Povežite se sa nama

DUHANKESA

Život u obezfilozofiranom svijetu

Objavljeno prije

na

Kada svladate otpor prema čudnoj riječi u naslovu i pomno je promislite, koji sinonimi vam prvi padaju na pamet!? Čini vam se neobična, čak i nerazgovijetna!? Dobro, pokušajmo zajedno razložiti ovu, priznajem neobičnu, ali nikako ne priznajem i nerazgovijetnu, nego naprotiv, sasvim jasnu sintagmu. Očito, riječ je o svijetu lišenom filozofije! Pri tom se podrazumijeva da svijetu normalno pripada filozofija i filozofiji svijet; da svijet i filozofija idu zajedno, da su, zapravo nerazdvojni. Sada je već jasno da vas „obezfilozofizirani svijet” neodoljivo asocira na ,,obezglavljeni”, ,,obeščašćeni”, ,,obesmišljeni” svijet i da ste već pretrnuli pred tom strašnom konstatcijom! I da već užasnuti osjećate kako vas iznutra potresa pitanje: Zar doista živimo u obesfilozofiziranom svijetu!?

Pogledate se u ogledalu i umjesto sebe (doduše sa razdjeljkom na desnoj, umjesto na lijevoj strani kose; i sa satom koji vam je u ogledalu na desnoj ruci iako je i dalje ostao na lijevoj; i sa puknutim kapilarom koji je na lijevom oku iako je zapravo na desnom!), vidite lik sa kultne Munkove slike Krik, prestravljen od nemušte a zaglušujuće istine da smo se zaista obreli u najstrašnijem od svih mogućih svjetova: u svijetu bez filozofije, u obezfilozofljenom svijetu!

Jer bez filozofa, ljudski svijet je pogubio sve orijentire na svom putu prema Velikom Dobru. Već gotovo cijelo stoljeće, čovječanstvo se bjesomučno batrga, udara oko sebe, rita se, oni jači mlate po slabijima, uvjeravajući ih da je nužno pobiti stotine hiljada nedužnih civila da bi se uspostavio poredak u kom će se onda njegovi građani osposobiti da se uzajamno ubijaju sami, bez pomoći prijatelja koji su uspostavili novi poredak; sve priče se svode na ratove, sukobe, sport, modu i zabavu. I nikoga posebno ne treba kriviti: ni one moćne što kinje i ugnjetavaju slabije koliko god mogu, ni slabe što trpe ono što moraju! Jer ko bi im mogao reći da jači ne smije sebi dopustiti da ugnjetava slabijeg, ni da slabiji ne treba trpiti ni najmanju nepravdu od jačeg!? Ne može ni biti drugačije u obezfilozofljenom svijetu u kom nema nikoga ko bi znao prizvati ljude pameti. Ko bi mogao odrediti tačnije mjeru Dobroga i put prema vrlini, od filozofa, od mudraca!?

Mladi Aristotel, darovan mudrošću, u dvadeset drugoj godini jasno vidi da ljudi postaju mahniti, pohlepni, opaki čim se udalje od filozofije, i da društvo i država degeneriraju u sukobljene razbojničke bande, čim zaborave ono što im je filozofija ostavila kao zavještanje: da je svaka zajednice za Veliko Dobro, znači: za dobro svih članova te zajednice! U djelu Protreptikus, koje je izgubljeno (nimalo slučajno, jer ono što je dobro za sve, ili što uči dobru svih, jeste najveća prijetnja onima koji teže samo sopstvenom dobru, po cijenu nanošenja nepravde i zla svima ostalima), Aristotel se zalaže za filozofizaciju svijeta, pozivajući svoje vršnjake da se okanu svega drugoga i da se posvete bavljenju filozofijom, jer sve je ostalo nevolja i danguba.

,,Baviti se filozofijom neizbježno je za pametnog čovjeka, jer ga sve navodi na to: ako treba da se bavite filozofijom, onda treba da se bavite filozofijom; ako ne treba da se bavite filozofijom, onda treba da se bavite filozofijom da biste ispitali zašto ne treba da se bavite filozofijom, a i to je filozofija. Ako filozofija uistinu postoji, treba se njome baviti jer uistinu postoji. Ako filozofija ne postoji uistinu, moramo se baviti filozofijom da bismo ispitali kako je moguće da filozofija ne postoji!” Ispitujući bilo koju stvar, mi se bavimo filozofijom, jer je ispitivanje stvari, izvor filozofije.

Filozofija je gledanje; vidjeti, znači razumjeti. Razumijevanje je božanska moć data još samo ljudima, a zove se um! Um vodi mudrosti a mudrost je najviša vrlina i temelj istinske sreće. Eto zašto ,,obezfilozofizirani svijet” neodoljivo asocira na ,,obezglavljeni”, ,,obeščašćeni”, ,,obesmišljeni”, ,,obezumljeni” svijet.

Jer su to sve tačni opisi svijeta u kom živimo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Otrovna jabuka “AI”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija.  Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari

 

 

U bajci Snježana i sedam patuljaka, otrovna jabuka je najvažnija pouka. Vještica sama dolazi na vrata i nudi Snježani na dar rumenu, krupnu, blistavu, mirisnu jabuku – neodoljivo iskušenje za Snježanu. Znamo šta se desilo. Naravoučenije je veliko kao kamion:“Šta god ti neko nudi, ne čini to zbog tebe, nego zbog sebe!“ Ipak, niko da je nauči, ni iz bajki, ni iz vlastitog iskustva. Možda je osnovna greška što se bajke pričaju da djecu uspavaju – umjesto da ih probude!? A kada je riječ o iskustvu,  koliko god da smo iskusni, uvijek se nađe majstor koji nas nagovori na nešto čemu ne možemo odoliti! Zato i ne čudi što se djelovanje u svim područjima društvenog života odvija najčešće (a u politici  isključivo!), na principu Otrovne jabuke: “Što je primamljivija jabuka, to  veću korist očekuje onaj koji jabuku nudi!“

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija (Artificial intelligence, skraćeno :AI). Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari.  Generalno, pojam  AI obuhvata set tehnologija koje omogućuju kompjuteriuma da vrše složene funkcije, kao što su prepoznavanje i prevođenje govora ili tekstova stranih jezika,  analiza podataka, predlaganje rješenja određenih tehničkih problema itd. Kao striktno akademska disciplina, AI je uvedena u nastavu 1956. godine, da bi  nakon početnog optimizma, interes splasnuo. Uspješna primjena AI  u arhitekturi 2017. godine, obnovila je interes i ubrzala rad na razvoju i područjima primjene vještačke inteligencije. Početkom 2020. godine, na osnovu rezultata potkrijepljenih milijardama uloženih dolara, postalo je jasno da AI predstavlja ogromnu  potencijalnu moć djelovanja, samostalnog kreiranja uslova i donošenja odluka. Opasnost od nenamjeravanih ishoda ili direktno štetnih posljedica,  izazavala je zabrinutost zbog rizika i dugoročenih efekata nekontrolisane primjene AI. Što je dovelo do  široke debate o potrebi uvođenja regulatorne politike koja će obezbijediti sigurnost i korist ove tehnologije.

Glavni razlog za zabrinutost leži u jednoj specifičnosti cijelog sistema AI. Pošto se tu skriva Otrovna jabuka koja nam se nudi na dar kao AI tehnologija, izložićemo njenu suštinu. Naime, u osnovi, svako djelovanje je definisano kroz dvije kategorije: 1. Planiranje: 2. Donošenje odluka. Sve što samostalno djeluje u svijetu definisano je kao “akter“ (engleski: “agent“). Racionalni akter ima svoje ciljeve i preference. Pri automatskom planiranju, akter (kompjuter)  ima specifične ciljeve. Pri automatskom donošenju odluka, akter (komjputer) ima preference – postoje situacije koje preferira i situacije koje nastoji izbjeći. Akter (kompjuter) koji donosi odluke detektira određen broj situacija označenih kao “korist“ (engl. “utility“), koje akter (kompjuter) procjenjuje i mjeri. Za svaki moguči postupak kalkulira “očekivanu korist“; ukupnu korist od svih mogućih akcija; vjerovatnoću da se očekivana korist ostvari, da bi na kraju preporučio akciju koja će donijeti maksimalnu korist uz najveću vjerovatnoću.

Međutim, dok pri automatskom planiranju akter (kompjuter), tačno zna posljedice svake akcije, pri automatskom odlučivanju posljedice odluka nisu sasvim predvidljive. U tom slučaju, prelazi se na tzv. “Markov proces odlučivanja“ (Markov decision process), prelazni model odlučivanja koji proračunava vjerovatnost praktične koristi svake odluke. Vjerovatnost realne ostvarivosti svake odluke u ljudskom društvu, AI kalkulira kompjuterski, na osnovu programa bihejviorističke teorije racionalnog ponašanja, teorije igre (Game theory), heuristike, socijalne psihologije. Na osnovu svih ovih podataka,  AI daje svoju procjenu vjerovatnosti konkretne akcije i njenu ukupnu korist, odnosno štetu!

Vještačka inteligencija (AI) je najotrovnija jabuka do danas ponuđena čovječanstvu. Vještačka inteligencija je čudovište sa amputiranom etikom i moralom, daleko strašnije i opasnije od onoga koje je stvorio Dr. Frankenštajn. Umjesto na kategorijama Dobro-Zlo, moralno-nemoralno, humano-nehumano, AI je programirana isključivo na binomima moguće-nemoguće i korisno-štetno!  AI je očito već podnijeo svoj pozitivni  Final report Trampovoj administraciji da je deportacija Palestinaca iz njihove prapostojbine Palestine moguća i korisna, kao  i planirano preuzimanje vlasti nad palestinskim teritorijama od strane SAD.  Autoritet inteligencije bez hipoteke moralne odgovornosti pretvara AI u otrovnu jabuku koja bi ovaj put mogla uspavati Snježanu zauvijek. Ako na vrijeme ne stigne jedini koji može da je spasi: princ na bijelom konju – Moralna Savjest!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Cilj anti-estetske hirurgije jezika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam

 

 

Već duže vremena osjećam rezervu, da ne kažem averziju, prema sve učestalijim intervencijama u javni govor. Semantika izobličenih riječi, inače čvrsto fiksiranih u standardnim govorima jezika sa ovih prostora (Bosanskog, Srpskog,  Hrvatskog, Crnogorskog, Makedonskog, pretpostavljam i Slovenačkog, koji na žalost, slijedim samo povremeno), prosto je preplavila javnu medijsku scenu i poharala govor u svakodnevnoj komunikaciji. Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Čini se kao da ih niko ne forsira, kao da same odnekud naviru sve te riječi sa tragovima gramatički nedopustivih aberacija  pridjeva, glagola, imenica.

Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam. Podsjećaju me na lijepa lica ljudi koje sam dobro poznavao. Tek što su im skinuti zavoji nakon  hirurške intervencije. Hirurg nije bio neko nevješt. Naprotiv, moglo bi se reći da je to izveo pravi virtuoz za anti-estetsku plastičnu hirurgiju. Još mogu prepoznati svako od tih lica, iako su izobličene upravo one najmarkantnije crte; karakter je još tu, ali sada kao sopstvena groteska!        .

Da li je ova anti-estetska hirurgija jezika slučajna ili naručena? Ako je naručena, može li se njen cilj deducirati iz grotesknih konotacija riječi nakon ovih intervencija!?  Kratka analiza koja slijedi, nudi uvjerljive razloge za ovu drugu mogućnost. Na primjer, trajni glagol poštovati, već je totalno zamijenjen rogobatnom, nakaznom formom  ispoštovati(?).  Ovom gramatičkom anti-estetskom intervencijom  poštovanje je izjednačeno sa pljuvanjem. Jer, dok ste ranije mogli nekoga ispljuvati, ili neispljuvati, odnosno poštovati  ili nepoštovati, danas ga možete ispoštovati  i  neispoštovati? Samo čekam kada ću čuti ili pročitati da se Romeo i Julija nisu  volili, nego da su se  izvolili  do smrti, ili da će uskoro formula na vjenčanju glasiti: “Izvoliću te  dok nas smrt ne rastavi!“ a kao razlog za razvod biće dovoljno reći da jedan od partnera, nije ispoštovao zakletvu datu na vjenčanju, tako što  nije izvolio/la  dragu/gog! Tako su ljudi izvolili one koje su nekada volili; izvjerovali ono u šta su nekada vjerovali; konačno – ispoštovali, sve što su nekada poštovali! Time je život je postao znatno jednostavniji. Više nema nikoga koga vrijedi voliti, ništa u šta treba vjerovati, nikoga ko zaslužuje da bude poštovan!

Ili recimo, koga god pitaš šta radi, svako kaže  “Odmaram!“ (nikako da doznam da li odmaraju konje ili volove, ili pregrijani motor automobila?), niko da kaže “Odmaram se!“. kao da povratni glagol nema nikakvu funkciju? Čovjek može samo da smije ili da ljuti na tvrdnju da su povratni glagoli nepotrebni! Takođe, za sportske komentatore, bokseri i ostali borci u ringovima širom svijeta, jedan drugom više ne zadaju udarc Sada ih jedan na drugog bacaju, kao flaše, pepepljare, kamenje(?). I od tih bačenih udaraca, nikada ne pretrpe ni najmanje povrede nego samo veću ili manju štetu. Možda se oslanjaju na neki cjenovnik: Lakša povreda arkade – 200 eura; slomljena vilica 500 eura!? Očekujem da u TV izvještaju o nekoj saobraćajnoj nezgodi,  čujemo da je automobil marke X lakše povrijeđen, dok su vozač i putnici srećom pretrpjeli samo manju štetu.

Ništa od toga nije slučajno. “Na kraju dana¨ (još jedna psitacistička poštapalica koja na već spomenutim jezicima prosto znači: “Noću!“ “Uveče!“), dakle – Na kraju krajeva, u krajnjoj liniji, zato da bi se  potkopavanjem konkretnog jezika, potkopali temelji vrijednosnog sistema društva. Relativizacijom moralnih normi, izrugivanjem sa idealima i dehumanizacijom njegove antropološke suštine, svako društvo će izgubiti svijest o svojoj posebnosti i samo će propasti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo