Povežite se sa nama

FELJTON

Utrkivanje za odlikovanjima

Objavljeno prije

na

U svakom čovjeku je ugrađen stanovit biološki mehanizam koji ga tjera i nalaže mu da se takmiči, da učestvuje u igri života, da bude bolji i uspješniji od drugih i da pobijedi u neumoljivoj borbi koja se svuda i u svakom momentu vodi oko njega, ali i u njemu. Nije ovdje u pitanju samo intimna potreba i želja za učešćem i participacijom u životu; suština je u pobjedi, makar i po cijenu uništenja konkurenata i učesnika u utakmici. Zato je potreba da se bude bolji, jači, veći i uspješniji ugrađena u samu suštinu ljudske prirode. Bez nje čovjek ne bi mogao da funkcioniše kao čovjek; prije bi asocirao na životinju čije su potrebe skromne i koja nema drugih bioloških zahtjeva osim da opstane bez usavršavanja svoje vrste. Zato je agon kao snažna i iskonska želja za svekolikim iskazivanjem i vječnom utakmicom imanentna samo čovjeku. Bez njega, on bi prestao da bude čovjek – vjerovatno bi isčezao ili bi se davno zaustavio u svojoj mile¬nijumskoj evoluciji.

Takmičenje i vučja borba između pojedinaca kao ljudska konstanta, neminovno vodi i borbi među manjim ili većim društvenim grupama ili čak među državama. Stari Spa¬rtanci, oholi zbog svoje uspješne ratničke tradicije, i ponosni na nju, sa omalovažavanjem i pre¬zirom su se odnosili prema grčkim državama-polisima. Njihov pobjednički heroizam kao način života i pogled na svijet, kao kult i poruka drugima, stvorio je jedan ponosan i snažan soj izdvojen od ostalog svijeta. Termopilski klanac može braniti samo onaj koji sjedi na samom vrhu ratnog Olimpa jer svaki od trista odabranih ima istu ambiciju i volju da se za nju izbori: „Vazda neka najbolji budem i odličan između drugih, da ne sramotim roda otaca, koji u Efiri najbolji bjehu”.

Crnogorski agon često je divljački i netolerantan, previše je isključiv i borben da bi bio oplemenjen praštanjem kao emanacijom nadmoćnosti. Njemu je previše rijetko moralni mentor Marko Miljanov koji govori i piše o fantastičnim primjerima čojstva i junaštva, ali samo o primjerima, ne i opštoj pojavi. Oni nijesu postali način života nego svjetionici čije moralne uzore treba slijediti. No, u jednoj „besudnoj” zemlji gdje svako ratuje sa svakim, gdje su vječite zavade i neprijateljstva način života, gdje je teško biološki preživjeti ako je čovjek obziran i gdje vladari gaze posljednje ostatke starog agona svojom bezobzirno¬šću, nije mogao biti izgrađen solidan mehanizam jednog zdravog i civilizovanog takmi¬čenja. Zato je Marko Miljanov kao arhetip jedne poštene, humane i iznad svega junačke uta¬kmice morao da strada. Bio je previše usamljen i sam da bi mogao da opstane. Zato ga je jedan zločesti i lukavi despot u licu crnogorskog suverena Nikole I Petrovića Negoša na društvenom planu prosto zbrisao ne dozvoljavajući ni da se sahrani kako je velikan u svom testamentu označio.

Stari Grci su imali jednu sjajnu demokratsku ustanovu koju su nazvali ostrakizam. Radilo se o vrsti časnog progonstva kojemu su podlijegali srećnici koji su se svojim vrlinama uzdigli iznad ostalih pa su zbog popularnosti koju su uživali postali opasnost po demokratiju i jednakost svih. Kako su postali „najbolji i najveći” valjalo ih je skloniti jer „me¬đu nama ne treba niko da je najbolji, ali ako ima nekog, onda neka bude gdje drugo i kod drugih”. U dilemi demokratija ili poštena utakmica, Grci su se opredijelili za demo¬kra¬tiju.

Crnogorski „gospodari”, čak i vladike, svoje konkurente na najveću vlast i druge neprijatelje nijesu pobjeđivali u poštenoj utakmici niti su ih kao Grci slali u časno progo¬nstvo nego su ih „sklanjali pod zemlju”. Pažljivo odabrane plaćene ubice ili perjanici kada bi se nekome našli na tragu, nijesu ga ostavljali dok mu ne smrse konce. Pritom je bilo nebitno da li se markirana žrtva nalazi u Crnoj Gori ili se krije u Istambulu ili Beču.

Agon kao poriv i intelektualna potreba za takmičenjem kod crnogorske populacije se razvija od najranijeg djetinjstva. Mladi ljudi se uče na primjerima starijih i usvajaju njiho¬ve zakone čovječnosti i borbe. Sa 15 godina, većina je stasala za borbu i imaju oružje.

Crnogorski mladići nijesu imali prilike da se iskazuju na način kako su to radili njihovi evropski vršnjaci. Tumarali po lokalima, izvodili vratolomne gimnastičke i druge vježbe ili se izrugivali svojim nastavnicima i sugrađanima. To je bila fina građanska ali benigna škola života za koju Crnogorci nijesu znali niti bi je mogli prihvatiti i da im je bila dostupna.

Izolovani u svojim brdima, zarobljenici tradicije i uvijek na oštrici mača, oni su cijenili samo ono što su vidjeli, jer nijesu čitali. Njihov ideal muževnosti je bio nešto drugačiji jer su snaga, hrabrost i surove gorštačke vrline bile osnovni i nezamjenjivi dio korpusa vrijednosti crnogorskog agona. Za bolje, niti su znali niti su bili u stanju da mu se priklone.

Nijesu se upravljali po maksimi: „Moju čast ne može mi niko oduzeti, jer je nosim u sebi”. Ovaj individualistički stav nije se mogao „primiti” u Crnoj Gori jer je kolektiv ocjenjivao vrijednost pojedinaca pa je čast bila objektivna a ne subjektivna kategorija.

Crnogorac kao svetinju čuva svoj dobar glas i tu je on osjetljiv kao biljka. Kralj Nikola, svjestan ovog preimućstva i hendikepa svojih podanika, maliciozno je potpirivao njihovo samoljublje koje često nije imalo kraja i na taj način je ostvarivao svoje političke ambicije. Mnoge je, čak i brigade koje su nepotrebno izginule, poslao u smrt tipujući na „bijedne” ostatke časti ako se živi vrate sa bojišta. Crnogorci koji su davno apsolvirali te vještine svoga gospodara, nijesu se mogli oduprijeti demagoškim kraljevim pozivima jer je njihova žeđ za počastima, za medaljama i odlikovanjima, za junačkim glasom, prevazilazila strah od smrti. Uz povike, „za krst časni i slobodu zlatnu”, na stotine ih je ostalo da vise na postavljenim preprekama na Bardanjolu i Skadru.

Neobično častoljubivi Crnogorci bili su prosto ludi za javnom potvrdom svojih vrijednosti. Za običnu medalju koja bi potvrdila njihovu hrabrost bili su u stanju da uđu u okršaj sa daleko jačim protivnikom iz koga imaju malo šansi da izađu živi. Isto tako su bili u stanju da izazovu na megdan čovjeka koji ih ničim nije povrijedio, ali pošto slovi kao vrstan borac, valjalo je pokušati da se pobjedom nad njime dobije ugled koji ni vrijeme ni događaji nikada neće moći da ospore.

Dobar poznavalac crnogorskih prilika, Dušan Vuksan, istoričar i pisac, zapaža crno¬gorski afinitet prema raznim priznanjima i odličjima. Navodi da je u vrijeme vladavine knjaza i kralja Nikole u dvoru postojala „knjiga molbenica”. Radilo se o ja¬vnom registru – protokolu – u kojemu su registrovani podnesci („molbenice”) građana ko¬ji¬ma su tražili da se nagrade, da im se da pomoć, da im se pruži zaštita ili uopšte da im ja¬vna vlast, tj. kralj nešto uradi. Kralj je u tim predmetima arbitrarno i na osnovu svog diskrecionog prava odlučivao u meritumu. Vuksan zapaža: „Veliki deo ovih molbenica ili žalbi odnose se na odlikovanja, na primer jedan traži „Danilov krst” „da mu na prsima visi kao što mu visi ruka osakaćena u boju”, drugi se opet tuži na oficira koji je medalju dodelio jednome „goremu” treći moli za krst, „jer ni jedan drugi nije posjekao glava više od njega”… četvrti želi „Đorđevski krst”, jer drugi koji ga imaju nijesu „bolji od njega”.

Pošto su ordeni i odlikovanja vidni izraz agonalnog reda, to je bilo teško da se neko odlikovanje bez izgreda dodijeli pravom čovjeku. Svakog časa pojavljivao se na Cetinju pred knjaza poneko ko je smatrao da je zapostavljen. Još 1925. godine, kada je kralj Aleksandar došao u Bratonožiće i upitao ih za njihove želje i potrebe, odgovorili su mu, ironiše narod, da im ne fali ništa osim malo vode – i za svakog po jedna medalja, kako to navodi Ljuba Nenadović.

I danas su u Crnoj Gori ostali uočljivi recidivi starog agona predaka. Ljudi se neukusno utrkuju za javnim pohvalama, priznanjima i raznovrsnim odličjima kojih je toliko da su izgubila svaku objektivnu vrijednost, čak i pod pretpostavkom da iza njih stoji neka vrlina ili stvarni vanserijski rezultat. No, i ovako dobijena prizanja se čuvaju, iako bezvrijedna, kao porodične relikvije, pokazuju se gostima i vješaju o zidove kao da su u pitaju Rembrantova ili Pikasova platna.

Ovom sindromu podliježu i sasvim ozbiljni i civilizovani ljudi koji nijesu u stanju da se oslobode preživjelog agonalnog balasta svojih predaka. Uz to, istina rijetko, u javnosti se pojave ljudi okićeni medaljama i ordenima kao božićne jelke što je odraz skorojevićke razmetljivosti i stanja duha koji ne dozvoljava poštenu utakmicu nego se ukriva iza sumnjivo stečenih pozicija iz prošlosti.

(nastavice se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: Jezik kao živi organizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema „devijantnim” (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. „Francuski se može govoriti samo na ‘jedan’ način” – francuski. Njegovanje institucionalne i globalne frankofonije samo je potvrda centralističke hegemonijske i kolonijalne nostalgije francuskog jezika. Ovaj ne trpi nikakve naglaske, svi paraju farncuske uši, čak i onaj južnjačkog govora koji je i strancu lako prepoznatljiv. Sa tim južnim accent du midi, a kamo li sa nekim „stranim” prizvukom, premda arhipelaške kolonijalne prašine (dans les îles, les outre-mer) i danas prekrivaju globus, ne može se ni biti spiker na francuskoj radio-televiziji (osim na posve lokalnim stanicama ili najviše na prognozi vremena). Povijesna jezička represija i nasilna standardizacija centralističke države nemilosrdno je zabranjivala lokalne jezike kao što su bretonski ili oksitanski. Jezik i pravopis su uvijek bili političko pitanje. Govornici alternativnog narječja, jezika ili makar samo naglaska nisu imali pristup javnom prostoru, a u školama se učio i uči samo francuski, i to ne tek u ime jedinstvene Francuske već i u ime pretendiranog francuskog univerzalizma za koji se pretpostavlja da je uzor cijelom svijetu. Djecu se u školama kažnjavalo kad su govorila druge jezike. Prva faza procesa brutalnog nametanja francuskog jezika plurilingvalnoj zemlji poslije Francuske revolucije bila je i sama svojevrsno nasilje koje je trajalo od 1790–1815. g. Otpor regionalnih i manjinskih jezika bio je tolik, da je francuski kao jedinstven jezik za cijelu zemlju konačno nametnut tek stoljeće kasnije,1882. zakonom o obaveznom i jedinstvenom školstvu i dodatno1905. zakonom o laicitetu (odvajanju crkava i države) i nacionalnom obrazovanju; a čvrsta državna ruka nad jezikom osjeća se i danas. Ona je na specifičan način poharala, preobrazila i preusmjerila francusku kulturu. Francuzi su danas često do te mjere zadojeni ideologijom nezaobilaznosti jedinstvenog nacionalnog jezika da mnogi vjeruju – što je lakše nego misliti svojom glavom – da francuski jezik prirodno, volšebno prenosi univerzalne istine i poruke namijenjene cijeloj planeti gracieusement. Radi se dakako o nacionalizmu pomnoženom sa hegemonijskim kolonijalnim apetitima koje rušenje francuske imperije nije do danas uklonilo, zato što Francuzi dosad nisu radili na svom zajedničkom alternativnom i dekolonijalnom društvenom projektu. Kolonijalnost vlasti kao takve čak i kad u kolonijalnim projektima nije uznapredovala, odvija se kroz, i ko-substancijalna je sa, u potenciji, kolonijalnošću ili kolonijalnim nagnućima i mogućnostima svakog jezika. Zato što je jezik moć i stavlja se i u službu vlasti.

U međuvremenu Francuska, koja podržava multilingvizam na međunarodnom planu a francuski smatra ugroženim jezikom naspram engleskog te ga promovira kroz frankofoniju i bivše kolonije kao sferu utjecaja, nevoljka je potpisnica evropske povelje o promoviranju manjinskih jezika koju podržavaju Ujedinjene nacije. U zemlji pruža otpor tome da se lokalni jezici uvedu u škole, tako da danas postoji novi val konfliktnih rasprava o tome. Francuzi ne vole svoje dijalekte, često ipak „vole” francuski naglasak iz Québeca, a uglavnom slabo cijene afričke akcente, premda afrički pisci, pa nekad i državnici, govore i pišu zavidnim i bogatim klasičnim i literarnim francuskim kakav se danas u samoj šesterokutnoj Francuskoj (l'Hexagone) rijetko čuje. Dok Francuska ostaje strogo centralizirana zemlja, teško je pretpostaviti da će i sama ozbiljnije poštovati potpisanu povelju Savjeta Evrope o manjinskim i regionalnim jezicima, koja upućuje na decentralizaciju i regionalizaciju. No, postoje i suprotni primjeri: Italija, u kojoj i danas opstaju brojni manjinski govori, doživjela je objedinjenje jedinstvenog „sve-talijanskog” jezika od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo, putem radija, a naročito televizije. U Francuskoj pak, kao i drugdje, Internet i društvene mreže posljednjih godina unose nered i pluralnost u propisani jezički uniformizam, centralizam i purizam, što budi nove-stare centrifugalne revindikacije od strane manjinskih lokalpatriota. Oni danas moraju, ukoliko hoće da održe ili ožive svoj lokalni jezik, učiti bretonski itd. zato što su takvi patois – prezirno ime za lokalne jezike ili dijalekte – uglavnom zaboravljeni pod jezičkim buldožerom nametnutog službenog francuskog, slično kao irski jezik u Irskoj, gdje je engleski davno prevladao. Ti su procesi uobičajeni posvuda premda često izuzetno nasilni, a nema prirodne jednakosti između malih i velikih jezika. Kao živi organizmi, jezici nastaju, evoluiraju, i mnogi nestaju, zamijenjeni drugima. Ti procesi nisu samo prirodni, nego su i politički, budući da je jezik i jedna društvena institucija. Tako su mnoge evropske zemlje danas tek monolingvalne (uz napredovanje globalnog engleskog jezika), dok u drugim podnebljima drugdje, koja su prošla kroz druge procese, većina ljudi vlada sa po nekoliko jezika.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: O fantazmu materinjeg i nacionalnog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje ,,zaštitne” čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego ,,materinji”, to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu ,,čistotu” i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika. Kao i materinji, i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre ili fantazam kod Derride, tj. nešto žuđeno a nedostižno. Politički ,,teoretičari jezika” nacionalni jezik uvijek opterećuju ne samo sa purističkom naredbom, nego još i sa  ,,priznanjem iskonskog grijeha u jeziku” koje se iziskuje od ,,nelegitimnog” govornika. Ovog određuje sama jezička policija, npr. Francuske akademija, škola ili lektorska služba u svojoj božanskoj presudi. Ta ,,iskonska greška ili grijeh” međutim nije u optuženom govorniku nego se nalazi u nametnutom okrnjenom monojeziku, jednojeziku (monolangue). Tako monolingvalno ljudsko biće govori spektralnim jezikom koji mu je uskraćen i koji nema prvobitnog izdanja (za što je kuđeno), pa je bačeno preko i mimo jezika samog direktno u navodno apsolutan prevod iz tog nedostajućeg jezičkog iskona. A apsolutan je prevod naravno totalitarizam, taj totalitarizam (koji se ne zadržava tek na jezičnoj dimenziji nego može ići i dalje) koji mu je uskraćivanjem jezika bez zadatog modela nuđen i nametan.

Derrida pokazuje da se politički a normativan teoretičar jezika nalazi u nama samima, i autokritički piše o vlastitim kontradikcijama u tom pogledu kad govori o usađenosti poriva za jezičkom čistotom u njegovom kolonijalnom francuskom, ideji s kojom se sam nije slagao ali ju je pronosio, pritom je ne smatrajući etičkom, političkom ni društvenom. Takav poriv ne zadaje unaprijed formu ni formulu, rječnik ni izraz, ne nalaže ovaj ili onaj stil. Ništa se unaprijed ne može reći o čistoti jezika pa ovu niko ne može ni propisati, iz čega autor zaključuje da je jezik sav okrenut prema budućnosti a ne prema prošlosti, prema tobožnjoj autentičnosti sigurnog ,,ispravnog” jezika. Ovo govori o nasljedstvu i posljednoj volji jezika samog kojeg on, kao autor, nastoji izbaciti iz njegovih gongova, izvrnuti, ,,faire qu'elle [la langue] n'en revienne pas”. Ovo Derridino lociranje jezika i njegovog nasljeđa u budućnost obrće jezičku politiku od konzervativne ili, još gore, reakcionarne, u kreativno-progresivnu.

Knjiga Politike prevođenja sakupila je dio mojih tekstova na francuskom na temu prevoda. Pogovor koji ovdje dodajem dolazi dugo nakon što su objavljena pojedina poglavlja. Prevođenje u knjizi uzimam u širem smislu, ne samo jezičkom nego metaforijskom, a razumijem ga politički i transkulturalno. Veliki je izazov za mene da knjiga izlazi kao prevod iz jednog u drugi od mojih jezika, i to prevod koji nije iz moje ruke mada sam mu nešto pridonijela. Uskočila sam u rad na ovom prevodu na dva osnovna plana: na filozofskom, kako bih zadržala svoju misaonu koherenciju; i, također u brizi za vlastitu smisaonu i jezičnu dosljednost, na ravni prevođenja na jednu od novih varijanti našeg jezika koja mi nije bliska. U prevođenju smo dakle imale dva osnovna problema: jedan je upravo hrvatski jezik, a drugi je filozofija. Za prevoditeljicu je ovo drugo bilo lična poteškoć jer nije mogla unaprijed znati moje filozofske i političke stavove, kao pretpostavku da se tekst razumije, a za mene ono prvo. Intervenirala sam na obje razine. Pritom primjećujem da naš jezik, u kojemu je iskaz “nema problema” poslovičan, nema domaćeg termina za riječ ,,problem”, što znači da ga u principu negira i uzvodno od tog iskaza. Ja sam iz našeg jezika otišla i prestala na njemu objavljivati pred više od trideset godina. On se u međuvremenu fragmentirao na nekoliko varijanti i više ili manje tvrdih standardizacija. Ova posljednja hrvatska verzija meni zbog pauze od tri decenije zvuči usiljeno, neprirodno i neestetski, ali ne sporim da je zaživjela. Ja sam dakle ostala pri svojoj, koja je pomirljiva mid-Yugoslav varijanta na bazi hrvatskog. Premda vidim da je u Hrvatskoj standardizacija detaljno razrađena i prihvaćena u javnosti, i o njoj sam dobro informirana, jedini doslovno sprovođen kriterij koji u njoj razabirem (bez obzira na brojne precizne jezikoslovne stručne radove) jest briga da se razlikuje od srpskog. Pritom se u njoj potkradaju smiješne greške nastale iz popularne percepcije o porijeklu ili etimologiji nekog izraza, a za svaki se slučaj izmišlja kad se ne nalazi ,,hrvatski” ekvivalent.

Ovdje ću odmah ponovo navesti Radomira Konstantinovića à propos opsesije jezikom u palankama kakve su naše, kao i sve druge: ,,Nalog za znanjem svoga jezika javlja se ovde kao nalog za znanjem svog plemena, kad je ovo znanje neka vrsta muzeja (rodovskog) u kome radost pruža, otkrivanjem poznatog, neprestano samodokazivanje kroz ovo ushićenje kojim je propraćeno svako prepoznavanje onoga što se već znalo i što se, tako, utvrđuje u sebi samom kao nešto neuništivo, večno pra-roditeljsko“.

Zašto pišem na francuskom i na engleskom. Na francuskom pišem zato što sam u francuski uronjena, imala sam ili imam studente i posao na francuskom, živim francuski život. U knjizi sam objasnila razliku odnosa, unutar globalizacije, između francuskog i engleskog, na kojem također pišem, ali iz drugih razloga ili u drugim prilikama. Na engleskom pišem i služim se njime kada se obraćam ne-francuskoj publici, kada radim za izdanja na engleskom jeziku i kada predajem u zemljama gdje se francuski ne razumije, jer je on danas sveden tek na jedan lokalni mada još uvijek i kolonijalan jezik. Francuska nacionalna kultura ne podnosi globaliziranu hegemoniju engleskog, i rado bi je zamijenila davno izgubljenom svjetskom diplomatskom hegemonijom francuskog. Slično, ni mnogi kolonizirani narodi ili nacionalne kulture u otporu prema hegemoniji SAD, a naročito u latinskoj Americi, ne podnose engleski, što se može razumjeti. Oni koji bi trebali ponajmanje da ga podnose, kao što su stanovnici bivših britanskih kolonija gdje je engleski nametan kao elitan i hegemonijski jezik, i gdje obrazovane elite još pišu i govore engleski, izradili su danas sebi razloge da ga ipak usvoje bez predrasuda. Tako Indijci engleski, koji je i njima porijeklom kolonijalan jezik protiv nametanja kojeg su se u prošlosti borili, i koji je na planu međunarodne jezičke politike izvor brojnih nepravni među indijskim jezicima (među kojima je sada i on), danas nazivaju engleski naprosto internacionalnim jezikom koji im daje pristup svim drugim jezicima. On im otvara globalizaciju – dakako uključivo sa svim njenim politički zastrašujućim stranama – ali i s tom prednošću otvorenosti cijelom svijetu koja bez engleskog danas ne bi bila moguća. Što ne znači da neće sutra biti moguća na osnovu kineskog ili nekog drugog jezika.

Francuski je do početka dvadesetog stoljeća još bio svjetski jezik, govorio se na dvorovima i u diplomaciji, ali danas to više nije i u ovom ga je kao i u mnogo čemu, zamijenio hegemonijski engleski. Reakcija je francuskog jezika i francuske Akademije bila još veće lingvističko zatvaranje prema drugim jezicima, što je za njega u pogledu ciljanog širenja francuskog utjecaja i kulture bilo i ostalo pogubno, i što ga je ograničilo na državno sponzoriranu – ograničenu i administrativnu – frankofoniju. Notorna je činjenica da se u Francuskoj veoma teško uče strani jezici (a pogotovo omraženi engleski koji se vezuje za SAD i imperijalizam), što je dio kulturne zatvorenosti koju vlasti nastoje nadići putem pretpostavljenog francuskog univerzalizma. Srećom, mlađe generacije su same došle na ideju da uče i nauče strane jezike, pa i engleski, tako da je situacija danas manje provincijalna nego kad sam ja prije tridesetak godina došla kao profesor u Francusku. Već sam prvog dana na univerzitetu uočila u tom pogledu razliku između mojih zagrebačkih i mojih pariskih studenata, čak i najboljih: ovim posljednjima se nije moglo dati literatura na stranim jezicima. U amfiteatru je prvo nastao muk, a zatim žamor i smijeh kad sam im izdiktirala nekoliko naslova na stranim jezicima, uključujući engleskom. To im je bilo van domašaja. Ali s mojim zagrebačkim studentima, pa i s mojom generacijom kad smo bili studenti, bilo je drukčije: na filozofskom smo fakultetu dobivali obaveznu literaturu na našem i na stranim jezicima, i morali smo se snaći da bar ponešto pročitamo kako znamo. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. Naišla sam dakle u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim kontroliranim i propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: O jeziku izvan sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Ovo je tekst razmišljanja o prevođenju jedne knjige o prevođenju, o prevedenim autorima i prevoditeljicama. Kada mi je izdavač Seid Serdarević, uz sugestiju i podršku Igora Štiksa, predložio da se ova moja knjiga prevede, ja se, naivno, nisam odmah dosjetila jadu – da će to implicirati da i ja budem prevedena i da radim na samom prevođenju, premda sam to mogla pretpostaviti. Nisam nikad htjela ni mogla sama sebe prevoditi, a i dalje to ne želim. Niti sam razmišljala o svim komplikacijama procesa i teorijskim implikacijama koje će mi se nametnuti (u ovom pogovoru) kao nešto o čemu ne mogu izbjeći da se izjasnim, i što ovdje moram produbiti, a što su kulise svakog procesa prevođenja, u smislu translation i u smislu traduction, dakle prevođenja i pre – vođenja, tj. pomjeranja, prebacivanja, pomicanja. Od prevođenja niko nije ostao – neću da kažem – živ – nego niko nije ostao isti. Ne treba ga mistificirati, ali prevođenje je metamorfoza, proces transformacije ne samo teksta, nego i autorice, tj. subjekta. Kao i prevoditeljice. A  čitateljica je i do sada iz knjige mogla zaključiti da ja pristajem ne samo da budem prevedena uprkos kulturnom riziku u njemu sadržanom (što je i njegova politička dimenzija), uprkos nekonkluzivnosti i privremenosti svakog prevoda, nego i na izvjesnu trans-subjektivaciju pa možda i desubjektivaciju. Prevod nas protjeruje kroz drugu prizmu u kojoj uvijek ima nepredviđenog. To je dobro u principu, iako opasno u konkretnome. Boris Buden kaže o tome: ,,Prevod je ponavljanje koje proizvodi razlike kako u prevedenom tako i u takozvanom originalu. ” Osim što mislim da nije puko ponavljanje, slažem se s takvim opisom.

Premda prevoditeljica dolazi ,,poslije” autora/autorice, i ona propušta tekst kroz sebe i svoj osjećaj za jezik, kao i kroz standardizaciju jezika koju je prihvatila (ili kojoj se opire, ovisno o slučaju). Tako je i ona na neki način koautor prevedenog štiva, a naročito u slučaju kao što je ovaj, gdje je silom prilika došlo do saradnje autorice i prevoditeljice. Taj prevod više nije samo prevod s francuskog originala na hrvatski, nego je i iz jedne životne dobi (autorice) u drugu, kao i iz jednog historijskog i političkog vremena u drugo. K tome se u procesu prevođenja javlja jedna neuračunata ali neizbježna vremenska ,,difrakcija”, kao ona iz kaleidoskopa u kojem se jedna slika fragmentira i razuđuje u niz drugih, nekontroliranih.

Ovu je knjigu prevela Milena Ostojić najbolje što je mogla s francuskog originala na hrvatski kako je danas standardiziran, a koji nije moj lični jezik već i zato što, mimo standardizacije koja me ne obavezuje, svaki tekst pronosi i individualnost pisca, njegovu jezičku historiju i njegovo ili njeno lično normiranje idioma. I zato što već dugo ne živim i ne pišem na našem jeziku u bilo kojoj varijanti. Bilo mi je zanimljivo i obogaćujuće da sa Milenom radim na svom tekstu koji je postao i njen. Vjerojatno smo uzajamno nešto naučile. U naš rad i poteškoće koje su se Mileni nametnule umiješao se ne samo moj pomaknut odnos prema našem jeziku, nego i prema francuskom. Radile smo dugo i beskrajno sporo zbog kompleksnosti i pluralnosti naših jezičkih konteksta, težine štiva i mnoštva referenci. Pošto sam i sama u životu dosta prevodila s više jezika, a i pisala na drugim jezicima nego što je naš, glatko priznajem da je najteža situacija onih prevodilaca koji moraju svoj uradak dati na verifikaciju autoru koji poznaje ne samo svoje djelo i navode, već i jezik na koji se prevodi, i u koji intervenira. To je Milena izdržala herojski. Sa mnom, ona je imala posla s autoricom koja živi i radi u heteroglosiji, i više gotovo ne piše (osim ličnih javki) na najrasprostranjenijem zajedničkom jeziku historijski postjugoslavenskog prostora.

Svaki je prevod neka vrsta kompromisa, ili bi tako trebalo biti, zbog toga što su konotacije, konteksti i političke implikacije različitih jezikâ i individualnih svjetonazora i same različite. Primjedbe koje ovdje slijede, ne odnose se na jezik Milene Ostojić u ovoj knjizi, nego na problematiku jezika i prevođenja u širem smislu, i u odnosu na naš mali jezik. Inače odmah se izjašnjavam pristalicom zajedničkog jezika uz puno poštovanje svih njegovih varijanti. Nasilne i prebrze državne standardizacije jezika a bez dugotrajne procesualne standardizacije kroz pisanje, govor, razmjenu i uzajamno čitanje, njihovo neprirodno razdvajanje, povratak u monolingvizam, smatram povijesnim nazadovanjem i katastrofom jednog jezika. Ona se može izbjeći ili nadići. Standardizacija jezika od strane države i njenih institucija nasilan je proces koji služi programu izgradnje države i nacije (nation-building), i koji se onda nameće cijelom narodu.

Vrlo brzo nakon mog doseljenja u Francusku ustanovila sam da prema standardnom francuskom, propisanom od Akademije, imam sličan odnos otpora kao što sam ga imala i imam i prema našem jeziku kako u Jugoslaviji, tako i sada u zemljama nevoljkim nasljednicama. I rekonstruirala sam unazad, otkako sam se opismenila, da sam taj otpor uvijek imala upravo zato što sam živjela u nekoliko jezika i jezičnih varijanti jednog od njih uz sve ostale, uvijek odstupajući od norme. Srodni jezici kakvi su naši uvijek su se uzajamno dopunjavali – čak i najviše baš kad su htjeli da se razlikuju, i čak su se određivali jedan u odnosu na drugoga. Jezici nisu nepromočive jedinice, unités étanches. Ponašaju se više kao tekućine i prožimaju se. Ta je relacija među različitim idiomima u jugoslavenskom prostoru nekad bila inkluzivna, a ne ekskluzivna kao danas, što je jeziku davalo supstancije za upotpunjavanje i dograđivanje, tj. za kreativnost. Čak i daleki jezici mogu nam se dopunjavati. Ne treba se lišavati dobrodošlih ponuda iz drugih konteksta i čak drugih jezika.

Sve je uvijek ,,neprevodivo” zbog konteksta koji su nesumjerljivi, i konotacija pojmova i kulturnih konteksta koji divergiraju, ali ipak se mora prevoditi i prevodi se stalno. Nužnost i čak neizbježnost prevođenja (koja nije potrebna unutar ,,zajedničkih jezika” kada jedni druge čitamo i s njima općimo), međutim, ne garantira kvalitetu prevoda, kao što ni autorsko pisanje nije garancija dobre literature.

Jezik nije ničije vlasništvo, mada je ustrajno svojatan, bilo od vlasti ili vladajuće ideologije (standardni jezik), bilo od opozicionih jezičkih politika, ili čak od pojedinaca s osobnim osjećajem za njega. Svi se rađamo u neki jezik, i ovaj predstavlja zadati red koji nam prethodi i određuje položaj, a daje oblik i stanoviti stupanj prisile društvu. Zapravo, prije nego u sam jezik, mada i u njega, rađamo se u sposobnost jezika i govora. A to  povlači i sve ostalo: prevođenje koje s jezikom dobivamo kao njegovu mogućnost ili aspekt, mišljenje, poredak itd. U različitoj mjeri se možemo oduprijeti tim njegovim vidovima: društvenom poretku teže, lingističkom redu možda lakše (mada…), svojevoljnosti prevoda u standardiziran jezik ovisno o režimu. Mišljenju zadatom jezikom i pravopisom možemo bez daljnjega pružati otpor, ali to ne činimo uvijek.

Jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav, bilo koji i svaki jezik. A u nekvalificiranom jeziku leži njegova srž – prevođenje, kao njegova najbolja vjerojatnost. Derrida piše: ,,Imam samo jedan jezik, a ni taj nije moj”. U tom jeziku koji nije njegov zato što je kolonijalan, on je međutim ostvario svoje djelo prevođeno na sve druge jezike. Na kraju krajeva, nijedan jezik nije naš, ne samo zato što su neki jezici kolonijalni i represivni, već i zato što nam i jezik koji smatramo svojim (ili, još gore, svojim pravom), pa zato ,,dobrim”, izmiče, što ni u jednom, čak ni ,,materinjem”, ne možemo reći sve. Zašto? Zato što je i jezik dio tog ,,svega”. Naš prvi jezik je materinji samo za druge jezike koje možemo naučiti zahvaljujući njemu, zato što ih materinski gostoljubivo u sebe prima i prenosi, dijeli s drugima i prevodi. Pred nama se pak taj ,,prvi jezik” povlači kao fantazam. On je pogrešno nazvan materinjim – i često je državni ili nacionalan, a još češće očinski i doživljen kao unitaran, unificirajući i nametan. U svakom je slučaju – nedovoljan, kao i svaki jezik. Tako da u jeziku, makar i ,,svom”, ostajemo strankinje i stranci, i to je dobro, to je ono što mu daje izražajnu i pokatkad literarnu snagu mada bez garancije. Što mu daje snagu otpora. Staviti se u položaj stranjskosti (étrangeté), začudnosti čak i u prvom jeziku, jedina je pouzdana metoda jezičke i političke autonomije, slobode i nezavisnosti. Ta nam stranjskost ili pomaknutost omogućava da izbjegnemo sakaćenja nametanog, izluđenog i unakaženog jezika.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo