Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR DRAGAN BULATOVIĆ, PREDSJEDNIK PLANINARSKOG SAVEZA  CRNE GORE: Planina  u srcu

Objavljeno prije

na

Teško je naći u cijelom svijetu primjer tolike sudbinske vezanosti naroda i  države za njene planine kao što je to slučaj sa Crnom Gorom

 

MONITOR: Crnogorsko planinarstvo ima dugu tradiciju, još od 1888. godine. Koliko je danas popularno?

BULATOVIĆ: Posljednjih dvadeset godina, sudionik sam svih značajnijih događaja u crnogorskom planinarstvu  i sa zadovoljstvom mogu konstatovati da su napravljeni krupni iskoraci kako u pogledu popularizacije i masovnosti, tako i pogledu obima i kvaliteta  planinarskih aktivnosti. Planinarstvo sa svojim sportskim i rekreativnim disciplinama  dio je svjetskih megatrendova koji se sve više reflektuju i u Crnoj Gori. Planinarski savez Crne Gore, na čijem se čelu trenutno nalazim, kao krovna nacionalna asocijacija za oblast planinarstva, ulaže značajne i kontinuirane napore, u koordinaciji sa planinarskim klubovima koji ga čine, kako bi se stanje u ovoj oblasti unaprijedilo. Samo u  Podgorici imamo osam registrovanih klubova, a tu su još i neka nevladina i slična udruženja koja takođe organizuju izlete u prirodu. Naravno, još smo daleko od nivoa razvijenih planinarskih zemalja poput Slovenije, Austrije, Njemačke, ali iskreno vjerujem da će broj ljudi, naročito mladih koji odlaze u planine svakim danom biti sve veći.

Teško je naći u cijelom svijetu primjer tolike sudbinske vezanosti jednog naroda i jedne države za njene planine kao što je to slučaj u Crnoj Gori. Planine su   najvredniji resurs sa kojim  raspolaže Crna Gora, na njima smo stvarali svoju slavnu prošlost,   a od njih  zavisi i  budućnost naše zemlje. Planine su našem narodu  značile život i slobodu, zato su planine  dio našeg identiteta, naše istorije, dio našeg jezika, kulture i tradicije. Zato je planina  u imenu naše države, u tekstu naše himne, zato je  planina u srcu svakog Crnogorca…  Posebno dinamičan razvoj planinarstva ostvaren je u 21 vijeku. Crnogorski alpinisti su izveli uspješne ekspedicije u najvišim gorjima na svijetu i ponosno razvili crnogorsku zastavu  na Mon Blanu, Materhornu, Gran Paradizu, Elbrusu, Araratu, Damavandu, Akonkagvi, Lenjinovom vrhu, Denaliju, Manaslu, Mont Everestu i drugim   vrhovima.

MONITOR: Koliko ima planinarskih udruženja i koliko ona okupljaju planinara?

BULATOVIĆ: Na kraju 2018. godine u Planinarski savez je bilo učlanjeno 48 planinarskih klubova i sportsko rekreativnih društava sa oko 1500 članova. Moram da napomenem da nova zakonska rješenja nijesu u dovoljnoj mjeri uvažila specifičnosti našeg sporta, koje se prije svega ogledaju u tome što se planinari u principu ne takmiče sa drugima za bodove i mjesto na tabeli, pa u skladu sa tim ne osvajaju medalje i pehare. Međutim, ovdje je ulog mnogo veći, a greške se ne plaćaju gubitkom mjesta na tabeli, no često onim najvrednijim – životom.

MONITOR: Posjećuju li i danas crnogorske planine stranci, s obzirom na to da je grupa Čeha još 1896. godine izvela pješački pohod od Nikšića preko Lukavice do Manastira Morača?

BULATOVIĆ: Od prve polovine 19.vijeka pa do početka Balkanskih ratova Crnu Goru je posjetilo na desetine  stranih botaničara, geografa i putopisaca. Među njima se izdvajaju Kurt Hasert, Jegor Kovaljevski, Ebel, Oskar Bauman… Pored grupe Čeha koju ste pomenuli, vrijedni hroničari su zabilježili da je jedna grupa Švajcaraca 1905. godina prešla preko Bjelasice od Mojkovca do Kolašina. Kako tada tako i danas stranci su uglavnom fascinirani ljepotom naših planina. Ako goste iz regiona smatramo domaćim, onda najviše stranaca u naše planine  dolazi iz Češke, Francuske, Austrije, Italija, Njemačke i Poljske.

MONITOR: Šta je planinarstvo?

BULATOVIĆ: Planinarstvo je sport i dio fizičke kulture, koji obuhvata široki spektar različitih disciplina, koje se odvijaju u zimskim i ljetnjim uslovima, od rekreativnih, preko takmičarskih, pa sve do onih najekstremnijih kao što su alpinizam i visokogorstvo. Sportsko penjanje je disciplina koja je uvrštena u program Olimpjiskih igara. Odlazak u planinu predstavlja  bijeg iz stresne i često sumorne svakodnevice u prostranstvo i slobodu gora, u neki ljepši i uzbudljiviji svijet gdje savremeni čovjek otkriva nove prostore, spoznaje i pomjera sopstvene granice.

MONITOR: Koliko planinarstvo doprinosi turističkoj valorizaciji prirodne i kulturne baštine Crne Gore?

BULATOVIĆ: Održiva turistička  valorizacija planina  donosi mnogo veće prihode od tradicionalnih načina korišćenja kao što su eksplotacija šuma, ruda, vodotoka… Crnogorske planine mogu se, ako ne visinom, a ono  ljepotom i u dobroj mjeri sačuvanom divljinom, porediti sa najljepšim gorjima na svijetu. Ako uzmemo u obzir ljepotu naših planinskih  pejzaža, izazovnost njihovih vrhova, bogastvo biljnog i životinjskog svijeta, bogato kulturno istorijsko nasljeđe,  kao i savremene trendove jasno da naše planine predstavljaju značajan ekoturistički potencijal. Međutim, iako priča o održivom  turizmu  na prvi pogled izgleda lako dostižna u praksi to ide znatno teže zbog izoštrene konkurentske borbe koja vlada na tržištu.

MONITOR: Koliko je u našoj zemlji potpuno uređeno kilometara tih staza, a koliko markirano?

BULATOVIĆ: Generalno za planinarsku infrastrukturu Crne Gore može se reći da je još uvijek prilično skromna i nedostatna. Do sada je uređeno i privedeno namjeni oko 1.500 kilometara, dok je u Nacionalu mrežu identifikovano i uvršteno tri puta više.

MONITOR: Koliko Crna Gora ima licenciranih vodiča?

BULATOVIĆ: Do sada je tridesetak kandidata steklo sertifikate za različite kategorije planinskih vodiča, nakon što su položili ispit pred komisijom Ispitnog centra Crne Gore. Donesen je program za sticanje nacionalne stručne kvalifikacije planinski vodič, a ove godine će završiti sa školovanjem prva generacija vodiča za kanjoning.

MONITOR: Ima i samozvanih?

BULATOVIĆ: Ima, i  to može postati veliki problem, kako sa aspekta bezbjednosti samih učesnika planinarskih aktivnosti, tako i sa aspekta narušavanja teško stečenog ugleda i imidža crnogorskog planinarstva. Dešava se da se pojedinci proglašavaju samozvanim vodičima i čuvarima određenih područja i na taj način pokušavaju iznuditi, od neupućenih posjetilaca, materijalnu korist za sebe.

MONITOR: Za koga se može reći da je dobar planinar ili penjač?

BULATOVIĆ: Dobar je onaj ko zna uskladiti svoje želje i preferencije sa vlastim mogućnostima, znanjem i vještinama. Dobar je onaj koji se sa prirodom ne takmiči već od nje uči. Dobar planinar ili penjač je onaj koji ne veliča sebe već prirodu. Dobar je onaj koji je timski ,,igrač”, koji zna obuzdati vlastiti ego i vlastite ciljeve podrediti kolektivnim. Dobar je onaj koji je spreman da uči od  boljih od sebe, ali isto tako da i svoje znanje i iskustvo podijeli sa onima koji manje znaju. Dobar planinar ili penjač je prije svega dobar čovjek!

MONITOR: Kao član međunarodnih  i klupskih ekspedicija izveli ste uspješne uspone na vrhove Alpa, Kavkaza, Anda, Himala…  Jedan ste od dvojice crnogorskih alpinista koji su  2008. godine popeli na vrh Manaslu (8163 m) u Himalajima. Bio je to prvi uspješan uspon crnogorskih alpinista na vrh iznad osam hiljada metara. Šta je Vam je posebno ostalo u sjećaju sa  tih ekspedicija?

BULATOVIĆ: Za mene je penjanje uvijek predstavljalo vrstu vlastitog uzdizanja, kako fizičkog tako još više duhovnog. To je  bila  prilika za druženje sa ljudima istih ili sličnih interesovanja, upoznavanje  sa različitim nacijama, nepoznatim kulturama i običajima. Birao sam puteve prema postavljenim ciljevima i usput puno učio o prirodi, od prirode i od drugih ljudi. Najviše pamtim  susrete i ljude, bilo da su pitanju poznati alpinisti ili „obični“ lokalni ljudi iz Nepala, sa Aljaske ili kirgistanske stepe.  Svi smo mi tokom života „veliki“ ili „mali“ penjači, jer se između života i alpinizma može napraviti paralela. Svi smo alpinisti u duhovnom smislu, a na život treba gledati s vedrije strane.

 

Od Orjena do Maganika

 

 MONITOR: Koje su planine u Crnoj Gori najatraktivnije za planinarenje?

BULATOVIĆ: Najveće interesovanje rekreativaca i planinara na primorju vlada za Orjen i Lovćen, a na sjeveru za Durmitor koji ima najdužu tradiciju planinarenja. Tu su Prokletije, Komovi, Bjelasica i Sinjavina. Te  planine  imaju i najbolju infrastrukturu. Međutim, moram reći da po ljepoti ne zaostaju nepravedno zapostavljane  Kučke i Moračke planine, kao  i moj Maganik koji predstavlja svjetski fenomen kada je u pitanju kraški teren i njegove forme. Od pojedinačnih staza, najpopularnija je ona u Kanjonu Mrtvice, koja je od aprila do juna izuzetno posjećena. Najatraktivnije planinske staze u našoj zemlji  promovišu  se na Outdooractive platform, najpopularnijem portalu za aktivni turizam u Evropi.

 

Uspješne planinarke

MONITOR: Među planinarima ima i planinarki, koje su takođe osvojile neke poznate  svjetske vrhove?

BULATOVIĆ: Planinarstvo je možda jedan od rijetkih sportova gdje su u strukturi članstva žene ravnopravno zastupljene. U  Planinarskom savezu smo posebno ponosni na činjenicu da je  za prvog predsjednika Saveza  daleke 1951.godine  izabrana  Vukica Mićunović, narodni heroj. Takođe, sa ponosom se sjećamo Jelene Radović, prve Crnogorke koja je stajala na najvišem evropskom vrhu Elbrusu 60-ih godina XX vijeka. Plejada uspješnih crnogorskih planinarki stasala je u XXI vijeku, među njima se posebno izdvajaju  Biljana Medenica, Tanja Pavličić, Tanja Ivanović, Zehra Balić, Ivona Jočić i Dragana Asanović. Sve su one pronijele slavu našeg planinarstva ponosno ističići crnogorsku zastavu na vrhovima širom svijete od Alpa do Kavkaza, od Anda do Himalaja, od Ararata do dalekog Fudžija…

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo