Povežite se sa nama

KULTURA

JUBILEJ DANILA KIŠA: Sjećanje na posljednjeg jugoslovenskog pisca

Objavljeno prije

na

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Bljesak i elegancija

Danilo Kiš, da je živ, ovih bi dana napunio osamdeset godina. I, bogami, taj osamdesetogodišnjak, iako stanovnik drugog svijeta već više od četvrt vijeka, življi je danas od mnogih njegovih vršnjaka koje srijećemo na ulici. I življi i aktuelniji. To je moć velikog teksta. To je usud pisaca koji nisu pristali da lažu sebe i druge.

Kiš je bio žrtva jedne književne čaršije, akumuliranog mraka jedne mržnje, ali, danas se gotovo niko ne može sjetiti imena onih koji su ga progonili. To je zakonomjerno. Tako će biti uvijek – Kiš je znao da je ,,uvijek časnije biti među progonjenima nego među progoniteljima”. Taj njegov nauk među piscima u Crnoj Gori ipak nije zaživio. Ovdje se otimaju da budu progonitelji, ovdje se to smatra posebno vrijednim društvenim djelovanjem.

Kiš je danas tako ubjedljivo živ jer njegov tekst nikada nije bio kalkulantski. I jer izvan teksta nije bilo nikakvog ,,višeg interesa”.

Najbolja potvrda njegove pozicije je činjenica da, krajem devedesetih, kada je počela intenzivnija komunikacija među piscima nekadašnjeg zajedničkog kulturnog prostora, njegovo ime je bila šifra. Šifra koja potvrđuje da se niste poklonili / priklonili čudovištima iz balkanskog mraka.

Danilo Kiš, bljesak i elegancija. Otmjenost i sloboda. Čitati Kiša, to je dobar način da sebi poklonite nešto zaista vrijedno.

 

MARKO ŠPADIJER
O Danilu Kišu, još ponešto

Povodom osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, uobličio sam neke skice koje sam svojevremeno saopštio na tribini u Karveru.

Kišov mladalački period na Cetinju i krvna povezanost sa Crnom Gorom, kao biografske činjenice i literarna rezonanca tih relacija, uglavnom su poznate, a u izvanrednoj knjizi Marka Tomsona, dobile su ubjedljivo tumačenje. Ove moje opaske mogu djelovati kao dodatak Kišovom omiljenom Radu vožnje.

***

Danilo Kiš je na Cetinju književno prohodao. Kao član gimnazijske literarne družine koju je vodio Banjo Šaranović, objavio je prve radove. Kasnije će na tom temelju književno sazrijevati i cijelog života se baviti zanatom pisca. Smrt majke 1953. godine motivisala ga je da napiše pjesmu koja je objavljena u Omladinskom pokretu pod nazivom Oproštaj s majkom.

U časopisu Susreti je 1955. objavio priču Model, koja nije ušla ni u jednu njegovu bibliografiju. Jednom sam ga na to podsjetio. Rekao je da se ne sjeća da je napisao tu priču, pa sam morao da mu šaljem fotokopiju kako bih ga uvjerio. U toj mladalačkoj prozi ima paradoksa, pokušaja tumačenja misterije umjetničkog stvaranja, erotizma, realnosti i fikcije. Kasnije se razvio u svim intelektualnim dimenzijama, viskoko kultivisao svoj talenat i dospio do sposobnosti rijetkih pisaca koji se mogu prilagoditi svakom sižeu i iscrpsti sve njegove realne i fiktivne potencijale.

Danilo Kiš je bio strasni čitalac. Tu naviku je stekao na Cetinju u kućnoj biblioteci svog ujaka Rista Dragićevića. Pripadao je Gutenbergovoj galaksiji i bio opijen mirisom papira i štamparske boje. Nikada nije naučio da vozi auto, tekstove je kucao na pisaćoj mašini, a njegova Encikopedija nije mormonski kompjuter koji sadrži imena i genetske šifre 18 milijardi ljudi, već arhiv mikofilmova.

***

Kad se nad Danilom nadvila sijenka smrti, rado je dolazio u Dubrovnik zimi, a na Cetinje ljeti. U periodu od 1984, do kraja života 1989, svake godine je dolazio u Crnu Goru. Na Cetinju je izuzetno poštovan i bio okružen srdačnošću na ulici, kafani i prilikom kućnih posjeta. Cetinje je bilo za Danila Kiša kutak spokoja, ostrvo sigurnosti, đe je bio voljen i zaštićen od ljudske pakosti. Boško Mijanović i Dimitrije Popović su objavili sjećanja na Kiša, a Paskal Delpeš je krunski svjedok Danilovih boravaka poslednjih godina u Crnoj Gori, jer su uvijek dolazili zajedno.

O našim zimskim šetnjama po Herceg Novom, posjetama sestri Danici, Voju Staniću, praznovanju mimoze, kao i o njegovim boravcima na Cetinju tokom tih godina, objavio sam neka sjećanja.

Koliko znam, nigdje nije zapisano da je crnogorska vlast (personalno Vuko Vukadinović i Rade Brajović) pozvala Kiša u goste. Danilo je sa Paskal boravio u službenoj vili na Žabljaku. Sa Miodragom Lekićem, ministrom kulture i Dušanom Liješevićem, direktorom Montenegroturista posjetili smo ih i organizovali ručak na Štuocu. Sjećam se njegovih nervoznih šetnji oko stola koje su mu zamjenjivali cigaretu. Duško ih je preporučio brizi rukovodstvu hotela na Žabljaku. Kasnije su mi Danilo I Paskal pričali da nikada nijesu imali toliku pažnju, kao od Raša Grbovića i njegove supruge.

U vrijeme velike političko-literarne harange koja se vodila protiv Kiša u Beogradu, na Cetinju smo 1984. godine, u sali Vladina doma, organizovali svečanu promociju njegove knjige Enciklopedija mrtvih i knjige Mirka Kovača Uvod u drugi život. Govorili su Predrag Matvejević, Borislav Mihailović i Slobodan Tomović.

Na naša česta pitanja da li ga intrigira za književnu obradu neka tema vezana za Cetinje, branio se objašnjenjem da je odavno odsutan, da mu treba vremena da zaviri u arhive ne bi li ga nešto ,,uhvatilo za grlo”.

Bilo je, naravno, i drugačijeg ,,tretmana” Danila Kiša u Crnoj Gori. To je dolazilo od dogmata, istomošljenika njegovih beogradskih progonitelja. Janoš Banjai, profesor iz Novog Sada, kao član žirija za Njegoševu nagradu, bio je zbunjen činjenicom da se piscu zamjera na načitanosti i da neko može priču Simeon čudotvorac, koja je za njega sinteza antidogmatizama, ocijeniti kao antisocijalistički pamflet.

Kiš nije dobio ni jedno književno priznanje u Crnoj Gori, a njen građanin je postao posthumno. U dvorištu Nacionalne biblioteke na Cetinju stoji njegova bista, Podgorica ima Vijenac Danila Kiša, a srednja škola u Budvi nosi njegovo ime.

***

Pavle Pejović u ateljeu Umjetničke akademije na Cetinju 1993. godine modelira glavu Danila Kiša za spomenik. Okolo mnoštvo fotografija i skica. Vajar se nikada nije srio sa piscem. Mira Miočinović i Paskal Delpeš, dvije žene koje su ga najbolje poznavale, davale su sugestije kiparu. Pavle je nastojao da to prenese na model, dodajući gline na obrazima i skidajući nanose sa bujne kose.

Dok je još oblikovao bistu, u atelje je ušla nepoznata dama koja se predstavila kao Danilova prijateljica iz Pariza. Strasno je željela da oblikuje njen, makar bronzani, neostvareni san.

Tipično kišovski. Stvarnost je opet fantastičnija od svake fantazije.

BOŽENA JELUŠIĆ
Danilo Kiš, opet, i uvijek

Navršilo se osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, posljednjeg jugoslovenskog pisca, kako su svi shvatili ubrzo nakon njegovog preranog odlaska (1989). Tada se već moglo naslutiti i da je temama i motivima njegovo djelo, najavilo nove sunovrate ljudskosti, ne samo na južnoslovenskim prostorima, dokazujući još jednom da ljudi iz istorije nikada ništa ne nauče. Malo je autora koji su sa takvom strašću govorili protiv nacionalizma, razotkrivali mu mehanizme i bijedu bića koje mu se prepušta. Uzalud. Nacionalizmi su i doslovno eksplodirali od Triglava do Đevđelije, na prostorima kojima je tako diskretno posvetio antologijsku priču Enciklopedija mrtvih.

Teško je zamisliti kako bi se danas osjećao autor njegovog etičkog kova i njegove poetičke raskoši (Homo po-eticus), dok, na primjer, gleda kako na vlast u novim državama dolaze partije ratnih huškača; kako su VIP lože na inauguracijama pune ubica, dilera kriminalaca, ratnih zločinaca; kako se razapinje jedna zemlja između tri nacionalizma, kako se klaustrofobično sužavaju školski književni programi po mjeri nacionalne (nacionalističke) matrice. U međuvremenu, u Srbiji je za sedamdeseti rođendan Kiš još jednom bio žrtva povampirenog jednoumlja u liku mlađahnog kritičara-herostrata i zdušnu pomoć onog dijela čaršije koji je sklon da iza estetske virtuoznosti jednog djela vidi svjetsku zavjeru. U nekim drugim novim državama ga ni ne pominju, dok jača mržnja prema Drugom i cvjeta partijsko idolopoklonstvo slijepo za grobove i kenotafe. Spremno se čita samo jedna knjiga. („I rekoh im da ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna.”, Psi i knjige) Ne bi Kiš bio srećniji ni u majčinoj domovini Crnoj Gori (iako je u njenim školskim programima možda ponajviše zastupljen o odnosu na ostale države bivše Jugoslavije). I u Crnoj Gori bi našao mnogo „pesnika na predsedničkom brodu”, koji manjak duha i talenta obilato naplaćuju i ne stide se dok to rade. Koji bi odmah, kao A. A. Darmolatov, sjeli u „asketsku stolicu Njegoševu”, iako u dubini duše znaju da ona odvaja „pesnike od smrtnika”. U domovini njegove majke, mnogi su čak nespretno pokušali da „sklone glavu” pod raskošni kišobran njegove literature, iako toj literaturi nikad nisu vjerovali, jer je ona njihova suštinska i neopoziva osuda. Čini mi se da bi posljednji jugoslovenski pisac i istinski predstavnik svjetske književnosti danas bio još veći usamljenik (Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam. Nemoj da imaš misiju. Čuvaj se onih koji imaju misiju. Saveti mladom piscu)

Ime je znak. Uvijek sam bila ponosna što škola u kojoj radim nosi ime Danila Kiša. Mislim da bi svaka obrazovna institucija morala da nosi ime koje znači po-etički iskorak, koje ne zrači ksenofobijom, isključivošću, možda čak i mržnjom. Škole na našim prostorima, međutim, često nose imena autora ljudi koji ozakonjuju određenu ideologiju (možda i zločinačku), često čak i ljudi sumnjivog djela ili morala. Škole često nose imena autora prepoznatljivih po snažnom nacionalromantizmu, pa se proslave godišnjica pretvaraju u kostimirane balove, sa nošnjama i popevkama sumnjive vrijednosti. Škola Danilo Kiš u Budvi nosi ime jednog istinskog građanina svijeta u najboljem smislu, pa ipak vrlo prepoznatljivog po jeziku i pripadnosti ovima narodima koji su se nekad zvali jugoslovenskim. (Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš. Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi. Saveti mladom piscu). Uz sve to – Kiš je mješanac, od oca Jevrejina i majke Crnogorke. A oni su najjači i najčistiji, jer su oslobođeni nagona za tiranijom, kojem nas pripadanje većini lako nauči.

Priredio Predrag NIKOLIĆ

Komentari

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2023. GODINE: Vrijeme izazova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa


VUK PEROVIĆ, FILMSKI KRITIČAR

Uspjeh u Talinu

Filmovi Živi i zdravi i Supermarket u takmičarskim selekcijama festivala u Talinu. To je sigurno glavni utisak, pa možda i ne samo 2023, kada govorimo o filmu u Crnoj Gori. I mnogo veće kinematografije bile bi itekako ponosne na uspjeh kakav su postigli crnogorski autori na filmskom festivalu u Talinu. Festival u Talinu je festival A kategorije i tako spada u red najprestižnijih filmskih manifestacija u cijelom svijetu. Komedija Ivana Marinovića Živi i zdravi, njegovo drugo rediteljsko ostvarenje, stiglo je do glavne takmičarske selekcije ovog festivala i ono što je najljepše, pogotovu ako imamo u vidu da je komedija, imala je rasprodate sve projekcije na festivalu. Film Supermarket prikazan je u takmičarskoj selekciji,  Buntovnici s razlogom,  dobio je izuzetno dobre kritike.

Ako imamo u vidu, da su u Industry program festivala izabrani i projekti Nikole Vukčevića Obraz i Nikole Mijovića Četiri sahrane i vjenčanje, a da su na festivalu bile prikazene i dvije crnogorske koprodukcije, Radnička klasa ide u pakao i Čuvari formula, Crna Gora je svakako bila zemlja koja je bila hit festivala u glavnom gradu Estonije.

DINO BURDŽOVIĆ, PISAC
Obraz i Knjiški ljudi

Predstavljanje cjelovječernog igranog filma Obraz, crnogorskog reditelja Nikole Vukčevića kao jednog od pet igranih filmova iz cijelog svijeta na festivalu u Talinu, Estonija. Radi se o festivalu A kategorije tako da je ovo uspjeh kompletne crnogorske kulture.

Ukidanje kultne emisije Knjiški ljudi, autora Đorđa Šćepovića na Gradskoj TV je civilizacijski, nacionalni a posebno kulturni promašaj godine na izmaku! Imajući u vidu ko je sve dao učešća u ovoj emisiji komentar nije potreban! Šteta nemjerljiva! Nemam riječi!

 

ANA MATIĆ, GRAFIČKA DIZAJNERKA
Cetinje – dio mreže kreativnih gradova UNESCO-a

Godinu 2023. u kulturi Crne Gore obilježilo je niz kvalitetnih događaja koji su se ticali grupnih ili pojedinačnih projekata, ali bih ipak izdvojila jedan, koji je ne samo značajan za 2023, već strateški otvara mogućnost jednog kvalitetnijeg i drugačijeg razvoja kulture u narednim godinama, a nekako je, čini mi se, ostao neprimijećen. Prijestonica Cetinje postala je dio mreže kreativnih gradova UNESCO-a, u kategoriji DIZAJN (UNESCO Creative Cities Network – creative dimension of Design), i jedina je zemlja Zapadnog Balkana u toj oblasti. I o pojedinačnim promašajima u kulturi Crne Gore u 2023. bi se moglo takođe dosta reći, ali i ovdje izvajam jedan, koji se ne tiče samo ove godine, već se godinama provlači, a plašim se da će se i budućnosti malo toga promijeniti, a to je nedostatak sluha i bilo kakve ideje o ulaganju u savremenu nezavisnu kulturnu scenu. Svjedoci smo da je finansiranje od strane države u kvalitetne projekte nevladinih organizacija koje se bave kulturom potpuno ukinuto, ili su dati prioreti koji se bave isključivo tradicijom, a ne savremenim kreativnim izrazom, i svodi se na sporadične, veoma skromne budžete lokalnih samouprava, i eventualnu podršku organizacijama koje su se kandidovale za neke evropske i internacionalne projekte.


FILIP P. JOVANOVSKI, DOKTORAND KOMUNIKOLOGIJE I MEDIJA
Više nećemo imati šta da branimo

Kao pozitivan kulturni događaj u protekloj godini izdvojio bih dvojezično izdanje zbirke poezije makedonskog pjesnika Nikole Madžirova Proganja nas ono što smo rekli, u prevodu cijenjenog profesora Nenada Vujadinovića, a u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, ustanove pod uredničkom palicom vrsnog čovjeka i profesionalca Radula Novovića. Međutim, osjećam neodoljivu potrebu da se vratim i korak unazad, i pomenem oktobar 2022. godine, kada je u Kolašinu podignut spomenik Starcu Miliji – crnogorskom Homeru. Pomalo je takijeh junaka, ka’ što bješe Strahiniću bane

Što se tiče negativnih događanja, spomenuću samo jedan incident. Naime, relativno nedavno, zgrada CANU zasuta je jajima od strane anonimne grupe građana, u znak protesta zbog naučne tribine dr Luke Rakojevića o Crnoj Gori i jugoslovenskom stripu. Smatram da ovaj performans nije bio opravdan. Luka je talentovan mladi naučnik, a strip je sastavni dio kulture i umjetnosti, bez kojih, kako je to kazao Čerčil, više nećemo imati šta da branimo.

 

ANA JANKOVIĆ, PRODUCENTKINJA
Izložba Nestabilno meso

Najznačajniji događaj koji bih izdvojila je izložba umjetnice Marine Marković Nestabilno meso, izvedena u produkciji Nove galerije vizuelnih umjetnosti (NGVU) ove godine u Podgorici, u tri različita prostora Bojatours hotela: -1 nivo, Kulturni centar 201 engaging space i soba 302 posebno adaptirana od strane umjetnice. Ova izložba je značajno drugačija od svega što se na našoj kulturnoj sceni događa, ne samo zbog toga što je postavljena u ambijentima koji nisu striktno galerijski, već je i samom svojom tematikom pomjerila mnoge granice, baveći se krucijalnim pitanjima za sredinu, a što se i dokazalo značajnim brojem posjetilaca i zainteresovanošću publike iz najrazličitijih sfera interesovanja. Smatram da je izložba donijela jedan savremeni duh gradu, jednu umjetničku ozbiljnost, promišljenost i posvećenost što stoji nasuprot populističkoj industriji zabave odnosno mom negativnom utisku koji se tiče novogodišnjih proslava na trgovima naših gradova, u kojima se iznova insistira na turbo folk muzici kao jedinom obliku zabave. Postavlja se pitanje koliko gubimo u kulturi forsiranjem ovakvih ponuda i izlaženjem u susret samo lakoj zabavi, i ostavljanjem mladih ljudi ili publike generalno, bez mogućnosti drugačijeg ili umjetnički angažovanijeg muzičkog izbora i ukusa.

 

EDIN SMAILOVIĆ, BIBLIOTEKAR I ISTORIČAR
Istorija umjetnosti Crne Gore

Kada je u pitanju izdavaštvo u Crnoj Gori, i pored toga što smo mi objektivno zemlja male produkcije knjige, ipak se može s ponosom reći da je bilo i jako dobrih i kvalitetnih izdanja. Pri tome mislim i u književnom smislu, ali i u smislu dizajna i opreme knjige koju nikako ne treba  potcjenjivati. Ipak, ono što bih posebno izdvojio jeste Istorija umjetnosti Crne Gore – 3  objavljena ove godine  u izdanju CANU. Ovu knjigu bih posebno izdvojio jer ona pored svih onih odlika koju knjigu čine knjigom, ima i  nacionalni značaj za naše društvo.

Bilo je pored ovih  još dobrih izdanja, kao nažalost i onih koja to nisu. Koja su i po sadržaju i po dizajnu i opreme daleko od onoga što se danas može i treba ponuditi čitaocu.

 

KAĆA ŽARIĆ, REDITELJKA
Bez blještave budućnosti

U 2023. godini sam imala prilike da prisustvujem tribinama u 201 engaging space-u, gdje se otvoreno razgovaralo o kulturi i industriji, u sklopu UnderhillFesta sam gledala inspirativne dokumentarce, na Filmskom Festivalu u Herceg Novom sam imala prilike da gledam kako filmove mojih kolega studenata iz regiona, tako i nagrađivane evropske i regionalne filmove. Nedavno sam imala zadovoljstvo da prisustvujem koncertu Beogradskih mladih izvođača upravo u Podgorici u sklopu Galama.art-a, kao i Škartovom marketu u Tivtu gdje sam se prvi put srela sa proizvodnjom tepiha u sklopu Taft kulture.  Međutim, u sklopu otvorenih razgovora o kulturi, jednoj mladoj entuzijastičnoj generaciji servira se ne tako blještava budućnost. U procesu studiranja i odrastanja  kroz koje sada prolazimo ne nudi nam se toliko dualiteta, kako u sadrzaju tako i u kvantiteu, kao što se nudi u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu ili Zagrebu.


JELENA KONTIĆ, NOVINARKA
Kultura nije plijen

Udruživanje umjetnika zarad opštih interesa (u) umjetnosti zasigurno je jedna od najvažnijih stvari na tom polju u 2023. u Crnoj Gori. Godina za nama bila je puna izazova, a neki od njih su bili i povod da se glas struke čuje, ali i uvaži, što je značajna mjera uspjeha, s obzirom na to da su slični primjeri ranije bili rijetkost. Nastala je i nastavila da postoji inicijativa Kultura nije plijen koja u budućnosti može biti vrsta platforme za pokretanje bitnih pitanja.

Nešto što bi se moglo svrstati pod “promašajem godine” nije konkretan događaj već posljedica dugogodišnje nebrige, nesavjesnog korišćenja ili namjene i, u krajnjem, urušavanja kulturnog nasljeđa. Između ostalog tome svjedoči i svrstavanje Svetog Stefana na listu sedam najugroženijih lokaliteta u Evropi.

Smatram i da je prethodnom direktoru Crnogorskog narodnog pozorišta Marku Baćoviću, trebalo omogućiti da dovrši započeti mandat i realizuje viziju o progresu CNP-a čiji se uspjeh odmah vidio. Slično je i sa Ilijom Subotićem u Kraljevskom pozorištu Zetski dom koji je sa te funkcije razriješen i imenovan na mjesto direktora nacionalnog teatra.

Primjer uspješnog rada u svakojakim okolnostima i dalje su brojne manifestacije i događaji u produkciji nezavisnog, nevladinog sektora koji nanovo pokazuju koliko volje, načina, različitih resursa i potencijala zapravo ima. Ipak, ponovo razočarava predviđenih 1 posto (odnosno manje) od ukupnog budžeta, namijenjenog za kulturu. Taj procenat nikako da premašimo i upravo to ponajbolje govori o položaju kulture i umjetnosti u državi.


DUŠAN MEDIN
, ARHEOLOG I SARADNIK U NASTAVI FAKULTETA ZA KULTURU I TURIZAM – UDG
Zanimljiva, turbulentna i problematična godina

Godina na izmaku bila je zanimljiva, turbulentna i problematična za kulturu Crne Gore, te nije lako ukratko sabrati utiske. Prije svega, došlo je do promjene sastava Vlade, a time i rukovodstva resornog ministarstva. Ostaje da se nadamo da će sektor kulture od toga osjetiti boljitak. U prvom kvartalu Centar savremene umjetnosti transformisan je u Muzej savremene umjetnosti, uz glasne (i opravdane) reakcije protivnika te ideje. S druge strane, nakon nekoliko godina „pauze“, konačno smo dobili Nacionalni program razvoja kulture sa strateškim smjernicama kulturnog razvitka za naredni petogodišnji period. Dobro je što se pristupilo i unaprjeđenju dotrajale legislative. Izmjenama i dopunama Granskog kolektivnog ugovora za oblast kulture konačno je, poslije godina neusaglašenosti, visina koeficijenata za utvrđivanje osnovne zarade stvaralaca i umjetnika izjednačena s koeficijentima njihovih kolega stručnjaka u kulturi i baštini istog nivoa obrazovanja. Međutim, nakon niza protesta, njima je visina koeficijenta opet uvećana i time ponovo postala znatno viša od visine koeficijenta stručnjaka u kulturi i baštini. Sami smo krivi što, po drugi put nakon 2016. kada je GKU donijet, nijesmo protestovali i tako se izborili za ravnopravan tretman. Kao nekom ko dolazi iz Budve, naročito gorak utisak ostavile su brojne kontroverze oko procesa kandidature grada za Evropsku prijestonicu kulture 2028. No, prvi smo put dobili opštinski Program razvoja kulture, i to solidan. Još samo da ga se držimo!

Priredio: M. M.

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Šta bi palestina bez Mahmuda Derviša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povodom objavljivanja djela Mahmuda Derviša u Crnoj Gori

Mahmud Derviš je pjesnik prvoga reda, najvećeg formata, neko ko se može danas svrstati uz nekoliko najvećih pjesnika svjetskoga ranga i glasa. Nacionalan i univerzalan. Pjesnik ljudske patnje, čovječnosti, pjesnik radosti, pjesnik sveljudskog. Te visine, moralne i pjesničke, mogu da dosegnu rijetko obdareni, odabrani, oni kroz koje sve progovori. Derviš je – pjesnik svoga palestinskoga naroda, što je očekivati od velikog pjesnika. Pjesnik mora biti nacionalan da bi bio univerzalan. Mora duboko osjećati svoju zemlju, svoj narod i svoje korijene, da bi razumio i volio druge zemlje i narode. Da bi osjetili druge, moramo osjetiti sebe. Sići u korijene gdje se sve spaja i prepliće. To je Dervišu uspjelo, toga se dotakao. Najdubljih dubina da bi se vinuo u najveće visine.

Veliki pjesnik osjeća sudbinu i dubinu svog naroda, to je njegova uloga. Njegova misija! Kroz takve pjesnike sve govori. Derviš je takav i toliki pjesnik. On duboko osjeća sudbinu svoje Palestine – sudbinu svih palestina na svijetu. Svekolikoga stradanja, bola i radosti. Na pjesniku je, u ovom slučaju, Dervišu, da sve osjeti, sve upamti, učini da sve traje. On je sve to učinio, obavio je misiju, koju nastavlja njegovo djelo.

Derviš pjeva o čovjeku. Ta univerzalnost mu daje posebnu dimenziju, i snagu, doseže antiku, trajno stanje velikih pjesnika – pojedinca i naroda.

Takva je njegova poezija. Život, a trajnija od života. Niko je ne može uništiti, nikakve granate, zatiranja i ubijanja. Niko ubiti, niko zaustaviti! Ona, u ovom času, putuje po svijetu na preko trideset jezika. Uprkos granatama, putovaće dok bude čovjeka, pisana za čovjeka, za svoj narod i sve narode, koji pate i koji se brane. Ona je odbrana. A ko se brani – pobjednik je – prije ili kasnije. Ako ne u fizičkom, a ono u moralnom smislu. Moralno ostaje i nakon fizičkog uništenja i traje. Ko je uništio zvjezdano nebo! Zvjezdane putanje. Vječite zakone.

Čitao sam istorije o carstvima i imperijama. Poeme drevnih naroda, koje su zapisali pjesnici na kamenu, glini, pergamentu i papirusu. Odavno nema imperija, nema carstava, ni careva, a ima onoga što su pjesnici zapisali, ima pjesama, poema. Pjesnikova riječ najduže traje jer je potekla iz najvećih dubina, iz sudbine. A sudbine traju i kad sve prođe. Žive umjesto ljudi. Prepoznaju ih oni što dolaze.

Sada u pomoć prizivam Helderlina i stih koji glasi: „No, ono što traje, uspostavljaju pjesnici“. Ovaj stih najbolje svjedoči i govori koliko je značajna poezija i pjesnici. Njihova duhovna nit drži na okupu čovječanstvo.

Šta bi Čovječanstvo bez Njih?!

Ep o Gilgamešu svjedoči – da je sve zemaljsko prolazno, a ono što su stvorili pjesnici trajno. Srušeni su gradovi Ur i Uruk. Srušena Niniva (grad najveći i najljepši na svijetu, opasan tvrdim bedemima, koji ptica ne može preletjeti!), i u Ninivi Asrubanipalova biblioteka, pali sila i moć. Preživjelo je dvanaest glinenih ploča i na njima dvanaest pjevanja ovog najstarijeg epa na svijetu. Preživjela je Riječ, iako zapisana na trošnom materijalu. A riječ nadživi velike imperije i gradove i careve. I nenapisana Riječ živi. I dođe kada treba ljudima. Kada je dozove vrijeme. Duboka potreba čovječanstva je učinila da prežive pjevanja. Čovječanstvo bi bez njih bilo nemjerljivo siromašno. Crna rupa u sveopštem sjećanju.

Derviševa poezija će preživjeti imperije, ratove, silu i moć, poput onih pjesama što su ih spjevali drevni pjesnici. Oni su preživjeli zbog toga što su zborili istinu. A istina se ne može ubiti. Istina sve nadživi. Poruke koje mogu izreći veliki! Dvanaest pjevanja Zogovićevog Ali Binaka preživjela su vođe i vojske, sve one koji su dolazili da ne prođu:

A prošli su
Razvalili se kao lonci

Opstao je albanski narod sa kojim se Zogović solidarisao i pisao u vrijeme kada to bijaše opasno. Veliki pjesnici se ne osvrću na opasnosti! Znaju šta su. I ko su.

Poezija Derviša je poezija poruka. Zbog toga jeste i biće potrebna čovjeku, ma kada živio i ma gdje bio. U tome je njena snaga i veličina. Poezija trajanje, koje se ne prekida. Život uvijek nadživi smrt! I ovoliku smrt u Gazi – pobijediće život. Pjesma je jača od smrti!

Četvoroknjižje koje je preveo i objavio Džemo Redžematović je Okean. Svaka kap u njemu, kap je života. Kap Slobode.

Pred nama je Okean ljudskosti, okean čojstva i ljubavi. Pred nama je veliko djelo velikog pjesnika. Na našem jeziku i jezicima naroda koji žive na ovim prostorima. U lijepom izdanju, kako dolikuje. Veliki događaj u crnogorskoj kulturi i kulturama naroda regiona.

A sada, nešto lično, a u kontekstu onoga što se zbiva.

Do dna bića potresen onim što se dešava u Gazi, surovim ubijanjem djece, rušenjem hramova i gradova, napisao sam rukovet pjesama sa naslovom SMRT U GAZI – u jednoj od njih, pjesnik Mahmud Derviš, na nebu, gdje mu je mjesto, dočekuje duše ubijene djece, dijeli im igračke, tješi ih zbog zemaljskih stradanja, a svako od te djece, u okrilju velikog pjesnika, njihovog duhovnog oca – postaje pjesma. A kada mu kažu: hoćemo u školu, hoćemo u vrtić, hoćemo da trčimo, a nemamo noge, hoćemo igračke, a nemamo ruke, hoćemo da se smijemo, a nemamo glasa, hoćemo da se radujemo, on odgovara: Ovdje je vaša škola! Vaši vrtići, vaše djetinjstvo i vaš život. Vi ste moje besmrtne pjesme – vi ste besmrtne pjesme cijeloga čovječanstva!

Slušam taj neumrli dječji hor, kako odjekuje u ljudima, zemaljskom kuglom, cijelom vasionom.

Objavljivanja Derviševih djela, u ovom času, doživljavam kao čin solidarisanja sa palestinskim narodom (a moramo se solidarisati ako smo ljudi!?), kojeg, iako mrtav – Pjesnik brani najmoćnijim oružjem za koje čovječanstvo zna. Poezijom! I odbraniće ih, siguran sam! I odbraniće se, siguran sam!

Sve što je jedan narod bio i jeste – to njegov pjesnik pretvori u trajanje. Grci su imali Homera, Njemci Getea, Englezi Šekspira, a Crnogorci Njegoša, Bošnjaci Maka Dizadara. Palestinici imaju Mahmuda Derviša. A imaju ga i svi ljudi na svijetu. Narod koji ima takvog pjesnika ne može propasti.
Srećna je Palestina što ima Mahmuda Derviša. Srećno je čovječanstvo što ima ovakvog pjesnika.

Miraš MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo