Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (IX): Kako su Pljevljaci „osvajali“ Čepikuće

Objavljeno prije

na

TURKOVIĆI, novembra

Nakon obilaska susjednih položaja, koje drži nikšićka brigada, komandant svrati u njihovu komandu u Turkovićima. Zatekosmo poveće društvo. Tokom razgovora, rezervista koji je sjedio do mene, reče mi u povjerenju:

– Pošto si novinar, ovo će te sigurno interesovati. Vjerovao ili ne, ovdje, za ovim stolom, sada sjedi i čovjek koji je zapalio Terezinu kuću! Neću ti reći kako se zove, ali ako budeš imao priliku napiši da on nije Crnogorac nego je porijeklom Slovenac, koji, istina, već decenijama živi u Nikšiću. Odvraćali smo ga da ne baca bombu na kuću popularne pjevačice, ali nije pomoglo. Drugi Nikšićanin joj je uzeo video kasete koje Tereza traži preko novina i sigurno će joj ih vratiti.

* ,,Meni nije stalo do moje kuće podno Ćilipa, koju su kompletno uništili. Uništen je cijeli moj trud. Uništena je sva moja arhiva od 30 godina moga rada, a najteže mi je što su uništili dvije kazete koje govore o mojem ocu i bratu, tim mojim najdražim pokojnicima. Nije mi jasno da ljudi s kojima smo uvijek bili dobri susjedi, kojima smo puno toga davali, koji su na neki način od nas i živjeli, da nas sada ovako bezdušno napadaju. Ja sam im bezbroj koncerata dala besplatno, a prije četiri i pol mjeseca poklonila sam Titogradu honorar za tamošnje spaljeno kazalište.”

Izjava Tereze Kesovije povodom rušenja njene kuće u Konavlima.
(Monitor, 8. novembar 1991.)

* Ratni plijen i dalje karavanima odlazi u Crnu Goru ili ko zna gdje. Prolaze šleperi svega i svačega (…) U grad pod Lovćenom, valjda kao prilog obilježavanju 500-godišnjice najstarije štamparije na slovenskom jugu, dopremljena je najsavršenija mašina za rotoprint obostranu štampu, elektronske foto-kamere i kompletna oprema za ofset pripremu. Možda javnost za to ne bi ni znala, da 27 građana Cetinja nisu uputili peticiju, koju je objavio Monitor: – Najoštrije protestvujemo protiv zvanično-vojnog “dodjeljivanja” ratnog plijena – razmontirane opreme dubrovačke štamparije Izdavačko-štamparskom preduzeću ,,Obod” Cetinje, koje je, činom prihvatanja i dopremanja na Cetinje, obrukalo sebe, Cetinje i Crnu Goru, posebno u predstojećoj jubilarnoj 500-godišnjici slavne “Obod” štamparije. Zahtijevamo od IŠP ,,Obod” Cetinje i nadležnih u SO Cetinje da se javno odreknu ovog opljačkanog ,,poklona” i da ga vrate nedobronamjernom ,,darodavcu”, ,,oslobodiocu” Dubrovnika od ,,ustaških mašina, opreme i sirovina”.

* ,,Što se tiče pljačke, to se zna… To je sramota. To ni divlje horde ne bi radile. Potoci alkohola, razbacane šteke stranih cigareta, pršute, video-rikorderi, televizori… Što je najstrašnije, niko od starješina ni jednog trenutka nije rekao nemojte to raditi. Kažem mom poručniku: Vidiš li što rade? – Neka ih, kaže on, neka malo izduše. Uđem u tu rulju i pitam ima li ko da mi da čašu rakije. Kakvu čašu, rekoše svi, evo ti flaša. Viski – balantajn. Pitam, odakle je ovo. Iz samoposluge. I mi se samoposlužujemo. Čak su se dijelile i trenerke. Pita, ljudi šta ovo radite. A oni – ovo sve treba opljačkati, oni nas pljačkaju 50 godina, to se mora naplatiti. Opet niko od oficira ne interveniše…. Pričalo se čak da je jedan vojnik uhapšen na Debelom brijegu prilikom transporta ukradene robe, a da je kod jednog drugog nađeno 150 milijardi u devizama i dva-tri kila zlata.I ne samo što se pljačkalo, već se sve i palilo… „

Iz ispovijesti jednog rezerviste sa dubrovačkog ratišta.
(Monitor, 12. novembar 1991.)

* U ratu svih protiv svih, čak i svakog pojedinca protiv samog sebe, koji razara sve civilizacijske i duhovne vrijednosti stvarane vjekovima na ovim prostorima, veoma zapaženu ulogu stratega i podstrekača rata imaju brojni profesori jugoslovenskih univerziteta. Ne služi nam na čast što naš Univerzitet u tome ni malo ne zaostaje, sa nizom nastavnika i saradnika koji propagiraju nasilje i mržnju sa istaknutih pozicija u vladajućoj i drugim političkim strankama(…) Grupa od 33 nastavnika i saradnika Univerziteta ,,Veljko Vlahović”

(Monitor, 15. novembar 1991.)

ČEPIKUĆE, 24. novembra Tačno 24. novembra Brigada “Veljko Vlahović” osvoji do tada neosvojive Čepikuće! O tom naselju, ukliještenom između brda, danima smo slušali kao o opasnom ustaškom leglu i neosvojivoj tvrđavi. Pričalo se da su ga i partizani zaobilazili u prošlom ratu, a da su u ovom Čepikućani poručivali Tuđmanu da dođe kod njih, jer će biti bezbjedniji nego u Zagrebu! Prethodnog dana i cijelu noć vođena je žestoka borba oko Čepikuća, na koje je nekoliko dana prije toga samo za jedan sat, kako su se hvalile starješine, ispaljeno 1.300 granata! Bio je planiran potom i napad avijacije, ali kiša i magla spriječili su tu akciju. Tokom napada saznajemo poginuo izviđač iz susjedne jedinice, a nekoliko vojnika ranjeno… Odmah po ulasku u Čepikuće stihotvorci sročiše i pjesmu: “Oj, Tuđmane je l’ moguće, padoše ti Čepikuće!” Stiže i komandant Titogradskog korpusa, general Eremija, da lično čestita osvajanje Čepikuća. Zadrža se dvadesetak minuta i ode… Potčinjeni mu na rastanku uručiše za uspomenu poveći metalni ključ koji sam malo prije generalove posjete našao na ulici i donio u komandu šaleći se da je to vjerovatno ključ od Čepikuća! Uručivanje ,,ključa od Čepikuća” ovjekovječio je i “Pobjedin” ratni fotoreporter…

* Napadaju nas, mora da su primijetili gužvu kad je stigao general, povikaše zaprepašćeni oficiri, dok se eksplozije odjekivale po naselju. Sigurno, kažu, Hrvati gađaju iz tenkova, jer granate ostavljaju jasan svjetleći trag. Svi se čude odakle im sad tenkovi? Ispred brda, asfaltom vozila i vojnici napuštaju selo. Uplašeni smo, jer procjenjujemo da napadaju jake neprijateljske snage, pa se naši rezervisti povlače na jučerašnji položaj…

Vidim, stradala i ,,lada” u kojoj vozim komandanta bataljona. Razbijena joj šoferšajbna i parče granate rasjeklo krov. Mnogo gore je prošao ,,opel” jednog Baranina, koji smo koristili kao vozilo hitne pomoći. Na njemu polomljena gotovo sva stakla, oštećena hauba… Negdje oko šest uveče, skoro tri sata poslije prvih eksplozija, stiže vodnik sa jednim drugom iz prvog voda. Srećni što nas vide žive i zdrave, povikaše:

– E, sad možete odahnuti, jer su vas gađali naši! I, zaista nam laknu, ali zanijemismo pred ovom nevjerovatnom viješću. Neki povikaše: ,,Znali smo da to mogu samo naše budale!” Počeše psovke.. Šta se desilo? Jednu dobrovoljačku tenkovsku jedinicu, sastavljenu uglavnom od Pljevljaka, niko nije obavijestio da smo još u jutarnjim satima ušli u naselje. A oni ugledali gužvu oko kuće pri brdu, vozila… pa osuli paljbu!

* Oko međa, kojima je sa sjeverne strane opasano naselje, našli smo pet-šest mrtvih pripadnika hrvatskih jedinica. Sve mladi ljudi. Jedan plavokos u poluležećem stavu. Oko lijeve šake obavijen mu zavoj i tik uz nju makaze. Pokušao da previje ranu, ali smrt je bila brža… Nedaleko od njega crnokosi tridesetogodišnjak u maskirnoj uniformi. Kao da je zaspao…

*  Juče su jedinice JNA oslobodile selo Čepikuće. Oslobođena su još sela Točionik i Rudine. Do ofanzivne akcije prema

Čepikućama došlo je zbog sve učestalijih ustaških provokacija sa ovog položaja. Prema riječima komandanta Druge operativne grupe generala Pavla Strugara, vojska je odgovorila žestoko: i vatrom i pokretom jedinica. Otpor ustaša je bio jak, ali i dejstvo JNA ubojito i sinhronizovano (…)

Nema zvaničnih podataka o gubicima ustaša, ali se oni procjenjuju na više stotina(…)

(Rat za mir, III)

* Jedne večeri, po završetku sastanka u komandi Brigade, pozvaše i mene da uđem unutra. Oficiri glasno komentarišu valjda upravo završenu podjelu odlikovanja i unapređenja. Potpukovnik Gargamel, držeći u ruci Monitor, upita me:

– Jesi li ti, bre, novinar Monitora?

– Jesam, zašto.

– Jesi li ti dao podatke za ovaj sramni tekst Svi naši porazi?

– Ne znam šta tu piše, ali kako da ih ja dam kad sa redakcijom nemam već dugo kontakta?

– Ovo su čiste laži, poče Gargamel da viče. – Za ovo se ide na vojni sud… Svu tu bagru treba rastjerati i zatvoriti redakciju, a ti Jovo napiši demanti, obrati se kapetanu do sebe, i ispi čašu vina. Moj komandant ustade, pozdravi ostale oficire i pođe ka izlazu. I ja za njim bez pozdrava. Pitam komandanta o čemu se radi. Kaže, Monitor objavio tekst o komandantu Brigade, Terezinu izjavu povodom rušenja njene kuće u Čilipima, o platama boraca i generala Eremije…

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo