Povežite se sa nama

INTERVJU

SENKA DOMANOVIĆ, REŽISERKA: Promjena sistema nije jednostavan proces

Objavljeno prije

na

Ukoliko ti cilj nije promena sistema, promjena ideologije, odnosno korpusa ideja koje stoje iza njega i održavaju ga, nema progresa

 

MONITOR: Prije godinu dana Vaš film Okupirani bioskop je počeo da osvaja publiku, ali i nagrade. Da li ste očekivali ovakav prijem?

DOMANOVIĆ: Nakon godinu dana zaista mogu da kažem da film dosta dobro komunicira sa publikom.  Film uvlači ljude u središte jedne vrlo dinamične situacije čiji je kontekst i sociološki i politički uzbudljiv.  A nagrade su tu da film učine vidljivijim i relevantnim što je dosta važno mada su tu i kao priznanje za rad koji je uložen ustvaranje dokumenta o vremenu u kome živimo.

MONITOR: Skoro sto godina nakon osnivanja, bioskop Zvezda kao i mnoge druge beogradske sale doživjele su sudbinu brojnih preduzeća koje je progutala tranzicija. Ipak, ovo je jedan od rijetkih slučajeva gdje je lice koje je privatizovalo i uništilo bioskop završilo iza rešetaka. Vidimo iz filma da je to samo vrh ledenog brijega. Čuo sam komentare da je Okupirani bioskop film o jednom (ne)vremenu. Može li se i tako čitati?

DOMANOVIĆ: Pa da, celokupna privatizacija Beograd filma i dalje predstavlja vrlo zamršen slučaj pljačke, bahatluka, nemara, arogancije. Ako je svet postao u ičemu transparentan to su prljave radnje. Na taj način se normalizuju nenormalne situacije i ljudi se polako navikavaju na to izmenjeno stanje, usvajaju ih, prilagođavaju im se ili im se suprotstavljaju s vremena na vreme.  Slažem se da živimo u vrlo kriznim vremenima i da Okupirani bioskop na jedan vrlo direktan način oslikava tu paradigmu.

MONITOR: Čini mi se da je film i poziv na buđenje, ali možda i neka vrsta vodiča za nove snage kada su u pitanju putevi kojima ne treba ići ka ostvarenju zacrtanog cilja. Koliko je bilo teško izbalansirati pozitivne i negativne stvari „okupacije Zvezde“?

DOMANOVIĆ: Osnovna namera mi je  bila da film bude edukativan i razumljiv i da na pošten način oslika sve pojedinačne i grupne pozicije. Pokret možda jeste percipiran kao neuspešan za jedne, za druge je bio uspešan, a istina je negde na pola. Okupacija Zvezde jeste donela i dobre stvari, recimo pitanje privatizacije i načina na koji su se u Srbiji privatizovale fabrike, firme je postalo ponovo aktuelno na način da se o tome vrlo glasno govorilo. Sa druge strane smo svhvatili do koje mere smo opljačkani i upropašćeni kao društvo. Ulaskom u bioskop koji se nalazi u centru grada u kome se na sve strane vazda nešto gradi i modernizuje zapravo se ušlo u naličije sistema čije lice nije nimalo prijatno. Sam pokret unutar sebe je bio dosta heterogen i stvar se na tom nivou izjalovila. Ali se i dosta naučilo.

MONITOR: Materijal za film je nastajao tokom „okupacije“. Da li ste već tada znali da će se sve to pretočiti u film?

DOMANOVIĆ: Nisam odmah. Nakon nedelju dana snimanja mi je postalo jasnije da ima ”materijala” da od toga postane film, ali bilo je tu još dosta peripetija pošto su se stvari dešavale brzo, trebalo je baš biti budan, preispitivati se, motriti, biti mudar.  Tek nakon godinu i po dana od početka snimanja što bi značilo od početka ”okupacije”, kada sam snimila intervjue sa glavnim akterima mogla sam sa sigurnošću da tvrdim da će biti filma.

MONITOR: S obzirom da ste bili dio ekipe koja je bila u Zvezdi, recite nam je li bilo teško izmjestiti se i napraviti objektivnu sliku situacije?

DOMANOVIĆ: Da. BIlo je teško ali je pravo izmeštanje došlo tek u procesu montaže iako sam znala na koji način ću stvar postaviti trebalo mi je vremena da se emotivno udaljim od svega što se izdešavalo, to je bilo najteže. Događaji kao što su direktne akcije ovog tipa iscrpljuju čoveka i mentalno i emotivno i fizički.

MONITOR: Vaš film uspijeva u onom što je vjerujem cilj svakog filma – da podstakne publiku na razmišljanje i dijalog. Kakva su iskustva?

DOMANOVIĆ: Uglavnom se trudim da pratim film po festivalima kad god mogu upravo zbog razgovora i kontakta sa publikom i nije bilo situacija u kojima su ljudi bili ravnodušni. Naprotiv. Gotovo svaki put se povedu vrlo interesantni razgovori u kojima ima dosta preispitivanja, analize, razmišljanja i to je za mene najveća nagrada. Film itekako tera ljude na dijalog. Takođe dosta je važno da ljudi shvate da nijedna promena sistema, čak i na mikro planu nije jednostavan proces i da svaki kolektivni podvig tog tipa zahteva učenje i strpljenje.

MONITOR: Nepomirljivost stavova i političkih ideja aktera Vašeg filma, veoma me podsjeća na opozicione i građanske akcije i proteste širom regiona. Kako Vi gledate na građanske akcije koje su sve češće?

DOMANOVIĆ: Svaku građansku akciju podržavam, ali mi smeta nedostatak principa i ta konstantna fokusiranost na opšte ciljeve kao što su fer izbori, fokusiranost na ličnost koja jeste važna, ali nije presudna, možda je sloboda medija najvažnija ali u svuda u svetu su mediji kontrolisani, razlika je samo u stilu i načinu na koji se ti mehanizmi ispoljavaju. Ukoliko ti cilj nije promena sistema, promena ideologije, odnosno korpusa ideja koje stoje iza njega i održavaju ga, nema progresa. Odgovor je u prevrednovanju vrednosti i stvaranju novih socijalnih politika, a dešava se sve suprotno tome. Svakako, građani treba da se ujedinjuju i da konačno shvate da su i oni politički subjekti koji moraju biti uvaženi u tom (ne)dijalogu. Ne znam kako da promenimo sistem, možda treba početi od sebe i lokala pa videti kako se stvari razvijaju, u kom smeru se kreću.

MONITOR: Da li su akteri „okupacije“ uspjeli da održe plamen živim? Čini mi se da sam neka od lica iz Vašeg filma vidio u pokretu Ne davimo Beograd.

DOMANOVIĆ: Da, nakon okupacije bioskopa je došlo do ujedinjenja na više frontova, stvoreni su novi kolektivi pretežno levo orjentisani, krenulo se sa političkim organizovanjem, čak se i vrlo ozbiljno razmišlja o ujedinjenju tih kolektiva u nešto što se zove Levi blok koji bi trebalo malo konkretnije da se artikuliše i da postane progresivna politička opcija. Sve te stvari su u povoju, ali nisu zanemarljive. Recimo dobar deo ljudi koje ste mogu videti na kraju filma, kako raspravljaju u kafani, trenutno se ozbiljno bore protiv deložacija koje su Srbiji u poslednjih par godina uzele maha. Ljudi ostaju na ulici, to su strašne stvari.

MONITOR: Šta je danas sa bioskopom i da li je u Srbiji bilo sličnih akcija?

DOMANOVIĆ: Bioskop Zvezda poslednjih godina uglavnom radi leti zato što ima open air i u prostoru se sporadično, ali vrlo retko desi po koji događaj. Što se tiče bioskopa po Srbiji situacija je loša u smislu da su oni bili delovi propalih Domova kulture koji su uglavnom danas zapušteni ili zatvoreni sa izuzetkom pojedinih gradova koji su uspeli da ih očuvaju i da ih i dan danas koriste u kavim-takvim kapacitetima. Sve bioskope u Srbiji čeka digitalizacija, kao i filmove uostalom, ali to ide dosta sporo.

MONITOR: Vjerovatno i naša stvarnost pomalo filmu daje na aktuelnosti. Još traje zavrzlama oko zagrebaćkog kina Europa gdje se skupina umjetnika koja već deset godina drži živim taj prostor našla u klinču sa gradom Zagrebom oko dalje sudbine tog prostora. Vaš komentar?

DOMANOVIĆ: Pa ništa čudno.  Gradovi uglavnom rade po uzusima neoliberalnog kapitalizma i rukovode se profitom, a ne potrebama ljudi. Jedan gradski bioskop može da postane i ”veći” i ”bolji” kada ga gradske vlasti uzmu pod svoje. Iako su ljudi koji vode kino Europa želeli dijalog sa vlastima za to su ostali uskraćeni i čeka ih ”iseljenje” iz prostora uprkos projektima koje su planirali da realizuju u ovoj godini. Pravo je pitanje na koji način se boriti protiv takvih odluka, ovi ljudi će nastaviti bitku pravnim putem, ali u zemljama u kojima institucije sistema služe političarima, a ne građanima, uvek se postavlja pitanje da li će poštena borba dati bilo kakav rezultat, nažalost.

MONITOR: U Crnoj Gori smo prije neku godinu imali situaciju da gradonačelnik jednog grada izjavi, parafraziraću: „Šta će nam bioskop, kad danas svi imamo DVD?!“ Koliko, ne samo ovakvi pojedinci, već i publika doprinose situaciji da se, osim za blokbastere, teško nalazi prostor za kvalitetan film?

DOMANOVIĆ: To je ta logika, šta će ti nešto ako ne možeš da se obogatiš. Mišljenja sam da se klasičan bioskop mora redefinisati u smislu da treba da se pravi takozvani event cinema, odnosno da uz projekcije idu razgovori i druženja i da u tim prostorima postoje još neki propratni sadržaji, kao što su izložbe i slično. Publike ima i to dokazuje činjenica da mnogi alternativni prostori koji rade na donacije bivaju dupke puni kada se prikazuju raznorazni filmovi. Treba takođe imati u vidu da ljudi vole da se druže i da razmenjuju mišljenja,  dele iskustva gledanja filmova. I da zaključim – naravno da je potrebno da postoje gradski bioskopi, ali mora da postoji i neka kulturna politika koja će privući ljude, dakle neko ko će znati kako da vrati ljude u bioskop. Rešenje nije u zatvaranju ili pretvaranju bioskopa u komercijalne, potrošačke meke već u kreativnom pristupu problemu.

MONITOR: Pretpostavljam da ste još uvijek zauzeti životom Okupiranog bioskpoa, ipak moram pitati da li radite na nečemu novom i ako ne, šta bi voljeli da bude Vaš sljedeći projekat?

DOMANOVIĆ: Trenutno završavam jedan kratki igrani film. A što se tiče sledećih projekata veća je magija raditi na nečemu bez najava i fanfara, to su neki intimni procesi koje većim delom treba ostaviti za sebe dok ne dođe trenutak da ih predstaviš drugima.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo