Povežite se sa nama

FELJTON

JELENA KULIDŽAN: SUROVA PRAVDA ZA ŽRTVE SILOVANJA (I): Doživotna trauma kao obično razbojništvo

Objavljeno prije

na

Ljubomir Kotlica je osuđeni silovatelj iz Nikšića. Uskoro će ponovo biti slobodan čovjek, jer se njegova kazna od dvije godine zatvora bliži kraju. Kotlica je silovao djevojku svog prijatelja 12. decembra 2002. godine. Pošto je propustila autobus, zamolila je da je prebaci kući. Umjesto toga, Kotlica je odvezao u obližnji kamenolom, gdje je silovao. Sve to potvrdila je presuda Višeg suda u Podgorici, u septembru 2009. godine. Suđenje je trajalo punih sedam godina, a Kotlica je dobio kaznu, koja jedva prelazi zakonski propisan minimum za ovo krivično djelo. Teško da neko može da se sjeti kada je posljednji put u Crnoj Gori silovatelj osuđen na maksimalnu kaznu od 15 godina zatvora. Sudska statistika potvrđuje da, bar u posljednjih pet godina, to nije uradio nijedan sudija. S druge strane, u tri odvojena suđenja za silovanje izrekli su kaznu od svega šest mjeseci. Prosječna kazna za silovatelje u Crnoj Gori je dvije godine i osam mjeseci, utvrdio je BIRN. Time se, ovo jako traumatično iskustvo za žrtvu, svelo gotovo na nivo običnog razbojništva. Nerijetko se, tvrde advokati, za pljačku dobije veća kazna. Iako značajno odstupa od zakonskog prosjeka, u Crnoj Gori nikada nije povedena javna debata o ispravnosti kaznene politike za silovatelje. Iako se ni Srbija ne može pohvaliti oštrijim kaznama, njena javnost čvrsto osuđuje neprimjerenu kaznenu politiku za jedno od najgorih krivičnih djela. Obje zemlje su, međutim, daleko od Velike Britanije, koja, pored dobro organizovane pomoći žrtvama, u prosjeku silovatelje osuđuje na osam godina zatvora. KAZNE SU ,,SMIJEŠNE”: Aktivisti za ljudska prava i ugledni intelektualci saglasni su da su izrečene kazne za silovanje u Crnoj Gori jako niske. Pravosuđe, s druge strane, smatra da su sasvim odgovarajuće. ,,Crnogorska kaznena politika je neadekvatna i nekonzistentna. Prije svega, ne može da ostvari svoj osnovni cilj – prevenciju. Ne odvraća druge da počine ovo teško krivično djelo”, smatra Velimir Rakočević, profesor kirminologije na Pravnom fakultetu u Podgorici. Rakočević vjeruje da blage kazne, takođe, ne mogu dovesti do prevaspitavanja osuđenih silovatelja, niti uticati na jačanje društvenog morala. ,,Niske kazne ne sprečavaju silovatelja da ponovi isto krivično djelo. Smatram da je naša kaznena politika za silovatelje u potpunosti neprihvatljiva i previše blaga”, kategoričan je Rakočević. Isto mišljenje dijele aktivistkinje za ženska prava. ,,Kazne za silovanje, za koje ja znam, su toliko smiješne da sam zapanjena. Šta su dvije godine i osam mjeseci? To je ništa naspram uništenog života žrtve”, kaže Ljiljana Raičević, direktorica Sigurne ženske kuće u Podgorici. U Crnoj Gori ne postoji centralizovana sudska statistika. Kako bi dobili prosječnu kaznu za silovanje, morate tražiti podatke iz Arhive Viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju. Većina domaćih tužilaca i sudija ne vidi ništa loše u načinu kažnjavanja silovatelja. Zadovoljni su što bar nema uslovnih kazni, koje u prošlosti nisu bile rijetkost. ,,Bez obzira što je nizak procenat kazni koje prelaze prosjek propisan zakonom, mišljenja smo da je kaznena politika za silovanje na zadovoljavajućem nivou i da su sudovi izricali kazne koje su adekvatne težini počinjenog djela”, navodi Veljko Rutović, zamjenik Višeg državnog tužioca u Podgorici. Dragica Vuković, sudija Višeg suda u Podgorici takođe vjeruje da su kazne koje izriču ona i njene kolege opravdane. Naglašava da sve rade po zakonu, u ovom slučaju Krivičnom zakonu Crne Gore. „Svaki slučaj je priča za sebe. Između ostalog, procjenjuju se i olakšavajuće okolnosti – imovinsko stanje počinioca, porodične okolnosti, da li je mlad, kakav je bio prema žrtvi nakon počinjenog djela,” Vuković objašnjava razloge koji utiču na izricanje nižih kazni. Crna Gora nema sudije i tužioce, specijalizovane za procesuiranje ovog krivičnog djela. Policajci koji se bave seksualnim deliktima, rade i na rasvjetljavanju ubistava. Za to mjesto u službi preporučuje ih dugogodišnje iskustvo, ali ne i stručno znanje o tipovima silovatelja ili posljedicama koje trpe žrtve seksualnog nasilja. Nestručnost kadra, smatraju stručnjaci, jedan je od osnovnih uzroka blagih kazni. ,,Ne mogu samo pravnici da se bave slučajevima silovanja, nama treba multidisciplinarni pristup. Ljudi iz našeg pravnog sistema trebaju šire obrazovanje, kako bi znali da tretiraju žrtvu i sačuvaju je od sekundarne viktimizacije”, ističe Rakočević.

ŽENE ,,DRUGORAZREDNI GRAĐANI”: Ne tako mali broj vjeruju da je naše patrijarhalno društvo krivac za neprimjerenu kaznenu politiku. ,,U izrazito patrijarhalnim društvima kakvo je crnogorsko, žena je građanin drugog reda. Muškarac dominira kao alfa mužjak i društvo je spremno da toleriše njegovo nasilno ponašanje”, kaže Goran Velimirović, advokat i bivši sudija. Niske kazne, međutim, nisu jedini problem sa kojim se nose žrtve silovanja. Na sudu moraju dokazati da su nasilno natjerane na seksualni odnos, protiv njihove volje. Očekuje se da imaju fizičke povrede, kako bi uvjerile javnost da su se branile tokom napada. Pitanje pristanka je gotovo sekundarno. ,,Traži se nešto, što apsolutno ne bi trebalo – da je otpor žrtve trajan do kraja silovanja. To je nedopustivo… Mi prije svega treba da razmatramo nedostatak pristanka”, izričit je Rakočević. Ne tako davno, vjerovalo se da žena ne može biti silovana, ako to ne želi. Dužina suknje i nivo alkohola u krvi, često su bili razlozi da policija ne vjeruje žrtvama. Aktivistkinje za ženska prava tvrde da se odnos države prema žrtvama vremenom popravio, ali da žene i dalje imaju malo vjere u institucionalnu pravdu. ,,U nekim dijelovima sistema, međutim, i dalje imate ljude koji imaju jake predrasude prema žrtvama silovanja”, kaže Aida Petrović iz nevladine organizacije Crnogorski ženski lobi.

SILOVANJE SE RIJETKO PRIJAVLJUJE: Svega pet žena u cijeloj Crnoj Gori je prošle godine prijavilo silovanje. Broj varira posljednjih godina, ali nikada nije prešao 20, pokazuje policijska statistika. Mnoge žene nisu ni svjesne da su izložene seksualnom nasilju. Primjer su žrtve porodičnog nasilja, koje ne shvataju da je seks protiv njihove volje, pa čak i sa mužem, zločin. „Ženama koje žive u nasilnom brakusilovanje se dešava svakodnevno, ali one to ne prepoznaju kao nasilje. Nikada nismo imali ženu koja je došla da prijavi kako je muž silovao. Iako je silovanje u braku kažnjivo zakonom, postoji stigma – kako objasniti da vas muž siluje svake večeri,” objašnjava Raičević iz Sigurne ženske kuće. Crna Gora nema centar za žrtve seksualnog nasilja. Jedino mjesto gdje mogu naći utjehu su nevladine organizacije koje se bore protiv porodičnog nasilja.

Kaznena politika

• Minimalna kazna za silovanje u Crnoj Gori je jedna godina, maksimalna 15

• Crnogorski sudovi nikada nisu izrekli maksimalnu kaznu

• Prosječna kazna za osuđene silovatelje je dvije godine i osam mjeseci

• U posljednjih pet godina, za silovanje je tri puta izrečena kazna od šest mjeseci zatvora

• Svega pet žena je u 2010. prijavilo silovanje. Glavni razlog je nepovjerenje žrtava u sistem

• Nevladin sektor zahtijeva rad na podizanju svijesti javnosti o posljedicama ovakve kaznene politike

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (IV): Uništavanje, prepravke i krađa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Uništavanje spomenika: Na više spomenika u periodu 2006–2022. izvršena su ozbiljna oštećenja.

Spomenik Tuđemilskoj bici, čiji se dan slavi kao Dan Vojske Crne Gore, postavljen 7. oktobra 2008, srušili su nepoznati počinioci u noći 22/23. februara 2011. Stakleni dio spomenika civilnim žrtvama ratova na prostoru Jugoslavije 1991-2001. u Podgorici je, zbog čestih oštećenja, uz saglasnost autora, 2015. zamijenjen mermernim. U decembru 2007, po bisti Grgura Barskog, iscrtani su kukasti krstovi. I spomenik crnogorskim komitama 1916–1929. u Nikšiću oštećen je odmah nakon postavljanja. Za oštećenja biste Nikole Kovačevića u Nikšiću, koja je sa postamentom oborena, počinioci nijesu identifikovani i nijesu odgovarali. Spomenik Ljubu Čupiću je grubo povrijedio uriniranjem 12. 6. 2021. počinilac M. I. Ovo je dovelo do protesta građana u više crnogorskih gradova. Počinilac je osuđen na kaznu zatvora od 10 mjeseci. Skulpture „Moji ljudi”, Dubravke Duletić u Podgorici oštećene su 3. 11. 2022.

Prepravljanje spomenika: Spomeniku na Bojnoj njivi u opštini Mojkovac (1996), na inicijativu Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, bez odobrenja, 2015. dodat je krst i natpis „Mi smo pali da bi Crna Gora i Srbija živjele“. Osnovni sud u Bijelom Polju je odgovorno lice, M. V, osudio uslovno na kaznu zatvora od jedne godine, ali se kazna „neće izvršiti ukoliko u okviru tri godine ne izvrši novo krivično djelo“.

U spomen kompleksu u Dolima (1977, Luka Tomanović) u opštini Plužine, SPC je 2006. dodala kapelu koja je sagrađena bez saglasnosti nadležnih institucija.

Krađa spomen-obilježja: U više slučajeva zabilježena je krađa spomen-obilježja, posebno bisti istaknutih narodnih heroja i boraca, koji su postavljene prije 2006: Vlada Milića, Špira Mugoše, Đoka Prelevića, Marka Miljanova, Boška Boža Radulovića, Sava Kažića. Zbog nedostatka finansijskih sredstava, neke od njih su zamijenjene neadekvatnim rješenjima.

Nerealizovani spomenici: Iako su donesene odluke o podizanju spomen-obilježja, neka od njih nijesu realizovana. Knjaz Danilo Petrović Njegoš nije dobio spomenik na Cetinju, iako je odluka o tome donešena 2009. Spomenik Đerđu Kastriotu Skenderbegu u Ulcinju koji je trebalo podigne po uzoru na monumentalnu konjaničku skulpturu Skenderbega iz Tirane, nije realizovan.

Finansiranje spomenika: U dokumentaciji koji je CDT dobio od opština, nijesu dostupni precizni finansijski izvori finansiranja i ugovori za izradu spomenika.

Nacrtom Programa investicija za 2018, za „izgradnju“ spomenika Krstu Ivanoviću, opština Budva je predvidjela 20.000 eura. Uklonjena bista Čedomira Ljuba Čupića koštala je opštinu Danilovgrad 4.500 eura.  Donacijama građana i građanki Crne Gore i dijaspore obezbijeđen je iznos od oko 25.000 eura, za podizanje spomenika komitama u Nikšiću. Opština Bijelo Polje sklopila je ugovor o pružanju usluga sa Zlatkom Glamočakom, za izradu spomenika žrtvama otmice u Štrpcima na iznos od 16.100 eura.

Inicijative inostranih ambasada: Više spomenika postavljeno je na inicijativu i uz finansiranje predstavnika inostranih ambasada u Crnoj Gori. Spomenik spašavanju 1000 ranjenih partizana i posada savezničkih aviona (2009) u Breznima, podignut na inicijativu Kevin Lyne, tadašnjeg ambasadora Velike Britanije. Biste grofa Save Vladislavića (2013, Đorđe Lazić) u Herceg Novom i Žukova u Beranama (2020), donacije su ambasade Ruske Federacije u Crnoj Gori. Postavljenje biste Huseina Džavida (2013) U Podgorici inicirala je i finansirala Republika Azerbejdžan. Bista Tarasa Ševčenka (2011) u u Podgorici podignuta je u saradnji sa ambasadom Ukrajine.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (III): Spomenici kao „privremeni ili pomoćni objekti”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Umjetnička rješenja spomenika: Najveći broj spomen-obilježja su monumentalne figuralne predstave od bronze, mermerni obelisci i biste od bronze. Mali je broj spomenika koji korespondiraju sa savremenim umjetničkim tendencijama u skulpturi. Rijetke su moderne forme, kao što je spomenik Prešernu u Podgorici, rad slovenačkog arhitekte Roka Žnidaršiča. Među umjetnički najuspjelije monumentalne figuralne predstave spada spomenik Josipu Brozu Titu Antuna Augustinčića. U više navrata rađeni su odlivci bista ranijih autora: Draga Đurovića, Petra II Petrovića Njegoša na Cetinju i Ota Loga Veljka Vlahovića u Podgorici.

Najzastupljeniji autori spomenika i autorska prava umjetnika i umjetnica: Najzastupljeniji autori čiji su spomenici i skulpture postavljene u javnim prostorima su Zlatko Glamočak, Pavle Pejović, Nenad Šoškić, Dimitrije Popović, Mitar Živković, Risto Radmilović, Sreten Milatović, Marko Petrović Njegoš, Adina Rastoder i dr. Dimitrije Popović je najzastupljeniji u Cetinju, a Mitar Živković u Podgorici. Mlađa generacija crnogorskih umjetnika i umjetnica je jako malo zastupljena u spomenicima u javnom prostoru Crne Gore.

U više slučajeva, umjetnici su došli u sukob sa naručiocima i finansijerima spomenika, koji im nijesu isplatili dogovorene autorske honorare.

Konkursi, tenderi i komisije za odabir idejnih rješenja spomenika: Konkurse su najčešće sprovodili naručioci spomenika, što se u velikom broju slučajeva pokazalo neadekvatno. Konkursi nijesu bili dovoljno transparentni. Kod objavljivanja nekih konkursa se čini da su raspisani kako bi se „legalizovalo“ već postojeće rješenje i favorizovao određeni umjetnik. Ni konkursi „po pozivu“ nijesu bili dovoljno transparentni.

Za realizaciju spomenika najčešće su dati kratki rokovi, što dovodi do značajnog probijanja istih. Procedura za podizanje spomenika Aleksandru Lesu Ivanoviću, započeta 2017, realizovana je tek 2022. Opština Plužine je Konkurs za idejno rješenje spomenika Baju Pivljaninu, u periodu 2019–2022, raspisala čak tri puta. Građani i građanke Ulcinja tražili su poništavanje konkursa za postavljanje spomenika Servantesu.

Tenderske procedure za izradu idejnog rješenja nijesu podesne za ovu djelatnost, što se vidi iz nekoliko slučajeva sprovedenih tenderskih procedura, koje nijesu rezultirale izborom uspješnog idejnog rješenja.

U najvećem broju odgovora koji je CDT dobio u istraživanju, sastavi komisija i žirija za idejna rješenja spomenika nijesu bili poznati. Rad ovih komisija je, prema odlukama lokalnih organa, bio plaćen ili volonterski. Analiza pokazuje da su neadekvatna idejna rješenja birana i kada su u sastavu ovih komisija bili članovi i članice iz akademske zajednice, umjetnici i umjetnice koji formalno zadovoljavaju potrebne kriterijume.

Svečana otvaranja i „osveštavanja“ spomenika: Inaugurisanje spomenika u javnim prostorima iskorišćeno je za promociju političkih lidera i državnih funkcionera. Najveći broj spomenika svečano su otvorili predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, gradonačelnik Glavnog grada Podgorice Ivan Vuković, gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i dr. Spomenici su otvarani na značajne datume iz crnogorske istorije, 13. jul, 21. maj, 19. decembar, 13. novembar i dr. Vrlo rijetko su autori skulptura učestvovali u svečanostima povodom njihovog postavljanja – Dimitrije Popović, Veljo Stanišić.

Kod spomenika koje je, bez zvanične zakonske procedure, podigla SPC, u blizini vjerskih objekata, kojih je najviše u Podgorici, svečana otvaranja pratila su i osveštavanja spomenika i bila su dio proslave vjerskih praznika.

Vlada Crne Gore i politika postavljanja spomenika: Vlada Crne Gore je inicirala i finansirala podizanje više monumentalnih spomenika: spomenik bici na Fundini, spomenik bici na Tuđemilima, spomenik herojima Božićnog ustanka na Cetinju, čiji je autor Pavle Pejović.

Vlada je, shodno čl. 9 Zakona o spomen obilježjima, rukovodeći se značajem postavljanja spomen-obilježja, donijela odluku o odobravanju njihovih postavljanja prije isteka 20 godina od preminule osobe, kako je definisano zakonskim aktima u slučajevima podizanja spomen-obilježja Miodragu Dadu Đuriću, Janu Karskom u Kotoru, Vidoju Žarkoviću u Nedajnom i Urošu Toškoviću u Baru.

Dislokacija spomenika: U više navrata, u navedenom periodu, izvršena je dislokacija spomenika koji su nastali u periodu prije 2006. Razlozi dislokacije bili su najčešće izgradnja novih stambenih i poslovnih cjelina i prenamjene objekata čija imena su nosili. Takav je slučaj sa spomenikom poginulim radnicima Monopola duvana Svetlane Kane Radević, bistom Stanka Dragojevića u Podgorici, bistama Lenke Jurišević i Špira Dacića u Bijelom Polju, spomenikom borcima i civilnim žrtvama (fudbalerima i sportskim radnicima) poginulim za slobodu NOB-a u 1941–1945. i dr.

Spomenici kao privremeni/pomoćni objekti: U pojedinim slučajevima, skulpture su u opštinskoj dokumentaciji kategorisane kao privremeni i pomoćni objekti. Skulptura u obliku ćiriličnog slova Lj, autora Velja Stanišića i Radomana Čvorovića, postavljena u Nikšiću, definisana je kao „pomoćni objekat-kapija-tiposkulpture-tip 5“. „Crnogorsko oro“ vajara Mitra Živkovića u Podgorici je kategorisano kao „privremeni objekat montažnog karaktera-skulptura“. Skulpture Dubravke Dude Duletić „Moji ljudi” postavljene su u Podgorici 2022. Kategorisanje spomenika kao „privremeni ili pomoćni objekti” je neprimjereno za umjetnička djela.

Uklanjanje spomenika: Bista Čedomira Ljuba Čupića, rad Mitra Živkovića, postavljena na trgu u Danilovgradu u maju 2022, pa je, nakon reakcije javnosti, zbog neadekvatnog rješenja, uklonjena samo nekoliko dana kasnije.

Spomenici u podrumu: Spomenik Krstu Ivanoviću, rad Zlatka Glamočaka, još uvijek nije postavljen, iako je autor, još 2008, nakon dogovora sa opštinom Budva, izradio spomenik. Poprsje kralja Bodina (2018, Zlatko Glamočak), koje je finansiralo Ministarstvo kulture Crne Gore, nije postavljeno u Baru, kako je bilo predviđeno.

Spomenici na smetlištima: Bista Save Kovačevića je 2011. pronađena na smetlištu u Grahovu. Na inicijativu stanovnika Grahova i CK JKPCG, prenešena je u porodičnu kuću Kovačevića u Nudolu. Nakon prijetnji da će završiti u moru, bista Veljka Vlahovića (1976, Luka Tomanović), čije je ime nosilo brodogradilište u Bijeloj od 1976. do 1992. godine, sklonjena je i odložena ispred radničke menze, a postament je u jednom od magacina brodogradilišta. Bista je poklonjena rodnoj kući Veljka Vlahovića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006 – 2022. (II): Naručioci utiču na umjetnička rješenja spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti do prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Glavni naručioci i finansijeri spomenika u periodu 2006 – 2022. bili su: Vlada Crne Gore, Glavni grad Podgorica, Prijestonica Cetinje, opštine, ambasade evropskih država u Crnoj Gori, NGO, udruženja građana, zavičajna i plemenska udruženja, kompanije.

Rezultati istraživanja pokazuju da su naručioci uticali na umjetnička rješenja spomenika, odnosno na korigovanje već prihvaćenih idejnih rješenja, pa je dolazilo do polemika i sukoba, koje su trajale više godina. To je posebno bio slučaj sa spomenikom Čedomiru Ljubu Čupiću, prilikom čije izrade je došlo do sukoba finansijera Dušana Đurovića, „idejnog tvorca“ Mihaila Radojičića i vajara Zlatka Glamočaka.

Skulpture koje su donirane opštinama, često su bile postavljane uz nedovoljno transparentne procedure: spomenik na ulazu u Cetinje u obliku slova O (2013), skulptura u slavu Njegoševe misli (2013) i Crnogorkin bunar želja (2013), radovi Dimitrija Popovića na Cetinju. Za skulpturu Oro (2014), rad Željka Reljića na Cetinju, je smatrano da je umjetnik poklonio gradu, dok je umjetnik, na osnovu usmenog dogovora, skulpturu ustupio za honorar, koji mu nije isplaćen. O ovim spomenicima ne postoji dokumentacija u Prijestonici Cetinje. Spomenik Šabataju Ceviju (2020, Zlatko Glamočak) u Ulcinju donirao je Gani Resulbegović.

Kojim ličnostima i događajima smo podizali spomenike? Od monumentalnih spomenika koji su prošli zakonske procedure, najveći broj posvećen je istorijskim ličnostima – Svetom Petru Cetinjskom (2006, Nenad Šoškić), Tvrtku Kotromaniću (2013, Dragan Dimitrijević), vojvodi Mirku Petroviću Njegošu (2017, Dimitrije Popović), Ivanu Crnojeviću (2019, Mitar Živković ).

Samo su dvije žene dobile spomenike: princeza Jelena Savojska u Podgorici (2020, Adin Rastoder) i princeza Kseniji Petrović Njegoš u Podgorici (2020, Nikola Simanić) i na Cetinju (2022, Dimitrije Popović).

Biste/poprsja su dobili Gavro Vuković i Mojsije Zečević (2012, Svetomir i Svetozar Radović i M. Vučelić), Petar II Petrović Njegoš (2014, Drago Đurović), Pop Dukljanin (2007, Zlatko Glamočak), Đerđ Kastriot Skenderbeg (2019, Fiqiri Kasa), G. K. Žukov (2020, А. А. Apolonov) i Aleksandar Lekso Saičić u Beranama (2021, Joksimović).

Spomenici slavnim događajima iz crnogorske istorije posvećeni su Tuđemilskoj bici (2008, Pavle Pejović) i Bici na Fundini 1876. (2008, Pavle Pejović). Crnogorskim borcima koji su se zalagali za očuvanje crnogorske nezavisnosti 1918. posvećeni su: spomenik herojima Božićnog ustanka (2009, Pavle Pejović) na Cetinju i spomenik crnogorskim komitama 1916 – 1929. (2018, Sreten Milatović) u Nikšiću.

Mali broj spomenika i bisti odnosi se na period crnogorske antifašističke borbe 1941 – 1945. i socijalističkog perioda: spomenik Čedomiru Ljubu Čupiću (2019, Zlatko Glamočak) i Vidoju Žarkoviću (2020, Marko Petrović Njegoš) i biste Veljku Vlahoviću (2016, Oto Logo), Mihailu Stojanoviću Pulju (2019), Jovanu Vučkoviću (2017), Savu Kažiću (2013, Mitar Živković). U Baru je postavljen spomenik na mjestu koncentracionog logora u II svjetskom ratu (2021, Igor Milošević).

Spomenik Josipu Brozu Titu (Antun Augustinčić), koji se nalazio u kasarni u Maslinama, postavljen je na platou kod mosta Blaža Jovanovića u Podgorici 2018.

O savezničkim akcijama u II svjetskom ratu svjedoče: spomenik posvećen spašavanju 1000 ranjenih partizana i posada savezničkih aviona u Breznima (2009, Goran Moškov) i spomenik stradalim avionskim posadama savezničkih snaga koje su dale život za slobodu 1939 – 1945. u Podgorici (2012, Risto Radmilović).

Književnici, pjesnici, umjetnici su u periodu 2006 – 2022. dobijali uglavnom biste: Petar Lubarda u Herceg Novom (2007, Dušan Ivančević), Ivan Mažuranić (2009, Vinko Matković) na Cetinju, Taras Ševčenko (2011, Risto Radmilović) i Husein Džavid (2013, Natig Alijev) u Podgorici, Miguel Servantes u Ulcinju (2018, Bujar Vani), Avdo Međedović (2019, Zlatko Glamočak) i Dragomir Brajković (2019, Ljubomir Mrdović) u Bijelom Polju. Starac Milija (Miodrag Šćepanović) u Kolašinu (2022). Monumentalne spomenike dobili su France Prešern u Podgorici (2018, Rok Žnidaršič) i Aleksandar Leso Ivanović na Cetinju (2022, Zlatko Glamočak).

U Ulcinju su 2011. postavljene skulpture Fustanella (Fadil Fyshku) i Rooster (Genta Faja), a u Beranama 2018, skulptura Homo sapiens-Luča mikrokozma (Luka Radojević).

Rijetki su spomenici i skulpture posvećeni Učitelju (2013, Nenad Šoškić) u Danilovgradu, Dimnjačara Rudolfa Njunja Karužiča u Herceg Novom (2009, Velibor Pavićević)  i Kovača u Starom Baru. Manji broj spomenika odnosi se na događaje devedesetih godina XX vijeka – spomenik borcima ratova od 1990. u Beranama (2006), Spomenik civilnim žrtvama ratova na prostoru Jugoslavije 1991 – 2001 (2011, Bogdan Darmanović i Željko Reljić) u Podgorici, spomen-obilježje žrtvama otmice u Štrpcima „Sat života“ (2016, Zlatko Glamočak) u Bijelom Polju. Iako su inicijative postojale, nije realizovano podizanje spomen-obilježja žrtvama deportacije izbjeglica 1992. u Herceg Novom.

 

Pravni okvir

Zaštita spomen-obilježja regulisan je Ustavom Crne Gore i Zakonom o spomen-obilježjima. Ustav propisuje obavezu države da štiti prirodnu i kulturnu baštinu, kao i naučne, kulturne, umjetničke i istorijske vrijednosti.

Zakonom je zaštita spomen-obilježja definisana kao javni interes. Propisane su različite mjere za očuvanje i zaštitu spomen-obilježja, kao i sankcije za njihovo oštećenje ili otuđenje.

Spomen-obilježjima se trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju se uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi.

Spomen-obilježje je spomen-objekat (spomen-groblje, spomen-kosturnica, spomenik, spomen-bista, spomen-ploča, spomen-kuća, spomen-dom, memorijalni muzej, zadužbinski objekt i dr.) koji izgledom, sadržajem, oznakama ili natpisom doprinosi trajnom očuvanju navedenih vrijednosti.

Spomen-obilježja se podižu u skladu sa programom podizanja spomen-obilježja koji donosi skupština opštine, Glavnog grada i Prijestonice, uz prethodnu saglasnost organa državne uprave nadležnog za poslove kulture.

Spomen-obilježja sa statusom kulturnog dobra su u nadležnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Ostala spomen-obilježja su u nadležnosti opština na čijoj se teritoriji nalaze.

Na teritoriji opštine, Glavnog grada i Prijestonice vode se Registri spomen-obilježja, a Ministarstvo kulture je nadležno za vođenje Centralnog registra spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore. Uprava za kulturna dobra nadležna je za vođenje Registra kulturnih dobara.

Uprava za inspekcijske poslove – Odsjek za inspekciju za zaštitu kulturnih dobara, kulturnu baštinu i arhivsku djelatnost sprovodi nadzor nad primjenom Zakona o spomen-obilježjima i Zakona o kulturnim dobrima i podzakonskih akata koji se odnose na ovu oblast.

Krivičnopravna zaštita spomen-obilježja uvedena je 2010. kroz član 411a Krivičnog zakonika Crne Gore kojim je propisano da će se zatvorom od jedne do tri godina kazniti onaj ko uništi, neovlašćeno izmijeni, doradi, izmjesti, zamijeni ili ukloni spomen-obilježje, podigne ili organizuje podizanje spomen-obilježja čije podizanje nije dozvoljeno.

Kaznene odredbe definisane su i članovima 43-49 Zakona o spomen-obilježjima.

Kako je jedan broj spomen-obilježja u Crnoj Gori ima status kulturnog dobra, na njih se odnosi i član 253a Krivičnog zakonika Crne Gore, kojim je propisano da će se zatvorom od jedne do osam godina kazniti onaj ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivim kulturno dobro.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo