Povežite se sa nama

KULTURA

JUBILEJ DANILA KIŠA: Sjećanje na posljednjeg jugoslovenskog pisca

Objavljeno prije

na

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Bljesak i elegancija

Danilo Kiš, da je živ, ovih bi dana napunio osamdeset godina. I, bogami, taj osamdesetogodišnjak, iako stanovnik drugog svijeta već više od četvrt vijeka, življi je danas od mnogih njegovih vršnjaka koje srijećemo na ulici. I življi i aktuelniji. To je moć velikog teksta. To je usud pisaca koji nisu pristali da lažu sebe i druge.

Kiš je bio žrtva jedne književne čaršije, akumuliranog mraka jedne mržnje, ali, danas se gotovo niko ne može sjetiti imena onih koji su ga progonili. To je zakonomjerno. Tako će biti uvijek – Kiš je znao da je ,,uvijek časnije biti među progonjenima nego među progoniteljima”. Taj njegov nauk među piscima u Crnoj Gori ipak nije zaživio. Ovdje se otimaju da budu progonitelji, ovdje se to smatra posebno vrijednim društvenim djelovanjem.

Kiš je danas tako ubjedljivo živ jer njegov tekst nikada nije bio kalkulantski. I jer izvan teksta nije bilo nikakvog ,,višeg interesa”.

Najbolja potvrda njegove pozicije je činjenica da, krajem devedesetih, kada je počela intenzivnija komunikacija među piscima nekadašnjeg zajedničkog kulturnog prostora, njegovo ime je bila šifra. Šifra koja potvrđuje da se niste poklonili / priklonili čudovištima iz balkanskog mraka.

Danilo Kiš, bljesak i elegancija. Otmjenost i sloboda. Čitati Kiša, to je dobar način da sebi poklonite nešto zaista vrijedno.

 

MARKO ŠPADIJER
O Danilu Kišu, još ponešto

Povodom osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, uobličio sam neke skice koje sam svojevremeno saopštio na tribini u Karveru.

Kišov mladalački period na Cetinju i krvna povezanost sa Crnom Gorom, kao biografske činjenice i literarna rezonanca tih relacija, uglavnom su poznate, a u izvanrednoj knjizi Marka Tomsona, dobile su ubjedljivo tumačenje. Ove moje opaske mogu djelovati kao dodatak Kišovom omiljenom Radu vožnje.

***

Danilo Kiš je na Cetinju književno prohodao. Kao član gimnazijske literarne družine koju je vodio Banjo Šaranović, objavio je prve radove. Kasnije će na tom temelju književno sazrijevati i cijelog života se baviti zanatom pisca. Smrt majke 1953. godine motivisala ga je da napiše pjesmu koja je objavljena u Omladinskom pokretu pod nazivom Oproštaj s majkom.

U časopisu Susreti je 1955. objavio priču Model, koja nije ušla ni u jednu njegovu bibliografiju. Jednom sam ga na to podsjetio. Rekao je da se ne sjeća da je napisao tu priču, pa sam morao da mu šaljem fotokopiju kako bih ga uvjerio. U toj mladalačkoj prozi ima paradoksa, pokušaja tumačenja misterije umjetničkog stvaranja, erotizma, realnosti i fikcije. Kasnije se razvio u svim intelektualnim dimenzijama, viskoko kultivisao svoj talenat i dospio do sposobnosti rijetkih pisaca koji se mogu prilagoditi svakom sižeu i iscrpsti sve njegove realne i fiktivne potencijale.

Danilo Kiš je bio strasni čitalac. Tu naviku je stekao na Cetinju u kućnoj biblioteci svog ujaka Rista Dragićevića. Pripadao je Gutenbergovoj galaksiji i bio opijen mirisom papira i štamparske boje. Nikada nije naučio da vozi auto, tekstove je kucao na pisaćoj mašini, a njegova Encikopedija nije mormonski kompjuter koji sadrži imena i genetske šifre 18 milijardi ljudi, već arhiv mikofilmova.

***

Kad se nad Danilom nadvila sijenka smrti, rado je dolazio u Dubrovnik zimi, a na Cetinje ljeti. U periodu od 1984, do kraja života 1989, svake godine je dolazio u Crnu Goru. Na Cetinju je izuzetno poštovan i bio okružen srdačnošću na ulici, kafani i prilikom kućnih posjeta. Cetinje je bilo za Danila Kiša kutak spokoja, ostrvo sigurnosti, đe je bio voljen i zaštićen od ljudske pakosti. Boško Mijanović i Dimitrije Popović su objavili sjećanja na Kiša, a Paskal Delpeš je krunski svjedok Danilovih boravaka poslednjih godina u Crnoj Gori, jer su uvijek dolazili zajedno.

O našim zimskim šetnjama po Herceg Novom, posjetama sestri Danici, Voju Staniću, praznovanju mimoze, kao i o njegovim boravcima na Cetinju tokom tih godina, objavio sam neka sjećanja.

Koliko znam, nigdje nije zapisano da je crnogorska vlast (personalno Vuko Vukadinović i Rade Brajović) pozvala Kiša u goste. Danilo je sa Paskal boravio u službenoj vili na Žabljaku. Sa Miodragom Lekićem, ministrom kulture i Dušanom Liješevićem, direktorom Montenegroturista posjetili smo ih i organizovali ručak na Štuocu. Sjećam se njegovih nervoznih šetnji oko stola koje su mu zamjenjivali cigaretu. Duško ih je preporučio brizi rukovodstvu hotela na Žabljaku. Kasnije su mi Danilo I Paskal pričali da nikada nijesu imali toliku pažnju, kao od Raša Grbovića i njegove supruge.

U vrijeme velike političko-literarne harange koja se vodila protiv Kiša u Beogradu, na Cetinju smo 1984. godine, u sali Vladina doma, organizovali svečanu promociju njegove knjige Enciklopedija mrtvih i knjige Mirka Kovača Uvod u drugi život. Govorili su Predrag Matvejević, Borislav Mihailović i Slobodan Tomović.

Na naša česta pitanja da li ga intrigira za književnu obradu neka tema vezana za Cetinje, branio se objašnjenjem da je odavno odsutan, da mu treba vremena da zaviri u arhive ne bi li ga nešto ,,uhvatilo za grlo”.

Bilo je, naravno, i drugačijeg ,,tretmana” Danila Kiša u Crnoj Gori. To je dolazilo od dogmata, istomošljenika njegovih beogradskih progonitelja. Janoš Banjai, profesor iz Novog Sada, kao član žirija za Njegoševu nagradu, bio je zbunjen činjenicom da se piscu zamjera na načitanosti i da neko može priču Simeon čudotvorac, koja je za njega sinteza antidogmatizama, ocijeniti kao antisocijalistički pamflet.

Kiš nije dobio ni jedno književno priznanje u Crnoj Gori, a njen građanin je postao posthumno. U dvorištu Nacionalne biblioteke na Cetinju stoji njegova bista, Podgorica ima Vijenac Danila Kiša, a srednja škola u Budvi nosi njegovo ime.

***

Pavle Pejović u ateljeu Umjetničke akademije na Cetinju 1993. godine modelira glavu Danila Kiša za spomenik. Okolo mnoštvo fotografija i skica. Vajar se nikada nije srio sa piscem. Mira Miočinović i Paskal Delpeš, dvije žene koje su ga najbolje poznavale, davale su sugestije kiparu. Pavle je nastojao da to prenese na model, dodajući gline na obrazima i skidajući nanose sa bujne kose.

Dok je još oblikovao bistu, u atelje je ušla nepoznata dama koja se predstavila kao Danilova prijateljica iz Pariza. Strasno je željela da oblikuje njen, makar bronzani, neostvareni san.

Tipično kišovski. Stvarnost je opet fantastičnija od svake fantazije.

BOŽENA JELUŠIĆ
Danilo Kiš, opet, i uvijek

Navršilo se osamdeset godina od rođenja Danila Kiša, posljednjeg jugoslovenskog pisca, kako su svi shvatili ubrzo nakon njegovog preranog odlaska (1989). Tada se već moglo naslutiti i da je temama i motivima njegovo djelo, najavilo nove sunovrate ljudskosti, ne samo na južnoslovenskim prostorima, dokazujući još jednom da ljudi iz istorije nikada ništa ne nauče. Malo je autora koji su sa takvom strašću govorili protiv nacionalizma, razotkrivali mu mehanizme i bijedu bića koje mu se prepušta. Uzalud. Nacionalizmi su i doslovno eksplodirali od Triglava do Đevđelije, na prostorima kojima je tako diskretno posvetio antologijsku priču Enciklopedija mrtvih.

Teško je zamisliti kako bi se danas osjećao autor njegovog etičkog kova i njegove poetičke raskoši (Homo po-eticus), dok, na primjer, gleda kako na vlast u novim državama dolaze partije ratnih huškača; kako su VIP lože na inauguracijama pune ubica, dilera kriminalaca, ratnih zločinaca; kako se razapinje jedna zemlja između tri nacionalizma, kako se klaustrofobično sužavaju školski književni programi po mjeri nacionalne (nacionalističke) matrice. U međuvremenu, u Srbiji je za sedamdeseti rođendan Kiš još jednom bio žrtva povampirenog jednoumlja u liku mlađahnog kritičara-herostrata i zdušnu pomoć onog dijela čaršije koji je sklon da iza estetske virtuoznosti jednog djela vidi svjetsku zavjeru. U nekim drugim novim državama ga ni ne pominju, dok jača mržnja prema Drugom i cvjeta partijsko idolopoklonstvo slijepo za grobove i kenotafe. Spremno se čita samo jedna knjiga. („I rekoh im da ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna.”, Psi i knjige) Ne bi Kiš bio srećniji ni u majčinoj domovini Crnoj Gori (iako je u njenim školskim programima možda ponajviše zastupljen o odnosu na ostale države bivše Jugoslavije). I u Crnoj Gori bi našao mnogo „pesnika na predsedničkom brodu”, koji manjak duha i talenta obilato naplaćuju i ne stide se dok to rade. Koji bi odmah, kao A. A. Darmolatov, sjeli u „asketsku stolicu Njegoševu”, iako u dubini duše znaju da ona odvaja „pesnike od smrtnika”. U domovini njegove majke, mnogi su čak nespretno pokušali da „sklone glavu” pod raskošni kišobran njegove literature, iako toj literaturi nikad nisu vjerovali, jer je ona njihova suštinska i neopoziva osuda. Čini mi se da bi posljednji jugoslovenski pisac i istinski predstavnik svjetske književnosti danas bio još veći usamljenik (Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam. Nemoj da imaš misiju. Čuvaj se onih koji imaju misiju. Saveti mladom piscu)

Ime je znak. Uvijek sam bila ponosna što škola u kojoj radim nosi ime Danila Kiša. Mislim da bi svaka obrazovna institucija morala da nosi ime koje znači po-etički iskorak, koje ne zrači ksenofobijom, isključivošću, možda čak i mržnjom. Škole na našim prostorima, međutim, često nose imena autora ljudi koji ozakonjuju određenu ideologiju (možda i zločinačku), često čak i ljudi sumnjivog djela ili morala. Škole često nose imena autora prepoznatljivih po snažnom nacionalromantizmu, pa se proslave godišnjica pretvaraju u kostimirane balove, sa nošnjama i popevkama sumnjive vrijednosti. Škola Danilo Kiš u Budvi nosi ime jednog istinskog građanina svijeta u najboljem smislu, pa ipak vrlo prepoznatljivog po jeziku i pripadnosti ovima narodima koji su se nekad zvali jugoslovenskim. (Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš. Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi. Saveti mladom piscu). Uz sve to – Kiš je mješanac, od oca Jevrejina i majke Crnogorke. A oni su najjači i najčistiji, jer su oslobođeni nagona za tiranijom, kojem nas pripadanje većini lako nauči.

Priredio Predrag NIKOLIĆ

Komentari

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo