Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR DRAGAN BULATOVIĆ, PREDSJEDNIK PLANINARSKOG SAVEZA  CRNE GORE: Planina  u srcu

Objavljeno prije

na

Teško je naći u cijelom svijetu primjer tolike sudbinske vezanosti naroda i  države za njene planine kao što je to slučaj sa Crnom Gorom

 

MONITOR: Crnogorsko planinarstvo ima dugu tradiciju, još od 1888. godine. Koliko je danas popularno?

BULATOVIĆ: Posljednjih dvadeset godina, sudionik sam svih značajnijih događaja u crnogorskom planinarstvu  i sa zadovoljstvom mogu konstatovati da su napravljeni krupni iskoraci kako u pogledu popularizacije i masovnosti, tako i pogledu obima i kvaliteta  planinarskih aktivnosti. Planinarstvo sa svojim sportskim i rekreativnim disciplinama  dio je svjetskih megatrendova koji se sve više reflektuju i u Crnoj Gori. Planinarski savez Crne Gore, na čijem se čelu trenutno nalazim, kao krovna nacionalna asocijacija za oblast planinarstva, ulaže značajne i kontinuirane napore, u koordinaciji sa planinarskim klubovima koji ga čine, kako bi se stanje u ovoj oblasti unaprijedilo. Samo u  Podgorici imamo osam registrovanih klubova, a tu su još i neka nevladina i slična udruženja koja takođe organizuju izlete u prirodu. Naravno, još smo daleko od nivoa razvijenih planinarskih zemalja poput Slovenije, Austrije, Njemačke, ali iskreno vjerujem da će broj ljudi, naročito mladih koji odlaze u planine svakim danom biti sve veći.

Teško je naći u cijelom svijetu primjer tolike sudbinske vezanosti jednog naroda i jedne države za njene planine kao što je to slučaj u Crnoj Gori. Planine su   najvredniji resurs sa kojim  raspolaže Crna Gora, na njima smo stvarali svoju slavnu prošlost,   a od njih  zavisi i  budućnost naše zemlje. Planine su našem narodu  značile život i slobodu, zato su planine  dio našeg identiteta, naše istorije, dio našeg jezika, kulture i tradicije. Zato je planina  u imenu naše države, u tekstu naše himne, zato je  planina u srcu svakog Crnogorca…  Posebno dinamičan razvoj planinarstva ostvaren je u 21 vijeku. Crnogorski alpinisti su izveli uspješne ekspedicije u najvišim gorjima na svijetu i ponosno razvili crnogorsku zastavu  na Mon Blanu, Materhornu, Gran Paradizu, Elbrusu, Araratu, Damavandu, Akonkagvi, Lenjinovom vrhu, Denaliju, Manaslu, Mont Everestu i drugim   vrhovima.

MONITOR: Koliko ima planinarskih udruženja i koliko ona okupljaju planinara?

BULATOVIĆ: Na kraju 2018. godine u Planinarski savez je bilo učlanjeno 48 planinarskih klubova i sportsko rekreativnih društava sa oko 1500 članova. Moram da napomenem da nova zakonska rješenja nijesu u dovoljnoj mjeri uvažila specifičnosti našeg sporta, koje se prije svega ogledaju u tome što se planinari u principu ne takmiče sa drugima za bodove i mjesto na tabeli, pa u skladu sa tim ne osvajaju medalje i pehare. Međutim, ovdje je ulog mnogo veći, a greške se ne plaćaju gubitkom mjesta na tabeli, no često onim najvrednijim – životom.

MONITOR: Posjećuju li i danas crnogorske planine stranci, s obzirom na to da je grupa Čeha još 1896. godine izvela pješački pohod od Nikšića preko Lukavice do Manastira Morača?

BULATOVIĆ: Od prve polovine 19.vijeka pa do početka Balkanskih ratova Crnu Goru je posjetilo na desetine  stranih botaničara, geografa i putopisaca. Među njima se izdvajaju Kurt Hasert, Jegor Kovaljevski, Ebel, Oskar Bauman… Pored grupe Čeha koju ste pomenuli, vrijedni hroničari su zabilježili da je jedna grupa Švajcaraca 1905. godina prešla preko Bjelasice od Mojkovca do Kolašina. Kako tada tako i danas stranci su uglavnom fascinirani ljepotom naših planina. Ako goste iz regiona smatramo domaćim, onda najviše stranaca u naše planine  dolazi iz Češke, Francuske, Austrije, Italija, Njemačke i Poljske.

MONITOR: Šta je planinarstvo?

BULATOVIĆ: Planinarstvo je sport i dio fizičke kulture, koji obuhvata široki spektar različitih disciplina, koje se odvijaju u zimskim i ljetnjim uslovima, od rekreativnih, preko takmičarskih, pa sve do onih najekstremnijih kao što su alpinizam i visokogorstvo. Sportsko penjanje je disciplina koja je uvrštena u program Olimpjiskih igara. Odlazak u planinu predstavlja  bijeg iz stresne i često sumorne svakodnevice u prostranstvo i slobodu gora, u neki ljepši i uzbudljiviji svijet gdje savremeni čovjek otkriva nove prostore, spoznaje i pomjera sopstvene granice.

MONITOR: Koliko planinarstvo doprinosi turističkoj valorizaciji prirodne i kulturne baštine Crne Gore?

BULATOVIĆ: Održiva turistička  valorizacija planina  donosi mnogo veće prihode od tradicionalnih načina korišćenja kao što su eksplotacija šuma, ruda, vodotoka… Crnogorske planine mogu se, ako ne visinom, a ono  ljepotom i u dobroj mjeri sačuvanom divljinom, porediti sa najljepšim gorjima na svijetu. Ako uzmemo u obzir ljepotu naših planinskih  pejzaža, izazovnost njihovih vrhova, bogastvo biljnog i životinjskog svijeta, bogato kulturno istorijsko nasljeđe,  kao i savremene trendove jasno da naše planine predstavljaju značajan ekoturistički potencijal. Međutim, iako priča o održivom  turizmu  na prvi pogled izgleda lako dostižna u praksi to ide znatno teže zbog izoštrene konkurentske borbe koja vlada na tržištu.

MONITOR: Koliko je u našoj zemlji potpuno uređeno kilometara tih staza, a koliko markirano?

BULATOVIĆ: Generalno za planinarsku infrastrukturu Crne Gore može se reći da je još uvijek prilično skromna i nedostatna. Do sada je uređeno i privedeno namjeni oko 1.500 kilometara, dok je u Nacionalu mrežu identifikovano i uvršteno tri puta više.

MONITOR: Koliko Crna Gora ima licenciranih vodiča?

BULATOVIĆ: Do sada je tridesetak kandidata steklo sertifikate za različite kategorije planinskih vodiča, nakon što su položili ispit pred komisijom Ispitnog centra Crne Gore. Donesen je program za sticanje nacionalne stručne kvalifikacije planinski vodič, a ove godine će završiti sa školovanjem prva generacija vodiča za kanjoning.

MONITOR: Ima i samozvanih?

BULATOVIĆ: Ima, i  to može postati veliki problem, kako sa aspekta bezbjednosti samih učesnika planinarskih aktivnosti, tako i sa aspekta narušavanja teško stečenog ugleda i imidža crnogorskog planinarstva. Dešava se da se pojedinci proglašavaju samozvanim vodičima i čuvarima određenih područja i na taj način pokušavaju iznuditi, od neupućenih posjetilaca, materijalnu korist za sebe.

MONITOR: Za koga se može reći da je dobar planinar ili penjač?

BULATOVIĆ: Dobar je onaj ko zna uskladiti svoje želje i preferencije sa vlastim mogućnostima, znanjem i vještinama. Dobar je onaj koji se sa prirodom ne takmiči već od nje uči. Dobar planinar ili penjač je onaj koji ne veliča sebe već prirodu. Dobar je onaj koji je timski ,,igrač”, koji zna obuzdati vlastiti ego i vlastite ciljeve podrediti kolektivnim. Dobar je onaj koji je spreman da uči od  boljih od sebe, ali isto tako da i svoje znanje i iskustvo podijeli sa onima koji manje znaju. Dobar planinar ili penjač je prije svega dobar čovjek!

MONITOR: Kao član međunarodnih  i klupskih ekspedicija izveli ste uspješne uspone na vrhove Alpa, Kavkaza, Anda, Himala…  Jedan ste od dvojice crnogorskih alpinista koji su  2008. godine popeli na vrh Manaslu (8163 m) u Himalajima. Bio je to prvi uspješan uspon crnogorskih alpinista na vrh iznad osam hiljada metara. Šta je Vam je posebno ostalo u sjećaju sa  tih ekspedicija?

BULATOVIĆ: Za mene je penjanje uvijek predstavljalo vrstu vlastitog uzdizanja, kako fizičkog tako još više duhovnog. To je  bila  prilika za druženje sa ljudima istih ili sličnih interesovanja, upoznavanje  sa različitim nacijama, nepoznatim kulturama i običajima. Birao sam puteve prema postavljenim ciljevima i usput puno učio o prirodi, od prirode i od drugih ljudi. Najviše pamtim  susrete i ljude, bilo da su pitanju poznati alpinisti ili „obični“ lokalni ljudi iz Nepala, sa Aljaske ili kirgistanske stepe.  Svi smo mi tokom života „veliki“ ili „mali“ penjači, jer se između života i alpinizma može napraviti paralela. Svi smo alpinisti u duhovnom smislu, a na život treba gledati s vedrije strane.

 

Od Orjena do Maganika

 

 MONITOR: Koje su planine u Crnoj Gori najatraktivnije za planinarenje?

BULATOVIĆ: Najveće interesovanje rekreativaca i planinara na primorju vlada za Orjen i Lovćen, a na sjeveru za Durmitor koji ima najdužu tradiciju planinarenja. Tu su Prokletije, Komovi, Bjelasica i Sinjavina. Te  planine  imaju i najbolju infrastrukturu. Međutim, moram reći da po ljepoti ne zaostaju nepravedno zapostavljane  Kučke i Moračke planine, kao  i moj Maganik koji predstavlja svjetski fenomen kada je u pitanju kraški teren i njegove forme. Od pojedinačnih staza, najpopularnija je ona u Kanjonu Mrtvice, koja je od aprila do juna izuzetno posjećena. Najatraktivnije planinske staze u našoj zemlji  promovišu  se na Outdooractive platform, najpopularnijem portalu za aktivni turizam u Evropi.

 

Uspješne planinarke

MONITOR: Među planinarima ima i planinarki, koje su takođe osvojile neke poznate  svjetske vrhove?

BULATOVIĆ: Planinarstvo je možda jedan od rijetkih sportova gdje su u strukturi članstva žene ravnopravno zastupljene. U  Planinarskom savezu smo posebno ponosni na činjenicu da je  za prvog predsjednika Saveza  daleke 1951.godine  izabrana  Vukica Mićunović, narodni heroj. Takođe, sa ponosom se sjećamo Jelene Radović, prve Crnogorke koja je stajala na najvišem evropskom vrhu Elbrusu 60-ih godina XX vijeka. Plejada uspješnih crnogorskih planinarki stasala je u XXI vijeku, među njima se posebno izdvajaju  Biljana Medenica, Tanja Pavličić, Tanja Ivanović, Zehra Balić, Ivona Jočić i Dragana Asanović. Sve su one pronijele slavu našeg planinarstva ponosno ističići crnogorsku zastavu na vrhovima širom svijete od Alpa do Kavkaza, od Anda do Himalaja, od Ararata do dalekog Fudžija…

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VASILIJE BUŠKOVIĆ, EKOLOG IZ PODGORICE: Plemenita ideja pala u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proglašenje Crne Gore za prvu ekološku državu na svijetu donijelo je u prvi mah velika očekivanja koja su tokom vremena zamijenjena skoro razočaranjem, tako da je, nažalost, većini građana tema najčešće za podsmijeh ili samo „odmahivanje rukom“

 

MONITOR: Peti juni je Svjetski dan zaštite životne sredine. To je i povod za razgovor sa Vama.Koliko je Crna Gora, kao prva ekološka država na svijetu, zaista ekološka i kako se prema životnoj srediniodnose njene institucije i građani?

BUŠKOVIĆ: Proglašenje Crne Gore za ekološku državu, davne 1991. godine, donijelo je u prvi mah velika očekivanja koja su tokom vremena zamijenjena skoro razočaranjem, da bi u posljednje vrijeme ta plemenita ideja gotovo pala u zaborav. Nađe se i danas još uvijek poneko ko o toj ideji pozitivno i sa emocijama i sjetom progovori. Nažalost, većini građana je to tema najčešće za podsmijeh ilisamo „odmahivanje rukom“…. Ipak, kako se tokom vremena mijenjao odnos institucija i građana prema toj ideji, tako se mijenjao i njihov odnos prema životnoj sredini. U najkraćem, nekadašnji„klasični“ problemiu životnoj sredini koji su vezani za „ekološke crne tačke“ (KAP, Željezara, Pljevlja…) danas su zamijenjeni „naprednim i kompleksnijim“ ekološkim problemima i pojavama koje su nastale kao posljedica ili su sastavni dio promjena u društvu i ekonomiji. Kao i ranije, i današnji ekološki problemi, tj. pitanja, vezani su sa dostignutim nivoom demokratizacije cijelog društva, ne samo njegovih privilegovanih slojeva. Nema ekološkog pitanja koje nije istovremeno i demokratsko. Čini mi se da su sami građani, kao i u mnogim drugim slučajevima, bez opravdanja ostavljeni po strani, nemoćni da nešto značajnije promijene.

MONITOR: Na brojnim lokacijama mogu se vidjeti deponije smeća, otpad u potocima i rijekama, gradilišta na morskoj obali, nekontrolisano vađenje šljunka iz korita rijeka, grade se luksuzne vile u srcu Nacionalnog parka Skadarsko jezero…. A nadležni rijetko reaguju?  

BUŠKOVIĆ: To su samo „golim okom“ vidljivi problemi u životnoj sredini (ekološki problemi). U njihovoj pozadini je nemoć cijelog društva, ne samo nadležnih institucija, da na njih adekvatno odgovore. Kao bilo koji čitalac ovih redova, i ja sam svjedok da se na svaki od tih ekoloških problema ne mogu dosljedno sprovesti jednostavna rješenja kao što su zabrane ili kazne. Opšta je društvena pojava da su kazne i zabrane samo za nemoćne građane, ali ne i za privilegovane pojedince. Nemoć, odnosno „snaga“ i profesionalni kapacitet (nadležnih) institucija je posebno pitanje, o tome se često piše i govori, pa te ocjene nebih ponavljao. Mogu samo dodati da su današnje institucije, koje su vezane za životnu sredinu, strašno opterećene nepotrebnim i neproduktivnim kadrovima, naročito na silu stvorenim i (politički) nametnutim rukovodiocima i menadžerima. Stručnog kadra koji je u kapacitetu da profesionalno izvršava poslove, osmišljava, pravi i vodi projekte „od korica do korica“, gotovo da i nema ili je potisnut i onemogućen da bilo što promijeni.

MONITOR: Crna Gora je imala pet crnih ekoloških tačaka: Željezara u Nikšiću, jalovište Gradac kod Pljevalja, deponija otpada pljevaljske Termoelektrane, deponija hiljada tona grita u Bijeloji deponija crvenog mulja kod Kombinata aluminijuma u Podgorici. Ima li ih i danas i ko su najveći zagađivači životne sredine u Crnoj Gori?

BUŠKOVIĆ:Uticaj nekadašnjih velikih (industrijskih) zagađivača životne sredine (ekološke crne tačke) tokom vremena se smanjio zbog njihove smanjene proizvodnje. Problem zagađenja od nekih deponija je riješen ili se rješava. Današnji zagađivači, odnosno zagađivanje životne sredine drugačijeg je karakera, dok su same posljedice drugačije izražene. I dalje dominira zagađenje neprečišćenim ili nedovoljno prečišćenim otpadnim vodama iz naselja, raznim vrstama otpada koje u potpunosti ne završava na sanitarnim deponijama… Drugačije su izražene i posljedice od zagađenja vazduha u naseljima, najčešće praškastim materijama itd. Slična je situacija sa zagađivanjem zemljišta i podzemnih voda. Posebno je pitanje parametara zagađenosti i smanjenog kvaliteta hrane, uključujući korišćenje hrane koja je zasnovana na GMO u kom pogledu dijelimo uslove i sudbinu drugih zemalja u regionu i svijetu,uopšte.

MONITOR: Spasioci e Tare i njenog još čuvenijeg kanjona, po šesti put pokušavaju da od moćnika spasu taj prirodni dragulj, sada zbog radova na autoputu. Mnoge NVO kao i biolozi sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Podgorici tvrde da je fauna dna Tare na lokalitetima na kojima kineski CRBC gradi autoput –  uništena. Da li će Tara ostati Suza Evrope?

BUŠKOVIĆ: Cio sliv rijeke Tare je zaštićen kao Svjetski rezervat biosfere, po osnovu UNESCO-vog programa Čovjek i Biosfera. Posljedice fizičkog oštećenja značajnog dijela gornjeg toka Tare, naročito prirodnih staništa na njenim obalama koja se između ostalog štite i kao staništa Natura 2000, tokom dužeg vremena će se vjerovatno ublažiti, ali ne i u potpunosti sanirati zahvaljujući prirodnim procesima. Titula „Suza Evrope“ naročito na donjem, za rafting atraktivnom dijelu toka Tare, time neće biti ugrožena ako ne bude nekog dodatnog „napada“ koji može promijeniti njene izvorne prirodne karakteristike. Moram naglasiti značaj visoke izvornosti prirode cijelog ovog područja za zaštitu, koje se u bilo kom razvojnom planu ili projektu mora posmatrati integralno, na nivou cijelog, zaštićenog sliva. U slučaju njegove fragmentacije, po principu malo za autoput na jednom kraju, malo za turističke rizorte na drugom kraju i tome slično, može da ugrozi njegov status zaštite kod UNESCO-a, ne samo titulu „Suze Evrope“.

MONITOR: Po četvrti put u proteklih stotinu i nešto godina počinje istraživanje nafte u crnogorskom podmorju. Ekološke organizacije iz Crne Gore, Hrvatske i Italije vode opsežnu akciju da se zabrani istraživanje nafte i gasa u Jadranskom moru i tvrde da je potpisivanjem ugovora sa jednom italijanskom kompanijom Crna Gora potpisala smrtnu ekološku presudu morskom biodiverzitetu i crnogorskom turizmu.

BUŠKOVIĆ: Istraživanje i moguća eksploatacija nafte iz crnogorskog podmorja donose brojne nepoznanice i neizvjesnu sudbinu morskom, ali i obalnom biodiverzitetu. Mislim da se problemi i posljedice od tih aktivnosti moraju anticipirati, naročito kroz sistem morskih zaštićenih područja, kao jedne značajne polazne osnove i ključnog argumenata za veoma pažljivo i ekološki utemeljeno planiranje namjene mora. U tom pogledu Crna Gora nema iskustva i tek sada počinje da ulazi u tu problematiku, prvo saznajno, a potom i institucionalno, odnosno kroz odgovarajuća zakonska rješenja. Bez obzira na dinamiku radova istraživanja (i eventualne eksploatacije) nafte i gasa, kao i buduće planiranje namjene mora, obavezno treba obezbijediti stavljanje pod zaštitu tri prioritetna morska zaštićena područja u zoni Platamuna, ostrva Katiči i ostrva Stari Ulcinj. Moj trenutni radni angažman je upravo na projektu koji je posvećen stavljanju pod zaštitu ta tri morska zaštićena područja. Projekat sa svoje strane treba da obezbijedi potrebnu dokumentaciju za njihovo stavljanje pod zaštitu. Nadam se da će i Vlada sa svoje strane ostati dosljedna svojim dosadašnjim, zvaničnim planovima, i u skladu sa dokumentacijom koju će obezbijediti projekat donijeti odgovarajuće akte – odluke o njihovom stavljanju pod zaštitu. To je istovremeno jedno od značajnih očekivanja crnogorskih ekoloških institucija i javnosti uopšte.

MONITOR: Da li će gradnjom mini hidroelektrana biti ugrožena životna sredina na tim lokacijama?

BUŠKOVIĆ:Posljedice od izgradnje mini-hidroelektrana na životnu sredinu nijesu ozbiljno sagledane na samom početku pripreme razvojnih planova i strategija, a kasnije i projekata koji su omogućili uvođenje tog vida modernih investicija u praksu. Te posljedice su postale vidljive kasnije, naknadno, nakon njihove izgradnje i puštanja u rad, uglavnom kroz promjenu – povlačenje i gubljenje voda u dijelu rječnog toka ispod vodozahvata. I u ovom slučaju se pokazala nemoć i slabost institucija i građana da dosljedno reaguju prema jednoj novoj pojavi koja ne donosi korist, već samo štetu, kako lokalnom stanovništvu, tako i životnoj sredini.

 

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BOŽIDAR ANDREJIĆ, UREDNIK BEOGRADSKOG DNEVNIKA DANAS : Srbiju treba “rasklopiti”, pa sklopiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija teško može da postane moderna, demokratska i prosperitetna država bez temeljnog ,,rasklapanja” i ponovnog sklapanja, a to je nemoguće bez ustavotvorne skupštine, s tim što tome treba da prethodi izbor vlade, koja bi morala da bude sastavljena od neukaljanih ljudi od integriteta i koji nisu bili ogrezli u nemoral tranzicione politike

 

MONITOR: Kada biste imali takvu moć šta biste u Srbiji prvenstveno promijenili da ona postane moderna, demokratska i prosperitetna država?

ANDREJIĆ: Bojim se da Srbija teško može da postane država kakvu idealno sugerišete u pitanju bez temeljnog „rasklapanja“ i ponovnog sklapanja. To je, pak, i javno sam to beležio i zastupao na malom broju mesta gde mogu da objavljujem, nemoguće bez – ustavotvorne skupštine. Prethodni korak bi bio izbor vlade sa mandatom za  sazivanje  te skupštine. Ona bi morala da bude sastavljena od neukaljanih ljudi od integriteta, po mogućstvu sa političkim i pravnim, konstitucionalnim iskustvom, ali koji nisu bili ogrezli u nemoral tranzicione politike. A u skupštinu bi se „pozvali“ svi relevantni politički i društveni činioci, sada „zatomljeni“ mladi ljudi kakvih je prepuna Srbija, ali im se ne daje šansa, kao i eksperti koje predloži pomenuta vlada, po liku i obličju sopstvenom.

MONITOR: Protesti u Srbiji potiv aktulenog režima počeli su prije pola godine. Šta je do sada njima postignuto?

ANDREJIĆ: Oni su nedvosmisleno razdrmali trenutne političke odnose i sprege u Srbiji, uprkos bagatelizaciji od strane vlasti. I njoj su ukazali da mnogo toga mora da se menja, ali su pre svega pokazali da u Srbiji ima ljudskog i građanskog potencijala za normalizaciju društva. Takođe, podastrli su sve rezerve građana prema političkim partijama i liderima, a , iako nije gotovo nigde to javno iskazano, ukazali su da rešenja nema bez onog koje ukratko predstavljam u prvom odgovoru.

Nedvojbeno, nesnalaženje u samim protestima, konfrontacija ideja među samim učesnicima, koja nije našla adekvatnu artikulaciju, ukazala je na slabosti srpskog društva, ali i na nedostatak snaga i ideja, a ne samo načelnih ideologija, koje mogu da integrišu šaroliki građanski potencijal, odnosno da ga usmeravaju ka progresu i uz tu šarolikost. Videle su se i mnoge zablude “običnih” ljudi  i građana o “lakoći” promena, kao i ona da je ponavljanje “starih lica” na političkoj sceni nešto što treba odbaciti. Ne, treba sistem ustrojiti tako da se “starim licima” i liderima onemoguće muljanje, interesne sprege koje ne prezaju ni paktove sa političkim protivnikom i režimom.

MONITOR: Je li, kako tvrde iz opozicije, „pobunjena Srbija uspjela da pritjera Aleksandra Vučića uza zid“?

ANDREJIĆ: Ne, to su motivacione parole koje su kadgod kontraproduktivne, nepromišljene, zasnovane na manjku ideja i višku osvrtanja unazad na protestnu kolonu uz oduševljenje „uf, vidi koliko nas je!“ Ali, rekoh, sve to jeste zabrinulo vlast i ljude režima, vidljiva su neka popuštanja, ali na manipulativan način. To vladanje manipulacijama može se održati mnogo duže nego što opozicija misli, pa i po cenu zaoštravanja do svođenja zemlje na „populistički logor“. Ali, to istovremeno nosi i rizik strašnih lomova i veliko je pitanje za vlast – čitati Vučića  koji to dobro zna – dokle veruje, tojest dokle će biti tvrdoglav u manipulaciji svojim podanicima, a kad će shvatiti da se lomovi mogu preduprediti dijalogom.

Kad kažem manipulacija, dobar je primer lažni, izveštačeni i zakasneli poziv na ad hoc zakazan dijalog o Kosovu u Skupštini. Samo zarad dodatnog izvrgavanja ruglu one opozicije koja parlament bojkotuje. A kad Evropska komisija stavi primedbe na rad Skupštine i odnos prema opoziciji, oni kažu pa evo zvali smo ih. Izveštaj je za čitavu 2019. a poziv je došao jedva nedelju pred sednicu…

MONITOR: Kako toliko godina Vučiću uspijeva da, kako mnogi kažu, radi što god hoće i kad god hoće?

ANDREJIĆ: On je vešto iskoristio nedostatke izbornog sistema koji omogućava zloupotrebe. Manipulacijom sa krajnje suprotstavljenim gledištima i idejnim i političkom stavovima koji zastupaju i nepreležano i neprežaljeno radikalstvo i evropejstvo, uz politički marketing koji  računa sa zaboravom do operacija sa notornim lažima, te svođenjem javnosti na javnost pijace, Vučić uspeva da  pokupi četvrtinu ukupnog biračkog tela. To prevedeno na odnose izašlih, apstiniranih i suprotnoglasajućih na kraju ispadne na 50 odsto izašlih. Ta se činjenica kasnije razrađuje i dorađuje, potkrepljuje mitom, korupcijom, partijskim zapošljavnjem uz zastrašivanje i negovanje kulta vođe.

I sve je to uronjeno u najveću višedecenijsku, ma, viševekovnu pošast  Srbije – pristajanja, navikavanja na sve, povlađivanje, oprtunizam. Kad je prvi put počeo da javno ućutkuje ministre, dere se na njih, a oni ćute, videlo se da se pred njim lagano rasprostire polje beščašća po kome on može da jaše kako hoće. I koga hoće.

MONITOR: Mnoge  javne ličnosti u Vučiću pružile podršku na predsjedničkim izborima ili  ne reaguju na ono što on radi od Srbije i njenih građana. Je li to Srbijom zavladao  strah da se rizično javno pobuniti protiv bilo čega ili je u pitanju nešto drugo?

ANDREJIĆ: Deo odgovora je u prethodnom odgovoru – da i strah i korumpiranost, i linija nezameranja, lični i profesionalni ćar… Ali videli smo i primere “razumnog” i razumljivog straha od osvetničkih poteza koji ne prezaju ni od prebijanja, pretnji, podmetanja, medijskih harangi… U ne samo simboličnoj ravni, vi ovde imate tvrdnju državnog sekretara koji hvali, na primer,  medijsku situaciju podatkom da, eto, ovde odavno nije ubijen ni jedan novinar, a eto u eunskoj Slovačkoj  i na Malti se i to dešava.

MONITOR: Da li će predstojeći parlamentarni izbori označiti kraj Vučićeve diktature i na koje se snage u Srbiji može računati da do toga dođe?

ANDREJIĆ: Ne, ne verujem da će sami sledeći izbori, pa čak i uz prihvatanje dela ili u celosti primedbi koje se odnose na izborna pravila, a koje je deo opozicije ponudio uz pomoć struke, bitno promeniti odnos snaga u srpskom parlamentu. Vlast već vrši obimne pripreme, ne računajući kontra-kampanju „Budućnost Srbije“, kroz razmeštanje svojih ljudi na srednje pozicije svuda po Srbiji. Oni imaju uticaja na konkretne privredne i ekonomske tokove, ali i na modeliranje, odnosno urušavanje svesti i civilizacijskog nivoa društva. Vlast već obrazuje „rezervne“ stranke i računa na popuštanje do mere da bojkot-opozicija ne odustane od bojkota ili da trik-popuštanje izvede u poslednjem času kao sa sednicom Skupštine o Kosovu, da dalje ogađuje opozicione prvake. A znajući strukturu ličnosti vladara, moguće su i dosetke i potezi kakve zdravoj političkoj logici ni na um ne mogu pasti… Možda je moguća promena vlasti i na neki drugi način, ali tek to ne valja…

MONITOR: Kosovo je i dalje vrlo aktuelna politička tema. Nedavno je Vučić rekao da će o Kosovu građani odlučivati na referendumu ukoliko ne bude postignut kompromis sa Albancima. Treba li referendumom rješavati status Kosova ili drugačije?

ANDREJIĆ: Ustav podrazumeva referendum, ali i Ustav je promenljiva kategorija. Vučić reče da “pravo prati stvarnost”, a stvarnost većine za promenu Ustava, na primer, može da bude podrška šešeljevaca Vučiću –  a i on sam to jeste još uvek kao i dobar deo glasčkog mu tela – za “rešenje” Kosova, “ako se odrekne EU”. Ovo Vaše pitanje je isuviše logično i normalno da bi se iz vizure današnje Srbije na njega normalno odgovorilo. Jer, mislim da su i potencijalni sporazum o Kosovu, pa i referendumsko pitanje, u glavama glavnih pregovarača – naravno i prištinskih – zamišljeni kao nešto dvosmisleno, prevarno, što će se teško razumeti, a moći da se tumači i ovako i onako. Uostalom, na postsocijalističkom Balkanu nije bilo malo međunarodnih akata koji se zovu, na primer – okvirni sporazum, o “visokim predstavnicima” kao eufemizmu za guvernere i da ne govorim.

MONITOR: Da li će zastoj u dijalogu između Beograda i Prištine, odnosno problemi koji su nastali u takozvanoj normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, usporiti evropske integracije Srbije?

ANDREJIĆ: Da, one već usporavaju proces, a novo je to što se sada čini da to usporavanje svima odgovara i “neproširljivoj” Evropi i našim prevarantima koji uključujući se tobož i verbalno u EU uvek drže otvorena i “zadnja vrata”.

MONITOR: U ovogodišnjem Izvještaju o napretku Srbije u procesu pristupanja EU piše da Srbija nije ostvarila nikakav napredak u oblasti slobode izražavanja. Šta na to kažete?

ANDREJIĆ: Pa i nije, kad je, videli smo, glavni “državni” argument da se više ne ubijaju novinari. A ka će, ne znamo…

MONITOR: Kako izgleda medijska scena u Srbiji. Koliko mediji poštuju profesionalne standarde, objavljuju li lažne  informacije u korist vlasti, je li većina pod kontrolom vlasti…

ANDREJIĆ: Suvšna pitanja, medijska scena ne izgleda nikako, profesionalni standardi, šta to beše, prvo vlast laže, pa ovi objavljuju, a onda obrnuto i tako unedogled, većina jeste pod otvorenom ili suptilnom kontrolom, ili izložena nezamislivim pritiscima. Bukvalno nezamislivim – imali smo i ovakaj slučaj – tabloidi su počeli besomučnu kampanju protiv neke nove firme koja proizvodi sokove, jer navodno krši pravila o ispravnosti proizvoda za ljudsku upotrebu i sastavu na deklaraciji. A samo zato što te proizvode reklamira televizija  koju lično Vučić izvrgava ruglu i napadima da je izdajnička agentura…  Sve manje je i pravih novinara, opšte pristajanje i njih potapa.

                                    Veseljko KOPRIVICA
 Fotografije: Peđa Mitić

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BOJAN BAĆA, SOCIOLOG:  Vrijeme je za ljevičarski obrt

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi smo toliko izgubili sposobnost da zamišljamo, mislimo Crnu Goru bez DPS-a da mi se čini da je vrijeme za ljevičarski obrt naše priče. Samo se takvom spoznajom otvara prostor za emancipaciju i istinsku promjenu

 

MONITOR: Vlast nam redovno mjeri patriotizam?

BAĆA: Patriotizam je kada plaćamo porez, jer je neplaćanje jedan od najtežih udaraca stabilnosti zemlje. Patriotizam nije kada nas boli to što neko ne poštuje državne simbole, već kada reagujemo na ugnjetavanje drugog u ime onog što ti simboli predstavljaju. Građanska obaveza ne smije biti prema režimu, već prema idealima kojima ta država stremi, a ova naša bi da bude “građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava”. Nezavisnost se ne sastoji u tome da partijski centri moći odlučuju kako da kroz rasprodaju “valorizuju” zajedničko dobro, već se manifestuje kao autonomija kada ih mi, građani, zaustavimo u toj naopakoj namjeri. To je građanska svijest. Nije dovoljno reći da je “A uzrok B”, javnost mora znati da li je B poželjno, da li je A etički prihvatljivo, i da li je trošak vrijedan truda. Eto, režim ekonomski napredak prikazuje friziranjem statistike, tako što tumačenjem potrošačke korpe do nivoa gdje je građaninu za sva tri obroka dnevno potrebno 2,06 eura praktično ukida siromaštvo u zemlji. Napredak se očekuje kroz svođenje Rijeka na njihov hidroelektrični potencijal, iskrivljavajući pokazatelje isplativosti i eventualne štetnosti tih projekata. Hoću reći, da li se nešto može računati kao “uspjeh” zavisi od sistema vrijednosti, a ne isključivo od suvih podataka.

Treba se paziti svega što moralno upitne postupke pravda “državnim razlogom”, odnosno “nacionalnim interesom”. Umjesto da se bazira na odnosu prava, obaveza i odgovornosti građana prema političkoj zajednici, naša  politika ljubavi prema državi se bazira na emociji prema sedimentnim stijenama i parčadima tekstila, a ispoljava kao ervilnost partiji koja je za trideset godina promijenila više “nacionalnih” i “državnih interesa” nego Crna Gora ukupno vladajućih partija.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo