Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Internacionala za 21. vijek

Objavljeno prije

na

Prije tačno deset godina, neoliberalni kapitalistički sistem je upao u ozbiljnu i terminalnu krizu. Sveopšti kolaps je zaustavljen, ali samo privremeno. Političke vrhuške su”socijalizovale” gubitke tj. prebacile su ih na leđa običnih građana. Umjesto da dugove vraćaju oni koji su ih svojim poročnim ponašanjem napravili, dugove su sada morali vraćati svi.Državni intervencionizam, definisan kao najveće ideološko zlokada se radi o potrebama građana,je postao vrlo prihvatljiv kada se tiče milijardera.

Ali kako će vraćati dugove oni koji su i prije krize jedva sastavljali kraj sa krajem?Društvena agonija siromašnih slojeva društva se zbog toga ubrzala i poprimila dramatične razmjere. Jaz između bogatih i siromašnih je dostigao morbidne proporcije: 1odsto svjetske populacije posjeduje više nego ostalih 99 odsto.

U isto vrijeme, ništa nije suštinski urađeno da se otklone uzroci krize i omogući pravednija raspodjela društvenih resursa. Globalne ekonomske institucije, kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, nastavile su da zahtijevaju sprovođenje neoliberalnih politika privatizacije i smanjenja državne potrošnjeza socijalna davanja kao da se nije pokazala njihova pogubnost po kvalitet života i opštu sigurnost građana.Posebno su sprovodili decenijski cilj da na svakom koraku unize i unište sve što bi iole moglo podsjećati na socijalističku alternativu kapitalizmu. Sve to je dovelo do enormnog povećanja nezaposlenosti i psihološkog očaja. Nije, naravno, trebalo dugo da se stvori plodno tlo za bujanje desničarske populističke demagogije.

Donald Tramp, Viktor Orban, Mateo Salvini, Tereza Mej, itd. su politički efekti razlaganja neoliberalnog kapitalizma i politike “spržene zemlje” koju je nametnuo. Osokoljeni propašću sovjetskog globalnog projekta, neoliberalni ideolozi su vjerovalida mogu da pokore svijet i zaustave dalji duhovni razvoj čovječanstva.To je bila suština ideje “kraja istorije”. Ova perfidna iluzija je dovela do desetina miliona mrtvih i raseljenih dok je, konačno, događaji posljednih godina nisu raspršili. Uz snažan otpor tradicionalnih protivnika, Rusije i Kine, neoliberalizam je, poslije poraza Hilari Klinton na predsjedničkim izborima 2016. godine, ozbiljno uzdrmani u samom svom centru, u SAD-u.

Jasno je, naravno, da su desno-populistički i autoritarni režimi lažna i nedopustiva alternativa neoliberalnom kapitalizmu je roni niti mogu niti žele da garantuju univerzalnost elementarnih ljudskih prava i sloboda. Da bi opstali, ovi režimi usmjeravaju postojeća klasna sukobljavanja na polje identiteta,pa se “drugi i drugačiji” pretvaraju u neprijatelje, a društvo namjerno polarizuje po etničkom ili rasnom principu. Domaća sirotinja i nesrećnici se huškaju nanesrećnike-imigrante dok korumpirana politička kamarila na vlasti, iza dimne zavjesenemira isprovociranih od strane operativaca obavještajne službe, nesmetano punisvoje džepove državnim resursima.

Ovakvo, prilično negativno stanje stvari se može prevazići samo direktnom akcijom. Zbog toga je izuzetno važan prošlonedjeljni poziv Janisa Varufakisa, poznatog ekonomiste i bivšeg grčkog ministra finansija, koji sada predvodi Pokret za demokratiju u Evropi (DIEM25),na ujedinjavanje globalnih ljevičarskih snaga. Američki senator Berni Sanders koji je još uvijek najprogresivniji američki političar, iako se ozbiljno kompromitovao dajući javnu političku podršku Hilari Klinton pred same predsjedničke izbore, je poziv prihvatio. Vrlo je moguće da će se imnogi drugi ljevičarsko orijentisani političari, uključujući i novoizabranog predsjednika Meksika, Andresa Manuela Lopeza Obradora, priključiti ovoj inicijativi. To bi već u neko skorije vrijeme moglo da vodi formiranju nove Internacionale, Internacionale za 21. vijek. Kako navodi Varufakis, ako i kapitalisti i nacionalisti (što je paradoksalno) imaju svoje formalne i neformalne međunarodne organizacije i skupove, timse prije ljevičari, koji su i teorijski i praktično izvorni internacionalisti, moraju organizovati na globalnom nivou.

To je posebno važno u predvorje početka kampanje za izbore za Evropski parlament koji će se održati u maju 2019. godine. Ovi izbori će, jasno je već sada, odlučiti sudbinu tj. život ili smrt Evropske unije.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Lenjin, čovjek budućnosti?

Objavljeno prije

na

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku

 

Stogodišnjicu rođenja Vladimira Iljiča Lenjina 22. aprila 1970. godine proslavljali su milioni ljudi širom zemaljske kugle. Sada, pedeset godina kasnije, njihov broj je dramatično smanjen. U međuvremenu je nestala Lenjinova državno-ideološka kreacija Sovjetski Savez, kao i cijeli socijalistički blok u Evropi. Tu i tamo još se drži poneki nominalno komunistički režim, koji je, međutim, odavno napustio lenjinističke političke principe. Da li je došlo vrijeme da se objektivno sagledaju Lenjinov lik i djelo? Ko je bio taj zagonetni čovjek sa Volge, oslobodilac porobljenog čovječanstva ili zločinački prestupnik gigantskih razmjera?

Lenjinova porodična istorija je spoj Evrope i Azije. Njegova majka Marija Blank, bila je potomkinja Jevreja, Njemaca i Šveđana, a otac Ilja centralno-azijskih nacija, Čuvaša i Kalmika. Njegovo djetinjstvo i mladost su obilježile porodične tragedije: rana smrt oca, stariji brat Aleksandar pogubljen zbog učešća u zavjeri protiv cara Aleksandra Trećeg, sestra Olga umrla od tifusa. Kroz sve to, međutim, uviđa se jaka figura majke. Ona je do same smrti u dubokoj starosti podržavala revolucionarne promjene, i sva njena djeca, ne samo Lenjin, su „živjela” revolucijom. Bili su zatvarani i protjerivani, ali nisu odustajali. Lenjin je više od petnaest godina živio van Rusije.

U Lenjinovoj mladosti bilo je mnogo radikalnih pokreta i udruženja u Rusiji. Ipak, samo je njegova Socijaldemokratska radnička partija, kasnije zbog unutarpartijske podjele nazvana boljševičkom, uspjela, uprkos teroru carskog režima, da opstane, dođe na vlast, i da se na vlasti održi. U čemu je bila suština Lenjinovog političkog uspjeha?

Prvo, Lenjin je bio genijalni organizator. Znao je kako da stvori čvrstu organizacionu strukturu i da pronađe i uključi najsposobnije ljude. Član boljševičke partije je mogao biti samo neko ko se pokazao na terenu. Nije slučajno Staljin kasnije označio boljševike kao „ljude posebnog kova”. Nije bilo mjesta u partiji za velike govornike, karijeriste i navijače sa klupe.

Drugo, Lenjin je shvatio važnost postojanja ozbiljnog sredstva informisanja. Formirao je novinu Iskra koja je imala saradnike iz svih krajeva Rusije i predstavljala platformu oko koje se mogao mobilisati narod, duboko nezadovoljan korupcijom i brutalnošću carskih činovnika.

Treće, Lenjin je, slijedeći Marksa, svoju političku ciljnu grupu vidio u radnicima, i to posebno u kvalifikovanim radnicima koji su već imali određeni autoritet u svojoj sredini. To je omogućilo boljševicima da steknu veliku popularnost u ruskim industrijskim centrima u kojima su kasnije i otpočele oružane akcije. Radnicima su se tada pridružili nezadovoljni vojnici, dok su sa seljacima odnosi bili mnogo komplikovaniji. Poslije Lenjinove smrti, mnogo je krvi bilo proliveno da se od ruskog seljaka napravi komunista. Kolektivizacija je bila jedno od najvećih stradanja u ruskoj istoriji. Slično je bilo i sa procesom uvođenja ateizma.

Naravno, uz sve ovo, Lenjin je imao i dosta političke i geopolitičke sreće. Teško da bi uopšte došlo čak i do mogućnosti, a kamoli do uspjeha boljševičkog prevrata, da se Rusija nije nalazila u već trećoj godini svjetskog rata u kome je njena vojska trpjela poraz za porazom, a političke partije koje su preuzele vlast poslije careve abdikacije nisu bile sposobne da preokrenu stanje stvari. Tako se narod, već razočaran u cara, teško razočarao i u njegove prozapadne kritičare i bio spreman da da šansu nekom trećem. A taj treći je ponudio najčarobniji mogući program: „Mir vojnicima, zemlju seljacima, hleb radnicima.” Ko je tome mogao da odoli? Kasnije, kada su slatka obećanja počela da čile, boljševička tajna policija tzv. čekisti su se već bili izvještili da eliminišu neposlušne. Sistem je brzo počeo da degradira i pretvara se u suprotnost sopstvene retorike.

Vlast Lenjina i boljševika je sada samo jedno krupno, okončano poglavlje u istoriji 20. vijeka. Ali, s obzirom na to da ni siromaštvo ni društvena nepravda i nejednakost nisu iskorijenjeni, motivi Lenjinove borbe neće izgubiti na aktuelnosti ni u 21. vijeku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Snaga ljudskog duha

Objavljeno prije

na

Kakve će biti etičke posljedice pandemije korona virusa, te realne kuge našeg vremena? Hoće li pobjeda nad virusom dovesti do stasavanja novih, humanističkih vrijednosti? Ili će svijet još više potonuti u surove globalne manipulacije suprotstavljenih neoliberalnih i konzervativnih elita?  Kami ne bi bio optimista

 

Već nekoliko godina grupa profesora sa Univerziteta San Francisko organizuje diskusioni klub knjige. Srećemo se svake srijede, predveče, u jednoj sali sa staklenim zidom na trećem spratu glavne univerzitetske zgrade iz koje se u daljini vidi osvijetljeni centar grada. Repertoar kluba je tokom godina uključivao Ničea, Lakana, Bahtina, Lefevra… Nedavno, međutim, jedan profesor filozofije je predložio Kamijevu Kugu.

Obrazloženje, naravno, nije bilo potrebno. Cijeli svijet je trenutno u situaciji alžirskog grada Orana iz tog Kamijevog romana. Iznenadna pojava opake zarazne bolesti nas je sve gurnula u samoću i izolaciju karantina. Došlo je vrijeme da preispitamo sve svoje vrijednosti i odlučimo kako ćemo naprijed. Jer povratak na staro više neće biti moguć.

Kugu sam pročitao prvi put kada sam bio na postdiplomskim studijama. Nekoliko neobičnih likova kojima je Kami naselio svoj imaginarni Oran ostali su još od tada u mom pamćenju. Sitni gradski činovnik Grand koji godinama pokušava da napiše prvu rečenicu svog romana. Penzionisani vojni oficir koji sa balkona svakog dana u isto vrijeme mami pa onda pljuje na mačke. Novinar iz Pariza Ramber koji u Oran dolazi da istraži životne uslove arapske populacije, a onda ostaje zarobljen karantinom. Jezuitski sveštenik Panelu koji kugu vidi kao božju kaznu za raskalašno življenje. Kriminalac Kotard koji u vrijeme kuge proživljava najsretnije dane svog života jer policija ima preča posla. Stari asmatični bolesnik koji dane provodi na zenovski način, prebacujući zrna suvog graška iz jedne činije u drugu, i, isto tako zenovski, spokojno prima i početak i kraj kuge. I, naravno, dva glavna protagonista: doktor Riju i samotnjak Taru.

Doktor Riju je i hroničar zbivanja, mada to saznajemo tek na samom kraju romana. On među prvima primjećuje pojavu kuge i odmah se potpuno posvećeno i bez ikakvog straha uključuje u borbu protiv nje. To ne radi ni iz vjerskih ni iz ideoloških razloga jer ne vjeruje ni u Boga ni u bratstvo među ljudima. Ono što motiviše Rijua je (naizgled) jednostavno: dužnost. U njegovom slučaju medicinskog doktora, to je da smanjuje patnje bolesnih ljudi. Čista pragmatika, bez iluzija i bilo kakve želje za dokazivanjem. On smatra da bi svijet bio mnogo bolje mjesto za život kada bi takav pristup postao univerzalan. Ali, avaj, ljudi nisu (samo) racionalna bića.

Mnogo teže je razumjeti motivaciju Tarua. To i jeste glavna enigma romana i ključ ka razumijevanju Kamijeve životne filozofije. Taru je Kamijev alter-ego. On nema ni porodicu ni stalno zanimanje i stoga nema nikakvu društvenu dužnost prema bilo kome ili bilo čemu. Pa, ipak, Taru stvara glavnu platformu za borbu protiv kuge: volonterske odrede koji pomažu doktorima da se brinu o zdravlju ljudi, baveći se njegom bolesnih, evakuacijom i karantinom njihovih porodica, sahranjivanjem umrlih, itd. Svojom neiscrpnom energijom i harizmom, on motiše druge da vjeruju da mogu pobijediti kugu. On je lider koji garantuje uspjeh. Međutim, pitanje ostaje – zašto?

Odgovor na to pitanje je paradoksalan. Taru želi da dokaže da se može biti svetac u svijetu bez Boga. Drugim riječima, da postoje čisto ljudski principi koji mogu biti utemeljeni bez božanskog, nadljudskog autoriteta, da čovjek može sam sebi biti mjera, da se može biti „dobar“ bez metafizičke nagrade ili kazne. U neku ruku, to je odjek onog „čovjek, kako to gordo zvuči“ Maksima Gorkog protiv košmarne tvrdnje junaka romana Dostojevskog Ivana Karamazova da je „ako nema Boga, sve dozvoljeno“. Taru, međutim, umire kao posljednja žrtva kuge. Nisu se stekli uslovi za svijet u kome autonomija i dostojanstvo individualnog čovjeka predstavljaju glavne vrijednosti.

A kakve će biti etičke posljedice pandemije korona virusa, te realne kuge našeg vremena? Hoće li pobjeda nad virusom dovesti do stasavanja novih, humanističkih vrijednosti? Ili će svijet još više potonuti u surove globalne manipulacije suprotstavljenih neoliberalnih i konzervativnih elita? Ostaje da se vidi. Kami ne bi bio optimista.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Progresivni kapitalizam?

Objavljeno prije

na

Da li je svijet prešao crvenu liniju kada postaje nemoguće dogovoriti kompromisne varijante globalne ekonomske tranzicije u nešto poput Štiglicovog progresivnog kapitalizma? Čini mi se da će način na koji će svjetski lideri riješavati  ekonomske i druge konsekvence alarmantnog širenja koronavirusa dati odgovor na to, kao i na mnoga pitanja u vezi sa organizacijom međunarodne saradnje i suživota na planeti

 

Za Džozefa Štiglica, progresivni kapitalizam nije besmislica. Štiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. i glavni ekonomista Svjetske banke od 1997. do 2000., održao je nedavno predavanje na Univerzitetu San Francisko. Vitalan i vedar, vrlo energetičan u svojim poznim sedamdesetim, Štiglic je predstavio svoju najnoviju knjigu Ljudi, moć i profiti: progresivni kapitalizam u doba nezadovoljstva. Pisana više kao memoar nego naučna studija, ova knjiga predstavlja Štiglicov plan za reformu globalnog ekonomskog sistema tj. neoliberalnog kapitalizma.  Po njegovom mišljenju, upravo su propusti i slabosti neoliberalizma doveli do velikog nezadovoljstva  građana životnim standardom, što  je glavna činjenica političkog života u svim zemljama svijeta.

Od početka osamdesetih godina prošlog vijeka kada je postao dominantna ideologija kapitalističkog Zapada, neoliberalizam je doveo do ogromnog ekonomskog raslojavanja i nejednakosti. Štiglic je to demonstrirao na predavanju koristeći zvanične podatke globalnih finansijskih institucija.Trilionski profiti su se akumulirali na bankovskim računima najbogatijih dok jeminimalna cijena rada u SAD (kada se uzme u obzir inflacija) ostala ista kao i prije 60 godina. Slična je situacija i sa srednjom zaradom, tako da većinu mladih Amerikanaca očekuju nepovoljniji ekonomski uslovi od onih sa kojima su se suočavali njihovi roditelji kada su bili istih godina.

To nije sve. Negativnu sliku upotpunjuje činjenica ozbiljno usporenog globalnog ekonomskog rasta, kao i sve nepredvidljivije, ekstremne klimatske promjene, odgovornost za koje, prema Štiglicu, prvenstveno nose određene industrijske grane. Zbog toga Štiglic kao jednu od neophodnih reformi vidi prelazak na tzv. zelenu ekonomiju. Kao jedan od uspješnih primjera, Štiglic je naveo veliki broj „zelenih“ investicija nedavno formirane Nove razvojne banke od strane zemalja BRIKS-a (Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike) u čijem je osnivanju učestvovao kao jedan od glavnih savjetnika.

Interesantno, Štiglic vidi države koje nisu dio tradicionalnog Zapada kao pokretače važnih ekonomskih trendova. Najoštriju kritiku upućuje zapadnim korporativnim konglomeratima za koje tvrdi da su kroz  monopolističke aktivnosti napravili parodiju od koncepta slobodnog tržištva u koje se ritualno retorički zaklinju. Paradoksalno, upravo oni političari koji su na američkoj političkoj sceni označeni kao „socijalisti“ – na primjer Berni Senders – ispadaju šampioni klasičnog liberalizma jer se zalažu za tržišnu transparentnost i omogućavanje „zdrave“ konkurencije kroz razbijanje monopola.

Štiglicov plan za reformu kapitalizma uključuje uvećanje intervencija države u ekonomske tokove kroz fiskalnu politiku (povratak jednoj vrsti ruzvelovskog njudil-a), kao i uspostavljanje sistema pravičnog oporezivanja. U SAD  funkcioniše sistem regresivnih taksi. Voren Bafet, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, je ovaj sistem najslikovitije opisao kada je izjavio da on plaća manje poreze nego njegova sekretarica. Jasno je, što ovakve i slične nepravde duže traju, to će otpori biti  učestaliji i nasilniji.

To je najveći izazov za Štiglicov plan. Njegov humanizam i dobre namjere su nesumnjive. Problem je što je  njegov plan  plan kompromisa i dogovora, a svjedoci smo da je u  konfiguraciji svjetske polike (a i u samim SAD) sve manje i manje faktora koji imaju moć a koji su spremni da je dijele sa drugima. Teško može doći do kompromisa među stranama koje se gledaju kroz simboličke ili stvarne nišane. Izgledada će se prije, nažalost, trenutna situacija izroditi u neku vrstu borbe na sve ili ništa, na život ili smrt, do totalnog poraza jedne strane.

Da li je svijet već prešao crvenu liniju kada postaje nemoguće dogovoriti kompromisne varijante globalne ekonomske tranzicije u nešto poput Štiglicovog progresivnog kapitalizma? Čini mi se da će način na koji će svjetski lideri riješavati sve ozbiljnijeekonomske i druge konsekvencealarmantnog širenja koronavirusa dati odgovor na to, kao i na mnoga druga pitanja u vezi sa organizacijom međunarodne saradnje i suživota na planeti.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo