Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (X): Čuvajte se nacionalnog integriteta

Objavljeno prije

14 godina

na

RAVNO, decembra 1991.

Drugi boravak na Ravnom opet je dobro došao onima sa dugim prstima. Temeljno pretražuju porušeno i ko zna koliko puta pretraženo naselje. Noževima paraju čak i dušeke uvjereni da će u njima naći sakriven novac ili zlato. Jednog dana ,,ispariše” raonici sa pluga ispred bivše željezničke stanice, onda dobro očuvani motokultivator… Nama koji se čudimo kako ih ne otkrije vojna policija u Veličanima, oni upućeniji objašnjavaju da se to izvodi upravo u dogovoru sa vojnom policijom, zapravo sa zemljacima vojnim policajcima!

* * *

,,U crnogorskoj javnosti, kako čujemo, sve su glasniji pozivi na osudu rata ,,koji nije naš”. Napadnut je miroljubivi Dubrovnik, crnogorski rezervisti bore se, ko zna zbog čega, pod komandom Jugoslovenske armije, a ono malo ,,civilizovanih” Crnogoraca stidi se pred Evropom zbog nas, svojih zavdeneih sunarodnika.

U pacifizmu daleko prednjače crnogorski separatisti… Oni ne propuštaju nijednu priliku da podsjete: nas niko ne ugrožava, nama niko ne želi zlo. Potrebno se samo distancirati od agresorske armije i velikosrpskih pretenzija na teritorije Hrvatske, pa će Crnogorcima procvjetati suverene ruže!

(Pobjeda, 23. 12. 1991., Grupa dobrovoljaca

sa dubrovačkog ratišta)

* * *

Svakodnevno vozim komandanta do Čepikuća na sastanke u komandu Brigade, koja se preselila iz Veličana. Put uzan, krivudav, zakrčen vojnim kamionima i ostalim vozilima. Vjerujem da je lakše na relijima iz brdsko-brzinske vožnje nego se svakodnevno ovuda provlačiti i strahovati od pijanih vozača kamiona i

autobusa.

U glavu mi se utvrtjelo, iako je opet sklopljeno jedno od primirja, da će neko na nas zapucati dok prolazimo kroz brojne uvale i između brda pritisnutih ljutim kršem. Na nas mogu da pucaju, snajperisti pogotovu, odakle požele. I da im u

tim brdima niko ništa ne može. Čudim se, čak, zašto to i ne

urade.

Toliko mi se puta učini da čujem pucanj, ,,vidim” razbijen vjetrobran, osjetim bliski susret sa smrću… Najveći strah me uhvati dok prolazimo kroz omanju četinarsku šumu. Uspon, mračna uvala, nigdje kuće u blizini… Mjesto dušu dalo za zasjedu… Kažem to i komandantu, a on, čim se približimo tom dijelu puta, počinje istu priču:

– Divnog li mjesta za vikendicu…

A nije ni čudo što živim u takvom strahu. I dalje se često puca, do nas stižu vijesti o mrtvim i ranjenim na drugim dijelovima fronta… Svakodnevno sretam pijane i nervozne rezerviste u svim mogućim uniformama: sivo-maslinastoj JNA,

hrvatskih mupovaca i zengi, sa kokardama, beretkama, šeširima, u crnogorskim kapama, željezničarskim šinjelima, bradonje u crnim pelerinama jašu na konjima…

Voze traktore, motokultivatore, motorcikle, kamione, automobile… I sve je to Jugoslovenska narodna armija.

* * *

Ujutro smo u jednoj kući našli čovjeka kome su kožu skinuli. Objesili su ga za njegovu kožu na ramenima, o gredu i odrali ga kao životinju… Tu smo našli i jednu ustašku maskirnu uniformu. U gornjem džepu bila su kliješta koja koriste veterinari. Da čovjek ne povjeruje kad sve to vidi, koliko mržnje može ljudski

stvor nositi u sebi (…)

(Rat za mir, III)

* * *

… Vratite mi Denizu, Agarinu, Bininu, Amurovu i Jeninu, odanost, ponosan pogled njihovih očiju, umiljavanje i lavež, smrad neopranih boksova u prvu jutarnju zorom u sjeni duba ispijenu kavu, proljetni pjev slavuja u Dubravi, ljetnje sanjanje otvorenih očiju na mjesečni obasjanom kućnom pragu, jesenji rast maslinova ploda u vrtu, zimsko pucketanje vatre i miris dima iz peći… Samo za smrad neopranih boksova dajem vam sve vaše beogradske bulevare, novosadske aleje, titogradske parkove, niške ,,vozove roštilja”, svu klekovaču i prepečenicu, sve kalemegdanske dane i skadarslijske noći, sve ljepote Kopaonika, Šumadije, Tare i Durmitora, Budve i Svetog Stefana, sve vaše manastire, ikone i slave, mondeni vaš život velegrada…

Miro Juretić iz Dubrovnika, čija se uzgajivačnica pasa nalazi u Bosanki, u kojoj pet šarplaninaca sedamnaesti dan nisu dobili ni hranu ni vodu

(Monitor, 6. decembar 1991.)

* * *

RAVNO, januara 1992.

U Ravnom ,,proslavismo” i novogodišnje praznike i Božić.

Božić je proslavljen masovnije. Na nekoliko mjesta novopečeni vjernici naložili badnjake i slavlje potraja sve do zore. Uz pjesmu i neprekidnu pucnjavu. Gotovo sva vojna vozila bila su tog dana iskićena hrastovim grančicama, a ispred kuća u kojima smo bili smješteni stajali su ,,pravi” badnjaci. Neki su ih čak donosili i iz svog zavičaja.

I za vrijeme ovog predaha najviše su se prepričavali ratni doživljaji. Sada je većina bila načisto sa tim da je ovo bilo besmisleno ratovanje u kojem je uzaludno poginulo više od stotinu mahom mladih ljudi. Stoga su se mnogi rezervisti glasno ili u povjerenju zaricali da ih više nikad niko neće nagovoriti na ovako bezumlje.

Svi smo se osjećali postiđeno, kao zločinci.

Grupa rezervista, zapamćena po svakodnevnim prijetnjama i

psovkama na račun ,,ustaša”, kaže:

– Kad bi nas neko pozvao na radnu akciju da obnavljamo ono što

smo rušili po Konavlima, Platu, Čepikućama… rado bismo

učestvovali. Tako bi iskupili bar dio grijehova koje smo

počinili pod komandom oficira propale JNA i uticajem ratobornih

političara!

* * *

Odmah po Novoj godini počelo je da se šuška da ćemo uskoro kućama. Potvrdiše to i starješine i poče užurbano spremanje za taj dugo očekivani dan.

I, dočekasmo ga: 10. januara napustismo Ravno i pođosmo svojim kućama! Je li to moguće? Poslije toliko neprospavanih noći, razočarenja, strahovanja, trauma… doživjesmo i to da razdužimo oružje i napustimo ratište!

Dobismo i vojne knjižice. U njima i zvanično ovjereno da smo četiri mjeseca proveli u – ratu!

* * *

(…) Onda kada crnogorski rezervisti krenu nazad tragovima vlastite savjesti, ugledaće mnogo toga što su u patriotskom zanosu vandalski sravnili sa zemljom. Da li će, dok budu gledali porušene Konavle, biti svjesni da su na svom svetom

zadatku bili sredstvo za ispunjenje cilja da se Crna Gora kompromituje? Da li će znati da je njihovo uzrokovanje prekida svih veza sa komšijama samo dio taktike velikodržavnih aspiratora da se Crna Gora odvoji od nesrpskih zemalja?

(Monitor, 11. januar 1992.)

* * *

Šta smo za ova četiri mjeseca vidjeli i doživjeli, zna samo onaj ko je bio na ratištu. To nije mogla vjerno dočarati ni kamera, ne mogu to ni naše ispovijesti, a ni ovi zapisi.

Ovo je samo jedan isječak onog što se tamo dešavalo i što vjerovatno svi oni koji su se tamo našli žele da što prije izbrišu iz svog pamćenja.

* * *

Nijedan Dubrovčanin neće reći: pa to je pokrenuto u Srbiji, a onda preneseno u Crnu Goru. Ne. Reći će: vi ste Crnogorci ti koji ste nas rušili, koji ste nas palili, koji ste nas ubijali bez razloga i to se ne zaboravlja. Može se oprostiti, ali se

nikad ne zaboravlja. To je “zasluga” ovog crnogorskog rukovodstva, ono je uvelo svoj narod u tragediju i to moralnu prije svega. Mogu reći da je najveća tragedija u istoriji Crne Gore. Po tome se najbolje mjeri njihov učinak.

(Jovo Kapičić, Monitor, 7. I 1992.)

TITOGRAD, januara

Nije prošlo ni dvadesetak dana, stiže mi vojni poziv za ,,višednevnu vojnu vježbu”! Znači, opet na ratište! Nikad više, to sam davno odlučio.

Sjutradan me zovu drugovi. Dobili i oni pozive. Dogovorili se da idemo ili svi ili niko! Kažem im da sam već odlučio – ne idem, pa to makar platio doživotnom robijom!

Dogovoreno, kažu, ne idemo!

* * *

(…) Vrlo je teško odupreti se ratu. Ali, pokret otpora mora da počne u meni samom. Kažem: JA se izuzimam iz rata, JA se izuzimam iz mirnodopske kulture prećutnog pristajanja na rat… Kažem, svojim mladim prijateljima: treba se suprotstaviti ratu lično, intelektualno, fizički, prostorno, duhovno. Tu počinje bitka za pravi integritet. Čuvajte se, deco, integrisanja i kolektivnog integriteta. Šta znači ,,nacionalni integritet”? Šta od vas zahteva, a šta nudi i po koju cenu? I zašto?

(Bogdan Bogdanović: Hrabrost je kriknuti – Ne)
(Kraj)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXIX): Prvakinje glume i arhitekture

Objavljeno prije

6 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Dragica DAVIDOVIĆ-TOMAS – Prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta, jugoslovenska i crnogorska filmska i pozorišna glumica, zaslužni kulturni stvaralac, dobitnica najvišeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade i brojnih drugih nagrada i priznanja (Peć, 26. jun 1936 – Podgorica, 29. april 2015).

Jedna od najpoznatijih crnogorskih filmskih i pozorišnih glumica, obilježila je svojim radom razvoj crnogorske poslijeratne pozorišne i filmske scene. Isticala je da njen uspjeh ne bi bio moguć bez podrške porodice. Za Dragicu Tomas, njena majka, koja je sa trideset godina ostala udovica sa šestoro male đece, bila je heroina. Smatrala je i u svakoj prilici isticala da je od presudnog značaja vaspitanje i nauk koji dijete ponese sa sobom iz sopstvene porodice i od svoje majke.

Dragica je sa svojim sestrama i bratom proživjela jako teško i traumatično đetinstvo, a zbog tog iskustva njena zahvalnost i divljenje ka majci je uvijek s ponosom isticala i odavala joj priznanje kako je bez pomoći i novca uspjela da ih sve odgoji i školuje sama, samo svojim umijećem i svojom snalažljivošću.

Svoju prvu pozorišnu ulogu odigrala je 1955. godine, sa svojih devetnaest godina, tokom prve godine studija glume u Novom Sadu.

Dragica Tomas je 1968. godine sa trideset dvije godine dobila najveće državno priznanje za svoj rad, Trinaestojulsku nagradu. Prva je crnogorska dobitnica Sterijine nagrade na 20. Sterijinom pozorju (1975) za izvanredno tumačenje lika Jovane u predstavi ,,Ognjište” Blagote Erakovića, za istu predstavu dobila je i nagradu publike, a ovu nagradu je uvijek sa ponosom isticala, jer je to prva nagrada nakon dvadeset godina postojanja koja je pripala Crnoj Gori. Za svoj rad nagrađivana je nagradom grada Kotora, dobitnica je nagrade za životno djelo „Pavle Đonović“, priznanja Udruženja dramskih umjetnika Crne Gore za životno djelo (1999). Postala je počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta 1999. godine. Jedini je član CNP-a kome je pripala nagrada za životno djelo za naročite zasluge Sterijinog pozorja (2000), stekla je status Istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore, dobila nagradu za doprinos pozorišnom stvaralaštvu „Veljko Mandić“ (2011) kao i Veliku nagradu CNP-a (2012).

Kako je često s ljubavlju i poštovanjem govorila o svojoj majci, tako je ponosno i s puno ljubavi govorila i o suprugu, crnogrskom glumacu Petru Tomasu. On je bio njen najveći prijatelj i najveća ljubav. Njihov zajednički život obilježilo je razumijevanje i beskrajna privrženost. Dragica je često u intervjuima isticala da je njegova iskrenost i objektivnost najveće blago koje joj je omogućilo da je ne ponesu laskavost i komplimenti nego da uvijek pristupa svom poslu jednako bez obzira na slavu koju je stekla u velikoj Jugoslaviji. Petar, rođeni Kotoranin gospodskih manira, bio je i njen najveći kritičar i čovjek čije je mišljenje izuzetno cijenila.

Dragica Tomas bila je i članica žirija brojnih festivala u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Nišu, te širom Crne Gore. Tadašnja javnost smatrala je jednom od najvećih glumica crnogorskog pozorišta. Bila je i poslanica u Skupštini Crne Gore u trajanju jednog mandata.

Tumačila je likove crnogorskih žena – majki, sestara, supruga, a upravo te uloge plasirale su je u sami vrh glumačkih dometa crnogorske drame. Često je isticala da nije istina da se Crnogorci loše odnose prema svojim ženama i da ima mnogo Crnogorki kojima ni jedan muškarac ni po obrazovanju ni karakteru ne može da parira.

 

Svetlana Kana RADEVIĆ – Prva arhitektica u Crnoj Gori, jedna od najznačajnijih arhitektica u Jugoslaviji, svjetski priznata ekspertkinja u svojoj oblasti, jedna od osnivačica i prva žena izabrana za redovnog člana DANU-a.

Kana je svoje osnovno obrazovanje stekla na Cetinju, nakon čega upisuje podgoričku Gimnaziju. Još u đetinjstvu pokazala je interesovanje za arhitekturu, pa su i đečje igre bile svojevrsne arhitektonske građevine.

Kreativnost đečje igre na Cetinju profesionalno je odredilo, te nakon svršene podgoričke gimnazije upisuje studije arhitekture i istorije umjetnosti u Beogradu. Njen talenat i trud su prepoznati, a za dalje usavršavanje dobila je Fulbrajtovu stipendiju. Magistarske studije završava na Univerzitetu u Pensilvaniji u klasi svjetski poznatog arhitekte Luisa Kana.

Iako se stručno usavršavala i Parizu, Moskvi i Tokiju u ateljeu čuvenog japanskog arhitekte Kišo Kurokave, Svetlana Kana Radević je svoj život i rad najviše vezala za Crnu Goru, posebno Titograd – Podgoricu. Za sobom je ostavila izuzetno značajna djela, a njena inovativnost u arhitekturi i karakterističan stil privukli su pažnju i svjetskim stručnjacima i ljubiteljima arhitekture.

Sa samo 27 godina osvojila je prvo mjesto na konkursu za izgradnju hotela na obali Morače. Hotel Podgorica, otvoren zvanično na Dan državnosti Crne Gore – 13. jula 1967. godine, smatra se jednim od Kaninih najznačajnijih djela. Hotel je postao i znak prepoznatljivosti tadašnjeg Titograda, a današnje Podgorice. Ovaj objekat je privukao pažnju domaće i svjetske javnosti i Kanu pozicionirao u vrh savremenih stručnjaka arhitekture. Projektovala i sljedeće objekte: Autobusku stanicu u Podgorici (1968.), Spomen-kompleks na Barutani (1980), Hotel Zlatibor u Užicama (1981.), Dječji vrtić na Cetinju (1988.) i mnoge druge objekte u Crnoj Gori i regionu. Nekoliko projekata uradila je u saradnji sa svojom sestrom, takođe arhitekticom, Ljiljanom Radević, školovanoj na arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Njihovo zajedničko djelo ,,Poslovni Centar Kuševac”, takođe predstavlja jedan od simbola ,,nove” Podgorice.

Bila je prva potpredśednica Matice crnogorske, redovna članica Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, članica crnogorskog PEN centra, inostrana članica Ruske akademije za arhitekturu i građevinske nauke, članica UNESCO-a. Za svoj rad dobila je nekoliko prestižnih priznanja – Borbinu nagradu za arhitekturu (1968) i to kao jedina žena i najmlađa dobitnica ove nagrade; zatim Trinaestojulsku nagradu (1968) i Nagradu oslobođenja Podgorice (1992). Kanu Radević njeni savremenici i prijatelji pamte kao veliku entuzijastkinju, izuzetno dobru i požrtvovanu ženu i empatu, duboko kulturno i identitetski osviješćenu intelektualku i stvaraoca. O svemu tome govore njena djela i angažman u društvu.

Radovi Kane Radević predstavljeni su u okviru čuvene izložbe ,,Toward a Concrete Utopia” (Kabetonskoj utopiji) Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980, održanoj u Njujorškom muzeju MoMA 2018-2019. Jedan njen rad je postao sastavni dio MoMA kolekcije. Godine 2021. pregled Kaninog stvaralaštva bio je predstavljen na Venecijanskom bijenalu, a ovu postavku nakon Venecije imala je priliku da vidi i crnogorska publika u Muzeju grada Podgorice.

(Nastaviće se)
Ilustovali: Lina Leković i Mitar Rakčević

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVIII): Članice CANU

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Olga PEROVIĆ – Istoričarka umjetnosti, novinarka, likovna i pozorišna kritičarka, akademik (Podgorica, 21. oktobar 1932 – 25. februar 2017, Podgorica).

U Nikšiću završava osnovnu školu i gimnaziju. Još prije studija oprobala se u novinarstvu. Radila je u „Omladinskom pokretu“ kao novinarka i u Radiju Titograd kao urednica za kulturu. Ljubav prema umjetnosti i kulturi vodi je na studije u Beograd 1953. godine. Tada upisuje Filozofski fakultet – studije istorije umjetnosti.

Sa studija se vraća u Podgoricu i nastavlja novinarsku karijeru u listu „Pobjeda“ i to kao urednica kulturne rubrike. Bila je urednica lista „Komunist“ za Crnu Goru, a kasnije i urednica časopisa „Stvaranje“, „Susreti“, „Praksa“. Bila je članica redakcije i savjeta lista „Ovdje“. Jedno vrijeme radila je u Uredu za informacije Crne Gore, bila članica Izvršnog vijeća Crne Gore i predśednika Republičkog komiteta za informisanje, članica Predśedništva SRCG u periodu 1986-1990. Bila je i članica Upravnog odbora Fonda za unapređenje likovne umjetnosti „Moše Pijade”, urednica „Likovne enciklopedije Crne Gore“, urednica i saradnica brojnih časopisa, organizacija i institucija širom regiona.

Urednica je i nekoliko televizijskih emisija koje su posvećene likovnim stvaraocima o Lubardi, Dadu Đuriću, Luki Tomanoviću, Milošu Vuškoviću, Filu i dr. Sarađivala je na stalnim postavkama Nacionalne galerije na Cetinju i bila koautorka niza značajnih izložbi crnogorske i jugoslovenske umjetnosti, a mnoge izložbe đe je bila selektorka i autorka predstavljene su širom Evrope kao što su: Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas; Pola vijeka crnogorske umjetnosti; Crnogorska umjetnost 1945-1970; Recentna crnogorska umjetnost i dr.

Autorka je knjiga „Ogledi i kritike“, „Likovna hronika“, kao i nekoliko monografija o istaknutim likovnim stvaraocima o Vuku Radoviću, Aleksandru Prijiću, Živku Đuroviću i Petru Lubardi kao i monografskog kataloga Likovna umjetnost Crne Gore 1946-1968. Autorka više stotina likovnih i pozorišnih kritika.

Bila je počasna članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, članica Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra, Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA i članica Nacionalnog savjeta za kulturu. Postala je prva žena članica Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, i to kao vanredna članica 2000. godine, a redovna članica 2008. godine.

Za svoju izuzetnu stručnost i erudiciju, Olga Perović dobila je nekoliko nagrada i priznanja: Nagradu oslobođenja Titograda, Medalje rada, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena Republike sa srebrnim zracima, Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima.

Jelena Manja RADULOVIĆ-VULIĆ – Muzikološkinja, osnivačica i redovni profesor Muzičke akademije na Cetinju, vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Svoje rano đetinjstvo provela je na Cetinju, đe je završila osnovnu i nižu muzičku školu, kao i gimnaziju. Srednju muzičku školu završila je (vanredno) u Titogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu (Katedra za francuski jezik i književnost) 1961. godine, kao i na Muzičkoj akademiji, takođe u Beogradu. Kao stipendist Francuske vlade usavršavala je klavir u Parizu u klasi prof. Vladimira Perlemutera, a srednjovjekovnu muziku na Muzikološkom institutu pri Sorboni. U Parizu je nastupala kao pijanista u sali Cortot, u Jugoslovenskom kulturnom centru i u dvorani Alijanse France-Yugoslavie.

Po povratku iz Pariza bila je urednik muzičkog programa Radio Titograda (1967–1974). Za ciklus od deset emisija o Frederiku Šopenu dobila je nagradu ,,19. decembar”. Radila je kao honorarni profesor u srednjoj muzičkoj školi, baveći se muzičkom kritikom i publicistikom. Jedna je od osnivačica organizacije Muzičke omladine Crne Gore (1972).

Godine 1974. osniva i osmišljava muzički program Televizije Titograd i tako postaje njena prva muzička urednica. Za emisiju ,,Tragom jedne pjesnikinje” (Vagner – Matilda Vesendonk) dobija prvu nagradu na takmičenju jugoslovenskih TV centara na Bledu. Njenu emisiju sa francuskim violončelistom Andre Navarom iz 1979. godine, preuzela je ORTF, kao i nekoliko drugih evropskih tv kuća. Povremeno je nastupala kao solista ili klavirski saradnik.

Godine 1980. postaje jedan je od osnivača Muzičke akademije u Titogradu i njena dugogodišnja dekanica, na kojoj prvo u zvanju vanrednog, a od 1988. godine u zvanju redovnog profesora vodi predmete Muzički oblici i Istorija muzike. U to vrijeme samostalno realizuje više različitih projekata, među kojima je i projekat za japanski JEC-Fond, vrednovan 1973. godina na jedanaest miliona japanskih jena, čime je kompletirana oprema Muzičke akademije. Godine 1986. imenovana je za predśednicu Odbora za muzičku umjetnost CANU, a od 1998. godine postaje šefica tada osnovane Katedre za postdiplomski studij na Muzičkoj akademiji koja od 1996. godine djeluje na Cetinju.

Autorka je oko sedamdeset jedinica u Leksikonu jugoslovenske muzike (JLZ, 1983), više jedinica u Enciklopediji Jugoslavije (JLZ, 1984), kao i recenzija i predgovora za knjige, udžbenike, leksikone i fono edicije. Učestvovala je na brojnim simpozijumima i naučnim skupovima. U jugoslovenskom časopisu ,,Zvuk”, u ,,Glasniku” Odjeljenja umjetnosti CANU ili ,,Godišnjaku” CANU, zbornicima sa naučnih skupova, reviji ,,Ovdje”, časopisima ,,Fragment”, ,,Ars”, ,,Gest” ili u dnevnoj štampi objavila je više od dvjesta studija, eseja, prikaza, kao i tekstova iz oblasti muzičke kritike i esejistike. Njen do sada najznačajniji rad jeste dvotomna studija Drevne muzičke kulture Crne Gore – izdanje Univerziteta Crne Gore i Muzičke akademije na Cetinju (Cetinje 2002). Knjiga Muzička kultura Crne Gore: XIII-XVIII vijek, kao treći tom, objavljen je posthumno u izdanju CANU 2009. godine.

Dobitnica je nagrade Oktoih (1974), Povelje Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije (1984), Plakete Univerziteta Crne Gore (1994), Trinaestojulske nagrade (1981) i dr.

Bila je predśednica Zajednice jugoslovenskih muzičkih akademija, Saveza udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije, Udruženja muzičkih pedagoga Crne Gore, Udruženja muzičkih umjetnika Crne Gore, članica je Matice crnogorske, Crnogorskog PEN-centra, kao i počasna članica Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije, Crnogorskog narodnog pozorišta i dr. Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabrana je 12. decembra 2003. godine.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković/Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVII): Dvije Ksenije

Objavljeno prije

3 sedmice

na

28 Marta, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ksenija CICVARIĆ- Crnogoski ,,Slavuj sa Ribnice”, pjevačica i baštinarka crnogorske izvorne pjesme i narodne kulture.

Ksenija Cicvarić rođena je u Podgorici 1929. godine, od oca Radivoja Bracovića i majke Simone Zlatičanin. U Podgorici je Ksenija završila gimnaziju.

Šezdesetih godina XX vijeka, započela je pjevačku karijeru u Radio Titogradu, a kasnije nastavila u Radio Beogradu u ansamblu poznatog i slavnog Carevca. Imala je 27 godina kad se prijavila na audiciju Radio Titograda.

„Bila sam već udata i imala sam dvoje đece; radila sam u banci na prebrojavanju novčanica. U to vrijeme Radio Titograd je raspisao konkurs za audiciju. Prijavila sam se, jer sam željela da pjevam u horu. Bilo je to slavno vrijeme titogradskog radio hora kad je dirigent bio Marko Rivijera. Na audiciji mi je bio i Janika Balaž. Primili su me s oduševljenjem i tako je počelo moje drugo poglavlje u životu“ (Ksenija o početku karijere na Radiju Titograd).

Izazivala je pažnju svojim pjevačkim sposobnostima, bila je pouzdan prijatelj i divan kolega. Zbog svojih vrlina i talenta dobila je nadimak ,,Slavuj sa Ribnice”.

Život Ksenije Cicvarić nije bio lak i jednostavan. Veoma mlada doživjela je tragedije koje je liječila pjesmom. U njenom se glasu ośeća dramatičnost, odmjerenost, toplina. Za Kseniju pjesma je bila život, a pjevanje je značilo živjeti.

Sa ponosom je nosila crnogorsku nošnju i pjevala crnogorske izvorne pjesme: ,,Mlada Jelka”, ,,Oj vesela veselice”, ,,Milica jedna u majke”, ,,Sejdefu majka buđaše” i druge.

Pjesmom je sačuvala veliki dio blaga crnogorske kulturne baštine.

Jedanaestog februara 1997. godine, u 72. godini života, umrla je Ksenija Cicvarić.

,,Njeno ime izgovaram s velikim poštovanjem. Zaslužila je da se nje śećaju sve generacije. I dan-danas kad čujem neke njene pjesme dođe mi da zaplačem. Još se nije rodio neko ko će ovu vrstu muzike otpjevati tako dobro kao Ksenija” – Branka Šćepanović.

 

Ksenija VUJOVIĆ-TOŠIĆ – Prva akademska slikarka, profesorica likovne umjetnosti (Trst, 1930 – 1990, Podgorica).

Rođena je u slikarskoj porodici u Trstu. Nakon završetka rata, njena porodica se seli na Cetinje. U tom periodu intenzivira se njena ljubav prema slikarstvu.

Ksenijin otac, Savo Vujović, bio je istaknuti slikar, grafičar i karikaturista i jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Po dolasku na Cetinje radio je kao profesor umjetničke škole. Na Cetinju Ksenija završava osnovnu i srednju školu. Iz ljubavi prema slikarstvu, odlučuje da upiše studije likovnih umjetnosti.

Na studije odlazi u Ljubljanu đe završava osnovne studije na Akademiji likovnih umjetnosti 1953. godine i to u klasi akademskog slikara Franca Mihaliča. Željna usavršavanja, Ksenija na istoj akademiji završava i magistarske studije 1955. godine. Akademija za slikarstvo dodijelila joj je nagradu kao najboljem studentu. Za svoj talenat dobila je i istaknutu Prešernovu nagradu (1954.) sa samo 24 godine.

U Sloveniji je radila kao pripravnica za likovno vaspitanje. Nakon dvije godine, vraća se u Crnu Goru, započinje rad kao slikarka-dekoraterka u ,,Lovćen filmu’’ i asistent Antona Lukatelija. Članica Udruženja likovnih umjetnika postala je 1956. godine. U Crnoj Gori radila je kao profesorica likovne umjetnosti.

Izlagala je širom Crne Gore i Evrope, kako kroz samostalne, tako i kroz kolektivne izložbe. Njeni radovi obišli su svijet – od Francuske, Rumunije, Austrije, Danske do Turske, Egipta i mnogih drugih zemalja.

Svoj rad pretežno je bazirala na crtežima, grafici, ilustracijama i vinjetama. Slikala je pejzaž pročišćenim, svijetlim koloritom i malim brojem poteza. Ksenija se nakon udaje posvetila porodici, no ipak, nije zapostavljala ni slikanje.

,,Ja sam domaćica i majka, i malo vremena mi ostaje za slikarstvo. Dan brzo prođe i paletu uzimam uveče. Ponekad radim po čitavu noć. To je dokaz da iz ljubavi i samopožrtvovanjem prilazim slikarstvu”.

Pored slikanja, Ksenijina ljubav bila je prosvjeta. Godine 1974. dobija mjesto profesora likovne umjetnosti u Tehničkom školskom centru. Od 1958. živi i radi u Podgorici kao slobodna umjetnica. Povremeno je boravila u Italiji i Francuskoj.

Njena poslednja retrospektivna izložba održana je 1994. godine u Podgorici.

Dobitnica je i nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar“ (1967), kao i nagrade Skupštine opštine Cetinje (1974).

Ksenija je preminula u Podgorici u 69-oj godini života.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo