Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (IX): Kako su Pljevljaci „osvajali“ Čepikuće

Objavljeno prije

na

TURKOVIĆI, novembra

Nakon obilaska susjednih položaja, koje drži nikšićka brigada, komandant svrati u njihovu komandu u Turkovićima. Zatekosmo poveće društvo. Tokom razgovora, rezervista koji je sjedio do mene, reče mi u povjerenju:

– Pošto si novinar, ovo će te sigurno interesovati. Vjerovao ili ne, ovdje, za ovim stolom, sada sjedi i čovjek koji je zapalio Terezinu kuću! Neću ti reći kako se zove, ali ako budeš imao priliku napiši da on nije Crnogorac nego je porijeklom Slovenac, koji, istina, već decenijama živi u Nikšiću. Odvraćali smo ga da ne baca bombu na kuću popularne pjevačice, ali nije pomoglo. Drugi Nikšićanin joj je uzeo video kasete koje Tereza traži preko novina i sigurno će joj ih vratiti.

* ,,Meni nije stalo do moje kuće podno Ćilipa, koju su kompletno uništili. Uništen je cijeli moj trud. Uništena je sva moja arhiva od 30 godina moga rada, a najteže mi je što su uništili dvije kazete koje govore o mojem ocu i bratu, tim mojim najdražim pokojnicima. Nije mi jasno da ljudi s kojima smo uvijek bili dobri susjedi, kojima smo puno toga davali, koji su na neki način od nas i živjeli, da nas sada ovako bezdušno napadaju. Ja sam im bezbroj koncerata dala besplatno, a prije četiri i pol mjeseca poklonila sam Titogradu honorar za tamošnje spaljeno kazalište.”

Izjava Tereze Kesovije povodom rušenja njene kuće u Konavlima.
(Monitor, 8. novembar 1991.)

* Ratni plijen i dalje karavanima odlazi u Crnu Goru ili ko zna gdje. Prolaze šleperi svega i svačega (…) U grad pod Lovćenom, valjda kao prilog obilježavanju 500-godišnjice najstarije štamparije na slovenskom jugu, dopremljena je najsavršenija mašina za rotoprint obostranu štampu, elektronske foto-kamere i kompletna oprema za ofset pripremu. Možda javnost za to ne bi ni znala, da 27 građana Cetinja nisu uputili peticiju, koju je objavio Monitor: – Najoštrije protestvujemo protiv zvanično-vojnog “dodjeljivanja” ratnog plijena – razmontirane opreme dubrovačke štamparije Izdavačko-štamparskom preduzeću ,,Obod” Cetinje, koje je, činom prihvatanja i dopremanja na Cetinje, obrukalo sebe, Cetinje i Crnu Goru, posebno u predstojećoj jubilarnoj 500-godišnjici slavne “Obod” štamparije. Zahtijevamo od IŠP ,,Obod” Cetinje i nadležnih u SO Cetinje da se javno odreknu ovog opljačkanog ,,poklona” i da ga vrate nedobronamjernom ,,darodavcu”, ,,oslobodiocu” Dubrovnika od ,,ustaških mašina, opreme i sirovina”.

* ,,Što se tiče pljačke, to se zna… To je sramota. To ni divlje horde ne bi radile. Potoci alkohola, razbacane šteke stranih cigareta, pršute, video-rikorderi, televizori… Što je najstrašnije, niko od starješina ni jednog trenutka nije rekao nemojte to raditi. Kažem mom poručniku: Vidiš li što rade? – Neka ih, kaže on, neka malo izduše. Uđem u tu rulju i pitam ima li ko da mi da čašu rakije. Kakvu čašu, rekoše svi, evo ti flaša. Viski – balantajn. Pitam, odakle je ovo. Iz samoposluge. I mi se samoposlužujemo. Čak su se dijelile i trenerke. Pita, ljudi šta ovo radite. A oni – ovo sve treba opljačkati, oni nas pljačkaju 50 godina, to se mora naplatiti. Opet niko od oficira ne interveniše…. Pričalo se čak da je jedan vojnik uhapšen na Debelom brijegu prilikom transporta ukradene robe, a da je kod jednog drugog nađeno 150 milijardi u devizama i dva-tri kila zlata.I ne samo što se pljačkalo, već se sve i palilo… „

Iz ispovijesti jednog rezerviste sa dubrovačkog ratišta.
(Monitor, 12. novembar 1991.)

* U ratu svih protiv svih, čak i svakog pojedinca protiv samog sebe, koji razara sve civilizacijske i duhovne vrijednosti stvarane vjekovima na ovim prostorima, veoma zapaženu ulogu stratega i podstrekača rata imaju brojni profesori jugoslovenskih univerziteta. Ne služi nam na čast što naš Univerzitet u tome ni malo ne zaostaje, sa nizom nastavnika i saradnika koji propagiraju nasilje i mržnju sa istaknutih pozicija u vladajućoj i drugim političkim strankama(…) Grupa od 33 nastavnika i saradnika Univerziteta ,,Veljko Vlahović”

(Monitor, 15. novembar 1991.)

ČEPIKUĆE, 24. novembra Tačno 24. novembra Brigada “Veljko Vlahović” osvoji do tada neosvojive Čepikuće! O tom naselju, ukliještenom između brda, danima smo slušali kao o opasnom ustaškom leglu i neosvojivoj tvrđavi. Pričalo se da su ga i partizani zaobilazili u prošlom ratu, a da su u ovom Čepikućani poručivali Tuđmanu da dođe kod njih, jer će biti bezbjedniji nego u Zagrebu! Prethodnog dana i cijelu noć vođena je žestoka borba oko Čepikuća, na koje je nekoliko dana prije toga samo za jedan sat, kako su se hvalile starješine, ispaljeno 1.300 granata! Bio je planiran potom i napad avijacije, ali kiša i magla spriječili su tu akciju. Tokom napada saznajemo poginuo izviđač iz susjedne jedinice, a nekoliko vojnika ranjeno… Odmah po ulasku u Čepikuće stihotvorci sročiše i pjesmu: “Oj, Tuđmane je l’ moguće, padoše ti Čepikuće!” Stiže i komandant Titogradskog korpusa, general Eremija, da lično čestita osvajanje Čepikuća. Zadrža se dvadesetak minuta i ode… Potčinjeni mu na rastanku uručiše za uspomenu poveći metalni ključ koji sam malo prije generalove posjete našao na ulici i donio u komandu šaleći se da je to vjerovatno ključ od Čepikuća! Uručivanje ,,ključa od Čepikuća” ovjekovječio je i “Pobjedin” ratni fotoreporter…

* Napadaju nas, mora da su primijetili gužvu kad je stigao general, povikaše zaprepašćeni oficiri, dok se eksplozije odjekivale po naselju. Sigurno, kažu, Hrvati gađaju iz tenkova, jer granate ostavljaju jasan svjetleći trag. Svi se čude odakle im sad tenkovi? Ispred brda, asfaltom vozila i vojnici napuštaju selo. Uplašeni smo, jer procjenjujemo da napadaju jake neprijateljske snage, pa se naši rezervisti povlače na jučerašnji položaj…

Vidim, stradala i ,,lada” u kojoj vozim komandanta bataljona. Razbijena joj šoferšajbna i parče granate rasjeklo krov. Mnogo gore je prošao ,,opel” jednog Baranina, koji smo koristili kao vozilo hitne pomoći. Na njemu polomljena gotovo sva stakla, oštećena hauba… Negdje oko šest uveče, skoro tri sata poslije prvih eksplozija, stiže vodnik sa jednim drugom iz prvog voda. Srećni što nas vide žive i zdrave, povikaše:

– E, sad možete odahnuti, jer su vas gađali naši! I, zaista nam laknu, ali zanijemismo pred ovom nevjerovatnom viješću. Neki povikaše: ,,Znali smo da to mogu samo naše budale!” Počeše psovke.. Šta se desilo? Jednu dobrovoljačku tenkovsku jedinicu, sastavljenu uglavnom od Pljevljaka, niko nije obavijestio da smo još u jutarnjim satima ušli u naselje. A oni ugledali gužvu oko kuće pri brdu, vozila… pa osuli paljbu!

* Oko međa, kojima je sa sjeverne strane opasano naselje, našli smo pet-šest mrtvih pripadnika hrvatskih jedinica. Sve mladi ljudi. Jedan plavokos u poluležećem stavu. Oko lijeve šake obavijen mu zavoj i tik uz nju makaze. Pokušao da previje ranu, ali smrt je bila brža… Nedaleko od njega crnokosi tridesetogodišnjak u maskirnoj uniformi. Kao da je zaspao…

*  Juče su jedinice JNA oslobodile selo Čepikuće. Oslobođena su još sela Točionik i Rudine. Do ofanzivne akcije prema

Čepikućama došlo je zbog sve učestalijih ustaških provokacija sa ovog položaja. Prema riječima komandanta Druge operativne grupe generala Pavla Strugara, vojska je odgovorila žestoko: i vatrom i pokretom jedinica. Otpor ustaša je bio jak, ali i dejstvo JNA ubojito i sinhronizovano (…)

Nema zvaničnih podataka o gubicima ustaša, ali se oni procjenjuju na više stotina(…)

(Rat za mir, III)

* Jedne večeri, po završetku sastanka u komandi Brigade, pozvaše i mene da uđem unutra. Oficiri glasno komentarišu valjda upravo završenu podjelu odlikovanja i unapređenja. Potpukovnik Gargamel, držeći u ruci Monitor, upita me:

– Jesi li ti, bre, novinar Monitora?

– Jesam, zašto.

– Jesi li ti dao podatke za ovaj sramni tekst Svi naši porazi?

– Ne znam šta tu piše, ali kako da ih ja dam kad sa redakcijom nemam već dugo kontakta?

– Ovo su čiste laži, poče Gargamel da viče. – Za ovo se ide na vojni sud… Svu tu bagru treba rastjerati i zatvoriti redakciju, a ti Jovo napiši demanti, obrati se kapetanu do sebe, i ispi čašu vina. Moj komandant ustade, pozdravi ostale oficire i pođe ka izlazu. I ja za njim bez pozdrava. Pitam komandanta o čemu se radi. Kaže, Monitor objavio tekst o komandantu Brigade, Terezinu izjavu povodom rušenja njene kuće u Čilipima, o platama boraca i generala Eremije…

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XII):  Referendumi, rat u BIH, sankcije i inflacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Uzalud je bilo što se protiv referenduma izjasnilo petnaestak političkih partija i organizacija. Među njima i Građanski forum, čiji članovi su bili neki od najznačajnijih crnogorskih umjetnika dvadesetog vijeka (Dado Đurić, Vojo Stanić, Živko Nikolić, Mirko Kovač), više od pet narodnih heroja (Komnen Cerović, Boško Đuričković, Veljko Milatović, Vlado Dapčević, Vlado Kapičić), dva bivša predsjednika vlade (Rade Brajović, Vuko Vukadinović), na desetine profesora univerziteta. Uzalud su bili mitinzi i protesti na kojima su govorili novi politički prvaci i studenti. Pučistička vlast je na zasijedanju Skupštine Crne Gore 23. februara 1992. promijenila zakon o referendumu i promptno zakazala referendum za nedjelju dana kasnije. Crnogorske independističke partije su pozvale građane da bojkotuju referendum. Prvog marta održani su referendumi o nezavisnosti u Crnoj Gori i BIH (ovaj je počeo 29. februara). Bulatović i Đukanović (koji je još 1991. izjavio da „najviše mrzi stopostotne Crnogorce”) intenzivnom kampanjom i pritiskom izveli su na glasanje 66 odsto građana. Od toga je 96 odsto reklo „da” ratu i razaranjima, vjerujući u obmanu da spasavaju Jugoslaviju. Srbi u Bosni su bojkotovali referendum, pa je izlaznost bila 63 odsto. Od toga je za nezavisnost glasalo 99,7 odsto. Pošto je izlaznost bila manja od zakonom traženih 2/3, Srbi nijesu priznali referendum. Već 1. marta došlo je do pucnjave, koja se smatra početkom rata u BIH. U sukob se uključila JNA. Uskoro je sukob poprimio oblik agresije Srbije (odnosno srpsko-crnogorske JNA) na BIH.

U martu 1992. javila se Dragica sa informacijom da je nabavila dvije stare štamparske mašine oko kojih bi mogla da se organizuje štamparija o kojoj sam joj govorio tokom januarske posjete Parizu. Tražila je da ja organizujem transport iz Francuske u Crnu Goru. Nije umjela da objasni karakteristike mašina, pa nijesam bio siguran da mašine odgovaraju našim potrebama, ali po logici „darivanom konju se zubi ne gledaju”, spojio sam je s Ćanom. Dragica mu je dala papire po kojima su mašine bile poklon i Ćano je dao nalog da Montex organizuje njihov prevoz. Tako je stigla mašina Marinoni ML 29 stara 32 godine i mašina Miller TP 36 stara devet godina. Obje za crno-bijelu štampu. Marinoni je bila u radnom stanju, a Miller nije. Međutim, Marinoni je imala format C0, najveći u štamparstvu. Takve mašine su ekonomične samo kad se štampa u velikim tiražima, reda sto hiljada. Opslužuje je nekoliko radnika i mora da ima tzv. mašine za doradu koje savijaju taj veliki format na format knjige ili časopisa. Mora da je prati nož za rezanje papira velikog formata itd. Tiraž Monitora bio je daleko ispod tiraža za koji bi cijena jednog primjerka lista bila prihvatljiva.  Pošto se u Crnoj Gori nije ništa štampalo u velikim tiražima u crno-bijeloj štampi, mašinu Marinoni prevezli smo u skladište fabrike radijatora u Danilovgradu, s nadom da ćemo naći nekog štampara izvan Crne Gore koji štampa velike crno-bijele tiraže, koji bi je kupio. Preduzeće Montimpex Establishment  imalo je zbog mašine Marinoni troškove od 20.500 DM (≈70.0000 FF), koje je planiralo da da kao ulog u preduzeće Montenegropublic. To ulaganje ja nijesam prihvatio jer nijesam želio da druga preduzeća stiču pravo učešća u upravljanju medijima. Evidentirao sam ovaj iznos kao Ćanov doprinos.

Za mašinu Miller trebalo je kupiti neke vitalne rezervne djelove. Kasnije je ispalo da se ne može dovoljno „podmladiti”, već da se mora upotrebljavati kao mašina formata B2 iako je formalno bila formata B1. Kako je Monitoru stalno rastao tiraž, list se nije mogao štampati na ovoj mašini jer bi štampanje trajalo dva dana (i noći). To bi smanjilo aktuelnost lista. Planirao sam da mašinu osposobimo za komercijalne usluge, a iz zarade da pomažemo Monitor. Za to nam je bio potreban nož i mašine za doradu. Pošto nijesmo imali sredstava, a Ćano nije bio raspoložen za ulaganje u štampariju, pitanje štamparije sam odložio.

Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 30. maja Jugoslaviji su uvedene sankcije, za koje su režimi u Beogradu i Titogradu govorili da su „nepravedne i ničim izazvane”, jer „Srbija (Jugoslavija) nije u ratu”. Pošto krnja Jugoslavija nije imala ekonomiju koja može da izdrži dva rata, savezna država je počela da štampa novac. Krajem proljeća-početkom ljeta počeo je da se osjeća porast inflacije. Očekivao sam da će inflacija još više rasti. Sa dugačkim intervalima isplate od strane distributera štampe, to će izazvati smanjivanje realne vrijednosti zarade od tiraža. Ćano, od koga je i tako zavisila egzistencija Monitora, morao bi da poveća pomoć. Kako su se za Montex promijenili uslovi poslovanja na teritoriji bivše Jugoslavije i na njegovom glavnom tržištu u Istočnoj Evropi i Rusiji, počeo sam da brinem. Ćano je plaćao svakih nekoliko mjeseci, ali je to u prosjeku bilo više od dogovorenih 2.500 dolara mjesečno. Ćano (neko preduzeće iz sistema Montex) uplatio je bilo u februaru na račun Montenegropublica 10.000 dolara, a u maju još 10.000 dolara. Odlučio sam da višak sredstava koji se pojavio u tom trenutku sačuvam tako što ću formirati rezerve papira, čija cijena sa isporukom u Podgorici je poslije uvođenja sankcija porasla. Planirao sam da nabavim papir slovenačkog ili evropskog proizvođača jer je bio mnogo boljeg kvaliteta od onog iz Sremske Kamenice, koji je nabavljala Pobjeda. Od fondacija koje su bile spremne da pomognu, pomoć se lakše mogla dobiti ako i mi učestvujemo u troškovima kupovine. Zatražio sam od dvije fondacije da sa svakom udružimo sredstva i kupimo po šleper papira (ukupno 48 tona). Za tiraž koji smo imali polovinom 1992. to je bilo više od jednogodišnjih potreba. Činjenica da smo mi trebali da obezbijedimo 50 odsto sredstava je bila odlučujuća i kupovina je dogovorena. To nas je koštalo oko 15.000 dolara.

Zbog ovog avansiranja imali smo problema u pokrivanju redovnih troškova. Ćano je sa simpatijom gledao na moju štedljivost i pripreme za rvanje sa finansijskim nedaćama, pa je dodatnim sredstvima pomogao u pokrivanju troškova redakcije (od juna do kraja septembra 11.000 dolara+5.000 DM≈23.500 DM). U poslovnoj evidenciji stoji da je u decembru mjesecu Ćano za papir platio još 7.500 dolara. Carinu i prevoz za sve isporuke papira platila nam je Montex banka (po dogovoru Ćana i Vuka Vukadinovića). Mislim da je to bilo 4.000–5.000 dolara. Tako je Ćanova pomoć u 1992. bila približno 75.000 DM.

S rezervama papira koje smo obezbijedili zahvaljujući Ćanovoj pomoći, bio sam siguran da će Monitor preživjeti najmanje godinu dana. Nadao sam se da ću honorare i tekuće troškove nekako podmirivati iz prodaje tiraža, pretplate i pomoći od Ćana i sponzora. U tom trenutku nijesam pretpostavljao da će inflacija u 1993. porasti do 300.000 procenata, što je jedna od nekoliko najvećih inflacija u ljudskoj istoriji. Veća nego čuvena inflacija u Njemačkoj od 1918–1923. Da će to razoriti ekonomiju i potpuno obezvrijediti zaradu od prodaje tiraža.

Tokom proljeća 1992. stalno je rastao tiraž Monitora. Esad i redakcija su radili s entuzijazmom. Krajem proljeća stalni član redakcije postao je Darko Šuković, koji je pisao pod pseudonimom Marko Vuković. (Mislim da je par tekstova napisao i 1991.) Početkom 1993. Darko će početi da potpisuje svoje tekstove pravim imenom.

Brutalnost s kojom je režim izveo referendum bila je predmet više Ćanovih i mojih razgovora. Govorili smo da nema te vlasti na svijetu koji bi se odrekla svoje države tako lako kao crnogorska vlast. Ni naroda koji bi za to glasao. Ja sam povremeno govorio o značaju koji bi imala dnevna novina i televizija za osvješćivanje naroda. On bi obično ćutao.

Pošto organizatori Londonske konferencije nijesu prihvatili naš zahtjev da predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju (o kojoj sam gore govorio) imaju zvanične predstavnike na konferenciji, Ćano se dogovorio s liberalima da jedna grupa nas ode u London da u nezvaničnim kontaktima sa učesnicima konferencije „zagrijava” crnogorsko pitanje. I uspostavi lične veze koje bi nam omogućile lakšu komunikaciju sa važnim adresama u budućnosti. Dogovorili smo u pisanoj korespondenciji više susreta s ljudima koji su bili savjetnici onih koji donose odluke. Zadužili smo nekoliko naših ljudi da pripreme materijal o crnogorskom pitanju koji ćemo na tim razgovorima dijeliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo