Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE:  Haos proizvode ratne i pljačkaške partije

Objavljeno prije

na

Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama, kao i bukači iz prvih redova takozvane AB revolucije

 

MONITOR: Nakon ubistva Veselina Vukotića, oca Jovana i Igora Vukotića koji se smatraju vođama škaljarskog klana, intenzivirani su klanovski sukobi i ubistva, koji inače traju već godinama. Kako vidite aktuelnu bezbjednosnu situaciju?

GRAHOVAC: Evidentna je višedecenijska sprega lica iz kriminogenih struktura i  lica iz struktura vlasti. Kada se formira takav ambijent, tada oni normalni građani imaju veći strah od vlasti nego li što imaju strah od kriminalaca jer, od kriminalaca se nekako možete i skloniti ali od vlasti ne možete jer je njena imanentna funkcija da „brine“ o građanima. Vlast se tako i deklariše i ona to radi znatno bučnije ukoliko se u njenim redovima nalaze i oni pojedinci koji imaju spregu sa kriminalom. Upravo je to bezbjednosna slika o Crnoj Gori i u Crnoj Gori.

MONITOR: Upravo je Jovan Vukotić govorio javno o spisku visokih policijskih funkcionera i inspektora koji su na platnom spisku mafije. Nedavno su zbog pokušaja krijumčarenja kokaina na brodu Jadran uhapšeni pripadnici vojske. Da Ii vas to zabrinjava?

 GRAHOVAC: To mora da zabrinjava svakog normalnog, a časnog čovjeka, ali me iznenađuje. Nakon osamostaljenja države, Crna Gora je naslijedila veliki broj visokomoralnih oficira i podoficira, te veliki broj vrhunskih profesionalaca. Ali, partijsko-klanovski odabir većine rukovodećeg kadra u vojsci prouzrokovao je degradaciju cjelokupnog sistema odbrane. Dio časnog starješinskog sastava vojske je veoma zabrinut pa eto razloga da budu zabrinuti i građani Crne Gore.

MONITOR: Premijer Duško Marković ne samo da zbog te afere nije bio javno zabrinut, već je čestitao obavještajno bezbjednosnom direktoratu   Ministarstva odbrane i Upravi policije zbog, kako je rekao ,,sprječavanja krijumčarenja velike količine narkotika”. Nedavno je takođe kazao da su optužnice koje su pale u slučaju Kalić i Šarić u stvari dokaz jakih institucija i nezavisnog sudstva. Dijelite li premijerov stav?

GRAHOVAC: Čak i prosječni  poznavaoci  socijalne psihologije bi zaključili da je to odbrana sebe, a onda i hvalisanje samog sebe. Pomenuta nauka bi opet zaključila da je u pitanju ili nekompetentnost, ili nečista savjest, ili svjesno izbjegavanje odgovornosti, ili sve to zajedno.

Vojska, u kojoj nekakvi bezbjednjaci ili nekakvi obavještajci otkrivaju prestupnike, u stvari i nije vojska. Gdje su tu vojna hijerarhija, vojna subordinacija na 4-5 nivoa, te gdje je tu vojna disciplina o kojoj treba da brinu tih istih 4-5 nivoa komandovanja. Sve ovo govori i o stanju u samoj državi. Kada se sve to dešava u vojsci koja bi trebalo da bude primjerna institucija šta onda očekivati u onim drugim.

MONITOR: U kakvom je stanju Vojska? Upozoravali ste na izmjene zakona, ali i diskriminaciju unutar tog sistema.

GRAHOVAC: Radi očuvanja ličnog digniteta i lične mentalne higijene, ponekad treba izbjeći razmišljanje, a posebno analiziranje nekih događaja, nekih organizacija i nekih institucija.

U vezi vojske Crne Gore iznijeću ocjenu o jednom od najvažnijih državnih dokumenata – o tek usvojenoj Strategiji nacionalne bezbjednosti Crne Gore. To bi trebalo da bude dokument koji predstavlja sublimat briljantnih političkih vizija i briljantnog vojničkog promišljanja, a sve to zajedno zasnovano na potrebi i mogućnostima države. Javnosti bi bilo, koliko zabrinjavajuće toliko i zabavno, da čuje sa kakvom političkom i vojničkom pameti raspolaže Crna Gora. Usvojeni dokument nije ništa drugo nego trapavo plagiranje Strategije jedne druge države, koja ima sasvim drugačiji politički, bezbjednosni, demografski i geografski položaj. Toliko o kompetentnosti i moralu naših ,,vizionara”.

MONITOR: U četvrtak, kad ovaj broj Monitora bude u štampi, očekuje se izricanje presude u slučaju državni udar. Šta možemo očekivati, obzirom da vlast insistira na ovom procesu, a da su lideri Demokratskog fronta najavili da neće mirno pustiti da ih vode u ,,privatne kazamate”, te da bi mogle ,,letjeti glave”?

GRAHOVAC: Dan nakon posljednjih parlamentarnih izbora u intervjuu TV Novi tvrdio sam da se radi o cirkusu u režiji DPS vlasti gdje su lideri DF samo neznaveni i brljivi cirkusanti. Godinama ističem da DF predstavlja vojno krilo DPS, ne po tome što su sastavni dio DPS, nego po tome što DPS nema bolju soldatesku nego što je DF. U DF ima dosta časnih ljudi s kojima se može ponositi svaka normalna država, ali većina lidera DF strastveno voli politiku i vlast, a u iste se ne razumiju. Oni takvi lako mogu izazvati eksces, a što DPS kamarila i priželjkuje jer će dobiti alibi da upotrijebe sva sredstva kako bi zadovoljili svoj nagon za mržnjom.

Naša tužna zbilja se prepoznaje i po tome što je surova istina skoro sve ono što DPS u negativnom kontekstu govori o DF, te da je surova istina skoro sve ono što DF u negativnom kontekstu govori o DPS.

MONITOR: Istim povodom, uoči izricanja presude,  reagovao je i Predsjednik skupštinskog odbora za bezbjednost Obrad Mišo Stanišić, iz redova Demokratske partije socijalista, uz ocjenu da ,,država ima odgovor na sve bezbjednosne izazove”. Kako tumačite tu, ali i izjave lidera Df. Zagrijavanje političke sitiacije? Kome to služi?

GRAHOVAC: Nažalost, mržnja je preovlađujuće stanje građanskog duha u Crnoj Gori. Strastvena politička ljubav i strastvena politička mržnja su generisale mržnju kao preovlađujuće stanje duha. U tom kontekstu treba posmatrati shvatanja i osjećanja pomenutog poslanika. I mnogih drugih i sa njegove desne i sa njegove lijeve strane. Sve ovo, kao duševna i politička hrana služi jedino vladajućoj kamarili.

MONITOR: Eskalaciju nasilja i nacionalne mržnnje, od koje opet profitiraju političke elite, vidjeli smo nedavno na košarkaškim terenima.  Gdje smo danas, skoro dvije decenije od početka ratnih devedesetih?

GRAHOVAC: Nažalost, tu gdje smo bili i ranije jer ratne partije, koje su kroz bratoubilačko krvoproliće opljačkale ono sve što su generacije gradile pet decenija, vladaju i danas. Te iste partije i mnogi isti pojedinci, da bi opstali na vlasti, koriste dobro utrenirane mehanizme zavađanja naroda. Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama, kao i bukači iz prvih redova takozvane AB revolucije. Brajovića i Darmanovića i danas drži zajapurenost tog ,,revolucionarstva”.

DPS godinama označavam kao kriminalnu, zločinačku i neofašističku stranku. Za takvu tvrdnju postoje egzaktni parametri. Od nje treba spašavati ono njeno zdravo tkivo koje je nesvjesno dozvolilo da godinama bude zloupotrebljavano, iako znam da su neki to prihvatali zbog egzistencijalnog opstanka. Zbog toga prema njima treba biti tolerantniji.

MONITOR: Crna Gora jedina nije promijenila vlast u regionu. Dugogodišnji premijer i predsjednik države Milo Đukanović kaže da je to zbog toga što opozicija nije dovoljno dobra. Šta vi kažete?

GRAHOVAC: Monstrum politika je u stanju da uništi sve ono što njoj ne odgovara, pa makar se radilo i o genijalnim izumima. U Crnoj Gori je bilo začetaka političkih stranaka ili partija koje su građani veoma pozitivno cijenili. Svojim stavom Đukanović pokazuje visok stepen ličnog licemjerja jer je DPS monstrum (na čijem čelu je Đukanović) uništio svaku političku alternativu koju bi građani rado prihvatili.

MONITOR: Kako vidite razvoj protesta koji su pokrenuti nakon afere Koverta? Hoće li to smijeniti ovdašnju vlast?

GRAHOVAC: Takozvanim DPS državnim udarom, te samo njima svojstvenim mehanizmima, DPS je zajedno sa svojim političkim trabantima proglasila pobjedu na posljednjim parlamentarnim izborima. I sve to ne bi bilo dovoljno da se u predizbornoj kampanji DF nije bio okomio na ostatak opozicije i to neprimjerenim ruženjem. Takvim svojim postupcima DF je obezbijedio „pobjedu“ DPS.

Do smjene DPS vlasti će ipak doći, ali problem vidim u tome što do te smjene neće doći procesno nego će doći ekscesno. To može biti veoma zabrinjavajuće jer bi tada moglo doći do izražaja ono građansko stanje duha – mržnja. I nagon za osvetom čega se crnogorski mentalitet nikada nije oslobodio.

U tako rizičnoj situaciji će biti potrebni jaki autoriteti koji mogu stati između usijanih glava. Vjerujem da će ih biti.

MONITORPate li  druge ex-Yu države od sličnih problema?

GRAHOVAC: U Sloveniji i od nedavno u Sjevernoj Makedoniji je sasvim drugačija situacija. I one su patile od sličnih problema, dok građani nijesu otjerali u prošlost njihove ratne partije. Nije teško izvesti zaključak da su sve ratne partije na ex-Yu prostoru i kriminalne i zločinačke i neofašističke. Jer da nijesu takve, bar jedna bi uzela političku distancu od vremena kada su i ratovale i krale i druge zavađale.

MONITOR: Šta je sa Srbijom?

GRAHOVAC: U Srbiji se otvorio širok i dubok proces fašizacije i države i naroda. Srbija je pretvorena u Šešeljevo kraljevstvo, dok Vučićeve, Dačićeve i Vulinove političke divizije predstavljaju udarnu snagu tog kraljevstva. Miloševićev SPS, Mirin JUL i Šešeljevi radikali vladali su i 1991, i 1999, a vladaju i danas. Vučić jeste formalno izišao iz radikala, ali radikal nikada neće izaći iz Vučića. Aktuelni vladajući političari čvrsto ostaju na politikama svojih partija iz tog vremena.

MONITORA  BiH?

GRAHOVAC: Činjenica je da su Izetbegović, Dodik i Čović do nedavno sva tri naroda držali u stanju rata i mira. Da bi opstali na vlasti, oni su sada formirali trojni pakt na nivou BiH. Ali po njihovoj potrebi i dalje održavaju međunacionalne tenzije. Banditosi ostaju samo banditosi!

MONITOR: Hrvatska je članica EU i NATO. Je li joj od toga  bolje?

GRAHOVAC: Ponoviću tezu iz mojih davno objavljenih knjiga: „Ustašizacija, endehaizacija, tuđmanizacija, hadezeizacija i danas grabarizacija su fašizacija Hrvatske u kontinuitetu“. Još uvijek ne vidim razlog da postavim drugačiju tezu.

MONITOR: Gdje vidite rješenje za region?

GRAHOVAC: U svim ex-Yu državama imamo klasičan robovlasnički sistem u kojem nema podjele na veleposjednike i robove, nego na one koji imaju vlast i na one koji nemaju vlast. Klasna borba je u osnovi svih podjela i ona će se vrlo brzo vidljivije otvoriti. Nehumane su i ovakve države i ovakva društva.

Bolju budućnost će imati oni narodi i one ex-Yu države koje budu počele graditi socijalizam jugoslovenskog tipa, ali sa drugačijim dizajnom političkih sloboda. Naravno, gdje će se poštovati ljudska i građanska prava prema proklamovanim evropskim vrijednostima, te poštovanjem antifašizma kao temeljne evropske vrijednosti.

Jugoregija, kao okosnica Balkanske regije, u budućnosti će biti najjači štit u odbrani Evrope.

MONITOR: Zbog čega se onda ne ide tim putem?

GRAHOVAC: Još uvijek to ne dozvoljavaju ratne partije, ali siguran sam, uskoro će one otići na smetlište istorije. Pojedinci i pod strogu kaznu, jer je razbijanje Jugoslavije najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. A za zločin se kad-tad mora odgovarati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo