Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (IX): Kako su Pljevljaci „osvajali“ Čepikuće

Objavljeno prije

na

TURKOVIĆI, novembra

Nakon obilaska susjednih položaja, koje drži nikšićka brigada, komandant svrati u njihovu komandu u Turkovićima. Zatekosmo poveće društvo. Tokom razgovora, rezervista koji je sjedio do mene, reče mi u povjerenju:

– Pošto si novinar, ovo će te sigurno interesovati. Vjerovao ili ne, ovdje, za ovim stolom, sada sjedi i čovjek koji je zapalio Terezinu kuću! Neću ti reći kako se zove, ali ako budeš imao priliku napiši da on nije Crnogorac nego je porijeklom Slovenac, koji, istina, već decenijama živi u Nikšiću. Odvraćali smo ga da ne baca bombu na kuću popularne pjevačice, ali nije pomoglo. Drugi Nikšićanin joj je uzeo video kasete koje Tereza traži preko novina i sigurno će joj ih vratiti.

* ,,Meni nije stalo do moje kuće podno Ćilipa, koju su kompletno uništili. Uništen je cijeli moj trud. Uništena je sva moja arhiva od 30 godina moga rada, a najteže mi je što su uništili dvije kazete koje govore o mojem ocu i bratu, tim mojim najdražim pokojnicima. Nije mi jasno da ljudi s kojima smo uvijek bili dobri susjedi, kojima smo puno toga davali, koji su na neki način od nas i živjeli, da nas sada ovako bezdušno napadaju. Ja sam im bezbroj koncerata dala besplatno, a prije četiri i pol mjeseca poklonila sam Titogradu honorar za tamošnje spaljeno kazalište.”

Izjava Tereze Kesovije povodom rušenja njene kuće u Konavlima.
(Monitor, 8. novembar 1991.)

* Ratni plijen i dalje karavanima odlazi u Crnu Goru ili ko zna gdje. Prolaze šleperi svega i svačega (…) U grad pod Lovćenom, valjda kao prilog obilježavanju 500-godišnjice najstarije štamparije na slovenskom jugu, dopremljena je najsavršenija mašina za rotoprint obostranu štampu, elektronske foto-kamere i kompletna oprema za ofset pripremu. Možda javnost za to ne bi ni znala, da 27 građana Cetinja nisu uputili peticiju, koju je objavio Monitor: – Najoštrije protestvujemo protiv zvanično-vojnog “dodjeljivanja” ratnog plijena – razmontirane opreme dubrovačke štamparije Izdavačko-štamparskom preduzeću ,,Obod” Cetinje, koje je, činom prihvatanja i dopremanja na Cetinje, obrukalo sebe, Cetinje i Crnu Goru, posebno u predstojećoj jubilarnoj 500-godišnjici slavne “Obod” štamparije. Zahtijevamo od IŠP ,,Obod” Cetinje i nadležnih u SO Cetinje da se javno odreknu ovog opljačkanog ,,poklona” i da ga vrate nedobronamjernom ,,darodavcu”, ,,oslobodiocu” Dubrovnika od ,,ustaških mašina, opreme i sirovina”.

* ,,Što se tiče pljačke, to se zna… To je sramota. To ni divlje horde ne bi radile. Potoci alkohola, razbacane šteke stranih cigareta, pršute, video-rikorderi, televizori… Što je najstrašnije, niko od starješina ni jednog trenutka nije rekao nemojte to raditi. Kažem mom poručniku: Vidiš li što rade? – Neka ih, kaže on, neka malo izduše. Uđem u tu rulju i pitam ima li ko da mi da čašu rakije. Kakvu čašu, rekoše svi, evo ti flaša. Viski – balantajn. Pitam, odakle je ovo. Iz samoposluge. I mi se samoposlužujemo. Čak su se dijelile i trenerke. Pita, ljudi šta ovo radite. A oni – ovo sve treba opljačkati, oni nas pljačkaju 50 godina, to se mora naplatiti. Opet niko od oficira ne interveniše…. Pričalo se čak da je jedan vojnik uhapšen na Debelom brijegu prilikom transporta ukradene robe, a da je kod jednog drugog nađeno 150 milijardi u devizama i dva-tri kila zlata.I ne samo što se pljačkalo, već se sve i palilo… „

Iz ispovijesti jednog rezerviste sa dubrovačkog ratišta.
(Monitor, 12. novembar 1991.)

* U ratu svih protiv svih, čak i svakog pojedinca protiv samog sebe, koji razara sve civilizacijske i duhovne vrijednosti stvarane vjekovima na ovim prostorima, veoma zapaženu ulogu stratega i podstrekača rata imaju brojni profesori jugoslovenskih univerziteta. Ne služi nam na čast što naš Univerzitet u tome ni malo ne zaostaje, sa nizom nastavnika i saradnika koji propagiraju nasilje i mržnju sa istaknutih pozicija u vladajućoj i drugim političkim strankama(…) Grupa od 33 nastavnika i saradnika Univerziteta ,,Veljko Vlahović”

(Monitor, 15. novembar 1991.)

ČEPIKUĆE, 24. novembra Tačno 24. novembra Brigada “Veljko Vlahović” osvoji do tada neosvojive Čepikuće! O tom naselju, ukliještenom između brda, danima smo slušali kao o opasnom ustaškom leglu i neosvojivoj tvrđavi. Pričalo se da su ga i partizani zaobilazili u prošlom ratu, a da su u ovom Čepikućani poručivali Tuđmanu da dođe kod njih, jer će biti bezbjedniji nego u Zagrebu! Prethodnog dana i cijelu noć vođena je žestoka borba oko Čepikuća, na koje je nekoliko dana prije toga samo za jedan sat, kako su se hvalile starješine, ispaljeno 1.300 granata! Bio je planiran potom i napad avijacije, ali kiša i magla spriječili su tu akciju. Tokom napada saznajemo poginuo izviđač iz susjedne jedinice, a nekoliko vojnika ranjeno… Odmah po ulasku u Čepikuće stihotvorci sročiše i pjesmu: “Oj, Tuđmane je l’ moguće, padoše ti Čepikuće!” Stiže i komandant Titogradskog korpusa, general Eremija, da lično čestita osvajanje Čepikuća. Zadrža se dvadesetak minuta i ode… Potčinjeni mu na rastanku uručiše za uspomenu poveći metalni ključ koji sam malo prije generalove posjete našao na ulici i donio u komandu šaleći se da je to vjerovatno ključ od Čepikuća! Uručivanje ,,ključa od Čepikuća” ovjekovječio je i “Pobjedin” ratni fotoreporter…

* Napadaju nas, mora da su primijetili gužvu kad je stigao general, povikaše zaprepašćeni oficiri, dok se eksplozije odjekivale po naselju. Sigurno, kažu, Hrvati gađaju iz tenkova, jer granate ostavljaju jasan svjetleći trag. Svi se čude odakle im sad tenkovi? Ispred brda, asfaltom vozila i vojnici napuštaju selo. Uplašeni smo, jer procjenjujemo da napadaju jake neprijateljske snage, pa se naši rezervisti povlače na jučerašnji položaj…

Vidim, stradala i ,,lada” u kojoj vozim komandanta bataljona. Razbijena joj šoferšajbna i parče granate rasjeklo krov. Mnogo gore je prošao ,,opel” jednog Baranina, koji smo koristili kao vozilo hitne pomoći. Na njemu polomljena gotovo sva stakla, oštećena hauba… Negdje oko šest uveče, skoro tri sata poslije prvih eksplozija, stiže vodnik sa jednim drugom iz prvog voda. Srećni što nas vide žive i zdrave, povikaše:

– E, sad možete odahnuti, jer su vas gađali naši! I, zaista nam laknu, ali zanijemismo pred ovom nevjerovatnom viješću. Neki povikaše: ,,Znali smo da to mogu samo naše budale!” Počeše psovke.. Šta se desilo? Jednu dobrovoljačku tenkovsku jedinicu, sastavljenu uglavnom od Pljevljaka, niko nije obavijestio da smo još u jutarnjim satima ušli u naselje. A oni ugledali gužvu oko kuće pri brdu, vozila… pa osuli paljbu!

* Oko međa, kojima je sa sjeverne strane opasano naselje, našli smo pet-šest mrtvih pripadnika hrvatskih jedinica. Sve mladi ljudi. Jedan plavokos u poluležećem stavu. Oko lijeve šake obavijen mu zavoj i tik uz nju makaze. Pokušao da previje ranu, ali smrt je bila brža… Nedaleko od njega crnokosi tridesetogodišnjak u maskirnoj uniformi. Kao da je zaspao…

*  Juče su jedinice JNA oslobodile selo Čepikuće. Oslobođena su još sela Točionik i Rudine. Do ofanzivne akcije prema

Čepikućama došlo je zbog sve učestalijih ustaških provokacija sa ovog položaja. Prema riječima komandanta Druge operativne grupe generala Pavla Strugara, vojska je odgovorila žestoko: i vatrom i pokretom jedinica. Otpor ustaša je bio jak, ali i dejstvo JNA ubojito i sinhronizovano (…)

Nema zvaničnih podataka o gubicima ustaša, ali se oni procjenjuju na više stotina(…)

(Rat za mir, III)

* Jedne večeri, po završetku sastanka u komandi Brigade, pozvaše i mene da uđem unutra. Oficiri glasno komentarišu valjda upravo završenu podjelu odlikovanja i unapređenja. Potpukovnik Gargamel, držeći u ruci Monitor, upita me:

– Jesi li ti, bre, novinar Monitora?

– Jesam, zašto.

– Jesi li ti dao podatke za ovaj sramni tekst Svi naši porazi?

– Ne znam šta tu piše, ali kako da ih ja dam kad sa redakcijom nemam već dugo kontakta?

– Ovo su čiste laži, poče Gargamel da viče. – Za ovo se ide na vojni sud… Svu tu bagru treba rastjerati i zatvoriti redakciju, a ti Jovo napiši demanti, obrati se kapetanu do sebe, i ispi čašu vina. Moj komandant ustade, pozdravi ostale oficire i pođe ka izlazu. I ja za njim bez pozdrava. Pitam komandanta o čemu se radi. Kaže, Monitor objavio tekst o komandantu Brigade, Terezinu izjavu povodom rušenja njene kuće u Čilipima, o platama boraca i generala Eremije…

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo