Ne osjećam se bezbjedno, baš ovih dana dobijam informacije da mogu biti napadnut ili ubijen od strane državnih i paradžavnih organizacija.  Obavijestio sam o tome određene međunarodne institucije

MONITOR: U  dugogodišnjoj uspješnoj bokserskoj karijeri vjerovatno ste dobili  snažnih udaraca od rivala, ali prije tri godine doživjeli ste van ringa, u Podgorici,  teško prebijanje od strane desetina pripadnika specijalne policije. Ukratko, šta Vam se tada desilo?  

MARTINOVIĆ:Tog dana sam imao rezervisanu kartu za Moskvu, ali sam promijenio datum odlaska kada je objavljeno da će biti organizovan protest istog dana zbog brutalnog odnosa policije prema građanima nekoliko dana prije. Došao sam na miting sa dva druga i ćerkom i bio ispred Skupštine do 21 sat. Nije bilo ni u najavi da će biti nemira. Otpratio sam ćerku i sa društvom pošao na večeru u restoran Maša. Poslije sat i nešto prišao nam je poznanik i rekao da su nemiri pred Skupštinom, a kasnije smo i mi čuli eksplozije. Poslije 23 sata, ja i moja dva druga krenuli smo kućama, sjeli u kola i krenuli Bulevarom Sv. Petra Cetinjskog. Kod Maše policija je bila blokirala ulicu, pa su nas preusmjerili u Ulicu Svetozara Markovića. Kad smo stigli do zgrade stare Vlade iz suprotnog pravca su policijska kola naglo skrenula prema nama i blokirala nam put. Bilo je troje policijskih kola iz kojih je izašlo nekoliko policajaca sa oružjem. Naredili su nam da izađemo iz auta. Nijesu nas legitimisali ni pretresali. Stajao sam rukama dignutim u vis, naslonjen licem na auto dok su dva policajca držali puške na mojim leđima. Moja dva druga su odveli sa strane desetak metara od auta. To je bila policija u plavim uniformama, vjerovatno podgorička interventna jedinica. Poslije pet-šest  minuta pitao sam o čemu se radi, misleći da je neka greška. Jedan od policajaca mi je rekao: ,,Sada ćeš vidjeti kad dođu sajovci”. Nedugo zatim, uz strašnu škripu, zaustavlja se nekoliko crnih džipova, izlijeću desetine policajaca u crnim uniformama sa oznakama SAJ, sa šlemovima i crnogorskim grbovima na uniformama. Trče prema meni, dok sam još stajao pored auta sa rukama u vis. Prilaze mi iza leđa i prvi, koji je bio najbrži i bez šlema, udara me palicom po lijevoj strani glave iza uha. Zateturao sam se, a onda njih tridesetak počinju da me udaraju palicama, čizmama, puškama… Pao sam na zemlju, ali oni ne prestaju. To traje  petnaestak minuta. Na snimku je samo mali dio. Cijelo vrijeme sam bio svjestan. Tako polomljenog vukli su me po asfaltu i ostavili, dok su lomili i palili moj auto sa registarskim tablicama LSCG. Ležao sam tako desetak minuta dok me je oblivala krv, a zatim me je neko ubacio u auto u odvezao u bolnicu. Tamo su konstatovali lom ruke, noge na pet mjesta, kuka na četiri mjesta i frakturu lobanje i druge povrede. Izgubio sam više od litar krvi.

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 24. MAJA

Komentari

Teško je naći u cijelom svijetu primjer tolike sudbinske vezanosti naroda i  države za njene planine kao što je to slučaj sa Crnom Gorom

MONITOR: Crnogorsko planinarstvo ima dugu tradiciju, još od 1888. godine. Koliko je danas popularno?

BULATOVIĆ: Posljednjih dvadeset godina, sudionik sam svih značajnijih događaja u crnogorskom planinarstvu  i sa zadovoljstvom mogu konstatovati da su napravljeni krupni iskoraci kako u pogledu popularizacije i masovnosti, tako i pogledu obima i kvaliteta  planinarskih aktivnosti. Planinarstvo sa svojim sportskim i rekreativnim disciplinama  dio je svjetskih megatrendova koji se sve više reflektuju i u Crnoj Gori. Planinarski savez Crne Gore, na čijem se čelu trenutno nalazim, kao krovna nacionalna asocijacija za oblast planinarstva, ulaže značajne i kontinuirane napore, u koordinaciji sa planinarskim klubovima koji ga čine, kako bi se stanje u ovoj oblasti unaprijedilo. Samo u  Podgorici imamo osam registrovanih klubova, a tu su još i neka nevladina i slična udruženja koja takođe organizuju izlete u prirodu. Naravno, još smo daleko od nivoa razvijenih planinarskih zemalja poput Slovenije, Austrije, Njemačke, ali iskreno vjerujem da će broj ljudi, naročito mladih koji odlaze u planine svakim danom biti sve veći.

Teško je naći u cijelom svijetu primjer tolike sudbinske vezanosti jednog naroda i jedne države za njene planine kao što je to slučaj u Crnoj Gori. Planine su   najvredniji resurs sa kojim  raspolaže Crna Gora, na njima smo stvarali svoju slavnu prošlost,   a od njih  zavisi i  budućnost naše zemlje. Planine su našem narodu  značile život i slobodu, zato su planine  dio našeg identiteta, naše istorije, dio našeg jezika, kulture i tradicije. Zato je planina  u imenu naše države, u tekstu naše himne, zato je  planina u srcu svakog Crnogorca…  Posebno dinamičan razvoj planinarstva ostvaren je u 21 vijeku. Crnogorski alpinisti su izveli uspješne ekspedicije u najvišim gorjima na svijetu i ponosno razvili crnogorsku zastavu  na Mon Blanu, Materhornu, Gran Paradizu, Elbrusu, Araratu, Damavandu, Akonkagvi, Lenjinovom vrhu, Denaliju, Manaslu, Mont Everestu i drugim   vrhovima.

MONITOR: Koliko ima planinarskih udruženja i koliko ona okupljaju planinara?

BULATOVIĆ: Na kraju 2018. godine u Planinarski savez je bilo učlanjeno 48 planinarskih klubova i sportsko rekreativnih društava sa oko 1500 članova. Moram da napomenem da nova zakonska rješenja nijesu u dovoljnoj mjeri uvažila specifičnosti našeg sporta, koje se prije svega ogledaju u tome što se planinari u principu ne takmiče sa drugima za bodove i mjesto na tabeli, pa u skladu sa tim ne osvajaju medalje i pehare. Međutim, ovdje je ulog mnogo veći, a greške se ne plaćaju gubitkom mjesta na tabeli, no često onim najvrednijim – životom.

MONITOR: Posjećuju li i danas crnogorske planine stranci, s obzirom na to da je grupa Čeha još 1896. godine izvela pješački pohod od Nikšića preko Lukavice do Manastira Morača?

BULATOVIĆ: Od prve polovine 19.vijeka pa do početka Balkanskih ratova Crnu Goru je posjetilo na desetine  stranih botaničara, geografa i putopisaca. Među njima se izdvajaju Kurt Hasert, Jegor Kovaljevski, Ebel, Oskar Bauman… Pored grupe Čeha koju ste pomenuli, vrijedni hroničari su zabilježili da je jedna grupa Švajcaraca 1905. godina prešla preko Bjelasice od Mojkovca do Kolašina. Kako tada tako i danas stranci su uglavnom fascinirani ljepotom naših planina. Ako goste iz regiona smatramo domaćim, onda najviše stranaca u naše planine  dolazi iz Češke, Francuske, Austrije, Italija, Njemačke i Poljske.

MONITOR: Šta je planinarstvo?

BULATOVIĆ: Planinarstvo je sport i dio fizičke kulture, koji obuhvata široki spektar različitih disciplina, koje se odvijaju u zimskim i ljetnjim uslovima, od rekreativnih, preko takmičarskih, pa sve do onih najekstremnijih kao što su alpinizam i visokogorstvo. Sportsko penjanje je disciplina koja je uvrštena u program Olimpjiskih igara. Odlazak u planinu predstavlja  bijeg iz stresne i često sumorne svakodnevice u prostranstvo i slobodu gora, u neki ljepši i uzbudljiviji svijet gdje savremeni čovjek otkriva nove prostore, spoznaje i pomjera sopstvene granice.

MONITOR: Koliko planinarstvo doprinosi turističkoj valorizaciji prirodne i kulturne baštine Crne Gore?

BULATOVIĆ: Održiva turistička  valorizacija planina  donosi mnogo veće prihode od tradicionalnih načina korišćenja kao što su eksplotacija šuma, ruda, vodotoka… Crnogorske planine mogu se, ako ne visinom, a ono  ljepotom i u dobroj mjeri sačuvanom divljinom, porediti sa najljepšim gorjima na svijetu. Ako uzmemo u obzir ljepotu naših planinskih  pejzaža, izazovnost njihovih vrhova, bogastvo biljnog i životinjskog svijeta, bogato kulturno istorijsko nasljeđe,  kao i savremene trendove jasno da naše planine predstavljaju značajan ekoturistički potencijal. Međutim, iako priča o održivom  turizmu  na prvi pogled izgleda lako dostižna u praksi to ide znatno teže zbog izoštrene konkurentske borbe koja vlada na tržištu.

MONITOR: Koliko je u našoj zemlji potpuno uređeno kilometara tih staza, a koliko markirano?

BULATOVIĆ: Generalno za planinarsku infrastrukturu Crne Gore može se reći da je još uvijek prilično skromna i nedostatna. Do sada je uređeno i privedeno namjeni oko 1.500 kilometara, dok je u Nacionalu mrežu identifikovano i uvršteno tri puta više.

MONITOR: Koliko Crna Gora ima licenciranih vodiča?

BULATOVIĆ: Do sada je tridesetak kandidata steklo sertifikate za različite kategorije planinskih vodiča, nakon što su položili ispit pred komisijom Ispitnog centra Crne Gore. Donesen je program za sticanje nacionalne stručne kvalifikacije planinski vodič, a ove godine će završiti sa školovanjem prva generacija vodiča za kanjoning.

MONITOR: Ima i samozvanih?

BULATOVIĆ: Ima, i  to može postati veliki problem, kako sa aspekta bezbjednosti samih učesnika planinarskih aktivnosti, tako i sa aspekta narušavanja teško stečenog ugleda i imidža crnogorskog planinarstva. Dešava se da se pojedinci proglašavaju samozvanim vodičima i čuvarima određenih područja i na taj način pokušavaju iznuditi, od neupućenih posjetilaca, materijalnu korist za sebe.

MONITOR: Za koga se može reći da je dobar planinar ili penjač?

BULATOVIĆ: Dobar je onaj ko zna uskladiti svoje želje i preferencije sa vlastim mogućnostima, znanjem i vještinama. Dobar je onaj koji se sa prirodom ne takmiči već od nje uči. Dobar planinar ili penjač je onaj koji ne veliča sebe već prirodu. Dobar je onaj koji je timski ,,igrač”, koji zna obuzdati vlastiti ego i vlastite ciljeve podrediti kolektivnim. Dobar je onaj koji je spreman da uči od  boljih od sebe, ali isto tako da i svoje znanje i iskustvo podijeli sa onima koji manje znaju. Dobar planinar ili penjač je prije svega dobar čovjek!

MONITOR: Kao član međunarodnih  i klupskih ekspedicija izveli ste uspješne uspone na vrhove Alpa, Kavkaza, Anda, Himala…  Jedan ste od dvojice crnogorskih alpinista koji su  2008. godine popeli na vrh Manaslu (8163 m) u Himalajima. Bio je to prvi uspješan uspon crnogorskih alpinista na vrh iznad osam hiljada metara. Šta je Vam je posebno ostalo u sjećaju sa  tih ekspedicija?

BULATOVIĆ: Za mene je penjanje uvijek predstavljalo vrstu vlastitog uzdizanja, kako fizičkog tako još više duhovnog. To je  bila  prilika za druženje sa ljudima istih ili sličnih interesovanja, upoznavanje  sa različitim nacijama, nepoznatim kulturama i običajima. Birao sam puteve prema postavljenim ciljevima i usput puno učio o prirodi, od prirode i od drugih ljudi. Najviše pamtim  susrete i ljude, bilo da su pitanju poznati alpinisti ili „obični“ lokalni ljudi iz Nepala, sa Aljaske ili kirgistanske stepe.  Svi smo mi tokom života „veliki“ ili „mali“ penjači, jer se između života i alpinizma može napraviti paralela. Svi smo alpinisti u duhovnom smislu, a na život treba gledati s vedrije strane.

Od Orjena do Maganika

 MONITOR: Koje su planine u Crnoj Gori najatraktivnije za planinarenje?

BULATOVIĆ: Najveće interesovanje rekreativaca i planinara na primorju vlada za Orjen i Lovćen, a na sjeveru za Durmitor koji ima najdužu tradiciju planinarenja. Tu su Prokletije, Komovi, Bjelasica i Sinjavina. Te  planine  imaju i najbolju infrastrukturu. Međutim, moram reći da po ljepoti ne zaostaju nepravedno zapostavljane  Kučke i Moračke planine, kao  i moj Maganik koji predstavlja svjetski fenomen kada je u pitanju kraški teren i njegove forme. Od pojedinačnih staza, najpopularnija je ona u Kanjonu Mrtvice, koja je od aprila do juna izuzetno posjećena. Najatraktivnije planinske staze u našoj zemlji  promovišu  se na Outdooractive platform, najpopularnijem portalu za aktivni turizam u Evropi.

Uspješne planinarke

MONITOR: Među planinarima ima i planinarki, koje su takođe osvojile neke poznate  svjetske vrhove?

BULATOVIĆ: Planinarstvo je možda jedan od rijetkih sportova gdje su u strukturi članstva žene ravnopravno zastupljene. U  Planinarskom savezu smo posebno ponosni na činjenicu da je  za prvog predsjednika Saveza  daleke 1951.godine  izabrana  Vukica Mićunović, narodni heroj. Takođe, sa ponosom se sjećamo Jelene Radović, prve Crnogorke koja je stajala na najvišem evropskom vrhu Elbrusu 60-ih godina XX vijeka. Plejada uspješnih crnogorskih planinarki stasala je u XXI vijeku, među njima se posebno izdvajaju  Biljana Medenica, Tanja Pavličić, Tanja Ivanović, Zehra Balić, Ivona Jočić i Dragana Asanović. Sve su one pronijele slavu našeg planinarstva ponosno ističići crnogorsku zastavu na vrhovima širom svijete od Alpa do Kavkaza, od Anda do Himalaja, od Ararata do dalekog Fudžija…

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Ukoliko ti cilj nije promena sistema, promjena ideologije, odnosno korpusa ideja koje stoje iza njega i održavaju ga, nema progresa

MONITOR: Prije godinu dana Vaš film Okupirani bioskop je počeo da osvaja publiku, ali i nagrade. Da li ste očekivali ovakav prijem?

DOMANOVIĆ: Nakon godinu dana zaista mogu da kažem da film dosta dobro komunicira sa publikom.  Film uvlači ljude u središte jedne vrlo dinamične situacije čiji je kontekst i sociološki i politički uzbudljiv.  A nagrade su tu da film učine vidljivijim i relevantnim što je dosta važno mada su tu i kao priznanje za rad koji je uložen ustvaranje dokumenta o vremenu u kome živimo.

MONITOR: Skoro sto godina nakon osnivanja, bioskop Zvezda kao i mnoge druge beogradske sale doživjele su sudbinu brojnih preduzeća koje je progutala tranzicija. Ipak, ovo je jedan od rijetkih slučajeva gdje je lice koje je privatizovalo i uništilo bioskop završilo iza rešetaka. Vidimo iz filma da je to samo vrh ledenog brijega. Čuo sam komentare da je Okupirani bioskop film o jednom (ne)vremenu. Može li se i tako čitati?

DOMANOVIĆ: Pa da, celokupna privatizacija Beograd filma i dalje predstavlja vrlo zamršen slučaj pljačke, bahatluka, nemara, arogancije. Ako je svet postao u ičemu transparentan to su prljave radnje. Na taj način se normalizuju nenormalne situacije i ljudi se polako navikavaju na to izmenjeno stanje, usvajaju ih, prilagođavaju im se ili im se suprotstavljaju s vremena na vreme.  Slažem se da živimo u vrlo kriznim vremenima i da Okupirani bioskop na jedan vrlo direktan način oslikava tu paradigmu.

MONITOR: Čini mi se da je film i poziv na buđenje, ali možda i neka vrsta vodiča za nove snage kada su u pitanju putevi kojima ne treba ići ka ostvarenju zacrtanog cilja. Koliko je bilo teško izbalansirati pozitivne i negativne stvari „okupacije Zvezde“?

DOMANOVIĆ: Osnovna namera mi je  bila da film bude edukativan i razumljiv i da na pošten način oslika sve pojedinačne i grupne pozicije. Pokret možda jeste percipiran kao neuspešan za jedne, za druge je bio uspešan, a istina je negde na pola. Okupacija Zvezde jeste donela i dobre stvari, recimo pitanje privatizacije i načina na koji su se u Srbiji privatizovale fabrike, firme je postalo ponovo aktuelno na način da se o tome vrlo glasno govorilo. Sa druge strane smo svhvatili do koje mere smo opljačkani i upropašćeni kao društvo. Ulaskom u bioskop koji se nalazi u centru grada u kome se na sve strane vazda nešto gradi i modernizuje zapravo se ušlo u naličije sistema čije lice nije nimalo prijatno. Sam pokret unutar sebe je bio dosta heterogen i stvar se na tom nivou izjalovila. Ali se i dosta naučilo.

MONITOR: Materijal za film je nastajao tokom „okupacije“. Da li ste već tada znali da će se sve to pretočiti u film?

DOMANOVIĆ: Nisam odmah. Nakon nedelju dana snimanja mi je postalo jasnije da ima ”materijala” da od toga postane film, ali bilo je tu još dosta peripetija pošto su se stvari dešavale brzo, trebalo je baš biti budan, preispitivati se, motriti, biti mudar.  Tek nakon godinu i po dana od početka snimanja što bi značilo od početka ”okupacije”, kada sam snimila intervjue sa glavnim akterima mogla sam sa sigurnošću da tvrdim da će biti filma.

MONITOR: S obzirom da ste bili dio ekipe koja je bila u Zvezdi, recite nam je li bilo teško izmjestiti se i napraviti objektivnu sliku situacije?

DOMANOVIĆ: Da. BIlo je teško ali je pravo izmeštanje došlo tek u procesu montaže iako sam znala na koji način ću stvar postaviti trebalo mi je vremena da se emotivno udaljim od svega što se izdešavalo, to je bilo najteže. Događaji kao što su direktne akcije ovog tipa iscrpljuju čoveka i mentalno i emotivno i fizički.

MONITOR: Vaš film uspijeva u onom što je vjerujem cilj svakog filma – da podstakne publiku na razmišljanje i dijalog. Kakva su iskustva?

DOMANOVIĆ: Uglavnom se trudim da pratim film po festivalima kad god mogu upravo zbog razgovora i kontakta sa publikom i nije bilo situacija u kojima su ljudi bili ravnodušni. Naprotiv. Gotovo svaki put se povedu vrlo interesantni razgovori u kojima ima dosta preispitivanja, analize, razmišljanja i to je za mene najveća nagrada. Film itekako tera ljude na dijalog. Takođe dosta je važno da ljudi shvate da nijedna promena sistema, čak i na mikro planu nije jednostavan proces i da svaki kolektivni podvig tog tipa zahteva učenje i strpljenje.

MONITOR: Nepomirljivost stavova i političkih ideja aktera Vašeg filma, veoma me podsjeća na opozicione i građanske akcije i proteste širom regiona. Kako Vi gledate na građanske akcije koje su sve češće?

DOMANOVIĆ: Svaku građansku akciju podržavam, ali mi smeta nedostatak principa i ta konstantna fokusiranost na opšte ciljeve kao što su fer izbori, fokusiranost na ličnost koja jeste važna, ali nije presudna, možda je sloboda medija najvažnija ali u svuda u svetu su mediji kontrolisani, razlika je samo u stilu i načinu na koji se ti mehanizmi ispoljavaju. Ukoliko ti cilj nije promena sistema, promena ideologije, odnosno korpusa ideja koje stoje iza njega i održavaju ga, nema progresa. Odgovor je u prevrednovanju vrednosti i stvaranju novih socijalnih politika, a dešava se sve suprotno tome. Svakako, građani treba da se ujedinjuju i da konačno shvate da su i oni politički subjekti koji moraju biti uvaženi u tom (ne)dijalogu. Ne znam kako da promenimo sistem, možda treba početi od sebe i lokala pa videti kako se stvari razvijaju, u kom smeru se kreću.

MONITOR: Da li su akteri „okupacije“ uspjeli da održe plamen živim? Čini mi se da sam neka od lica iz Vašeg filma vidio u pokretu Ne davimo Beograd.

DOMANOVIĆ: Da, nakon okupacije bioskopa je došlo do ujedinjenja na više frontova, stvoreni su novi kolektivi pretežno levo orjentisani, krenulo se sa političkim organizovanjem, čak se i vrlo ozbiljno razmišlja o ujedinjenju tih kolektiva u nešto što se zove Levi blok koji bi trebalo malo konkretnije da se artikuliše i da postane progresivna politička opcija. Sve te stvari su u povoju, ali nisu zanemarljive. Recimo dobar deo ljudi koje ste mogu videti na kraju filma, kako raspravljaju u kafani, trenutno se ozbiljno bore protiv deložacija koje su Srbiji u poslednjih par godina uzele maha. Ljudi ostaju na ulici, to su strašne stvari.

MONITOR: Šta je danas sa bioskopom i da li je u Srbiji bilo sličnih akcija?

DOMANOVIĆ: Bioskop Zvezda poslednjih godina uglavnom radi leti zato što ima open air i u prostoru se sporadično, ali vrlo retko desi po koji događaj. Što se tiče bioskopa po Srbiji situacija je loša u smislu da su oni bili delovi propalih Domova kulture koji su uglavnom danas zapušteni ili zatvoreni sa izuzetkom pojedinih gradova koji su uspeli da ih očuvaju i da ih i dan danas koriste u kavim-takvim kapacitetima. Sve bioskope u Srbiji čeka digitalizacija, kao i filmove uostalom, ali to ide dosta sporo.

MONITOR: Vjerovatno i naša stvarnost pomalo filmu daje na aktuelnosti. Još traje zavrzlama oko zagrebaćkog kina Europa gdje se skupina umjetnika koja već deset godina drži živim taj prostor našla u klinču sa gradom Zagrebom oko dalje sudbine tog prostora. Vaš komentar?

DOMANOVIĆ: Pa ništa čudno.  Gradovi uglavnom rade po uzusima neoliberalnog kapitalizma i rukovode se profitom, a ne potrebama ljudi. Jedan gradski bioskop može da postane i ”veći” i ”bolji” kada ga gradske vlasti uzmu pod svoje. Iako su ljudi koji vode kino Europa želeli dijalog sa vlastima za to su ostali uskraćeni i čeka ih ”iseljenje” iz prostora uprkos projektima koje su planirali da realizuju u ovoj godini. Pravo je pitanje na koji način se boriti protiv takvih odluka, ovi ljudi će nastaviti bitku pravnim putem, ali u zemljama u kojima institucije sistema služe političarima, a ne građanima, uvek se postavlja pitanje da li će poštena borba dati bilo kakav rezultat, nažalost.

MONITOR: U Crnoj Gori smo prije neku godinu imali situaciju da gradonačelnik jednog grada izjavi, parafraziraću: „Šta će nam bioskop, kad danas svi imamo DVD?!“ Koliko, ne samo ovakvi pojedinci, već i publika doprinose situaciji da se, osim za blokbastere, teško nalazi prostor za kvalitetan film?

DOMANOVIĆ: To je ta logika, šta će ti nešto ako ne možeš da se obogatiš. Mišljenja sam da se klasičan bioskop mora redefinisati u smislu da treba da se pravi takozvani event cinema, odnosno da uz projekcije idu razgovori i druženja i da u tim prostorima postoje još neki propratni sadržaji, kao što su izložbe i slično. Publike ima i to dokazuje činjenica da mnogi alternativni prostori koji rade na donacije bivaju dupke puni kada se prikazuju raznorazni filmovi. Treba takođe imati u vidu da ljudi vole da se druže i da razmenjuju mišljenja,  dele iskustva gledanja filmova. I da zaključim – naravno da je potrebno da postoje gradski bioskopi, ali mora da postoji i neka kulturna politika koja će privući ljude, dakle neko ko će znati kako da vrati ljude u bioskop. Rešenje nije u zatvaranju ili pretvaranju bioskopa u komercijalne, potrošačke meke već u kreativnom pristupu problemu.

MONITOR: Pretpostavljam da ste još uvijek zauzeti životom Okupiranog bioskpoa, ipak moram pitati da li radite na nečemu novom i ako ne, šta bi voljeli da bude Vaš sljedeći projekat?

DOMANOVIĆ: Trenutno završavam jedan kratki igrani film. A što se tiče sledećih projekata veća je magija raditi na nečemu bez najava i fanfara, to su neki intimni procesi koje većim delom treba ostaviti za sebe dok ne dođe trenutak da ih predstaviš drugima.

Dragan LUČIĆ

Komentari