Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE:  Haos proizvode ratne i pljačkaške partije

Objavljeno prije

na

Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama, kao i bukači iz prvih redova takozvane AB revolucije

 

MONITOR: Nakon ubistva Veselina Vukotića, oca Jovana i Igora Vukotića koji se smatraju vođama škaljarskog klana, intenzivirani su klanovski sukobi i ubistva, koji inače traju već godinama. Kako vidite aktuelnu bezbjednosnu situaciju?

GRAHOVAC: Evidentna je višedecenijska sprega lica iz kriminogenih struktura i  lica iz struktura vlasti. Kada se formira takav ambijent, tada oni normalni građani imaju veći strah od vlasti nego li što imaju strah od kriminalaca jer, od kriminalaca se nekako možete i skloniti ali od vlasti ne možete jer je njena imanentna funkcija da „brine“ o građanima. Vlast se tako i deklariše i ona to radi znatno bučnije ukoliko se u njenim redovima nalaze i oni pojedinci koji imaju spregu sa kriminalom. Upravo je to bezbjednosna slika o Crnoj Gori i u Crnoj Gori.

MONITOR: Upravo je Jovan Vukotić govorio javno o spisku visokih policijskih funkcionera i inspektora koji su na platnom spisku mafije. Nedavno su zbog pokušaja krijumčarenja kokaina na brodu Jadran uhapšeni pripadnici vojske. Da Ii vas to zabrinjava?

 GRAHOVAC: To mora da zabrinjava svakog normalnog, a časnog čovjeka, ali me iznenađuje. Nakon osamostaljenja države, Crna Gora je naslijedila veliki broj visokomoralnih oficira i podoficira, te veliki broj vrhunskih profesionalaca. Ali, partijsko-klanovski odabir većine rukovodećeg kadra u vojsci prouzrokovao je degradaciju cjelokupnog sistema odbrane. Dio časnog starješinskog sastava vojske je veoma zabrinut pa eto razloga da budu zabrinuti i građani Crne Gore.

MONITOR: Premijer Duško Marković ne samo da zbog te afere nije bio javno zabrinut, već je čestitao obavještajno bezbjednosnom direktoratu   Ministarstva odbrane i Upravi policije zbog, kako je rekao ,,sprječavanja krijumčarenja velike količine narkotika”. Nedavno je takođe kazao da su optužnice koje su pale u slučaju Kalić i Šarić u stvari dokaz jakih institucija i nezavisnog sudstva. Dijelite li premijerov stav?

GRAHOVAC: Čak i prosječni  poznavaoci  socijalne psihologije bi zaključili da je to odbrana sebe, a onda i hvalisanje samog sebe. Pomenuta nauka bi opet zaključila da je u pitanju ili nekompetentnost, ili nečista savjest, ili svjesno izbjegavanje odgovornosti, ili sve to zajedno.

Vojska, u kojoj nekakvi bezbjednjaci ili nekakvi obavještajci otkrivaju prestupnike, u stvari i nije vojska. Gdje su tu vojna hijerarhija, vojna subordinacija na 4-5 nivoa, te gdje je tu vojna disciplina o kojoj treba da brinu tih istih 4-5 nivoa komandovanja. Sve ovo govori i o stanju u samoj državi. Kada se sve to dešava u vojsci koja bi trebalo da bude primjerna institucija šta onda očekivati u onim drugim.

MONITOR: U kakvom je stanju Vojska? Upozoravali ste na izmjene zakona, ali i diskriminaciju unutar tog sistema.

GRAHOVAC: Radi očuvanja ličnog digniteta i lične mentalne higijene, ponekad treba izbjeći razmišljanje, a posebno analiziranje nekih događaja, nekih organizacija i nekih institucija.

U vezi vojske Crne Gore iznijeću ocjenu o jednom od najvažnijih državnih dokumenata – o tek usvojenoj Strategiji nacionalne bezbjednosti Crne Gore. To bi trebalo da bude dokument koji predstavlja sublimat briljantnih političkih vizija i briljantnog vojničkog promišljanja, a sve to zajedno zasnovano na potrebi i mogućnostima države. Javnosti bi bilo, koliko zabrinjavajuće toliko i zabavno, da čuje sa kakvom političkom i vojničkom pameti raspolaže Crna Gora. Usvojeni dokument nije ništa drugo nego trapavo plagiranje Strategije jedne druge države, koja ima sasvim drugačiji politički, bezbjednosni, demografski i geografski položaj. Toliko o kompetentnosti i moralu naših ,,vizionara”.

MONITOR: U četvrtak, kad ovaj broj Monitora bude u štampi, očekuje se izricanje presude u slučaju državni udar. Šta možemo očekivati, obzirom da vlast insistira na ovom procesu, a da su lideri Demokratskog fronta najavili da neće mirno pustiti da ih vode u ,,privatne kazamate”, te da bi mogle ,,letjeti glave”?

GRAHOVAC: Dan nakon posljednjih parlamentarnih izbora u intervjuu TV Novi tvrdio sam da se radi o cirkusu u režiji DPS vlasti gdje su lideri DF samo neznaveni i brljivi cirkusanti. Godinama ističem da DF predstavlja vojno krilo DPS, ne po tome što su sastavni dio DPS, nego po tome što DPS nema bolju soldatesku nego što je DF. U DF ima dosta časnih ljudi s kojima se može ponositi svaka normalna država, ali većina lidera DF strastveno voli politiku i vlast, a u iste se ne razumiju. Oni takvi lako mogu izazvati eksces, a što DPS kamarila i priželjkuje jer će dobiti alibi da upotrijebe sva sredstva kako bi zadovoljili svoj nagon za mržnjom.

Naša tužna zbilja se prepoznaje i po tome što je surova istina skoro sve ono što DPS u negativnom kontekstu govori o DF, te da je surova istina skoro sve ono što DF u negativnom kontekstu govori o DPS.

MONITOR: Istim povodom, uoči izricanja presude,  reagovao je i Predsjednik skupštinskog odbora za bezbjednost Obrad Mišo Stanišić, iz redova Demokratske partije socijalista, uz ocjenu da ,,država ima odgovor na sve bezbjednosne izazove”. Kako tumačite tu, ali i izjave lidera Df. Zagrijavanje političke sitiacije? Kome to služi?

GRAHOVAC: Nažalost, mržnja je preovlađujuće stanje građanskog duha u Crnoj Gori. Strastvena politička ljubav i strastvena politička mržnja su generisale mržnju kao preovlađujuće stanje duha. U tom kontekstu treba posmatrati shvatanja i osjećanja pomenutog poslanika. I mnogih drugih i sa njegove desne i sa njegove lijeve strane. Sve ovo, kao duševna i politička hrana služi jedino vladajućoj kamarili.

MONITOR: Eskalaciju nasilja i nacionalne mržnnje, od koje opet profitiraju političke elite, vidjeli smo nedavno na košarkaškim terenima.  Gdje smo danas, skoro dvije decenije od početka ratnih devedesetih?

GRAHOVAC: Nažalost, tu gdje smo bili i ranije jer ratne partije, koje su kroz bratoubilačko krvoproliće opljačkale ono sve što su generacije gradile pet decenija, vladaju i danas. Te iste partije i mnogi isti pojedinci, da bi opstali na vlasti, koriste dobro utrenirane mehanizme zavađanja naroda. Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama, kao i bukači iz prvih redova takozvane AB revolucije. Brajovića i Darmanovića i danas drži zajapurenost tog ,,revolucionarstva”.

DPS godinama označavam kao kriminalnu, zločinačku i neofašističku stranku. Za takvu tvrdnju postoje egzaktni parametri. Od nje treba spašavati ono njeno zdravo tkivo koje je nesvjesno dozvolilo da godinama bude zloupotrebljavano, iako znam da su neki to prihvatali zbog egzistencijalnog opstanka. Zbog toga prema njima treba biti tolerantniji.

MONITOR: Crna Gora jedina nije promijenila vlast u regionu. Dugogodišnji premijer i predsjednik države Milo Đukanović kaže da je to zbog toga što opozicija nije dovoljno dobra. Šta vi kažete?

GRAHOVAC: Monstrum politika je u stanju da uništi sve ono što njoj ne odgovara, pa makar se radilo i o genijalnim izumima. U Crnoj Gori je bilo začetaka političkih stranaka ili partija koje su građani veoma pozitivno cijenili. Svojim stavom Đukanović pokazuje visok stepen ličnog licemjerja jer je DPS monstrum (na čijem čelu je Đukanović) uništio svaku političku alternativu koju bi građani rado prihvatili.

MONITOR: Kako vidite razvoj protesta koji su pokrenuti nakon afere Koverta? Hoće li to smijeniti ovdašnju vlast?

GRAHOVAC: Takozvanim DPS državnim udarom, te samo njima svojstvenim mehanizmima, DPS je zajedno sa svojim političkim trabantima proglasila pobjedu na posljednjim parlamentarnim izborima. I sve to ne bi bilo dovoljno da se u predizbornoj kampanji DF nije bio okomio na ostatak opozicije i to neprimjerenim ruženjem. Takvim svojim postupcima DF je obezbijedio „pobjedu“ DPS.

Do smjene DPS vlasti će ipak doći, ali problem vidim u tome što do te smjene neće doći procesno nego će doći ekscesno. To može biti veoma zabrinjavajuće jer bi tada moglo doći do izražaja ono građansko stanje duha – mržnja. I nagon za osvetom čega se crnogorski mentalitet nikada nije oslobodio.

U tako rizičnoj situaciji će biti potrebni jaki autoriteti koji mogu stati između usijanih glava. Vjerujem da će ih biti.

MONITORPate li  druge ex-Yu države od sličnih problema?

GRAHOVAC: U Sloveniji i od nedavno u Sjevernoj Makedoniji je sasvim drugačija situacija. I one su patile od sličnih problema, dok građani nijesu otjerali u prošlost njihove ratne partije. Nije teško izvesti zaključak da su sve ratne partije na ex-Yu prostoru i kriminalne i zločinačke i neofašističke. Jer da nijesu takve, bar jedna bi uzela političku distancu od vremena kada su i ratovale i krale i druge zavađale.

MONITOR: Šta je sa Srbijom?

GRAHOVAC: U Srbiji se otvorio širok i dubok proces fašizacije i države i naroda. Srbija je pretvorena u Šešeljevo kraljevstvo, dok Vučićeve, Dačićeve i Vulinove političke divizije predstavljaju udarnu snagu tog kraljevstva. Miloševićev SPS, Mirin JUL i Šešeljevi radikali vladali su i 1991, i 1999, a vladaju i danas. Vučić jeste formalno izišao iz radikala, ali radikal nikada neće izaći iz Vučića. Aktuelni vladajući političari čvrsto ostaju na politikama svojih partija iz tog vremena.

MONITORA  BiH?

GRAHOVAC: Činjenica je da su Izetbegović, Dodik i Čović do nedavno sva tri naroda držali u stanju rata i mira. Da bi opstali na vlasti, oni su sada formirali trojni pakt na nivou BiH. Ali po njihovoj potrebi i dalje održavaju međunacionalne tenzije. Banditosi ostaju samo banditosi!

MONITOR: Hrvatska je članica EU i NATO. Je li joj od toga  bolje?

GRAHOVAC: Ponoviću tezu iz mojih davno objavljenih knjiga: „Ustašizacija, endehaizacija, tuđmanizacija, hadezeizacija i danas grabarizacija su fašizacija Hrvatske u kontinuitetu“. Još uvijek ne vidim razlog da postavim drugačiju tezu.

MONITOR: Gdje vidite rješenje za region?

GRAHOVAC: U svim ex-Yu državama imamo klasičan robovlasnički sistem u kojem nema podjele na veleposjednike i robove, nego na one koji imaju vlast i na one koji nemaju vlast. Klasna borba je u osnovi svih podjela i ona će se vrlo brzo vidljivije otvoriti. Nehumane su i ovakve države i ovakva društva.

Bolju budućnost će imati oni narodi i one ex-Yu države koje budu počele graditi socijalizam jugoslovenskog tipa, ali sa drugačijim dizajnom političkih sloboda. Naravno, gdje će se poštovati ljudska i građanska prava prema proklamovanim evropskim vrijednostima, te poštovanjem antifašizma kao temeljne evropske vrijednosti.

Jugoregija, kao okosnica Balkanske regije, u budućnosti će biti najjači štit u odbrani Evrope.

MONITOR: Zbog čega se onda ne ide tim putem?

GRAHOVAC: Još uvijek to ne dozvoljavaju ratne partije, ali siguran sam, uskoro će one otići na smetlište istorije. Pojedinci i pod strogu kaznu, jer je razbijanje Jugoslavije najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. A za zločin se kad-tad mora odgovarati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo