Povežite se sa nama

PERISKOP

Junak našeg doba

Objavljeno prije

na

Životi nam prolaze u ambijentima neviđene provincijalizacije. Na sceni su antijunaci. Unatoč sveukupnom mulju oko nas, pronašao sam čovjeka koji imponira, koji je htio, umio i na kraju i pobjegao iz fašističkog pakla. Pišem o vrsnom žurnalisti  kao oponenciji svekolikih zala današnjice. Dragu Pilslu

 

U vremenu u kojem većina nas dokrajčuje svoje ne baš sretne živote,u vremenu trijumfa podivljalog kapitalizma kojem tepaju da je liberalni,vremenu velikog trijumfa desnice i bujanja svakovrsnih nacionalizama, koji metastaziraju u različite oblike fašizma, malo se toga može izdvojiti kao pozitivna strana naših sve bezvrijednijih života.

Gotovo da sam prestao upražnjavati jutarnji ritual čitanja dnevne štampe i pregleda vijestina portalima. Jer, tabloidizirani ambijent naše tužne stvarnosti uglavnom je fekaliziran pljačkama,ubojstvima,silovanjima,otmicama,spektakularnim bračnim prevarama i razvodima. Davno je postala javna istina da za ovdašnje medije pozitivna vijest, jednostavno, nije vijest. ?

Tako nam pod terorom medija prolaze životi u ambijentima neviđene,našim generacijama dosuđene provincijalizacije. U takvom dobu uglavnom su na sceni antijunaci,sa golemim pedigreom najnegativnijih strasti i opterećenja.

Pronašao sam ipak, unatoč sveukupnom mulju oko nas, čovjeka koji imponira, čovjeka koji ima kičmu, čovjeka koji je htio, umio i na kraju i pobjegao iz fašističkog pakla. A bio je od obiteljskih prilika, pa i vaspitanja, predodređen da u vremenu, našem, bude nastavljačem najcrnjih ustaških tradicija. Od oca negdanjeg pobočnika Ante Pavelića, od sredine argentinskog ustaško-emigrantskog legla, Drago je Pilsel, inače uzorno obrazovani katolički teolog, svemu oko sebe rekao:NE.Odbacio je ustaško-fašistički koncept života i odabrao široke horizonte slobode.

Pišem o ovom vrsnom žurnalistu kao oponenciji svekolikih zala današnjice.Ono što, nažalost,nisu prošle čitave nacije, osobito u našem okruženju, dakle denacifikaciju svijesti, kao vrhunski oblik političke i moralne katarze, Drago je Pilsel, hrabro se suočivši sa nemanima fašizacije, prošao sa najvišim ocjenama čovjekoljublja i humaniteta u najširem mogućem obzorju. Nije svrha pobrajati sve kvalitete ovoga svjetskog intelektualca par excellence, ali jest zadaća svakog onoga ko se pera lati da ljude poput Pilsela izdignu na pijedestal najboljih među nama.

Pilsel je udobnost stanova ustaške emigracije svjesno zamjenio za hirovitu novinarsku sudbu.Nikada Sarajevo i Bosna i Hercegovina neće i ne smiju zaboraviti njegov sjajni novinarski rad u afirmiranju mlade bosanskohercegovačke države,netom iz ratnih strahota izišle,kao i serijale vrhunskog tv žurnalizma na nekada jedinom iz Sarajeva, do kraja istinski demokratskom prozoru u svijet, TV 99.

Danas, kad sam saznao da će ovajstvarni junak našeg doba,čovjek s uspravnom kralježnicom u vremenima pognutih leđa, ponovo povremeno biti stanovnikom Grada na Miljacki i sa bardom tv magije Senadom Hadžifejzovićem praviti serijal vrhunskog tv novinarstva na Face TV, nemalo sam obradovan.Sretan sam što ćemo ugostiti visokomoralnog čovjeka vrhunskih znanja, spisatelja bogatog imidža,da ćemo bar povremeno biti građani grada u kojem je stanovnikom junak našeg doba.

Drago Pilsel to uistinu jeste.

Malo je ljudi u cijelom svijetu sa takvom moralnošću, takvom odvažnošću,malo je tako uspravnih ličnosti.
Dobro nam došao, junače našeg doba!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Poeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Darko Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje

 

Upoznali smo se pukom slučajnošću. Na nekoj manifestaciji. Predstavio se, nepatetično, s nekom čudesnom iskrenošću u očima, koje su u ovom prvom susretu tako puno govorile… Samo kratko: Darko Cvijetić…

Naš prvi dijalog  odvijao se vrlo spontano, jer razgovarali smo o teatru, našoj zajedničkoj strasti… U jednom trenutku upitao me da li bih došao režirati u Pozorište Prijedor?! Rekao sam: „Ako mislite da trebam, hoću!?“ Za deset minuta dogovorili smo moju prvu prijedorsku teatarsku postavku. Igrao je u Zločinu i kazni glavnu ulogu Raskoljnikova.

Iako sam do tada imao već izgrađenu teatarsku karijeru, rad sa Cvijetićem bio je jedan od najinspirativnijih… Nakon toga radio sam Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, a potom adaptacije Pavićevih proza Petkutin i Kalina… Opet je Cvijetić igrao glavne, protagonističke uloge…

Intelektualno iznimno premoćan, Cvjetić mi je u ne pretjerano zanimljivom Prijedoru bio i sugovornik i iskreni sapatnik u traženju scenskih rješenja za zavodljivu, inspirativnu, ali i zahtjevnu literaturu koju smo scenski oživljavali….

Ovo je prvi dio priče o poznanstvu i drugovanju sa Darkom Cvijetićem.

Drugi, vezan za književnost, otpočeo je kad mi je plemeniti Darko pokazao svoj raskošan pjesnički opus.

Od tog dana drugovanja i razgovore dijelili smo na razgovore o teatru i diskusije o književnim temama… Upoznajući ga, sve više sam o njemu razmišljao kao o poeti, podrazumijevajući i književnu i teatarsku poetiku.

Radeći na literarnim polifonijama Dostojevskog, Kiša i Pavića dopirao je do mene sve snažnije Cvijetićev estetki rafinman.

Pojava njegovih proza, posebice Šindlerovog lifta, pokazale su mi dubinske sonde kojima Cvijetić dopire do najtananijih slojeva ljudske prirode, posebice u graničnim situacijama ratne kavalkade u njegovom Prijedoru…

Cvijetić je izbio svojim ratnim prozama u sam vrh južnoslavenske književnosti…

Iz dana u dan potvrđivala se moja teza da je Darko Cvijetić ne samo izvorni talenat nego poeta doctus, dakle učeni stvaralac…

Cvijetić je u bh ratnu prozu unio djelić vlastitog tragičkog života, a njegov Crveni neboder sintagma je simbolična na više razina.

Galerija likova je, u stvari, njegov i mikro i makro kozmos, koji je do kraja očuvao uspravnu kralježnicu ovoga svestrano talentiranog stvaraoca.

Poetu u najširem mogućem značenju te riječi moram darivati i epitetima vrhunskog intelektualca.

Ovo sam morao napisati jer Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje.

Ovom čudesnom Prijedorčaninu nedavno je izvedena i teatarska adaptacija proze, pa se osim kao pjesnik, režiser i glumac uspješno ukazao i kao dramatičar.

Sve je to potvrda naslova ovog Periskopa: Darko je stvarno poeta doctus!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Između Marinkovića i Hristića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića

 

Istinski sam bio počastvovan kad je Vojislav Vujanović napisao knjigu o svim oblicima osobnog mi stvaralaštva. Vujanović, koji je bio, u stvari, posljednji ozbiljan kazališni kritičar i teatrolog u Bosni i Hercegovini tako u knjizi Ljubičasti notturno, podnaslovljenoj sintagmom danonoćja Gradimira Gojera, meditirajući o mom kazališno-kritičkom i teatrologijskom djelanju ističe kako je moj način kritičko-teatrologijskog rezoniranja i prosuđivanja najbliskiji tvoračkoj energiji i kritičkim uklonima zasigurno prvog u povijesti hrvatske kazališne kritike Ranka Marinkovića, ali da u svojim tekstovima o kriticici i kritičarima kazališnim preferiram teatrologijsku poetiku Jovana Hristića…

Sve je Vujanović poredao i na svoj način sistematizirao, vjerojatno tačno, što mi itekako imponira, ali…

Kako da ja, kao u ovom slučaju trpni lik, odredim vlastitu poziciju u enigmi koju je svojom prosudbom Vujanović uspostavio?

Objektivno gledajući, više sam isčitavao proze i dramske tekstove Ranka Marinkovića, a kad je tvoraštvo pjesnika, dramskog pisca i kritičara Jovana Hristića u pitanju, oduševljavao sam se ponajprije kutovima iz kojih promatra teatarska ostvarenja, a onda istinskom briljancijom stilskog uobličavanja u literarni tekst njegovih kritičarskih rezona… Hristić je za mene bio i ostao majstor forme koju literarno uspostavlja nakon promatranja teatarskog akta.

Naravno, ni nakon ovih konstatacija ne znam kojoj kritičko-teatrologijskoj poetici sam bliži…

Bilo kako bilo Vujanovićeve prosudbe do dana današnjeg, od promocije Ljubičastog notturna stavljaju me kao autora na slatke muke

Jedno je izvjesno i sigurno: učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, učio sam od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića!

To moje učilište in continuo dopunjavale su i poetike nekih kritičara i teatrologa iz vremena mog teatrovanja, pa neću da zaboravim niti u ovom Periskopu djela Dalibora Foretića i Joze Puljizevića, Veseljka Tenžere, Feliksa Pašića, nadasve patrijarha srpske teatarske kritike Muharema Pervića i profesora publicističke stilistike koju sam slušao za vrijeme studiranja na sarajevskoj komparativistici Velimira Velje Stojanovića…

Naravski i Vojislava Vujanovića…

Eto, kad vas hvale, čitatelji dragi, ni tada nije lako.

Kojoj poetici sam bliži, Marinkovićevoj ili Hristićevoj ni danas ne znam…

A da mi Vujanovićeva procjena godi, dakako da godi!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Šantić i Ćorović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu

 

Rođen i rastao u Gradu na Neretvi uvijek sam se ponosio književnom tradicijom Mostara. Pored Derviš Paše Bajezidagića, Skendera Kulenovića (koji je jedno vrijeme živio u Mostaru), Ilije Jakovljevića, Ibrahima Kajana, Miše Marića, Gorana Babića i drugih majstora spisateljstva, markantno su mostarsku  književnu i kulturnu scenu obilježila dva klasika: Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.

I obiteljski vezani Šantić i Ćorović dio svojih ljudskih i tvoračkih trajanja proveli su u sad već znamenitoj kući Ćorovića ispod suhodoline i onkraj Lučkog mosta… Danas je upravo to mjesto brojnih mostarskih kulturnih događanja, književnih poglavito, ali i likovnih i glazbenih, a mnoge aktivnosti Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ odvijaju se u ovom objektu.

Oduvijek izražavajući svoju sklonost prema književnim neprolazima Alekse Šantića, u zrelim godištima posebno sam bio osupnut proznim ostvarenjima Svetozara Ćorovića ali, i široj javnosti manje poznatim, njegovim dramskim opusom, zbog kojeg često ističem posebnu žal što taj opus nije doživio još značajniju verifikaciju književne kritike…

Za takav odnos prema Ćoroviću „zaslužan“ je i njegov rodni grad, koji se preko svojih kulturnih i političkih vlasti nije potrudio da njegovu književnost snažnije pozicionira…

Analizirajući prilike i književnu atmosferu tog vremena, profiliram tekstove tako da djela dva velikana mostarske i bh književnosti promatram kao literarni kompozit u kojem podjednaku težinu imaju oba autora.

Naglašavam poetski sloj djela Alekse Šantića, a prozni i dramski sloj stvaralaštva Svetozara Ćorovića, čiji glasoviti roman Stojan mutikaša i antologijske pripovjetke Nov đerdan, Maruša, Jarani ocrtavaju njegovu književnu pojavu sasvim iznimnom.

I radio i televizija obogaćeni su dramatizacijama i adaptacijama Svetozara Ćorovića. Televizijska serija Porobdžije prema njegovim tekstovima bila je i ostala amblematski nezaboravan programski projekat nekadašnje Televizije Sarajevo, a radijske adaptacije takođe su bile reprezentativne u svakom pogledu.

Prema Ćorovićevim dramatiziranim prozama nastale su dvije kazališne predstave u mostarskom teatru. Dramatizacija Pakao u gradu M Mirka Miloradovića sa primjernim uspjehom (režija Bore Grigorovića) je prezentovala Narodno pozorište Mostar na sarajevskom Festivalu malih scena, a ista kazališna kuća festivalske uspjehe je polučila i predstavom Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (adaptacija Milosava Marinovića i režija Miloša Lazina).

Pokušaji da se izvan Mostara organizira književna manifestacija u čast Svetozara Ćorovića nisu polučili očekivani rezultat.

Nekadašnja, u jugoslavenskim razmjerama veličanstvena manifestacija Šantićeve večeri poezije posljednjih decenija programski i organizacijski spuštena je na provincijalnu razinu, a Šantićeva nagrada više nema niti približan značaj koji je nekada imala…

Dva velikana književnosti tako su prepušteni na volju  institucija i pojedinaca koji svojim umjetničkim gabaritima nemaju mogućnost da vrate pozornost na antologijska djela kakva objektivno legitimiraju dva najznačajnija mostarska književnika.

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo