Povežite se sa nama

KULTURA

JUBILEJ DANILA KIŠA: Sjećanje na posljednjeg jugoslovenskog pisca

Objavljeno prije

na

kul-danilo-kis

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Bljesak i elegancija

Danilo Kiš, da je živ, ovih bi dana napunio osamdeset godina. I, bogami, taj osamdesetogodišnjak, iako stanovnik drugog svijeta već više od četvrt vijeka, življi je danas od mnogih njegovih vršnjaka koje srijećemo na ulici. I življi i aktuelniji. To je moć velikog teksta. To je usud pisaca koji nisu pristali da lažu sebe i druge.

Kiš je bio žrtva jedne književne čaršije, akumuliranog mraka jedne mržnje, ali, danas se gotovo niko ne može sjetiti imena onih koji su ga progonili. To je zakonomjerno. Tako će biti uvijek – Kiš je znao da je ,,uvijek časnije biti među progonjenima nego među progoniteljima”. Taj njegov nauk među piscima u Crnoj Gori ipak nije zaživio. Ovdje se otimaju da budu progonitelji, ovdje se to smatra posebno vrijednim društvenim djelovanjem.

Kiš je danas tako ubjedljivo živ jer njegov tekst nikada nije bio kalkulantski. I jer izvan teksta nije bilo nikakvog ,,višeg interesa”.

Najbolja potvrda njegove pozicije je činjenica da, krajem devedesetih, kada je počela intenzivnija komunikacija među piscima nekadašnjeg zajedničkog kulturnog prostora, njegovo ime je bila šifra. Šifra koja potvrđuje da se niste poklonili / priklonili čudovištima iz balkanskog mraka.

Danilo Kiš, bljesak i elegancija. Otmjenost i sloboda. Čitati Kiša, to je dobar način da sebi poklonite nešto zaista vrijedno.

 

MARKO ŠPADIJER
O Danilu Kišu, još ponešto

Povodom osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, uobličio sam neke skice koje sam svojevremeno saopštio na tribini u Karveru.

Kišov mladalački period na Cetinju i krvna povezanost sa Crnom Gorom, kao biografske činjenice i literarna rezonanca tih relacija, uglavnom su poznate, a u izvanrednoj knjizi Marka Tomsona, dobile su ubjedljivo tumačenje. Ove moje opaske mogu djelovati kao dodatak Kišovom omiljenom Radu vožnje.

***

Danilo Kiš je na Cetinju književno prohodao. Kao član gimnazijske literarne družine koju je vodio Banjo Šaranović, objavio je prve radove. Kasnije će na tom temelju književno sazrijevati i cijelog života se baviti zanatom pisca. Smrt majke 1953. godine motivisala ga je da napiše pjesmu koja je objavljena u Omladinskom pokretu pod nazivom Oproštaj s majkom.

U časopisu Susreti je 1955. objavio priču Model, koja nije ušla ni u jednu njegovu bibliografiju. Jednom sam ga na to podsjetio. Rekao je da se ne sjeća da je napisao tu priču, pa sam morao da mu šaljem fotokopiju kako bih ga uvjerio. U toj mladalačkoj prozi ima paradoksa, pokušaja tumačenja misterije umjetničkog stvaranja, erotizma, realnosti i fikcije. Kasnije se razvio u svim intelektualnim dimenzijama, viskoko kultivisao svoj talenat i dospio do sposobnosti rijetkih pisaca koji se mogu prilagoditi svakom sižeu i iscrpsti sve njegove realne i fiktivne potencijale.

Danilo Kiš je bio strasni čitalac. Tu naviku je stekao na Cetinju u kućnoj biblioteci svog ujaka Rista Dragićevića. Pripadao je Gutenbergovoj galaksiji i bio opijen mirisom papira i štamparske boje. Nikada nije naučio da vozi auto, tekstove je kucao na pisaćoj mašini, a njegova Encikopedija nije mormonski kompjuter koji sadrži imena i genetske šifre 18 milijardi ljudi, već arhiv mikofilmova.

***

Kad se nad Danilom nadvila sijenka smrti, rado je dolazio u Dubrovnik zimi, a na Cetinje ljeti. U periodu od 1984, do kraja života 1989, svake godine je dolazio u Crnu Goru. Na Cetinju je izuzetno poštovan i bio okružen srdačnošću na ulici, kafani i prilikom kućnih posjeta. Cetinje je bilo za Danila Kiša kutak spokoja, ostrvo sigurnosti, đe je bio voljen i zaštićen od ljudske pakosti. Boško Mijanović i Dimitrije Popović su objavili sjećanja na Kiša, a Paskal Delpeš je krunski svjedok Danilovih boravaka poslednjih godina u Crnoj Gori, jer su uvijek dolazili zajedno.

O našim zimskim šetnjama po Herceg Novom, posjetama sestri Danici, Voju Staniću, praznovanju mimoze, kao i o njegovim boravcima na Cetinju tokom tih godina, objavio sam neka sjećanja.

Koliko znam, nigdje nije zapisano da je crnogorska vlast (personalno Vuko Vukadinović i Rade Brajović) pozvala Kiša u goste. Danilo je sa Paskal boravio u službenoj vili na Žabljaku. Sa Miodragom Lekićem, ministrom kulture i Dušanom Liješevićem, direktorom Montenegroturista posjetili smo ih i organizovali ručak na Štuocu. Sjećam se njegovih nervoznih šetnji oko stola koje su mu zamjenjivali cigaretu. Duško ih je preporučio brizi rukovodstvu hotela na Žabljaku. Kasnije su mi Danilo I Paskal pričali da nikada nijesu imali toliku pažnju, kao od Raša Grbovića i njegove supruge.

U vrijeme velike političko-literarne harange koja se vodila protiv Kiša u Beogradu, na Cetinju smo 1984. godine, u sali Vladina doma, organizovali svečanu promociju njegove knjige Enciklopedija mrtvih i knjige Mirka Kovača Uvod u drugi život. Govorili su Predrag Matvejević, Borislav Mihailović i Slobodan Tomović.

Na naša česta pitanja da li ga intrigira za književnu obradu neka tema vezana za Cetinje, branio se objašnjenjem da je odavno odsutan, da mu treba vremena da zaviri u arhive ne bi li ga nešto ,,uhvatilo za grlo”.

Bilo je, naravno, i drugačijeg ,,tretmana” Danila Kiša u Crnoj Gori. To je dolazilo od dogmata, istomošljenika njegovih beogradskih progonitelja. Janoš Banjai, profesor iz Novog Sada, kao član žirija za Njegoševu nagradu, bio je zbunjen činjenicom da se piscu zamjera na načitanosti i da neko može priču Simeon čudotvorac, koja je za njega sinteza antidogmatizama, ocijeniti kao antisocijalistički pamflet.

Kiš nije dobio ni jedno književno priznanje u Crnoj Gori, a njen građanin je postao posthumno. U dvorištu Nacionalne biblioteke na Cetinju stoji njegova bista, Podgorica ima Vijenac Danila Kiša, a srednja škola u Budvi nosi njegovo ime.

***

Pavle Pejović u ateljeu Umjetničke akademije na Cetinju 1993. godine modelira glavu Danila Kiša za spomenik. Okolo mnoštvo fotografija i skica. Vajar se nikada nije srio sa piscem. Mira Miočinović i Paskal Delpeš, dvije žene koje su ga najbolje poznavale, davale su sugestije kiparu. Pavle je nastojao da to prenese na model, dodajući gline na obrazima i skidajući nanose sa bujne kose.

Dok je još oblikovao bistu, u atelje je ušla nepoznata dama koja se predstavila kao Danilova prijateljica iz Pariza. Strasno je željela da oblikuje njen, makar bronzani, neostvareni san.

Tipično kišovski. Stvarnost je opet fantastičnija od svake fantazije.

BOŽENA JELUŠIĆ
Danilo Kiš, opet, i uvijek

Navršilo se osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, posljednjeg jugoslovenskog pisca, kako su svi shvatili ubrzo nakon njegovog preranog odlaska (1989). Tada se već moglo naslutiti i da je temama i motivima njegovo djelo, najavilo nove sunovrate ljudskosti, ne samo na južnoslovenskim prostorima, dokazujući još jednom da ljudi iz istorije nikada ništa ne nauče. Malo je autora koji su sa takvom strašću govorili protiv nacionalizma, razotkrivali mu mehanizme i bijedu bića koje mu se prepušta. Uzalud. Nacionalizmi su i doslovno eksplodirali od Triglava do Đevđelije, na prostorima kojima je tako diskretno posvetio antologijsku priču Enciklopedija mrtvih.

Teško je zamisliti kako bi se danas osjećao autor njegovog etičkog kova i njegove poetičke raskoši (Homo po-eticus), dok, na primjer, gleda kako na vlast u novim državama dolaze partije ratnih huškača; kako su VIP lože na inauguracijama pune ubica, dilera kriminalaca, ratnih zločinaca; kako se razapinje jedna zemlja između tri nacionalizma, kako se klaustrofobično sužavaju školski književni programi po mjeri nacionalne (nacionalističke) matrice. U međuvremenu, u Srbiji je za sedamdeseti rođendan Kiš još jednom bio žrtva povampirenog jednoumlja u liku mlađahnog kritičara-herostrata i zdušnu pomoć onog dijela čaršije koji je sklon da iza estetske virtuoznosti jednog djela vidi svjetsku zavjeru. U nekim drugim novim državama ga ni ne pominju, dok jača mržnja prema Drugom i cvjeta partijsko idolopoklonstvo slijepo za grobove i kenotafe. Spremno se čita samo jedna knjiga. („I rekoh im da ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna.”, Psi i knjige) Ne bi Kiš bio srećniji ni u majčinoj domovini Crnoj Gori (iako je u njenim školskim programima možda ponajviše zastupljen o odnosu na ostale države bivše Jugoslavije). I u Crnoj Gori bi našao mnogo „pesnika na predsedničkom brodu”, koji manjak duha i talenta obilato naplaćuju i ne stide se dok to rade. Koji bi odmah, kao A. A. Darmolatov, sjeli u „asketsku stolicu Njegoševu”, iako u dubini duše znaju da ona odvaja „pesnike od smrtnika”. U domovini njegove majke, mnogi su čak nespretno pokušali da „sklone glavu” pod raskošni kišobran njegove literature, iako toj literaturi nikad nisu vjerovali, jer je ona njihova suštinska i neopoziva osuda. Čini mi se da bi posljednji jugoslovenski pisac i istinski predstavnik svjetske književnosti danas bio još veći usamljenik (Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam. Nemoj da imaš misiju. Čuvaj se onih koji imaju misiju. Saveti mladom piscu)

Ime je znak. Uvijek sam bila ponosna što škola u kojoj radim nosi ime Danila Kiša. Mislim da bi svaka obrazovna institucija morala da nosi ime koje znači po-etički iskorak, koje ne zrači ksenofobijom, isključivošću, možda čak i mržnjom. Škole na našim prostorima, međutim, često nose imena autora ljudi koji ozakonjuju određenu ideologiju (možda i zločinačku), često čak i ljudi sumnjivog djela ili morala. Škole često nose imena autora prepoznatljivih po snažnom nacionalromantizmu, pa se proslave godišnjica pretvaraju u kostimirane balove, sa nošnjama i popevkama sumnjive vrijednosti. Škola Danilo Kiš u Budvi nosi ime jednog istinskog građanina svijeta u najboljem smislu, pa ipak vrlo prepoznatljivog po jeziku i pripadnosti ovima narodima koji su se nekad zvali jugoslovenskim. (Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš. Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi. Saveti mladom piscu). Uz sve to – Kiš je mješanac, od oca Jevrejina i majke Crnogorke. A oni su najjači i najčistiji, jer su oslobođeni nagona za tiranijom, kojem nas pripadanje većini lako nauči.

Priredio Predrag NIKOLIĆ

Komentari

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo