Osnova nerazorivosti ljudskog identiteta je njegova samosvijest – preciznije, kontinuitet samosvijesti. Samo tu i nigdje na drugom mjestu u svijetu, istovremeno, sinhronizirano borave prošlost, sadašnjost i budućnost! Znati da si oduvijek sav ti  i da ćeš zauvijek biti ti – ti! Da te niko i ništa ne može učiniti drugim, koliko god te inače mogli učiniti drugačijim, jeste ključ ljudskog dostojanstva i samopoštovanja!  Oslobodi se sindroma prolaznosti, ti koji si neprolazan

Počelo je sa Heraklitom. Sigurno je bilo bezbroj sličnih primjera i prije njega ali Heraklitova omaška je prvi dokumentiran primjer ovog kardinalnog previda, do kog su dovele dvije najmarkantnije osobine ljudskog roda: 1. brzopletost pojedinca u izvođenju čak i vitalno važnih zaključaka; 2. kolektivna povodljivost izražena kao nekritičko prihvatanje stavova većine. Činjenica da je upravo Heraklitova omaška već 2.500 godina jednoglasno prihvaćena kao nepobitna istina, opravdava prijedlog da navedeni fenomen nazovemo Heraklitovski sindrom prolaznosti.

„Panta rhei!“  „Sve teče!“ Ovaj legendarni Heraklitov fragment – vjerovatno najcitraniju filozofsku misao svih vremena – uz fragmnent: „Nijedan čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku!“, je nezaobilazni argument tvrdnje da se sve u svijetu, uključujući svakog živog Čovjeka, vječno mijenja i da je zapravo, svijet beskrajna, nikad ista rijeka koja vječno protiče i u kojoj je  sve uvijek  u vječnom nastajanju.

Osim – čovjeka,  Heraklite! Onog što ulazi u rijeku. Njega si smetnuo s uma. Ako je istina da nijedan čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku – kao što jeste! – istina je i da će svaki čovjek, kako god se mijenjao i koliko god puta ulazio u druge rijeke,,  uvijek biti onaj isti čovjek koji je bio kada je prvi put stupio u prvu rijeku!

Tačno je: sa stalnim nailaženjem nove vode,  rijeka se neprestano mijenja zato što je rijeka isto što i voda u njoj. Ali čovjek nije isto što i njegovo tijelo – koliko god i kako god se naše tijelo mijenjalo – svako od nas uvijek ostaje onaj isti koji je bio kada se rodio! Ne isti kakav je bio, nego: isti onaj koji je bio! Zato je rijeka isto što i njena voda, i zato čovjek nije isto što i njegovo tijelo. Čovjek koji u starosti uđe u rijeku u kojoj su ga, kao bebu prvi put okupali, iako sada nije isti kakav je bio, ipak je isti onaj koji je tada bio! Čovjek nije isto što i njegovo tijelo koliko god se inače njegovo tijelo mijenjalo! – to je ono što je propustio da vidi Heraklit; to je ona njegova zlosrećna omaška koju su, povodeći se 2.500 godina za Heraklitom,  propustili da vide ljudi!

Tako su propustili da sagledaju svoju apsolutnu jedinstvenost, svoju neporedivu privilegiju, najveći dar koji su dobili: svoj identitet koji ništa ne može poreći ni promijeniti! Arhimed je tražio čvrstu tačku a nije shvatio da je on ta čvrsta tačka! Da je identitet svakog čovjeka ta čvrsta tačka, trajnija od zvijezda. Jer zvijezde se mijenjaju, čovjekoiv identitet je apsolutno nepromjenjiv! Čovjek je istinska konstanta unuverzuma, gravitacijsko jezgro svijeta vječne promjene! U sveopštem nastajanju i nestajanju, u stalnoj promjeni svega, pa i samog čovjeka, samo ličnost, individua, identitet čovjeka – svakog čovjeka! – ostaje uvijek isti, jednak sebi, nedostupan svim izmjenama, čak i postojanju i nepostojanju svijeta!

Osnova nerazorivosti ljudskog identiteta je njegova samosvijest – preciznije, kontinuitet samosvijesti. Samo tu i nigdje na drugom mjestu u svijetu, zajedno i istovremeno sinhronizirano borave prošlost, sadašnjost i budućnost! Znati da si oduvijek sav ti  i da ćeš zauvijek biti ti – ti! Da te niko i ništa ne može učiniti drugim, koliko god te inače mogli učiniti drugačijim, jeste ključ ljudskog dostojanstva i samopoštovanja!  Kakvih god poroka da si se oslobodio, nikada nemoj reći: „Ja sam sada drugi čovjek!“ – jer time uskraćuješ sebi podvig vrline! Ti si upravo onaj koji je bio rob poroka, i ovaj isti koji je sebe oslobodio poroka!

Oslobodi se sindroma prolaznosti, ti koji si neprolazan! Samo ti si uvijek jednak sebi, zato i jesi mjerna jedinica morala, dobrote, vrline, univerzalni ekvivalent prošlosti, sadašnjosti i budućnosti! Zlato od kog je salivena tvoja ličnost ne nagriza hrđa vremena.  Vječne vrijednosti su tvoja prava mjera,  tvoja stamenost te obavezuje da od sebe učiniš svoje najbolje djelo.

Ferid MUHIĆ

U korov su zarasle staze u vrtovima emocija. Centri svjetske moći ubacili su u taj vrt dva virusa – da od emocija nema koristi (a korist je jedino što je važno); da je čovjek bez emocija jak,  a emotivni čovjek – slab. Nema više i  jare i pare.  Ne može se biti jak a ostati emotivan

U tri dijela svog posjeda ljudska duša je chez soi – kod sebe, u svom domu: 1. U vrtu emocija; 2. Na metafizičkoj osmatračnici za kormilom čovjekovog života; 3. U tvrđavi morala. Taj posjed svaka duša dobije kao poklon kada se čovjek rodi. Sva tri dijela tog posjeda su integralna cjelina u neotuđivom i apsolutno ekskluzivnom vlasništvu svake individue. Uz poklon, podrazumijevala se odredba da ja održavanje sva tri dijela prostora u kojima boravi  duša u besprijekornom stanju, isključivo obaveza i pravo svakog pojedinca.

Podrazumijevalo se, ali se više ne podrazumijeva! U korov su zarasle staze u vrtovima emocija. Utihnulo je jaglijanje slavuja i zubor šadrvana po đul baščama, paučina se uhvatila po perivojima, ludobilje je izdžikljalo u zakutcima đardina. Centri svjetske moći ubacili su u taj vrt dva virusa – da od emocija nema koristi (a korist je jedino što je važno: ako nema koristi, nema ništa!); da je čovjek bez emocija jak,  a emotivni čovjek – slab. Nema više i  jare i pare. Ne može se biti jak a ostati emotivan!

Projekt de-senzitiviziranja, forsiranja bezosjećanosti, ima svoj raison d’etre,  opravdanje u konkretnoj stvarnosti savremenog svijeta. Strašne scene genocida, masovnih ubistava, agresije nad civilima slabijiih država od strane raspojasanih velesila, postaje isuviše traumatično, čak i nepodošljivo bez emotivne sterilizacije.  Jedini spas je dovesti ljude u stanje tupe ravnodušnosti goveda koja produžavaju da pasu u jednom dijelu livade, dok pred njihovim očima, u drugom dijelu iste livade punom parom radi klanica. Emotivna sterilizacija. U takvim okolnostima znači poštediti ljude od stresa i osposobiti ih da podnesu nepodnošljivo – učiniti ih jačim! Zar ne bi bilo bolje da se ukine uzrok stresa i tako se isključi posljedica? Da se prestane sa strahotama nasilja  i genocida i da se spasi toliko dragocjeni vrt emocija!? Kratko i jasno: Ne! Prekid nasilja nije opcija. Novi svjetski poredak je najpreči cilj. Da bi se taj cilj ostvario, moraće čovječanstvo da vrt emocija prepusti postepenom neumitnom propadanju. Da bi svi koji to prežive, postali toliko jaki da ostanu hladni i smireni pred prizorima najstrašnije ljudske patnje. Tamo gdje zlo nema alternativu, olakšanje podnošenja zla je jedina opcija!

Kao i svaka opaka ideja, tako je i ideja o emotivnoj sterilizaciji i zapuštanju svog vrta emocija kao načinu da čovjek postane jači, u temelju pogrešna! Francuski filozof Anri Bergson (Henri Bergson), dobitnik Nobelove nagrade za djelo Stvaralačka evolucija (Evolution creatrice), u to osnivač intuicizma kao filozofskog pravca, utvrdio je da postoje dvije vrste emocija, kao integralni elementi ljudske svijesti. Po intenzitetu, dijele se na aktivne i pasivne, po kvalitetu na pozitivne i negativne, odnosno na socijalno kostruktivne i socijalno destruktivne. Čovjek bez emocija, bezosjećajni čovjek, koji je ideal savremenog svijeta  u kom najmoćniji prisvajaju sebi pravo nesputanog i nekažnjivog nasilja, prema Bergsonu više i nije čovjek nego puka mentalna nakaza, konkretno – klinički dijagnosticiran psihopata.

Iskustvo potvrđuje i da je mit o jakom bezosjećajnom čovjeku totalno pogrešan. Emocija je snaga a ne slabost. Najveći sportski podvizi, najznačajnija naučna i umjetnička djela bez izuzetka su rezultat strasti – najjače pozitivne, aktivne, socijalno konstruktivne emocije. Uz to, ne samo što je čovjek inspirisan takvom emocijom jači od približno jednako snažnog protivnika bez emocija, nego je svaki čovjek najsposobniji i najjači kada je nadahnut snažnom plemenitom emocijom. Aktivna, pozitivna emocija čini i slabog čovjeka nepobjedivim, dok negativna pasivna emocija može slomiti i najjačeg čovjeka.

Ako hoćete da od sebe učinite sopstveno najbolje djelo, da budete u miru sa drugima i u harmoniji sa sobom, njegujte sa puno ljubavi i pažnje svoj vrt emocija, plijevite korov mržnje, zavisti i ravnodušnosti – posebno ravnodušnosti! – sadite cvijeće nježnosti, saosjećajnosti i ljubavi – najljepši je miris voljene duše, kao što svjedoči stih u kom Merima govori svojoj majci:

„Đul miriše moja mila majko, ja bih rekla – Omerova duša!“

Ferid MUHIĆ

Ako su rijetko kada svi u pravu, još rjeđe se dešava da svi griješe. Mogućnost da su pojmovi slobode i ropstva složeniji nego što se pretpostavlja i da su u sebi protivrječni, nalaže da se  pomno ispitaju i lice i naličje kako slobode, tako i ropstva

Kad god i gdje god sam rekao: „Nema ništa bolje od slobode, ni gore od ropstva!“, svi su se složili sa mnom. Po tome sam znao da griješim! Počeo sam analizirati. Ako je sloboda najveća vrijednost, neugasiva baklja koja osvjetljava put čovječanstvu ivicom mračnog ambisa ropstva; kako to da se početak civilizacije poklapa sa ograničenjem slobode i čak da je njen razvoj pravo proporcionalan sa stepenom ograničenja slobode, upravo sa uvođenjem ropstva!? Ipak, kada sam, uvažavajući činjenično neospornu logiku nastanka i razvoja civilizacije, formulisao antitezu: „Nema ništa gore od slobode, ni bolje od ropstva!“ –  niko se nije složio sa mnom.

Ako su rijetko kada svi u pravu, još rjeđe se dešava da svi griješe. Mogućnost da su pojmovi slobode i ropstva složeniji nego što se pretpostavlja i da su u sebi protivrječni, nalaže da pomno ispitaju i lice i naličje kako slobode, tako i ropstva. Iako bi se očekivalo da prihvatanje svijeta kakav jeste, razumnog čovjeka vodi do prihvatanja sebe i sopstvenog mjesta u takvom svijetu,  podrazumijeva i svijest o nužnom ograničenju slobode – kako individualne, tako i kolektivne u svim sferama života – ideal neograničene slobode, koliko god bio nemoguć i štetan – ostao je neokrnjen.

Na primjer, sloboda mišljenja i govora, ima smisla samo kao neograničena jer je svako ograničenje slobode po definiciji ukidanje samog pojma slobode. Međutim,  kada čovjek govori po onoj „Što na um, to na drum!“, postaje nesocijalizirana karikatura razumnog bića obdarenog čudom govora. Jer, govor i riječi imaju čudesnu i protivrječnu moć. Mogu biti natopljene otrovom zlobe i mržnje, ali i uronjene u miris latica ruže iz vrta ljubavi i dobrote; mogu otkriti  istinu ali i laž; priznanje, ali i klevetu; raniti, ali i ranu izliječiti; inspirisati malodušnog i obeshrabriti preduzimljivog; oplemeniti dušu i srozati je blato zločina. I sve to jednako uvjerljivo! Ali govoriti istinu, odati priznanje, liječiti rane, ohrabriti i oplemeniti dušu, moguće je samo ako se čovjek odrekne  slobode da  laže, kleveće, vrijeđa, obeshrabruje i blati. Čovjek koji sebi dopušta potpunu i neograničenu slobodu mišljenja i govora postaje razulareni maloumnik, kao što je čovjek koji sebi dozvoljava slobodu da uradi šta god mu se prohtije, zapravo mahniti sociopat.  Ovo je lice i naličje slobode i ropstva.

Dijete koje raste bez bilo kakvih ograničenja ne raste kao slobodno dijete, nego kao rob svojih hirova. Čovjek koji oslobodi svoje strasti, ne postaje slobodan čovjek, nego rob svojih strasti. Alkoholičar ili narkoman, na primjer. Ipak, ako se odrekne slobode koja ih je odvela u ropstvo, vratiće se i jedan i drugi na put koji vodi u slobodu. Za razliku od onih koji, u ime lične slobode, promijene pol i više se nikada ne mogu vratiti sebe sebi.

Vrlina i porok su lice i naličje slobode i ropstva. Robovanje vrlini je čovjekova sloboda. Sloboda poroka je čovjekovo ropstvo.

Do slobode se odrasta, dozrijeva, kroz dug proces usavršavanja umijeća ograničavanja slobode poroku, u ime pokoravanja vrlini. Sloboda je rezultat svjesnog izbora, promišljene odluke da svoje postupke potčinimo poštovanju moralnih zakona, svoje ciljeve podredimo humanističkim idealima, svoj život organizujemo na principima pokornosti Bogu i poštovanja Božjih zapovijesti.

Sloboda je ideal ateiste. Ropstvo je ideal vjernika. Svjesna odluka da se izabere bezuslovno ropstvo Dobru, uz punu svijest o realnoj slobodi da se u svakom trenutku može izabrati Zlo, od čovjeka učini sveca. Težnja da se, koliko god je moguće, zauzda bezumna pomama nesputane slobode poroka, u ime potčinjavanja vrlini, održava u čovjeku svijest da je – čovjek.

Možda još uvijek nije prekasno da slobodu poroka i zla zamijenimo robovanjem vrlini i dobru…!?

Ferid MUHIĆ