Lutamo u magli istorije i spotičemo se. Riječ je o tumačenjima crnogorske priče, crnogorskom etosu i šizofreniji, čiji su korijeni duboki i davni.

U istorijskom metežu, poslije sloma feudalne države Crnojevića, crnogorska društvena zajednica funkcionisala je kao „naročita republika” sa Opštecrnogorskim zborom, „najvišim naoružanim parlamentom u Evropi toga doba” i glavarskim zborom kao izvršnim organom. Plemena su bila neprikosnovena u izboru svojih starješina. Crkva je bila spiker narodne volje, što je našim učenim istoričarima poslužilo kao povod da naročitu republiku, kako je imenovao vladika Vasilije, nazovu vladikatom, kao da je bila klerikalna država.

Ova je zajednica ostvarivala jedinstvo na Saboru, na bojnom polju i u Crkvi, za druge forme jedinstva nijesu znali. Uprkos snažnom plemenskom partikularizmu i drugim manama, decentralizovana zajednica pokazala se izuzetno vitalnom i otpornom na imperijalne nasrtaje. Crnogorska (samo)voljnost i neposredna demokratija bili su temelji na kojima je izgrađen crnogorski etos- crnogorsko čojstvo.

Sredinom 19. vijeka, nakon smrti mitropolita Petra II, koji je već uveo instrumente centralne vlasti, karakter društvene zajednice se mijenja. Testamentarni nasljednik vladike, bio je ustvari prijedlog, a zbor ga nije morao usvojiti (o čemu govore činjenice), pa je poslije Njegoševe smrti, Senat i jedan broj glavara 21. novembra 1851. godine, izabrao za knjaza Pera Tomova, Njegoševog brata, iskusnog i opreznog glavara. Očekivalo se da će testamentom predloženi Njegošev nasljednik preuzeti crkveni tron. No, Danilo Petrović školovan na evropskim vrijednostima, je došao iz Beča, ušao u Biljardu sa bratom Mirkom i još pedeset dobro naoružanih ljudi i preuzeo vlast dok je zasijedao Senat. U knjigama naših naučnika, nigdje nijesam pročitao da je to bio državni udar.

Prvi proevropski crnogorski vladar, kako vole da kažu, ukinuo je Opštecrnogorski zbor i izbornost plemenskih glavara, a uveo šibikanje i druge novine neprimjerene crnogorskom etosu. Protivnike reformi nazivao je izdajnicima, vješao i mušketao one koji se nijesu uspjeli skloniti. Pa i ako je u gotovo svim crnogorskim plemenima, ključalo nezadovoljstvo, zajednica se pokazala nedoraslom ovoj vrsti izazova.

Dok su u vrijeme „naročite” republike crnogorski glavari strijepili od naroda, kako zapaža pažljivi promatrač iz 18. vijeka, u vrijeme vladavine Zeka Manitoga, kako je narod Danila zvao šapatom, „Suprotnosti između naroda i starješinkog sloja, tada su se bile razvile do te mjere, da su obični stanovnici stvarno kukali na zulum koji su podnosili od svojih starješina” (Vuk Popović Vuku Karadziću, pismo 8. 3. 1857. godine). Tada je u Crnoj Gori posijano sjeme podaništva. Seocki knez Butor: „Ko kođ bude gospodar, Crnoj Gori, ja sam mu vjeran sluga”. Kasnije je knez postao serdar.

Knjaz Danilo je platio glavom reformski avanturizam. No, autokratski sistem vladanja je nastavljen, ničim nije ograničavan. Podaništvo je i dalje bujalo, razarajući herojski etos koji se još održavao zahvaljujući velikoj zabludi o vječnosti časti i slave. Tu je mogući korijen teške kolektivne šizofrenije, koju je vlast obilato koristila.

Surova tajkunizacija, siromašenje seljaštva i uzaludne žrtve u nepotrebnim balkanskim ratovima počinju da izazivaju sumnju da „vječna” nije dobro naroda, već isključivo vladara, dvora i njima bliskih. To će se odraziti u prvom velikom udaru na „zemlju junaka”. U Prvom svjetskom ratu, Crnogorci nijesu pokazali naročiti entuzijazam da je brane, ili ne toliki koliki su očekivali saveznici i sami neprijatelji. Bitka za Mojkovac je druga priča, koja potvrđuje ovu tezu.

Car junaka napuštio je zemlju i vojsku zajedno sa porodicom i dvorjanima. Potpisana je kapitulacija. Crnogorci su oružje i zastave polagali pred noge Austrijancima. Okupator je prvi put bez otpora ulazio u crnogorska sela i plemena. Poneđe su ih dočekivali hljebom i solju.

Miljko Popov Bulajić u kazivanjima „O sebi i svom vremenu” (Podgorica, 2003. godina), priča kako su se Vilusi pripremali da dočekaju austrijske okupacione snage hljebom i solju, kao znacima dobrodošlice. Ispred okupljenih Vilušana trebalo je da nosi Ćetko Pejov, barjaktar i junak sa Vučjeg dola, i to u svečanom crnogorskom odijelu sa sve medaljama. Do ponižavajućeg čina nije došlo, kako piše Bulajić, zato što je nekoliko Zagarčana zaostalih sa fronta zapucalo na austrijsku kolonu i pokvarilo doček.

Nakon sto su svakom crnogorskom selu uspostavili vojnu posadu, surovim naredbama zbog čijeg nepoštovanja su strijeljali i vješali, natjerali su Crnogorce na pokornost kakva do tada nije viđena. Posjedovanje oružja kažnjavano je smrću, raskopan je Njegošev grob, zabranjena je ćirilica, gusle… Svi oficiri, podoficiri i drugi uglednici koji su mogli remetiti uspostavljeni režim internirani su u Mađarsku. Za onima koji su se odmetnuli u komite, išli su u poćere i zasjede, vodeći sobom Crnogorce koji bi pri odlasku „na zadatak” dobili pušku i pet metaka, a u zoru vraćali pušku u postaju gdje su dobijali štruc hljeba, i nosili ga porodicama. Mnogi koji nijesu imali takvog „hranitelja” umirali su od gladi. Rodbina komita umirala je u logoru u Vuksanlekićima. Bilo je to najveće poniženje koje je Crna Gora ikada doživjela.

Uzgred, učinak komita u otporu okupatoru bio je prilično mršav. Stoga su slom Austrougarske, dolazak srpske vojske i prisajedinjenje Srbiji kod većine stanovništva budili nadu i optimizam. No, u suštini se ništa nije promijenilo. Režim neograničene autokratije i simulirane demokratije ostao je isti. Ostala je i teška siromaština, kao i beznađe ogromne većine stanovništva.

Teško je i rizično uprošćavati društveno-istorijske procese, ali se usuđujem reći kako je Trinaestojulski ustanak 1941, Narodno-oslobodilački rat i socijalistička revolucija, svijetla stranica crnogorske istorije, možda i poslednja. Bili su izraz nezadovoljstva kumuliranog sistemima i režimima čitavog stoljeća.

Pa i ako sloboda nije umjela „da peva kao što su sužnji pevali o njoj” (B. Miljkovića). Nijesu ispunjene sve nade i očekivanja, počinjene su mnoge nepravde, nepočinstva pa i zločini, kao u svakoj revoluciji. No, u novom sistemu vrijednosti, u novoj društvenoj i državnoj zajednici, Crna Gora i Crnogorci su se osjećali prilično komotno, iako nije bilo previše prostora za crnogorski etos. Crna Gora je etos, sve drugo, zemlja, država, zastava su samo kulise.

Danas imamo, ovo što imamo, opšte prostituisanje: etičko, političko, kulturološko…

„Prvo bjehu ljudi i junaci,

pa sinovi ljudi i junaka,

pa unuci i bijele čele,

pa sve dalje i gore i gore

od prvija ljudi i junaka”. (M. Bećković, citirano po sjećanju)

Za kraj, evo anegdote o glasovitom crnogorskom junaku, jednom od rijetkih koji je doživio duboku starost. Mladi guslar pjevao je o događaju u kojemu se ovaj posebno proslavio. Guslar je bio izvjesno nepažljiv prema starom slušaocu, koji je za to vrijeme ronio suze. Onda su mu kazali da je to upravo Savić, junak o kojem pjeva. Guslar se kao oparen počeo izvinjavati: „Oprosti Saviću, mislio sam da si odavno mrtav, oprosti!” A ovaj će: ,,Ništa ti nijesi pogriješio, momče. Ja sam odavno mrtav, samo još nijesam sahranjen”.

Crna Gora je Savić… Patriote, partiote i paratriote (sintagma D. Ičevića) mogu da guslaju „čuvari smo tvog poštenja”, međutim društva koja simuliraju vrijednosti kojih nema, a neprijatelji i izdajnici su svi koji ne vjeruju ili sumnjaju, šizofrena su i opasna za sebe i za druge. A kolektivna šizofrenija liječi se samo radikalnom terapijom… Jedan Lalićev junak iz „Ratne sreće” veli (prepričavam), kad Crnogorac krene jednim putem, pa još ako je pogrešan, niko ga ne može skrenuti… Stoga crnogorska šizofrenija, sa radikalnim terapijama i krvavim prosvjetljenjima, traje više od jednoga vijeka. Pitanje je samo – je li ovo poslednja faza bolesti ili će jos biti radikalnih i krvavih buđenja.

Momir MARKOVIĆ