Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ima tih trenutaka, vječnost im nije ravna

Objavljeno prije

na

Nemamo običaj da u fontane bacimo novčić za sreću. Radije bacamo opušak. Kakav ulog takva i sreća

 

Porodila se Megan na Đurđevdan, Srbija do Saseksa! Britanski princ se rodio na Đurđevdan, pa vi recite da to nije znak da vraćamo Kosovo. Prema narodnom verovanju, Đurđevdan se smatra granicom između proleća i leta. Sudeći po ovom vremenu napolju, izgleda da je baš gužva na graničnom prelazu.

I danas će pola Srbije da slavi, a pola da ide na slavu. Mene su jednom pozvali da idem na slavu gde, pajsad, nema pušenja. Odmah sam videla sebe kako, kao Sharon Stone, pitam: „Šta ćete da uradite, da me uhapsite?” Otad ne idem. Ali da vas posavetujem kad idete po slavama: Čorbu sipate poslednji, svo meso ostane na dnu čanka, ostali se nasrču vode. A pečenje uzimate prvi, jer odozgo naslagano sve u fulu, da bude fotogenično za oko i da se pokažu. Nikako prva dva reda da propustite, jer ispod su koske i masnoća. Na slavama je bitno da razbacate hranu po tanjiru i jedete sporo, kako bi svi domaćini videli da vam je tanjir uvek pun, tako vam oni neće samoinicijativno trpati hranu na tanjir i smarati: „Uzmi, uzmi, uzmi.“ Jedna od bitnijih stvari na slavama je da sednete na mesto odakle dohvatate oba ovala sa predjelom. Najgore je kad odete negde na slavu i kao: „Izvoli, desno su matori, a levo mladi“. I onda stojite tako na sredini jer niste ni ovi ni oni. Zbog “Ostavi, to je za goste“ se baca hrana na slavama.

Svi mi plačemo za pažnjom, samo što neko nariče, a neko svira bluz. Praktikujem klimanje glavom sa osmehom sveže razbuđene sfinge kad god neko priča priču za ošamariti. Nemamo običaj da u fontane bacimo novčić za sreću. Radije bacamo opušak. Kakav ulog takva i sreća!

Nedostatak ukusa i duševne finese direktno su vezane za muzički izbor individue. Ne verujte nikom ko na ringtonu ima lošu muziku.

Ta prevelika tuga koja se jednom dogodi, a promeni te zauvek, vremenom iščezne iz očiju, srca, al zauvek ostaje u uglu usana, svaki put kada pokušaš da razvučeš osmeh. Kad mi neko drag ode, obrišem sve tragove, zatrem mirise i molim se da mi neka slučajna radost ne dovuče uspomene. Poneo mi je kofere spakovane za put u zaborav. Tako lako, kao da u njima nije bilo ni trunke težine zaboravljanja. Navikneš da kroz život ideš sam, pa kad ti neko pruži ruku ti se braniš iako  te ne napada. Kakve sam sreće, kad dođe mojih pet minuta to će biti bukvalno. Realno… većina od nas ne može u testament da stavi ono… pri zdravom razumu.

Eto, na kraju da vam kažem da je moj komšija odneo jutros u pola sedam žito za slavu u crkvu, kad ono ne radi, počinje u sedam. Jutros se pre Boga probudio.

Evo, ja trabunjam ovde… Nit me ko sluša, nit koga zanima… Bez mnogo smisla… Skačem sa teme na temu… Osećam se kao moja baba kad se okupimo svi za slavu.

 

P.S. Je l’ zna neko kad će proleće?

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Neprohodne misli kao mrakovi, tušta ih i tma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje te dobre namjere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte

 

Dobar dan dugodnevici i početku leta. Sedim u jednom lokalu pre podne, uz gusti sok i najgorču crnu, bukvalno kao treća za stolom, za kojim su dva starija, fina gospodina. Takoreći prisluškujem zanimljiv razgovor, što nije ok, al’ ipak to ponekad radim. Njima je prijalo. Odlazim uz srdačan pozdrav. Malo mi je falilo da pitam kad nastavljamo. Postoje te dobre namere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte. Mislim se, još je Aristotel pisao da postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji su na moru. Dobro, pisao je i o prirodnom, telesnom i duhovnom čoveku, ali to sada nije tema.

Volim rutinu. Daje mi sigurnost. Znam da se ona mora povremeno razbijati, da me ne bi pojela. Ti pokušaji uglavnom propadaju, ali ne odustajem. Budala je budala.

Progutane reči goje. Provereno. Zato što su gorke i traže nešto slatko da bi se preživele. Zato ih valja reći u vetar, jer vetar leti duva kroz tebe, kao da krade tajne i nosi komšiji.

Isprobavala sam danas neke stare šešire. U ogledalu sam videla sve one moje pretke gegule kojima su uši držale šajkaču da im ne padne na oči. Nije krv voda. Nije mozak pozaboravljao ono što je znao i zašao u tamni vilajet stalne brige, preračunavanja i bavljenja svakodnevnom rutinom zato što ne ume bolje, nego zato što sam ga pustila. Odrasle godine su mi proletele kao brzi voz u noći, bljesne samo poneki prozor. Detinjstvo je bilo putovanje po jasnom danu, prepuno slika i boja. Dovoljno sam hrabra da izgubim ono što me neće.

Preplavi me strah uvek kad naše reči narastu do ćutanja. Nisam od onih spokojnih, sigurnih, pa da znam da ovog puta to možda neće postati muk. Nisam od onih kojima su ćutanja na listi životnih potrepština. Mirnija sam nekako kad koristimo reč. Zato nam je i data, zar ne?

Volim kasne noćne i rane jutarnje sate, jer mi pružaju neprocenjiv osećaj staloženosti, bistrine i mira. Moje bezbedno mesto. Nisu meni mrak i tama isto. Mrak je logičan i prirodan, tama u meni budi slutnju, strepnju. Mrak podrazumeva svetlo. Tama je neopoziva i konačna.

Eto tako, ponekad umem da pretvorim misli u ptičice, pa ih okupam u baricama i zasitim ih najsitnijim mrvicama.

P.S. Skupili mi se razni mrakovi, valjda je zbog pranja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Beživotna djela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko očima ne vjeruje nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli

 

Nedavno sam svratila u mesto gde sam provela detinjstvo i osećaj nepozvanog gosta je bio izrazito primetan. Stranac koji se izgubio na domaćem terenu. Tužno je to. Imam taj jedan tok misli u kojem bih vrlo lako mogla da se udavim ako ne budem pazila. Kao kad sleti muva na obod čaše, oteraš je kao nostalgiju, ali ne vredi, vrati se.

Prepričavanje zgoda i nezgoda koje su se desile u toku dana je nestalo pred najezdom sveopšteg ludila, haosa i zla koje nas pritiska. I sad… baš ne volim one koji su mi, pored pola veka života, uzeli i poslednju bezazlenu sitnicu koja me je radovala. Da skuvamo kafu, onu normalnu, da jedemo ratluk sa orasima i posle prevrnemo šolju i lupetamo o tome šta vidimo, sluteći budućnost. Čudesno je kako život može da izgleda fenomenalno kad zakoračiš u to neko svoje vreme. Malo je ružnog ukusa činjenica, da je svako vreme tvoje, ako braniš male radosti koje nikoga ne ugrožavaju. Koliko ljudima nedostaje dobrih emocija, da ih neko zagrli, pomazi, kaže da misli na njih i svi glume neke panjeve nedodirljive. Komplimente udeljuju samo o lepoti, što je dar genetike, ali ne i ljudska disciplina. Niko ne kaže da si pametan, emotivan, vredan… Ili si lep ili ništa! U skladu sa mojom dušom i mojim srcem, dopuštam sebi da budem ranjena. Da samu sebe prigrlim i da se sažalim (kratko, ali sažalim) na sve svoje detinje nade, stremljenja i verovanja. Da se pohvalim za snažno voljenje i da se podignem, sva uspravna i dična, za dalje življenje. Jer kad mi dođe, moram da odem… kao polen kad ga razvigor raznese, a kad nemam gde da se razletim, onda nema novog pupoljka, nema rasta. Odabrati pravi trenutak za nešto, ne zavisi od intuicije, ona je tada van igre. Ona samo šapuće da ili ne.

Kaže Paveze: „Međutim, velika, užasna istina je sledeća: patnja ničemu ne služi.“ Ponekad se ujedem za jezik, srećom nije vidljivo, ćutim dok se ne oporavim.

Nema ničega “posle”. To ne bi trebalo da rastužuje, ni da opterećuje, ni da plaši. Trebalo bi da pomogne da se fokus prebaci na sada, ovde, na okruženje svakoga od nas, one koji nas vole i žele nam dobro. I to može da bude jedan sasvim dobar život.

Nostalgiju oblačim u zaborav, a život u hrabrost… i pristavljam kafu. Ko očima ne veruje, nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli.

P.S. Pozdravimo aplauzom rod prvih sremačkih višnjica ovogodišnjih.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Tiha p(r)atnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razumije kakvo  je to jedno važno zrno

 

 

Jednom ću zadremati u učionici ili zbornici, pred istim ovim ljudima koji zrače, u neko sumorno prolećno popodne, poput ovog današnjeg, i probudiću se u jesen pred penziju. Pola radnog veka da spakujem u san, pa da završimo slavno… (Eto, tako neke misli pred kraj radnog vremena…)

Ne znam šta bih da nemam sebe, teško bih sama mogla sve ovo. Oplevim neke odnose kao  baštu i gledam kako raste ono što vredi. Problem nastaje kad imaš osećaj da ti je nešto nadohvat ruke i naginješ se sve više i na  kraju ispadneš preko granice, u ambis, a ono tamo i dalje stoji i bulji u tebe čudeći se kako nisi uspeo. Kako stariš, barijere sve tvrđe i dublje.

Strah je nekad prepreka, nekad blagoslov – zabluda je preuzimati tuđe metode. Do tajne recepture ovladavanja sobom, svako mora sam da dođe. U laboratoriji ličnih nemira krije se tajna veština. Pripadam generaciji koja nije imala luksuz da pomisli da će život biti lep i lak. Ako ništa, bar smo bili u pravu. Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razume kakvo  je to jedno važno zrno.

E tako, posao gotov, sad svi možemo da se udavimo u kafi i neutemeljenom optimizmu. Sedneš, krošnja se spusti da te čuva od sunca, lepota je jednostavna. Većina od nas nema kad da vidi i oseti svetlost, toplotu i lepotu sunca i mesečeve svetlosti koja se probija kroz mrak. Generalno, nedovoljno pažnje se prirodi posvećuje. Ona nam tako i uzvraća. Kako vreme prolazi, shvatam da je gotovo sve lažna predstava sa jasnim ciljevima manipulacije čoveka. Čovek je, zapravo, postao najjeftinija moguća roba. Proizvod današnjeg društva je veštačka inteligencija, ali nekada je čovek kultivisao pšenicu i vinovu lozu, pripitomio konja, psa i mačku… Znam da se dešava puno ružnih stvari, ali moram da vam kažem tužnu istinu da se većina tih problema, na ličnom planu, rešava odlaskom iz Srbije, čak i kad je odlazak privremen.

Ako ste se nekada zapitali ko je ugasio svetlo na kraju tunela, ugasio ga je moj tata, nema tog upaljenog svetla koje je promaklo, a da ga moj tata nije ugasio.

Etna je buknula, a evo i ja krećem.

P.S. Ima me mestimično i samo u naletima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo