U Ankari je još jednom dokazana nemogućnost SAD i EU da prevaziđu neslaganja. Ubrzo nakon dolaska u tursku prijestonicu, Tramp je objavio da je razočaran NATO-om. Okrivio je Britaniju, Italiju, Njemačku i Francusku za napuštanje SAD-a u ratu s Iranom, koji je ponovo započeo posljednjeg dana samita NATO-a. Rekao je da se pita zašto SAD troše stotine milijardi dolara na svoje evropske saveznike „ako oni nisu tu za nas“. Izjavio da ne bi došao na NATO samit da njegov prijatel Redžep Erdogan, nije bio domaćin

U svojoj proklamaciji posvećenoj 250. godišnjici usvajanja deklaracije o nezavisnosti, američki predsjednik Donald Trump proglasio je „novu eru američke veličine“. Obećao je da će ona donijeti „prosperitet, zdravlje, prilike i sreću“ svakoj američkoj porodici. Njegova „sveta obećanja“ uključivala su i mnogo dobrih stvari. Zakon i red će biti vraćeni na ulice. Američka zastava će biti postavljena „među crvenim dinama Marsa“. Energija ispod američkog tla će biti oslobođena. Američki suverenitet će biti osiguran.

Nedostajale su dvije stvari, koje su se činile bitnim za američku političku retoriku od Drugog svjetskog rata – promovisanje slobode u svijetu i zaštita američkih saveznika. Aktuelna američka administracija ne osjeća nikakvu obavezu prema bivšoj američkoj ulozi u svijetu kao zaštitnika političke i ekonomske slobode. SAD se smatraju jedinom globalnom silom koja bi trebala sklapati saveze isključivo na osnovu vlastitih nacionalnih interesa. Washington nema namjeru da brani bilo kakve ideale i vrijednosti.

Naravno, propagiranje demokratije se u prošlosti često koristilo kao izgovor za geopolitičku ekspanziju. Ali to je također bila osnova za blisku saradnju sa zemljama koje su proklamovale slične vrijednosti, prije svega za transatlantske veze sa evropskim zemljama. Sada američka administracija smatra da je dijeljenje globalne dominacije sa EU i Velikom Britanijom nepotrebno opterećenje. Washington je siguran da SAD previše pružaju svojim evropskim saveznicima, a premalo dobijaju zauzvrat.

Evropske članice NATO-a su se potrudile da uvjere Trumpa da pokušavaju ispuniti njegove zahtjeve za povećanjem ulaganja u odbranu. Samit NATO-a u Ankari započeo je 7. jula Forumom odbrambene industrije na kojem su sklopljeni ogromni poslovi s oružjem. Šef NATO-a Mark Rutte najavio je novu eru transatlantske industrijske saradnje i izvijestio da novi ugovori o odbrani vrijede više od 40 milijardi eura. Međutim, američki predsjednik ne može biti zadovoljan ovim dostignućem. EU teži da podrži vlastitu industriju. A kada je Trump pozvao članice NATO-a da povećaju svoje troškove za odbranu i sigurnost na 5 posto BDP-a, očigledno je očekivao da će to povećati američku proizvodnju oružja. U međuvremenu, udio američkih korporacija u NATO-ovim poslovima s oružjem se smanjio. Neke evropske kompanije, poput švedskog SAAB-a, profitirale su od želje vodećih evropskih zemalja da ispune zahtjeve Donalda Trumpa i istovremeno poboljšaju vlastite odbrambene sposobnosti.

Politika smirivanja osuđena je na propast. To je još jednom dokazano u Ankari nemogućnošću SAD-a i EU da prevaziđu svoja neslaganja. Ubrzo nakon dolaska u tursku prijestonicu 7. jula, američki predsjednik je objavio da je razočaran NATO-om. Okrivio je Britaniju, Italiju, Njemačku i Francusku za napuštanje SAD-a u ratu s Iranom, koji je praktično ponovo započeo posljednjeg dana samita NATO-a. Trump je rekao da su vodeće evropske zemlje „odbile“ SAD, i da se pita zašto SAD „troše stotine milijardi dolara“ na svoje evropske saveznike „ako oni nisu tu za nas“.

Trump je čak izjavio da ne bi došao na NATO samit da njegov prijatelj, predsjednik Turske Recep Erdogan, nije bio domaćin. Zemljama EU se, naglasio je, ne može vjerovati, ali je pohvalio Tursku kao pouzdanog saveznika sa snažnim vojnim sposobnostima. Demonstrirajuća bliskost između SAD-a i Turske, zajedno sa Trumpovom odlučnom podrškom Zelenskom (iako bez ikakvih neposrednih koristi za Ukrajinu), može se smatrati glavnim rezultatima samita u Ankari.

Erdoganu su obećani borbeni avioni F-35, ali je američki Kongres 2020. godine zabranio njihovu prodaju Turskoj, osim ako se ne uklone ili neutraliziraju sistemi protivvazdušne odbrane S-400 kupljeni od Rusije. Još je važnije da je Trump podržao Erdoganove aktivnosti u regiji. Američki predsjednik se čak sastao sa sirijskim liderom Ahmedom al-Sharaaom, koji je došao na vlast 2024. godine zahvaljujući Erdoganovoj pomoći i ostaje pod njegovim utjecajem. Sankcije nametnute Siriji, kada je bila pod Assadovim režimom, bit će ukinute i sve barijere koje su ometale sirijski ekonomski razvoj. To treba smatrati velikim uspjehom Erdogana, koji će dobiti priliku da nastavi geopolitičku ekspanziju Turske i moći će se osjećati nesputano u svojoj domaćoj politici.

Dva dana prije samita NATO-a, izraelski premijer Benjamin Netanyahu zatražio je od američkog predsjednika da se suzdrži od isporuke oružja Turskoj koje može pomoći Ankari da proširi svoje vojne kapacitete i promijeni ravnotežu snaga u regiji.  Donald Trump je ignorisao njegov zahtjev. Na zajedničkoj konferenciji za novinare s Eroganom, objasnio je Netanyahuov stav ličnim neslaganjima s turskim liderom.

Netanyahuove zabrinutosti izgledaju opravdane. Američka politička podrška i pristup američkom oružju omogućit će Erdoganu da postane snažan rival i Izraelu i EU. To može biti korisno Washingtonu, jer će pritisak na EU od strane Trumpove administracije biti sve veći. Trump će ponovo pokrenuti spor oko Grenlanda, koji želi anektirati od Danske, bliskog američkog saveznika. On je tokom samita u Ankari podsjetio da je Grenland okružen ruskim i kineskim brodovima. To je očito pretjerivanje, jer Kina neće moći rasporediti značajne snage u Sjevernom Atlantiku barem nekoliko godina. Ali je dobar izgovor za zastrašivanje EU mogućnošću vojne konfrontacije sa SAD-om. To je već jednom uspjelo i pomoglo da EU odobri trgovinski sporazum pod američkim uslovima. Trenutno to može natjerati EU da odustane od pokušaja postizanja strateške autonomije.

Na samitu u Ankari, Trump je izjavio da bi Evropa trebala biti zabrinuta za svoju energetsku sigurnost. Također je poručio da SAD imaju dovoljno nafte čak i “bez uključivanja Venecuele”. Može se dodati da Trump ima šansu da dobije kontrolu nad dijelom ruskog izvoza nafte. Ako se nastave ukrajinski zračni napadi na rusku naftnu industriju i visokotehnološku proizvodnju, ruska vlada će biti prisiljena zamoliti američku administraciju da ukine sankcije na kupovinu industrijske opreme. A ako je EU uplašena prijetnjom konfrontacije oko Grenlanda, može biti prisiljena kupovati naftu i plin koji se isporučuju pod američkom kontrolom.

Stratešku autonomiju EU će biti teško postići, a još teže održati. EU sa svojom krhkom unutrašnjom strukturom čini se teško sposobnom da to sebi priušti. Ali evropski lideri moraju shvatiti da će u trenutnim okolnostima nedostatak strateške autonomije neizbježno uzrokovati prepreke ekonomskom razvoju. Prije petnaest godina, EU se mogla osloniti na zaštitu SAD-a, jeftine ruske ugljikovodike i pristup kineskom tržištu. Sada je sve to nestalo, a opstanak EU kao centra globalnog razvoja ovisi o njenoj sposobnosti da pronađe zamjene. A zamjena SAD-a čini se kao najteži problem.

Ne samo želja američke administracije da kontrolira europsko snabdijevanje energijom, već i Trumpovo odbacivanje vanjske politike zasnovane na vrijednostima, objašnjavaju sigurnosne probleme s kojima se EU počela suočavati. Od kraja Drugog svjetskog rata, a posebno od kraja 1970-ih, Washington je insistirao na tome da se demokratsko upravljanje smatra značajnom vrijednošću. Zbog toga su evropski i azijski saveznici SAD-a pokušavali izgraditi i održati demokratske institucije. U sadašnje vrijeme, zemlje koje ostaju američki saveznici više nemaju takve motivacije. Političkim liderima, koji se smatraju važnim partnerima, gotovo je otvoreno dozvoljeno da suzbijaju opoziciju.

Časopis POLITICO je 4. jula objavio članak Iva Daaldera, bivšeg američkog ambasadora pri NATO-u, u kojem tvrdi da američki saveznici mogu doživjeti brzi pad demokratije ako ne uspiju formirati saveze zasnovane na demokratskim vrijednostima koji će steći stratešku autonomiju. U takvim okolnostima, najranjivije izgledaju „manje zemlje poput Fidžija, Crne Gore i Surinama“, koje su obnovile svoje političke institucije na demokratskim principima uprkos ozbiljnim preprekama. Ivo Daalder smatra da je „gravitacijska sila članstva u EU nosila Crnu Goru i Albaniju prema pravilima“, čak i dok je Washington odbijao da nastavi vanjsku politiku usmjerenu na promociju demokratskih vrijednosti.

Transatlantsko partnerstvo je u stanju kolapsa, ali američka administracija će povećati svoj utjecaj u Evropi. Djelovat će ne kao saveznik, već kao rival vodećih evropskih zemalja, pokušavajući ih spriječiti da dobiju stratešku autonomiju. I u tom slučaju, Balkan  prvi put u poslijeratnom periodu može postati jedna od najvažnijih regija Evrope. Ova regija je predodređena da bude poprište transatlantskog rivalstva, koje zamjenjuje transatlantsko partnerstvo.

Dmitri GALKIN

Tramp može koristiti Rusiju za sticanje prednosti protiv EU i protiv Kine, ali u tom slučaju mu je potrebno da Rusija bude slaba i zaavisna. Ukrajinski vazdušni napadi pomažu u postizanju tog cilja. Te napade dizajnira američki sistem vještačke inteligencije Palantir. Tako Pentagon može uticati na odabir ciljeva.  Ukrajinski napadi uništavaju industrijsku opremu koju Rusija ne može nabaviti bez kršenja američkih sankcija. Bilo da se uspostavi primirje bilo da se rat nastavi, Kremlj će postati potpuno zavisan o dobroj volji Vašingtona

German Gref, generalni direktor i predsjednik izvršnog odbora najveće ruske banke Sberbank, izjavio je na godišnjoj skupštini dioničara 30. juna da je glavno pitanje koje se tiče svih Rusa bez izuzetka trenutni kraj vojnih operacija. Dodao je dobru šalu. Najbolji način da se izbjegne anksioznost u trenutnim okolnostima, rekao je, jeste da se prestane razmišljati o budućnosti. Jer, pokušavajući da napravi prognozu ili razvije strategiju, osoba sa analitičkim načinom razmišljanja može samo pasti u depresiju.

Gref sebi može priuštiti da se javno šali. Radio je sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Sankt Peterburgu, gdje je bio važan opštinski zvaničnik zadužen za državnu imovinu. Stekao je poštovanje Putina, tadašnjeg zamjenika gradonačelnika grada, kao ekonomski stručnjak. Iako Gref upravlja Sberbankom kao svojim vlasništvom, ona je i dalje glavna državna banka. I ima mnogo ljudi koji bi ga rado zamijenili, što se lako može učiniti ako Putin smatra da je to potrebno. Ipak, Gref se ne boji pozvati na brzi prekid neprijateljstava na događaju, koji uvijek ima dobru medijsku pokrivenost. Postoji samo jedno objašnjenje za takvu hrabrost. Gref izražava mišljenje rašireno u elitnim krugovima, čak i među onima koji su bliski Putinu. Međutim, sam predsjednik podržava suprotne stavove. Govoreći na kongresu vladajuće stranke Ujedinjena Rusija 28. juna, Putin je naglasio da se kijevski režim povlači duž cijele linije kontakta. Istog dana, Putin je u intervjuu za državnu televiziju izjavio da će ruske snage nastaviti borbu dok ne ispune svoj glavni zadatak: konačno oslobođenje Donbasa i Novorusije.

Ruski politički sistem je potpuno drugačiji od onih koji postoje širom Evrope i podsjeća na modele rasprostranjene u Africi. U Rusiji ne postoje stabilne političke institucije. Vlada, parlament i vodeće političke stranke su samo platforme za komunikaciju između vrhovne vlasti i različitih grupa elite, koje pokušavaju uticati na tok države, ali se nikada otvoreno ne protive važnim odlukama koje donosi vođa.

U takvom sistemu, jedna od glavnih obaveza države je sprečavanje svih spontanih akcija, uzrokovanih društvenim nezadovoljstvom. Budući da masovne društvene grupe nemaju političke reprezentacije, javno mnjenje može steći uticaj na državne odluke samo ako će ga dio elite koristiti kao alat za promjenu državne politike. Da bi produžio rat u skladu sa svojim željama, Putin jednostavno mora lišiti sve elitne grupe mogućnosti da iskoriste antiratne osjećaje koji dobijaju na popularnosti u ruskom društvu.

Vrh izborne liste Ujedinjene Rusije objavljen na kongresu može se smatrati pokazateljem da će Putin spriječiti sve pokušaje utjecaja na njegovu odluku o nastavku rata. Prije svega, važno je da je Putin odbacio savjete o odgađanju izbora zakazanih za 18. septembar iz sigurnosnih razloga, jer ukrajinski zračni napadi mogu uplašiti birače. Predsjedavajući stranke Ujedinjena Rusija Dmitrij Medvedev nije uspio da se popne na vrh izborne liste. To bi mogao biti udarac za Medvedeva, ali glavna meta ove kombinacije čini se da je Sergej Sobjanjin, gradonačelnik Moskve.

Sada je on vodeća politička figura na vrhu izborne liste vladajuće stranke, iako je zvanično na čelu ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Trik je u tome što je gradonačelnik grada sa snažnim antiratnim osjećajima okružen snažnim pristalicama rata i bit će primoran da oponaša njihov stav tokom kampanje. To će neminovno potkopati Sobjaninovu popularnost u Moskvi, koja već dugo muči predsjedničku administraciju. Još važnije, natjerat će ga da suzbije izražavanje antiratnih stavova i da izjavi kako svi stanovnici Moskve podržavaju predsjednikovu namjeru da se bori do pobjede. U ruskoj prijestolnici nakon nedavnih ukrajinskih zračnih napada pojavila se šala: Moskva će ignorirati sve provokacije i neće dozvoliti da se umiješa u rat između Rusije i Ukrajine.

Izgleda da Moskva neće moći izbjeći učešće, a antiratni stavovi neće moći uticati na političku situaciju. Ali ostaje nejasno šta Putin sam želi postići. Iznenada je 28. juna priznao da nisu postignuti nikakvi sporazumi tokom njegovog sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom u Anchorageu u augustu 2025. Nekoliko dana prije ove izjave, Lavrov je izjavio upravo suprotno, žaleći se da američka administracija ne želi provoditi sporazume koje su postigla dva predsjednika.

Putin izgleda shvata da Trump ne namjerava da mu da cijeli Donbas, pružajući mu priliku da završi rat izgledajući kao pobjednik. Međutim, Putin ne može shvatiti zašto je Trump promijenio svoj pristup Rusiji. Trumpu jednostavno više nije potrebna Rusija, jer se njegova strategija promijenila. On više ne namjerava povećavati pritisak na Kinu. Želi kontrolirati opskrbu energijom Evrope. Naravno, Kina je predodređena da ostane jedini strateški rival SAD-a, ali glavni trenutni cilj američke administracije čini se da je sprječavanje EU da dobije stratešku autonomiju.

Trump je ušao na sjednicu o ekonomskoj sigurnosti na samitu G7 s frazom: „Ja sam šef”. Nije se šalio. Ali EU, sa svoje strane, može ometati politiku SAD-a jačanjem saradnje s Kinom. I Washington će biti primoran da na to pristane, barem donekle. U ovoj šemi nema mjesta za Rusiju, koja omogućava glavnim globalnim igračima – SAD-u i Kini – da odgode sukob. Trump i dalje može koristiti Rusiju za sticanje prednosti i protiv EU i protiv Kine, ali u tom slučaju mu je potrebno da Rusija bude slaba i ovisna. Ukrajinski zračni napadi pomažu u postizanju toga. Ukrajinski napadi su koncentrirani na rafinerije nafte i visokotehnološku vojnu proizvodnju. Zračne napade dizajnira i organizira američki sistem umjetne inteligencije Palantir. Tako Pentagon može utjecati na odabir ciljeva. Izbor ciljeva ukazuje na to da im cilj nije brzo onesposobljavanje ruskih snaga. Ni rafinerije, ni visokotehnološka proizvodnja nisu direktno povezane s glavnim ruskim prednostima na bojnom polju – nadmoći u artiljerijskim granatama i avionskim bombama.

Kada Putin kaže da ukrajinski napadi ne mogu zaustaviti rusku ofanzivu u Donbasu, on ne laže. Ali, ovi napadi uništavaju industrijsku opremu koju Rusija ne može nabaviti bez kršenja američkih sankcija. Zamijeniti takvu količinu u kratkom vremenu čini se potpuno nemogućim. Bilo da se uspostavi primirje ili ako se rat nastavi, Kremlj će postati potpuno ovisan o dobroj volji Washingtona.

Promjena američkog pristupa politici prema Rusiji i Kini već je uticala na ponašanje Aleksandra Lukašenka, predsjednika Bjelorusije, koji je počeo da pokazuje da ga ne treba smatrati ruskim satelitom, već nezavisnim igračem. Šesnaestog juna izrazio je žaljenje što je bio preoštar u svojim izjavama o ukrajinskom predsjedniku Volodimoru Zelenskom i naglasio da Bjelorusija ne želi rat s Ukrajinom. Zelenski je 19. juna zahtijevao isključivanje ruske opreme koja se nalazi u Bjelorusiji, a koja pomaže u izvođenju zračnih napada na Ukrajinu. Minsk nije odgovorio, ali je 24. juna Zelenski objavio da je oprema prestala s radom.

Lukašenko je 25. juna rekao ruskom ambasadoru u Minsku da su njegovi pokušaji da uvuče Bjelorusiju u rat s Ukrajinom uzaludni, jer narod Bjelorusije nema

želju da se bori protiv Ukrajinaca. Lukašenko je 27. juna otišao na sastanak s Putinom u njegovu rezidenciju na Valdaju (prekrasno jezero nedaleko od Novgoroda). Proveli su dva dana u pregovorima, a njihov jedini rezultat bila je izjava da Bjelorusija treba ostati neutralna, povećavajući saradnju s Rusijom. Nakon toga Lukašenko je otišao u Kinu gdje je od kineskog predsjednika Xi Jinpinga dobio potvrdu da Kina Bjelorusiju smatra bliskim prijateljem.

Ako se uspostavi mir u Ukrajini, Bjelorusija može postati važna tranzitna zemlja za Kinu, a u trenutnoj situaciji to neće ometati odnose između Minska i Washingtona. Balkanske zemlje također mogu mnogo dobiti od svog položaja na rutama koje Kina može koristiti za pristup evropskom tržištu.

Zahvaljujući novim tehnologijama, Crna Gora može poboljšati svoj nacionalni tranzitni potencijal. Njegov visoki reljef prestao je biti problem za izgradnju rute. Kina je izgradila tri najviša puta na svijetu. Put u Himalajima doseže 5.886 metara nadmorske visine. EU ne može dozvoliti Kini da kontroliše strateški važne trgovačke rute, ali može finansirati njihovu izgradnju koristeći kinesku radnu snagu i tehnologije.

Otvaranje izgradnje druge dionice Auto-puta Mateševo–Andrijevica u Kolašinu 29. juna dokazuje da balkanske zemlje mogu iskoristiti u svoju korist želju EU za strateškom autonomijom i kineskom ekonomskom ekspanzijom. Iskorištavanje konkurencije između Kine i SAD-a oko Evrope može biti još profitabilnije. Putin će biti izostavljen iz igre. Stoga će postati manje opasan za stabilnost na Balkanu. Barem dok ne shvati šta se dešava.

Dmiri GALKIN

U trenutnoj situaciji, jaka i ujedinjena Evropa može postati prepreka američkoj strategiji. Predsjednica Evropske centralne banke Kristin Lagard izjavila je da bi projekat digitalnog eura, koji će neminovno smanjiti dominaciju američkog dolara, trebalo smatrati „političkom izjavom o suverenitetu Evrope“. Ali čini se da EU ne zna šta će učiniti sa suverenitetom ili kako ga treba zaštititi

Najnapredniji kineski nosač aviona Fujian, u potpunosti pušten u rad tek u novembru 2025. godine, u četvrtak, 23. juna je prošao kroz tajvanski moreuz. Nekoliko sati prije toga, Tajvan je započeo petodnevne vojne vježbe s ciljem obuke trupa za borbu protiv mogućeg kineskog vojnog napada. Vladajuća Demokratska progresivna stranka (DPP) na Tajvanu smatra Tajvan nezavisnom državom, a ne dijelom kontinentalne Kine, privremeno odvojenim iz političkih razloga. Nekoliko dana prije početka vježbi, predsjednik DPP-a i tajvanski predsjednik Lai Ching-te pozvao je vlasti kontinentalne Kine da se odreknu upotrebe sile protiv Tajvana i započnu dijalog s ostrvom kao s ravnopravnim partnerom. Odgovorila mu je 24. juna  Zhang Han, glasnogovornica Ureda za tajvanske poslove kineskog  Državnog vijeća, koja je rekla da će Kina spriječiti pokušaje DPP-a da teži „nezavisnosti Tajvana“ i da će primijeniti silu da to postigne, ako to bude potrebno.

Velika Britanija, Francuska i Njemačka su 24. juna izdale zajedničku izjavu u kojoj su osudile kineske vojne aktivnosti u Tajvanskom moreuzu kao prijetnju stabilnosti u regiji. Međutim, podrška vodećih evropskih zemalja ne može nadoknaditi nespremnost američke administracije da se obaveže na odbranu Tajvana u slučaju kineske invazije na ostrvo nakon proglašenja nezavisnosti. Štaviše, prodaja američkog oružja Tajvanu je zvanično obustavljena nakon sastanka američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog lidera Xi Jinpinga. Objašnjeno je da su SAD-u potrebne rakete protivvazdušne odbrane i raketni sistemi zemlja-vazduh, koji su trebali biti isporučeni Tajvanu, za rat protiv Irana. Iako je rat proglašen završenim, Trump još uvijek nije odobrio paket prodaje oružja vrijedan 12,3 milijarde eura. Lai Ching-te je 19. juna izrazio nadu da će kupovina oružja uskoro biti završena, ali nije dobio odgovor. Čini se da Washington ponovo mijenja svoju geopolitičku strategiju i sada pokušava izbjeći bilo kakvu eskalaciju u odnosima s Pekingom.

Američka administracija razočarana neuspjehom svoje kampanje pritiska na Kinu,   pokušaće suprotan pristup i postići obostrani kompromis. U takvim okolnostima, zaštitu Tajvana od moguće kineske invazije ne treba smatrati prioritetom. Američki stav prema tajvanskom problemu, ne tako davno,  bio je sasvim drugačiji. U Nacionalnoj strategiji odbrane koju je Ministarstvo rata objavilo 2026. godine, navedeno je da će SAD „trgovati i angažovati se sa pozicije snage u Indo-Pacifiku“ i da će osigurati da Kina ne može dominirati američkim saveznicima. Sada će SAD težiti detantu, jer nisu u stanju da ispune svoj glavni zadatak – da nametnu sporazum koji će SAD-u dati pristup kineskom tržištu i kineskim rijetkim zemaljskim metalima (što je još važnije). Postoji konvencionalni rezon u novom pristupu Washingtona Pekingu. Ako se kineski rijetki zemni metali ne mogu dobiti pritiskom (barem u bliskoj budućnosti), treba ih steći putem koncesija.

Kina proizvodi 70 posto i prerađuje oko 90 posto svjetskih rijetkih zemnih metala. Oni su, prije svega, potrebni za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda. Cijena sirovine je beznačajna u poređenju s tržišnom cijenom konačnog proizvoda. Kina godišnje prima manje od 3,5 milijardi eura od izvoza rijetkih zemnih metala i magneta, a ukupna vrijednost ukupnog kineskog izvoza proizvedene i industrijske robe dostiže 3,5 biliona eura. Kina može izgubiti sve prihode od izvoza zemnih  rijetkih metala bez ikakvih ekonomskih posljedica. Ali ovaj izvoz je važno sredstvo koje sprječava bilo kakve pokušaje utjecaja na kinesku ekonomsku i vanjsku politiku, jer će bez kineskih rijetkih metala većina visokotehnološke proizvodnje u SAD-u biti poremećena, a šteta nanesena američkoj ekonomiji procijenit će se na stotine milijardi.

Trump je započeo svoj ekonomski sukob s Kinom u proljeće 2025. godine ograničavanjem pristupa američkom tržištu visokim tarifama i zahtjevnim ustupcima u zamjenu za njihovo smanjenje. EU je u sličnoj situaciji pristala na trgovinski sporazum pod Trumpovim uslovima, ali je Kina kao odgovor ograničila izvoz rijetkih zemnih metala. U roku od nekoliko sedmica, američki lanci snabdijevanja počeli su se urušavati, čak je i proizvodnja krstarećih raketa Tomahawk bila ugrožena. Trumpova administracija smanjila je tarife u zamjenu za suspenziju kineskih ograničenja za rijetke zemne metale. Stoga je američka administracija odlučila riješiti problem rijetkih zemnih metala promjenom strategije prema Pekingu. Izabrala je  sticanje kontrole nad pomorskim trgovinskim rutama bitnim za Kinu i kineskim uvozom nafte kako bi postigla brze rezultate.

SAD i Izrael su 28. februara pokrenuli rat protiv Irana. Američka administracija željela je poremetiti snabdijevanje iranskom naftom Kine (kao što je već urađeno sa Venecuelanom) i uspostaviti kontrolu nad pomorskim saobraćajem kroz Hormuški moreuz, koji je ključan za uvoz kineske nafte i sirovih hemikalija. Teheran je osujetio američke planove. Uspio je zatvoriti Hormuški moreuz, što je izazvalo brzi rast cijena nafte i tečnog prirodnog plina (LNG). Kina se pokazala spremnom na pokušaje SAD-a da poremeti njene lance snabdijevanja energijom. Izgradila je ogromne strateške rezerve nafte i postigla veliki napredak u elektrifikaciji svog transporta i industrije. Američki proizvođači su imali velike koristi od visokih cijena nafte, ali budući da su SAD čvrsto vezane za globalna tržišta, domaćinstva i industrije koje zavise od energije su mnogo patile. Washington, suočen s prijetnjom domaćeg socijalnog nezadovoljstva, odlučio je odustati od pokušaja pobjede u ekonomskom sukobu s Kinom i požurio je sa sklapanjem mira s Iranom.

Može se pretpostaviti da će nova strategija američke administracije biti ograničena na izbjegavanje nepotrebnih napetosti u odnosima s Kinom i traženje novih prilika za sticanje utjecaja na kinesku vanjsku trgovinu i ekonomsku politiku. Washington može pronaći metode za rješavanje ovog problema. Može povećati američku ulogu u globalnom finansijskom sistemu. Također može ojačati američki utjecaj na Bliskom istoku kako bi zemlje koje snabdijevaju Kinu naftom i kontroliraju važne trgovinske rute postale pouzdanije za SAD.

Glavna prijetnja SAD-u je to što bi mogle izgubiti svoje strateške saveznike u jugoistočnoj Aziji, pokušavajući se nositi s Kinom bez uzimanja u obzir njihovih interesa. Vijetnam se čini posebno uplašen da će ostati bez američke podrške suočen s kineskom ekspanzijom. Krajem maja, predsjednik Vijetnama To Lam rekao je štampi da je američko prisustvo u jugoistočnoj Aziji neophodno kako bi se uravnotežio kineski utjecaj.

Ali postoji i potencijalna prijetnja globalnoj stabilnosti koja čak može donijeti taktičke prednosti američkoj administraciji. To je vjerovatna fragmentacija Evrope. U trenutnoj situaciji, jaka i ujedinjena Evropa može postati prepreka američkoj strategiji. Prije svega, zato što je euro glavni rival dolaru, a neosporna dominacija dolara u globalnom trgovinskom i finansijskom sistemu može postati efikasna poluga protiv Kine. Predsjednica Evropske centralne banke Christine Lagarde izjavila je da bi projekat digitalnog eura, koji će neminovno smanjiti dominaciju američkog dolara, trebalo smatrati „političkom izjavom o suverenitetu Evrope“. Ali, čini se da EU ne zna šta će učiniti sa suverenitetom ili kako ga treba zaštititi.

Prije svega, ne postoji razumijevanje koji su geopolitički ciljevi EU i da li se razlikuju od evropskih zemalja koje nisu uključene u Uniju. Sada je evropska policija uglavnom pod utjecajem zemalja – Velike Britanije, Francuske i Njemačke – koje pokušavaju koordinirati svoje napore, ali često ne uzimaju u obzir mišljenja manje moćnih. Zemlje EU, koje imaju vlastite geopolitičke ambicije, ne žele se pridržavati takve prakse. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski 23. juna pozvao je britansku vladu da obnovi svoju vojsku i ispuni obaveze NATO-a u pogledu potrošnje na odbranu. Sikorski je upozorio da će utjecaj Velike Britanije oslabiti ako ne može silom podržati svoju diplomatiju.

Sikorski zahtijeva uspostavljanje evropskog političkog sistema, u kojem će oni koji žele voditi morati uložiti više napora od drugih u jačanje zajedničke sigurnosti. Ako se takav sistem ne stvori, neke od evropskih zemalja će početi davati prioritet međusobnim odnosima sa SAD-om u odnosu na svoje obaveze prema EU.

Balkanske zemlje, koje mogu biti prisiljene da se odluče za različite strane, ne mogu ignorisati vjerovatnoću takvog razvoja događaja. Zato moraju razraditi zajedničku strategiju koja će im omogućiti da osiguraju zajedničku energetsku sigurnost i izbjegnu ekonomske sukobe, uprkos konkurenciji između SAD-a i EU i rivalstvu između evropskih zemalja. Crna Gora, koju nijedna zemlja regije ne smatra prijetnjom, može igrati značajnu ulogu u očuvanju stabilnosti i saradnje na Balkanu.

Dmitri GALKIN