuelni identitet Crne Gore i uspostavili njene estetske mjere. U toj plejadi imena, Smail Smajo Karailo stoji prirodno i postojano  ne kao izuzetak, već kao potvrda kontinuiteta. Njegovo slikarstvo ne traži poređenja da bi se potvrdilo. Ono pripada toj liniji po likovnoj formi kojom govori, po ozbiljnosti s kojom gradi sliku i po odgovornosti prema prostoru iz kojeg je poteklo.

Za razliku od mnogih koji su u velikim centrima tražili potvrdu, Karailo je svoju umjetničku snagu crpio iz unutrašnje sintagme Cetinja. Upravo u tom kontrastu  između ljepote Prijestonice i velikih estetskih dometa njegovog opusa  ogleda se njegova posebnost. Cetinje mu nije bilo ograničenje, već mjera. Centar iz kojeg se njegov likovni svijet širio prema univerzalnom.

Karailova slika ne traži pažnju agresijom boje niti spektaklom motiva. Ona se obraća slojevitošću i unutrašnjom napetošću. Njegov izraz se kreće između figurativnog i apstraktnog, ali nikada ne gubi dodir sa stvarnošću. To je slikarstvo meditacije, u kojem se prostor ne prikazuje, već promišlja, a figura se ne opisuje, već naslućuje. Posebno mjesto u njegovom radu zauzima odnos prema prostoru Crne Gore. Krš, kamen, svjetlost i ogoljeni pejzaž kod Karaila su svojevrsni prikazi egzistencijalne kategorije.

U etičkom smislu, Smail Smajo Karailo nije pravio razliku između života i rada. Njegova skromnost nije bila poza, već stanje duha. Njegova posvećenost bila je istrajna i duboko autentična. U tome leži njegova trajna vrijednost. U dosljednosti, u odbijanju improvizacije i u nepokolebljivoj vjernosti slici kao moralnoj obavezi.

Danas, kada ga više nema među nama, ostaje njegova slika. Ali i nešto možda još važnije – način. Cetinje, a s njim i Crna Gora, izgubili su jednog od svojih nenametljivih čuvara, ali su dobili trajni znak da se kultura ne gradi samo djelima, već i karakterom.

Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Halid Bešlić je bio oštrouman, radoznao, nezatvoren u svijet svoje profesije pjevača, čovjek ogromne emotivne i socijalne inteligencije. Iz tog osmjeha i plavetnila pogleda izranjao je dječak koji je u romanijskim zorama i sutonima, upijao snagu ljudskosti. I korakom pobjednika krenuo ispod zvijezda sa svoga Knežak izvora da djelom, sred ponora ljudskih, brani to teško, to divno ime – Čovjeka

Prošlo je od tada 15 godina, i malo više. – Imaš li želju, da nešto posebno vidiš u Sarajevu – pitala me je Svetlana Broz . – Nemam – rekoh. – U isti tren se predomislih – U stvari imam, imam. Želim da upoznam Halida Bešlića.- Grohotan smijeh. Bez obećanja.

Dvije godine ranije… S mučninom se budim, jedva razabirem svijet oko sebe. Tek sam dopremljen iz operacione sale. Ishod – neizvjestan. Odjednom ženski usplahiren glas: – Poginuo Halid Bešlić.- Kao da me je neko polio ledenom kišom. Budim se. …Nekoliko minuta kasnije, razaznajem isti glas i drugačiji zvon u njemu: – Nije, nije. Samo je povrijeđen. – Uzdasi radosti mladih medicinskih sestara zatreperiše urgentnom sobom podgoričkog Kliničkog centra. Sasvim zaboravljam na sebe i na ovo mjesto gdje se nalazim i na ono što sam prošao i što me čeka: – Bože samo daj da Halid preživi i da bude dobro – sa tom neizdrživom i jedinom željom tonem opet u polusan.

Čudno je to, nikada tu eksploziiju tuge i radosti nisam sebi razjasnio. Halida Bešlića nikada nisam vidio. Tek nikada nisam bio na njegovom koncertu. Nikada kupio gramofonsku ploču ni kasetu s njegovim pjesmama. Halida slušam, uglavnom dok vozim. Brkam ga sa „onim drugim Halidom“. Legendarna je moja nemuzikalnost. Da me ubiješ ne znam šta je od refrena pjesama Halidovo a šta ja nadopunjujem. Samo znam – sviđa mi se ta boja glasa, snaga i prisnost.

Poslije izlaska iz bolnice i oporavka, redovno slušam Halidove pjesme. I shvatam: svi oko mene slušaju ih. I svi vole Halida: filozofi, novinari, šoferi, konobarice i konobari, pjesnikinje i natmureni pisci. Noćobdije i akademici. Slušaoci teškog roka. I Šopena. Vole ga na način drukčiji, podrazumijevajući – ono, da je svijet nekako ljepši, da se planeta s nekim prisnijim šumom okreće oko sunca zato što postoji Halid i njegova pjesma. Da je ljudskost nešto stvarno, dokučivo, tako obično, tako dodirljivo.

Prepuna ogromna sala, bosanskog kulturnog centra. NVO GARIWO dodjeljuje međunarodnu Nagradu za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti. Dobitnicima nagrade uručuju poznate Sarajlije. Među prvima primjećujem Josipa Bukala, onog s ekspolozivom u nogama, Željinog bombardera. Odjednom, vidim, bini prilazi Halid. Oporavljen od povrede, ali poneki tragovi još su tu. Svetlana je tajanstvena, ne osvrće se na mene, ni uzgred. Zavjera Broz-Bešlić, izvedena je savršeno. Ništa nijesam naslutio. Da skratim – nagradu mi je uručio Halid Bešlić. Zagrlili smo se prisno, bratski, kao da smo odrastali zajedno.

Ima tu još nešto, sasvim familijarno. Šogor moj, Slavonac od gležnja do tjemena, silno je obradovan događajem u Sarajevu. «Jesi uspio u životu«, poručio mi je. Čast nagradi, ali ovom prigodom nije mislio moj šogor na nju. Druženje i tulumarenje s Halidom je ono dostignće na kojem se zavidi.

Potresni trenuci prate dodjelu nagrada GARIWO. Pred prizorima ljudskih zlodjela ledi se duša; prizori herojstva onih koji su po svaku cijenu stali uz žrtve, uzdižu tu istu ljudsku dušu do beskraja nebesa. Prateći hor – prigušeni jecaji i šapat suza. Da, Halida Bešlića uživo sam prvo vidio kako plače, kako mu se otkidaju suze niz lice, pa tek onda kako pjeva. Oboje – to je on.

Eto, stigla je vijest. Zaplovio je beskrajem duh Halida Bešlića. Onoga koj je činio da uz njega i mi budemo bolji. Bar na tren, da nas ponese ta beskrajna snaga ljudske dobrote. Na vijest o Halidovom odlasku Mišo Marić, mostarski novinar, tvorac legendarnog ansambla Mostarske kiše, koji od devedesetih živi i pati u Londonu, napisao je: Danas bi svaki Jugosloven jedan drugome mogao izjaviti saučešće.

Tuga je preplavila ovo parče planete od Triglava do Đevđelije. Koje je nekada bilo naš dom. Možda posljednji put, s ovolikom snagom i ovolikom iskrenošću.

Halidova normalnost, uživo, je zbunjujuća. Nema toga ko to nije osjetio, čak i pri uzgrednom susretu sa njim. A red je posvjedočiti: Halid Bešlić je bio oštrouman, radoznao, nezatvoren u svijet svoje profesije pjevača, čovjek ogromne emotivne i socijalne inteligencije. Iz tog osmjeha, i plavetnila pogleda izranjao je dječak koji je u romanijskim zorama i sutonima, upijao snagu ljudskosti. I korakom pobjednika krenuo ispod zvijezda sa svoga Knežak izvora da djelom, sred ponora ljudskih, brani to teško, to divno ime – Čovjeka.

Esad KOČAN

Sreten Perović bio je jedan od vodećih crnogorskih intelektualaca, začetnik poslijeratne književne i pozorišne kritike, pokretač kapitalnih izdavačkih edicija, beskompromisni borac za afirmaciju crnogorskoga identiteta, saopšteno je iz PEN centra. Perović je bio  saradnik i prijatelj Monitora u kome je objavio više od 200 kulturoloških i socioloških eseja, studija, publicističkih i polemičkih tekstova

Akademik Sreten Perović preminuo je u nedjelju u Podgorici u 93. godini.

Perović je rođen u Gornjoj Gorici 15. februara 1932. godine. Gimnaziju je završio u Titogradu, a Jugoslovensku i svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Za vrijeme studija jedan je od pokretača i urednika književne revije Vidici (1953.) i predśednik Književnoga kluba studenata Beogradskog univerziteta (1954.). Nakon okončanja studija radio je kao profesor književnosti u titogradskoj Srednjoj tehničkoj školi (1956–1961.), a istovremeno je bio i glavni urednik časopisa Susreti (1957–1962.). U titogradskom izdavačko-štamparskom preduzeću Grafički zavod je od januara 1963. urednik više edicija i odgovorni urednik edicije „Luča“, antologijske biblioteke crnogorske književnosti, u okviru koje je od 1963. do 1987. godine publikovano 71 izdanje (od planiranih 100) najznačajnijih djela klasične i savremene crnogorske književnosti.

Za koncipiranje edicije „Luča“ njeni urednici, Milorad Stojović, Branko Banjević i Sreten Perović dobili su 1970. godine Trinaestojulsku nagradu. Od 1975. do 1981. odgovorni je urednik i direktor Izdavačke djelatnosti NIO Pobjeda, a zatim glavni urednik, zamjenik direktora (1981–1983.) i direktor (1983–1991.) Leksikografskoga zavoda Crne Gore i glavni urednik za oblast Kultura i prosvjeta u projektu Enciklopedije Crne Gore. Od početka 90-ih godina XX vijeka jedan je od osnivača crnogorskih kulturnih i naučnih institucija– Crnogorskoga društva nezavisnih književnika, Matice crnogorske, Crnogorskoga PEN centra i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Bio je saradnik i prijatelj Monitora u kome je objavio više od 200 kulturoloških i socioloških eseja, studija, publicističkih i polemičkih tekstova.Njegove terkstove u našem nedjeljniku devedesetih i čitaoci i članovi redakcije doživljavali su kao neku vrstu udžbenika, o crnogorskom kulturološkom i identitetu.

Perović je bio generalni sekretar, a potom i višegodišnji predsjednik Crnogorskoga PEN centra. Više od tri decenije pozorišni kritičar Susreta i Pobjede, a od velikoga je značaja i njegov rad na prevođenju i prepjevavanju makedonske poezije. Objavio je dvadesetak knjiga lirske poezije, četiri knjige iz domena književne istorije i kritike, četiri teatrološke knjige, priredio desetak, a uredio na stotine izdanja te objavio nekoliko desetina knjiga prijevoda i prepjeva. Kao pjesnik zastupljen je u brojnim antologijama i prevođen na tridesetak jezika.

Dobitnik je brojnih nacionalnih i internacionalnih nagrada i priznanja.

Perović je bio jedan od utemeljivača i predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

,,Sreten Perović bio je jedan od vodećih crnogorskih intelektualaca, začetnik poslijeratne književne i pozorišne kritike, pokretač kapitalnih izdavačkih edicija, beskompromisni borac za afirmaciju crnogorskoga identiteta, a pripada i najužemu krugu utemeljitelja savremene književne, jezičke i kulturne montenegristike”, saopšteno je iz PEN centra.

Matica crnogorska saopštila je danas da je akademik Sreten Perović bio ugledni i višestrani stvaralac, neumorni borac za afirmaciju crnogorske kulture, nacionalnog bića i zaštitnik od falsifikovanja, tuđeg prisvajanja i negiranja naše istorije i tradicije.

“Njegova bogata i raznolika stvaralačka karijera, predano angažovanje na polju književnosti i teatrologije, kao i neumorna posvećenost afirmaciji crnogorskog identiteta, kulturnog nasljeđa i Crnogorskog narodnog pozorišta, ostaće trajno svjedočanstvo izuzetnog doprinosa našem društvu i umjetnosti “, piše u saopštenju.

Otišao je čovjek beskrajno odan Crnoj Gori. Njegovo djelo nastavlja da živi i osvjetljava put.

P. NIKOLIĆ