Povežite se sa nama

FELJTON

JELENA KULIDŽAN: SUROVA PRAVDA ZA ŽRTVE SILOVANJA (III): Kaznena politika za primjer

Objavljeno prije

na

Kažnjavanje silovatelja u Velikoj Britaniji mnogo je strože nego na Balkanu. Prosječna kazna za silovanje je osam godina, pokazuje statistika britanskog ministarstva pravde. Britanski Kazneni Savjet http://sentencingcouncil.judiciary.gov.uk/docs/web_SexualOffencesAct_2003.pdf kao minimalnu kaznu odredio je pet godina zatvora, dok je maksimum doživotna robija. To, međutim, ne znači da će silovatelj iza rešetaka ostati cijeli život. U zatvoru može provesti najviše 19 godina, ali će ga policija po izlasku kontrolisati do kraja života.

Od trenutka kada žrtva prijavi silovanje u Velikoj Britaniji, više nije sama. Država je razvila cijeli sistem namojenjen onima koji su preživjeli seksualno nasilje.

,,Nabolji napredak u posljednje vrijeme je osnivanje posebnih policijskih odjeljenja. U njima rade policajci specijalizovani da razumiju šta znači biti žrtva seksualnog nasilja i kakvo je njihovo emotivno stanje. Zbog toga mogu da ih tretiraju na mnogo humaniji način nego ranije,” objašnjava Trajner.

Jedna od takvih jedinica je i „Blustoun” u Bristolu. Njom rukovodi inspektorka Mari Rajt.

„Prije nego što smo osnovali specijalnu jedinicu, procenat procesuiranih slučajeva silovanja bio je oko 13%. Sada je to 30%.”

Slučajevima silovanja isključivo se bave specijalizovani policajci, tužioci i sudije. Ali nije uvijek bilo tako.

Tokom 1970.-tih godina,situacija je bila sličan današnjoj u Crnoj Gori i Srbiji.

Žrtve zaslužne za reforme: Izvještavanje medija o skandaloznim slučajevima postupanja sa žrtvama silovanja, ali i razvijanje javne svijesti o tom problemu doveli su do napretka. Ipak, najveća zasluga ide žrtvama, koje su se javno pobunile, zahtijevajući bolji tretman.

,,Mediji su otkrili nekoliko slučajeva koji su krenuli loše i otvorili dilemu – ko je kriv? Onda su ljudi počeli da se pitaju – ko je odgovoran za bezuspješne istrage silovanja? Policija, tužilaštvo ili nedostatk podrške žrtvama?”, prisjeća se Beate Sibilska iz centra ,,Most”.

„I žene žrtve seksualnog nasilja podigle su glas – ne želimo da idemo u policiju, gdje će nas optužiti da ne govorimo istinu. Ne želimo da nas pregledaju u nekoj mračnoj, zabačenoj sobi prljave bolnice. Želimo da idemo tamo gdje će voditi računa o nama”, bile su riječi koje su pokrenule stvari sa mrtve tačke, kaže Debi Hevlet.

Uz žrtve koje zahtjevaju pravdu, i profesionalci unutar sistema počeli su da shvataju značaj reformi.

„Ljudi unutar sistema, koji su imali dovoljno moći i odgovornosti da kažu – u mojoj bolnici, u mojoj policijskoj stanici radićemo stvari na drugačiji, ispravan način,” prisjeća se Liz Keli, profesorica koja se bavi izučavanjem seksualnog nasilja na londonskom Metropolitan Univerzitetu.

Uprkos svemu, Helen ostaje nezadovoljna epilogom njene priče. Njen silovatelj, Mark Širli dobio je devet godina zatvora.

Širli je pethodno bio osuđen za ubistvo jedne žene i bio je na uslovnom otpustu, kada je napao Helen. Ona vjeruje da je kazna koju je dobio previše blaga, ali ipak ne žali zbog toga što ga je prijavila i slučaj iznijela na sud.

,,Moja poruka svim ženama koje su silovane – prijavite slučaj odmah nakon napada, bez obzira koliku traumu ste preživjele. Ako niste u stanju to da uradite, onda barem ispričajte nekom šta vam se desilo,” kaže Helen.

Pet godina za silovanje maloljetnice: Avgust 2007. bio je brutalan za trinaestogodišnju djevojčicu iz Njemačke. Ona je sa porodicom došla na ljetovanje u Ulcinj. Umjesto zabave na moru, doživjela je silovanje od skoro duplo starijeg muškarca.

Podgorički Viši sud zabilježio je svjedočenje maloljetnice, u koje je BIRN imao uvid. Priča počinje u diskoteci Milenium. Dok je plesala, primjetila je konstantan pogled momka iz ćoška. Bio je to Glareva Mentor, 25-ogodišnji student medicine.

Prišao je i počeli su da razgovaraju. Nakon nekoliko minuta Mentor je predložio da izađu napolje kako bi mogli da pričaju na miru. Tinejdžerka je prihvatila, ne sluteći šta će se dogoditi.

Ali, posle svega nekoliko metara van diskoteke, mlada djevojka našla se u nemilosti muškarca, koji je imao samo jednu namjeru. Prvo je poljubio. Ona je pokušala da ga odbije, govoreći da želi da se vrati u diskoteku. On je, međutim, povukao nazad u mrak, udario dva puta i bacio na zemlju. Tada je počela njena najveća noćna mora. Mentor je nastavio da je ljubi, dok joj je skidao pantalone i donji veš.

Djevojka je molila Mentora da prestane, obećavajući da nikome neće reći šta se dogodilo. Tokom svjedočenja pred sudom, ponovila je šta joj je Mentora tada rekao: “Ćuti. Ovo će trajati samo pet minuta”.

Prijavila ga je i slučaj je stigao do suda. Mentor je u prvostepenom postupku osuđen na šest godina. Apelacioni sud je kaznu smanjio na pet godina.

Breme promjena na ramenima žrtava: Kaznena politika varira širom Evropske unije. Brisel nema direktan uticaj na dužinu kazne koju mogu da izkrenu sudovi država članice. Ipak, Evropska komisija zahtijeva novo EU zakonodavstvo koje bi ojačalo prava i zaštitu žrtava.

Savjet Evrope, s druge strane, pokušava da osigura adekvatne kazne, ali nema mandate da utiče na harmonizaciju zakonodavstva u ovoj oblasti.

,,Savjet zahtijeva da izrečene kazne budu dovoljno ubjedljive kako nasilnik ne bi ponovio silovanje. Moraju biti i dovoljno visoke, kako bi druge odvratile od činjenja ovog djela”, kaže Džoana Neles iz odsjeka za Jednakost polova pri Savjetu Evrope.

Kako Crna Gora namjerava da postane dio Evropske unije, većina njenih pravnih reformi odvija se pod pritiskom Brisela. Podogrica sama rijetko pokreće inicijativu. Zbog toga su sasvim male šanse da Crna Gora samostalno promijeni sudsku praksu i počne oštrije da kažnjava silovatelje.

No, da bi se to dogodilo, žene u Crnoj Gori – uključujući i žrtve – moraju same da iznesu breme promjena i izbore se za svoja prava, baš kao što je to učinio ženski pokret u Velikoj Britaniji.

Kada prijatelj siluje

Helen Stokford iz Bristola u jugozapadnoj Engleskoj bila je srećna supruga i majka petoro djece. Do 20. marta 2009. godine, kada je Mark Širli ušao u njenu kuću. ,,Tog dana sam odvela djecu u školi, ispratila muža na posao i vratila se da završim neke kućne poslove… Kada sam ušla u kuhinju, vidjela sam Marka Širlija. Pitala sam ga kako je ušao u moju kuću i šta želi,” prisjeća se Helen. Nakon samo pet minuta, saznala je odgovor. ,,Ustao je sa kuhinjske stolice i krenuo prema meni. Po izrazu njegovog lica shvatila sam da sam u opasnosti. Narednih pet i po sati priredio mi je najveći pakao. Bilo je užasno”, Helen nastavlja. Mark Širli je bio bivši momak Helenine komšinice. Upoznala ga je nekoliko godina prije napda, ne znajući da je ranije osuđen za ubistvo jedne žene. Kada je silovao, bio je na uslovnom otpustu. Dva dana kasnije, Helen je skupila hrabrosti i prijavila ga policiji. Odmah su je odveli u ,,Most” – jedan od 33 Centra za žrtve seksualnog nasilja u Engleskoj I Velsu. Helen se dobro sjeća tog trenutka: ,,Pregled je bio bezbolan, doktori su bili divni prema mreni, bez muških doktora, samo žene. Od njih sam dobila veliku podršku i da budem iskrena – ne znam kako bih preživjela bez toga.”

(Kraj)

(Jelena Kulidžan je novinarka iz Podgorice. Ovaj članak je nastao kao dio Balakn Fellowship for Journalistic Exellence, na inicijativu Robert Bosch Stiftung i ERSTE Fondacije, u saradnji sa Balkan Investigative Reporting Network.)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo