Ključno pitanje, u Bosni i Hercegovini, u izborno predvečerje glasi: šta su izbori? Ono određuje životni, ljudski i politički smisao odgovora na drugo, mučno pitanje ovog bh. trenutka: Za koga (ne)ću glasati?

I zašto?

U životu demokratskih društava, izbori su konkurs, natječaj, koji, u ime Društva, dakle, Građana, raspisuje Država. Dakle, Građani su poslodavac, gazda, a Država samo dobro plaćeni servis čiji službenici služe potrebama građana. To je zadaća države. Sav smisao njenog postojanja. I ništa više! Državna služba je rad. Plaćeno služenje građanima. Političar je, dakle službenik.

Pojam „službenik”, u vezi je sa riječju – sluga: plaćeni najamnik, onaj koji sanja (čak moli), da radi od izbora do izbora. Političar je sluga koji se dobrovoljno nudi da služi građanima. Ni od kog tjeran, čini to po vlastitoj želji. Odnosno, prijavljujući se na konkurs (tj. izbore), tokom predizborne kampanje, on obećanjima da će dobro služiti, moli birače (građane), da ga – izaberu. Da ga prime u službu. To je suština izborne igre.

Uprkos toj logici, i jasnom ocrtu ko je tu Sluga a ko Gospodar, imamo paradoks, da su se, ovdašnje sluge (političari), izvrgli u – gospodare.

Još, u zle gospodare!

Kako?

Tako što su sračunato paktirajući s klero-strukturama, prodali građanima laž kao jedinu istinu i mjeru životnih odnosa. I obrnuto. Stajući u službu politike, ovdašnje religije su izdale i Vjeru i Boga. Ispolitizirane religije su postale važnije i od samog Boga. Na etno-politiziranom putu ka Bogu – sam Bog je zaboravljen: Vjera je skliznula u religiju; religija u politiku;politika u politikantstvo;poltikantstvo u nemoral; nemoral u kriminal. Tako su religije izdale Vjeru i Boga, a politika Humanizam i Čovjeka.

Ostali su samo politizirani kriminal i krminalizirane politike. Politike na kojima licemjerne, klero-etničke b-h-s vlasti, grade sebi raj/dženet na zemlji. A onaj, ko sebi gradi zemni, očito, ne vjeruje u raj nebeski, koji preporučuje gladnim vjernicima. Mi smo zemlja religioznih nevjernika.

Zemlja u kojoj pseudoreligiozni zločinci i njihovi etno-mentori, kad se nađu u zasluženoj ulozi optuženih, u Haagu, bestidnim cmizdrenjem i kuknjavom kako se, umjesto njima, sudi zapravo njihovom narodu, svoje zločine kukavički adresiraju izmanipulisanim narodima, tj. bh. građanima.

U kakofoniji dobro osmišljene etno-halabuke, javna dobra i imovinu građana, pod krinkom tobožnje tranzicije, knjiže na sebe i trpaju u vlastite džepove. Tako građani (legitimni vlasnici društvene imovine), dakle gazde, postaju Sluge, a njihove Sluge (etno-političari) postaju Gazde i Gospodari.

Sve se odvija pod egidom licemjerno tempirane halabuke o „nacionalnoj ugroženosti”, i u ime tobožnje zaštite „vitalnog nacionalnog interesa”. Tako blef-priča o „nacionalnom interesu”, u ravni praktičnih životnih odnosa, završava kao – interesni nacionalizam. Na taj način smo, kao društvo, ispali iz ideologije.

U društvu bez ideologije nema borbe ideja. Na sceni su gole interesne borbe. Vode ih sinhronizovane, krimi etno-grupe, koje se lažno predstavljaju kao političke stranke. Usto još i – demokratske. One su istinski i jedini tlačitelji bh. građana koji to više nisu.

Nekadašnji građani (vlasnici društvene imovine), trljajući oči, sred zasljepljujućeg svjetla etno-demokratije, nakon „mraka socijalizma” – i ne znajući to – osvanuli su kao prevareni, opljačkani i obespravljeni – etno-podanici. Nekada njihove fabrike i javna preduzeća, postale su vlasništvo stranaka i predmet postizbornih svađa, nagodbi i dioba pobjedničkih etno-struktura. Perfidna otimačina, pljačka društva i naroda je, formalno-pravno – legalizovana.

Stranački izabrani, upravni i nadzorni odbori, umjesto da nadziru zakonitost poslovanja, kako se to radi u normalnom demokratskom svijetu, imaju ovdje potpuno suprotnu zadaću. Da, naknadno legaliziraju nezakonito poslovanje i dobro organizovani kriminal isisavanja društvenog, našeg, novca za potrebe stranaka i njihovih nezajažljivih vrhuški.

U slučaju neslaganja sa logikom osiljene samovolje aktualnih političkih moćnika, krvava letva etno-demokratije, po kratkom postupku, anulira sve sumnje i dileme, braneći golom silom nepisana pravila pljačkaške etno-politikantske matrice. Tu su i mnogi nevidljivi načini odmazde: neprimanja na, ili otpuštanje sa – posla … prijetnje, ucjene, montirani sudski procesi …

Nesmetano gomilanje enormnog bogatstva na jednoj (vladajućoj), i ekstremno siromaštovo na drugoj (građanskoj strani), dovelo je do socijalnog raslojavanja i bezakonja neviđenih razmjera.

Živimo kao građani sa najmanjom kupovnom moći u Evropi. Dok pedest posto građana živi na ivici, a još trideset posto njih ispod ivice siromaštva, stotinjak b-h-s multimilionera (onih sa po 30 i više miliona ličnog bogatstva), teški su preko deset milijardi dolara. Na barometru korupcije, prvi smo u svijetu.Penzije i plaće, stotina hljada ljudi su neredovne ili nikakve.

Nezaposlenost i glad masovni. Skupa državna birokratija bezbrojna.

Postali smo zemlja živih mrtvaca. Mrtvaca koji hodaju.

Ni krive ni dužne, siromaštvom i izgladnjivanjem, b-h-s vlastodršci osudili su nas na bolno, dugo umiranje. A osuda na dugo umiranje, teža je od smrtne presude.

Za koga, nakon svega glasati?

Glasaću samo za one koji me uvjere da će se istinski, stvarno, boriti za Čovjeka.Za pravnu i socijalnu državu.Za vladavinu Zakona, a ne ljudi.

Za „punu zaposlenost” (ideal) i socijalnu sigurnost.

Glasaću, za one koji su protiv socijalne nejednakosti, materijalne i duhovne bijede kakvu sada imamo. Za ravnopravnost svih ljudi i građana. Za život jednakih šansi. Za besplatno školstvo i zdravstvo.

Glasaću, za one koji su protiv klero-etničkih i ideoloških predrasuda i podjela. Podjela na kojma jašu drčne i bogate b-h-s etno-gazde. Ukratko, glasaću za – one koji zagovaraju Socijalizam.Ali, ne verbalni, nego socijalizam na djelu.

Socijalizm u praksi. Onakav kakav srećemo na prostorima Švedske, Norveške i ostalih skandinavskih zemalja.

Esad BAJTAL