Ako se uzmu u obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se po njima ubuduće mjerimo, 13. jul postaće antipod samom sebi. Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane

U susret Trinaestom julu slavilo se mnogo štošta, a najmanje antifašizam i antifašističko nasleđe. Ono se uglavnom krečilo. Sedmicu uoči Dana ustanka obilježila je dodjela Trinaestojulske nagrade, koja je možda bolje od ičega ogolila vrijednosti vlasti moderne Crne Gore.  Što bi rekao predsjednik parlamenta Andrija Mandić na dodjeli nagrada u Vili Gorica: „Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade, simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku“. Lelek.

Ako se uzmu o obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se ubuduće mjerimo po njima, 13. jul može postati antipod samom sebi. Nagradu su ove godine, po volji Žirija, odnosno parlamentarne većine koja ga je birala u parlamentu, dobili pjesnik Bećir Vuković i grafičar  Veljo Stanišić. Nagradu je dobio i muzičar Miloš Karadaglić, ali je odbio da je primi „u ovim okolnostima“. Žiri su činili predsjednik Nikola D. Rakočević i članovi Želidrag Nikčević, David Kalaj, Radoslav Stanišić, Miodrag Živković, Danilo Marunović i Dragan Koprivica.

Vuković je javnosti,  više nego po poeziji, poznat po negiranju crnogorske nacije. „Smatramo da je ova odluka nagrada onima koji otvoreno negiraju postojanje crnogorske nacije i identiteta”, navodi se u peticiji pokrenutoj za oduzimanje nagrade Vukoviću.  Društvene mreže  i mediji preplavljeni su njegovim izjavama na tu temu, od kojih je najčuvenija ona u kojoj kaže da su crnogorsku naciju izmislili Milovan Đilas i Kominterna, a Crnu Goru naziva nesrećnicom koju treba cimnuti za mrtve nogare.

„Kad je Crna Gora kažnjena istorijskom ironijom? Onda kad je Kominterna krenula da izmišlja nacije. Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, pisao je svojevremeno. Tu je i Vukovićev poetski uzlet: „Četnici su gospoda, bili i ostali“.

Osim što je ovjenčan ovogodišnjom Trinaestojulskom nagradom, Vuković je 2021. izabran i za predsjednika Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Na to su ga mjesto preporučili glasovi bivšeg DF, a od sedam članova Administrativnog odbora, šest je glasalo za tu odluku.  Protiv je bila samo Kenana Strujić-Harbić. Godinu ranije predložen je za člana žirija, a iz DPS-a su  podršku tom predlogu obrazlagali  kao pokušaj „zdravog dijaloga“  unutar parlamenta. Danas, kažu iz te partije, Vuković zaslužuje prezir.

Za razliku od Vukovićevih mrziteljskih izjava, podatak o tome da li je i gdje je objavio knjigu za koju je ove godine nagrađen,  nije lako pronaći. Radi se o  zbirci poezije Kuće beskućnika.  Da knjiga postoji, što je dobar dio javnosti problematizovao, Vuković se potrudio da dokaže na dodjeli u Vili Gorica, podižući jedan primjerak u zrak. Prethodno su  mediji objavili da zbirka nije registrovana u skladu sa propisima.  Vijesti su objavile da do petka, 4. jula, knjiga nije bila katalogizovana u COBISS.CG. Pretragom COBISS.CG mogla se pronaći samo knjiga istoimenog naziva Benamina Isovića iz 1969. Vuković nije očito bio ni mnogo originalan. Vijesti su objavile i da je istog dana ustanovljeno da je zapis u sistemu COBISS.SR izmijenjen, koristeći prethodno formiran zapis od 2. aprila 2025. Vukovićeva knjiga je tada registrovana kao „u štampi“, uz napomenu da nijedna biblioteka u sistemu COBISS.SR ne posjeduje njen primjerak.

“Moja knjiga je registrovana u Srbiji, ovo je antisrpska histerija” ,uzvratio je Vuković. Dal je antisrpska histerija zaposjela i Srbiju, tek je i  Narodna biblioteka Srbije potvrdila da ne posjeduje primjerak Vukovićeve knjige.

Dok Vuković dobija svu javnu pažnju, drugi ovogodišnji laureat, grafičar Veljo Stanišić, bio je van fokusa.  Pažnju javnosti izazvalo je tek njegovo televizijsko gostovanje  gdje je Karadaglićevo  odbijanje da primi nagradu, okvalifikovao kao  „ciganisanje“. Reagovale su civilne organizacije i ombudsman, ocjenjujući da je Stanišićeva izjava govor mržnje i diskriminatorska. Stanišić se potom izvinio i zatražio oproštaj od braće Roma. „Da bismo razumjeli na šta mislim, molim da se romske organizacije raspitaju kod nikšićke braće, ko je i kakav Vojo Stanišić“, kazao je.  Kao biva, njemu je ova izjava koja odiše duboko utkanimm predrasudama, tek uzrečica. Inače je dobar komšija.

Stanišić je u emisiji izjavio i da Karadaglić nije dostojan Trinaestojulske nagrade. O Karadagliću se svakako  ne mora raspitivati u Nikšiću, obzirom da ima međunarodnu muzičku karijeru i reputaciju. Mnogi izražavaju poštovanje prema njegovom odbijanju nagrade. No neki podsjećaju da je javno podržao Đukanovića u političkoj kampanji 2018, odnosno bio njen dio.

Stanišić  je Karadaglićevo odbijanje Trinaestojulske nagrade, objasnio je naknadno,  doživio kao  uvredu i ambiciju da ponizi njegov narod i njega. „Kao što to prikriveno ili otvoreno sprovodi jedan određeni broj nevladinih organizacija i političkih partija. Mi smo crni, a oni su bijeli, mi smo traktordrajversi, a oni građani. Da li smo mi koji ne pripadamo javnoj sceni, u njenoj vještačkoj performativnosti, uopšte priznati kao jednaki njima? Mora li se to nazvati aparthejd?”, zapitao se Stanišić. Kandidujući se tako da dobije još jednu nagradu za redefinisanje pojma „aparthejd“. Po Stanišiću kritika onih koji veličaju krvave ideologije i ratne zločince zove se aparthejd.

Karadaglić je u obraćanju u kom kaže da ne može da primi nagradu kazao da je neizmjerno zahvalan na odluci da bude predložen i izabran za dobitnika najvećeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade.

„Tu odluku doživljavam ne samo kao priznanje za dosadašnji rad, već još više kao obavezu za buduće vrijeme. Moja namjera je bila da sav novčani iznos nagrade usmjerim u Fondaciju koju sam osnovao radi pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore. Nažalost, u okolnostima na koje nijesam mogao uticati, ja ovo izuzetno priznanje ne mogu primiti i nadam se da će ukupna crnogorska javnost imati razumijevanje za ovaj moj čin”, naveo je.

Fondaciju koju je Karadaglić osnovao i u koju je htio da donira novac od nagrade, javno je 2022, trošeći posljednje dane mandata predsjednika Crne Gore, podržao Milo Đukanović. Nakon sastanka sa Karadaglićem, Đukanović je tada poručio da će ta fondacija  biti most između Crne Gore i svijeta. Nesporno je Karadaglićevo pravo na politički stav. Ali ne treba prećutati: međunarodno ugledni muzičar nije se  nikada osvrnuo na ulogu Đukanovićevog režima u krvavim devedesetim kada je istorija takođe prekrajana, proganjani svjedoci ratnih zločina i mirovni aktivisti, a predmeti ratnih zločina duboko skrivani u tužilačkim fiokama, kako bi se odgovornost  vlasti zaboravila.

U javnosti i na društvenim mrežama brojni su glasovi da se Vukoviću oduzme nagrada. Trinaestojulska je ove godine svakako  oduzeta od sebe same i antifašizma koji treba  da simbolizuje. Na  dodjeli, posebno mjesto zauzeo je, u tom duhu, mitropolit Joanikije. Svaki govornik na svečanosti, od predsjednika parlamenta kao domaćina proslave, do laureata,  govor bi započinjao obraćanjem mitropolitu, te sveštenstvu koje je takođe bilo prisutno na zabavi.  Mitropolit je svojim nedavnim izjavama o ratnom zločincu Pavlu Đurišiću kao „heroju nepobjedivog karaktera“ otvorio novu sezonu veličanja četničkog pokreta kod kuće, te njihovog predstavljanja kao antifašista. Antifašisti se prevrću u grobovima. Nastavile su i druge kolege iz MPC. Domaćin dodjele Trinaestojulske nagrade, Mandić to je nedavno definisao slobodom govora. Ostatak vlasti i dalje ćuti.

Trinaestojulsko slavlje, povodom dodjele nagrade u Vili Gorica bilo je u stvari tek nastavak  politike koja pokušava izjednačiti fašiste i antifašiste, kroz brižljivo odabrane riječi govornika, raznorazne ansamble i njihove igre, te odabir zvanica. Na proslavi su osim sveštenstva, mahom bili prisutni predstavnici Mandićevog dijela parlamentarne većine. Dobar dio vlasti nije bio na proslavi, niti su se uključivali u polemike oko dodjele nagrade.

Znakovito: na tri decenije od genocida u Srebrenici, koji se desio 11. Jula 1995. godine, u žiriju koji je dodijelio Trinaestojulsku nagradu bio je i  savjetnik predsjednika parlamenta, Želidrag Nikčević, član žirija koji je 1993. godine dodijelio nagradu Risto Ratković Radovanu Karadžiću.

Na proslavi nije bilo ni opozicije, ali je jedan dio opozicionih poslanika bio među protestantima  ispred Vila Gorica. Mediji su objavili da je protestovalo više stotina građana. Policija ih je spriječila da dođu do vile upotrebom biber spreja, dok je  interventna jedinica  upotrijebila i silu.

Policija nije dozvolila Danilu Marunoviću, članu Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, da prođe ka Vili Gorica zbog toga što je, kako su naveli, pozvao građane da probiju kordon.

Marunović je, navodno zbog svoje kolumne, nedavno priveden na informativni razgovor BIA dok je boravio u Beogradu,  gdje je gostovala njegove pozorišna predstava Gospoda Glembajevi. „Ne može se završiti na ovome“, poručio je na protestu ispre Vile Gorica.

Marunović je u javnosti prepoznat kao blizak bivšem režimu. „Bemax je posljednja linija odbrane Crne Gore“, pisao je svojevremeno u jednoj od svojih kolumni.  Đukanovića je poređivao sa  kraljom Nikolom. Proglašavao ga  simbolom, svetionikom u mraku…

Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane.  Zato, nemamo se mnogo čime pohvaliti. Na djelu je raskućivanje.

Milena PEROVIĆ

Pitali smo: Koje vrijednosti baštinimo na ovaj 13. jul?

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC:
Ratni zločinci kao mjera vrijednosti

Zapravo, malo je do vrijednosti, a mnogo više do nas… Uvijek su ljudi problem. Pitanje temeljnih vrijednosti ne bi trebalo da je sporno, u bilo kom društvu. Ipak, gotovo da nema društva gdje nećete prepoznati polemiku ili djelimično neslaganje u ovom važnom pitanju. Koje vrijednosti? Koje tradicije zaslužuju da opstaju a koje su za muzej ili neki drugi otpad istorije? To je pitanje na koje svaka generacija daje odgovore, i svaki naraštaj na taj način ustvari definiše sebe.

Recimo, neko baštini hrišćanske vrijednosti – tu ne bi trebalo biti ništa sporno – na kraju, nije li ono najvažnije u hrišćanstvu ljubav i solidarnost. Pa kako onda neko ko tvrdi da zastupa hrišćanske vrijednosti, recimo, ide da ubija komšije i da im pali kuće? Sve vjerujući da na taj način štiti svoje hrišćanske vrijednosti? To naravno ne govori ništa o hrišćanstvu ali govori o „hrišćaninu“. Naravno, ova uznemirujuća formula važi za sve religije u ime kojih neko ide da ubija i pali.

Držim da je u Crnoj Gori problem i u sljedećem: iza pravih vrijednosti nerijetko stoje krivi ljudi. Deklarativno se uzdižu prave vrijednosti, ali se živi (i djeluje) na drugi način.

Kada su u crnogorskoj istoriji, bar u dva slučaja, 1945. i 2006, „prave“ vrijednosti stupile na scenu, dobile pravo građanstva, vrlo brzo su ih ljudi, oni koji su tvrdili da rade baš za te prave vrijednosti, pretvarali u parodiju i karikaturu. Tako je s ljudima. Kad budemo imali istinske građane, vrijednosti neće biti sporne… A do tada – pogledajte današnju Crnu Goru. Vlast i crkva se trude da nametnu ratne zločince kao mjeru vrijednosti. Ordinarni ubica i zločinac pop Maca je iz njihove vizure – sveti čovjek. Neka svaki građanin sebi postavi jednostavno pitanje – pristaje li na to.

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA:
Dan ustanka sve češće meta revizionističkih narativa

 Trinaesti  jul 1941. je dan kada je stigao odgovor na okupaciju -otpor. To je masovni odgovor ljudi, izraz kolektivne spremnosti da se plati cijena borbe za dostojanstven život. 13. jul 1941. je utvrđena činjenica. Kako se on čita? Kao otpor svakoj vrsti okupacije, nacionalizma, revizionizma, gušenja slobode i poniženja. Ustanak nije bio samo vojni čin, već i politički i moralni izbor, potvrda antifašističkog identiteta Crne Gore.

Vrijednosti koje baštinimo iz 13. jula su: sloboda kao temelj društva, antifašizam kao civilizacijska norma, dostojanstvo čovjeka, solidarnost među ljudima i otpor svakom obliku nasilja i nepravde. U vremenu rastućih autoritarizama, relativizacije zločina i podjela, 13. jul nas podsjeća da je građanska hrabrost važnija od tišine, a ljudsko dostojanstvo važnije od poslušnosti.

U današnjoj Crnoj Gori, 13. jul – Dan ustanka sve češće postaje meta revizionističkih narativa koji pokušavaju da umanje njegovu istorijsku važnost ili ga prikažu kao ideološki naslijeđen, a ne narodni i antifašistički čin. Ovaj pokušaj prekrajanja istorije ima za cilj da oslabi antifašističko nasljeđe Crne Gore i potisne vrijednosti slobode, jednakosti i otpora nepravdi koje su bile srž ustanka. Revizionizam ne ugrožava samo istinu o prošlosti, već i našu sposobnost da se odupremo savremenim oblicima nasilja, diskriminacije i političke manipulacije.

Zato je očuvanje sjećanja na 13. jul istovremeno borba za istorijsku istinu i otpor brisanju temelja na kojima se zasniva građansko, demokratsko i antifašističko društvo. To je odgovor profiterskim nacionalistima svih boja koji sprovode program poništavanja i brisanja kolektivnog otpora u korist vlastitih pognutih glava, služenja kleronacionlističkim politikama. 13 jul -OTPOR

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK:
Crvena nit Crne Gore

Kroz istoriju Crne Gore provlači se crvena nit. Od  Tuđemilske pobjede  Vojislavljevića, preko tragičnog  juriša Balše II na Saurskom polju, u temelje dvora Crnojevića pod Lovćenom, kroz nebrojene bitke, do Berlinskog kongresa, Božićnog ustanka i na koncu 13. jula 1941. godine. Ta krvava nit znala je da spotakne težnju ka demokratiji. Ratnička tradicija i građansko ne idu ruku pod ruku. No, herojstvo 13 jula, beskompromisna težnja za slobodom, obavezuju nas da se borimo za humane vrijednosti  civilizacije, demokratiju, jednakost pred zakonom, socijalnu pravdu. Kada vrijeme donese retrogradnost i prosječnost,  slabe i opasne lidere na čelu velikih sila, možda Crna Gora opet zasjeni svijet podvigom.  Kako kaže Marko Miljanov „otvori vrata tome što bježi, a zatvori tome što ćera“,  treba biti premisa i vanjske politike. U surovim vremenima pozvani smo da se odlučno  suprotstavimo nasilju, sve ostalo je sluganstvo.

13. jul budi i lične, porodične uspomene. Toga dana su braća mog oca Zarija, Milan, Ivo i Krsto očev brat od strica, zajedno sa ustanicima krenuli u ranu zoru. Na kraju rata kući se vratio stric Ivo i moj otac, koji će se  kao sedamnaestogodišnjak priključiti partizanima.  Ostali, nosioci partizanske spomenice ostavili su premlade živote.

Teško je voljeti Crnu Goru. Od hrabrih i časnih zahtijeva žrtve.

JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG):
Vlast ne baštini evropske vrijednosti

Za Crnu Goru se često kaže da je most između Brisela i Balkana i u praksi Crna Gora zaista utjelovljuje viziju Evropske unije o transformaciji: mala, multietnička država koja prihvata evroatlantske vrijednosti. Međutim, iako država pomaže u prenošenju evropskih normi u region, parlamentarna većina se često oslanja na proevropsku retoriku bez konkretnih reformi i aktivnosti koje bi tu retoriku pratile. Ove partije, iako javno podržavaju integraciju, evropske vrijednosti ne odbacuju samo pokušavajući da ih zaobiđu i odlože, već i suštinski, jer ih zapravo ne baštine.

Položaj Crne Gore kao „mosta“ zato ima i simboličnu i problematičnu dimenziju. Ona istovremeno stoji u dvije realnosti: jednom nogom u zamršenom nasljeđu Zapadnog Balkana, a drugom u budućnosti koju EU zamišlja za region. Kako se često kaže – Crna Gora ima glavu u Evropi, ali joj je tijelo još uvijek usidreno na Balkanu.

Tako da je zaključak da, iako Crna Gora igra simboličku ulogu mosta, snaga tog mosta ostaje krhka i više je pitanje težnje nego stvarne strukture. Isto se odnosi i na vrijednosti, iako su one u Ustavu i na papiru besprekorne, često su narušene i na udaru i izgledaju tako daleko, posebno čestim vraćanjem u prošlost i prekrajanjem istorije

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA:
Poturaju nam slavljenje zločinaca kao slobodu mišljenja

Posljednjih godina gledamo kako zloupotrebljavati demokratske tekovine tako da služe autoritarnim idejama. Naime, domaći pobornici četničkog pokreta pokušavaju da nam poture slavljenje zločinaca kao „slobodu mišljenja“. Navodno, nakon mraka (koji su izfantazirali) došlo je vrijeme u kojem četnici mogu da budu heroji a ideologija „krvi i tla“ samo jedna politička opcija u „demokratskom pluralizmu“. Međutim, i njima samima je jako bolno kada vide da se doslovce isto dešava u Hrvatskoj sa povampirenim podržavaocima ustaškog pokreta. Njegoš bi rekao: „…gleda majmun sebe u zrcalo”.

Mimo ideoloških razlika, dominantna društvena vrijednost u Crnoj Gori je lični interes. Danas više nego ikad, kada su se izređali, jedni, drugi, treći, bez ikakvih kvalitativnih iskoraka, zaključak većine je da samo treba ganjati sopstvene interese, bez ikakvih skrupula. Gotovo po pravilu na štetu opštih interesa, zajedničkih dobara, zaštite prirode, funkcionalnosti institucija, kulture i obrazovanja.

DŽEVDET  PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I ISTORIČAR:
Antifašizam, deklarativno

Trinaesti jul, Dan državnosti , praznik je koji bi  trebao da ujedinjuje Crnu Goru. Da bude kohezioni faktor, da ga svi prihvataju. Ali nije tako. U Opštini Tuzi u kojoj živim, u posljednjih nekoliko godina za ovaj praznik se ne ističu državni simboli. Kako  to objašnjava bivši gradonačelnik Tuzi , sada potpredsjednik Vlade Nik Djeljošaj, zato što  Albanci sa odlukama Berlinskog kongresa 13.07.1878.  godine . nijesu mnogo toga i dobili. A ako je to zbog 1878,.zašto se onda ” preskače ” 13.7.1941,  kada je započeo ustanak protiv fašizma.  Ali što bi se reklo, ” može mu se “. Neće isticanje simbola Crne Gore , ali hoće  funkcije te iste države.

Pored značaja koji 13. jul ima zbog sticanja priznavanja nezavisnosti iz 1878,  vrijednost koju on predstavlja je  početak ustanka protiv fašizma. Svi bez izuzetka bi trebali biti ponosni na ovaj datum.  Ali se o toku rata 1941.- 1945, i tom datumu prilazi  najčešće  iz ugla partizansko- četničkih podjela.  Naročito je primjetno veličanje  četništva. Taj pokret je  pored one kolaboracionističke strane počinio i velike zločine.  Uprkos tome,   četništvo se sve više pokušava prikazati kao pozitivno, i ta je tendencija dobila na intenzitetu u posljednje dvije – tri godine.
Nepobitno je da je zajednička vrijednost  13. jula, makar deklarativno, antifašizam.  Na žalost, neki od onih koji se kunu i ubjeđuju nas da su bespogovorni antifašisti , ukidaju neke od simbola antifašizma.

Milena PEROVIĆ

Izgubili smo šest dragocjenih godina za modernizaciju i razvoj naših aerodroma. Imamo u najavi i dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način

Prošao je još jedan rok za donošenje odluke o ishodu davno raspisanog tendera za višedecenijski zakup oba crnogorska aerodorma. Nije se desilo ništa. Zapravo, jeste svašta.

Imamo novi (nezvanični) krajnji rok za okončanje šestogodišnjeg posla -28. jul. I najavu da će se Vada Milojka Spajića naredne nedjelje (u četvrtak) izjasniti o izboru budućeg koncesionara. Ili odustati od posla koji je započela Vlada Duška Markovića 2018. (javna rasprava o valorizaciji aerodroma u Podgorici,sada Zeti i Tivtu), odnosno, raspisivanjem međunarodnog tendera 2019. godine.

Neophodan uslov, ne i jedini, za najavljeno izjašnjavanje Vlade je da joj do tada Tenderska komisija dostavi zapisnik sa rezultatima vrjednovanja dvije pristigle ponude i “još nekim stvarima” zbog kojih nije usvojen pripremljeni zapisnik sa prošlonedjeljne sjednice. Pokušaće ponovo u petak.

U međuvremenu, smjenjivale su se loše vijesti.

Nakon što je Spajićeva Vlada odlučila da okonča tender koji po dužini trajanja može konkurisati za Ginisovu knjigu rekorda, formirana je nova Tenderska komisija na čelu sa potpredsjednikom vlade Nikom Đeljošajem. Tamo su, na početku mandata, odlučili da malo modifikuju i izmjene ranije utvrđena pravila i procedure. To je bio razlog da se iz daljeg nadmetanja povuče francusko-turski konzorcijum  Aeroports de Paris TAV koji je , među dobro upućenima, važio za favorita za dobijanje posla.

Predstavnici ADP-TAV su svoju odluku obrazložili izmjenama ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom. “Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, naveli su u obrazloženju najavljujući mogućnost pokretanja sudskog postpupka kada tender bude konačno završen. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”.

U Vladi i Tenderskoj komisiji odlučili su da prećute povlačenje ADP—TAV i njihovo obrazloženje, pa su pažnju skoncentrisali na dva preostala kandidata. I na način na koji će podijeliti novac od jednokratne koncesije (očekivano makar 100 miliona) između države i opština na čijoj se teritoriji nalaze aerodromi. Vlada je imala naum da izmjenama zakona o koncesijama smanji procenat koncesione naknade koji pripada opštinama sa važećih 70 na 30 odsto ugovorenog iznosa. Suočili su se sa neslaganjem nekih partnera u vladajućoj koaliciji u čemu je prednjačila DNP Milana Kneževića ali i sa prijetnjom da bi se posao mogao odužiti u nedogled ukoliki predsjednik opštine Tivat Željko Komnenović napusti Tendersku komisiju, kao što je zaprijetio. Pa su odustali i povukli zahtjev za izmjenu Zakona iz skupštinske procedure.

Da li je to bila ispravna odluka? Ili je, ipak, trebalo razmisliti može li se koncesija na neko prirodno dobro (šume, rudnici, kamenolomi…) tretirati na isti način kao davanje u zakup nečega što nije bogom dato nego je izgrađeno novcem građana Crne Gore i, makar dijelom, nekadašnje SFR Jugoslavije.

Uglavnom, posao je nastavljen po prethodnom planu, pa se Tenderska komisija prihvatila ocjenjivanja tehničke ispravnosti ponuda. Prije nego smo dobili zvaničnu informaciju da je, prema obavljenom bodovanju,  prag za prolazak u poslednji krug “kvalifikacija” prešla Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga, dok je Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje ostala ispod crte za 0,3 boda (od potrebnih 80) do javnosti su stigle vijesti o svađi u Komisiji. Podijeljeni na dva tabora, optuživali su one druge da favorizuju jednog od ponuđača. Prijetilo se i policijom, tužilaštvom, ostavkama…

Dok se u Podgorici špekulisalo ko za koga navija, oglasila se Međunarodna finansijska korporacija (IFC), članica Svjetske banke i konsultant Vlade Crne Gore u ovom procesu. Oni su iskazali duboku zabrinutost zbog načina na koji je Tenderska komisija vrjednovala detalje tehničkih ponuda – po njima kršeći pravila – i zaprijetili povlačenjem iz daljeg postupka.

Sporna je bila diskvalifikacija južnokoreanaca koji su, po ocjenama konsultanta, ponudom zadovoljili traženi minimum tehničkih uslova. “Odbijanje komisije da pojasni ovu odluku direktno je suprotno očekivanjima IFC-a kada je riječ o transparentnosti, što ugrožava reputaciju ne samo IFC-a kao savjetnika, već i Vlade Crne Gore kao odgovornog partnera u međunarodnim infrastrukturnim projektima”, navodi se u pismu IFC koje je upućeno Vladi.

Premijer je bio prinuđen da interveniše. “Obraćanje Svjetske banke – IFC ozbiljno je upozorenje da bi dovođenje u pitanje regularnosti Tenderskog postupka za koncesiju Aerodroma CG, moglo naštetiti ugledu Crne Gore, evropskom putu i zatvaranju Poglavlja 5 – Javne nabavke, za koje smo ispunili sve uslove”, obratio se Spajić preko društvene mreže X. “Pozivam Tendersku komisiju da pažljivo razmotri ekspertske stavove Svjetske banke – IFC, kako bismo ovaj važan postupak doveli do kraja, u najboljem interesu građana i Crne Gore”.

Sugestija je prihvaćena, ali se kraj ne nazire. Prvo je Đeljošaj, kao predsjednik Komsiije, priznao grešku i najavio ponovno izjašnjavanje o ponudama: “Nakon što smo dobili dopunjenu evaluaciju od konsultanta IFC-a kao i pravno mišljenje da prethodno bodovanje ponuda oba ponuđača ocjenom ‘0’ nije pravno valjano, sazvao sam nastavak sjednice Tenderske komisije kako bi se u skladu sa navedenim pristupilo analizi i bodovanju ponuda iz tehničkog dijela.” Pri drugom glasanju oba kandidata su preskočila zacrtani minimum.

Oglasili su se, potom, predstavnici luksemburške kompanije. Oni tvrde da je ocjena “0” predviđena javnim pozivom, a da je drugo glasanje Tenderske komisije o istim ponudama suprotno važećim crnogorskim i međunarodnim propisima. Najavili su i moguću tužbu. “Zadržavamo pravo, jednom kada se donese konačna odluka, da uložimo žalbu i pristupimo tenderskoj dokumentaciji u skladu sa članom 31 Zakona o koncesijama”, stoji u njihovom pismu upućenom Đeljošaju. “CAAP će u potpunosti zaštititi svoj pravni položaj i prava, kako u Crnoj Gori, tako i pred međunarodnim sudovima”.

Sada Đeljošaj piše IFC-u, tražeći od njih da potpišu i kod notara ovjere izjavu kojom preuzimaju “punu odgovornost za posljedice do kojih mogu dovesti njihova tumačenja”, kojima su uticali na tenderski postupak. Pojednostavljeno: predsjednik Tenderske komisije traži od svog /vladinog konsultanta da preuzme odgovornost za posljedice njihovih odluka!? Ako ništa drugo, ovo pokazuje koliko su Tenderska komisija i Vlada nedorasle poslu.

“Želim da saopštim da je IFC tokom sjednice odbio da odgovori na moja pitanja i preuzme odgovornost, što smo konstatovali u zapisniku. O daljem procesu i odlukama koje će Tenderska komisija donijeti u utorak, blagovremeno ćemo informisati javnost”, kazao je Đeljošaj 4. jula. Od tada – ništa.

Izgubili smo šest godina dragocjenih za modernizaciju i razvoj aerodroma, imamo u najavi dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način. Usput, odustali smo od razgovora o svrsishodnosti tog posla, iako bi to trebalo biti najvažnije pitanje kada se govori o sudbini crnogorskih aerodroma.

Makar smo dobili odgovor na dilemu da li je Vlada Milojka Spajića sposobna da odgovori preuzetim obavezama iz Poglavlja 5 – javne nabavke. Nije. A vrijeme leti.

Zoran RADULOVIĆ