Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Prazninom dan ispunih

Objavljeno prije

na

Da na jastuku čeka spisak riječi korištenih u snovima, i samo te riječi tokom dana smiješ da upotrebiš u rečenici, pazili bismo šta pričamo, llepše bi sanjali, a tišina bi bila zvonka. Nekako, nadomak životu kakav treba da bude

 

Zdravo svima! Sunce boji jutro kao slikar platno dok simfonija cvrkuta ptica… šalim se, kafa je jedina reč koja odzvanja jutrom. Kaže se: „Zdravo” da se zada ton razgovoru, da se bolestima začepe usta. Na pitanje: „Zdravo, kako si?”, nema smisla odgovarati opisom gde te sve boli. Izaberem onaj najtiši ćošak u sobi, rukama obgrlim kolena i dušu vežem najčvršćom alkom. Da ne skita ciganka! Treba početi smrću, prebrinuti je u startu, da nam ne gura posle klipove u točkove. Sećam se kada me je majka zvala da očistim pšenicu. „Nema puno“, kaže, a meni se činilo da je na stolu pšenice, kao da je svaka vojvođanska njiva donirala džak. Bacila sam rukavicu u lice ovom danu. Uvod u sačekušu svih izazova koji su me napali. Najbolje misli su ostale ispod tuša. Nezavisne misli traže otcepljenje od normalnog toka razmišljanja. A lepe su i zavodljive, šteta da im ne učinim po volji…

Nekada život stane u priču, nekada u nečije oči, a nekada život samo stane. Toliko sam smanjila krug prijatelja da više nije ni krug nego tačka. Јa sam od onih što u punom autobusu kaže: „Verovatno se svi pitate zašto smo se danas okupili ovde u ovolikom broju…“ I juče su se okupljali na nekom saboru, da ne kažem kakvom… svi ti osuđujući pogledi ogrezlih vernika, Bog na reveru,“bogobojažljivi“ govor pun prekora i pretnji, nevidljivi oreol – bumerang nad glavom, itd. Sve što je u početku bog, prođe kroz crkvu, razgalami se na verskim tribinama i na kraju se pretvori u Dveri, pa zvecka oružjem u visokoj frekvenciji. .

Da pribeležim da mi je, jedno od petoro moje dece, umalo ne rekoh OVAJ (OVAJ – Staro srpsko ime za oca/sina u razgovoru sa majkom/ženom, a tradicionalno nastalo od reči: konj, magarac, baksuz ili neradnik.), u 13.52 kazalo da sam SMOR. Htela sam da mu repliciram sa: „Mama ti SMOR, znaš!“, al’ da mu ne potvrđujem izjavu, otišla sam u drugu sobu. I tresnula vratima. Opet sam upala u “vrzino kolo“. Aj’ što sam upala, no što sad vrtim i maramicu. Kad te rođeno dete superiorno nadigra u verbalnom nadgornjavanju, onda znaš da više ne smeš ni da pokušaš sa “zato što ja tako kažem” Eto, ako ne znate da l’ vas boli glava ili leđa, popijte brufen pa šta prestane, to nije glava!

I kako ne zavoleti reč OSOKOLITI, kad u svom sunovratu soko dostiže brzinu od 300km/h, tražeći hranu i braneći gnezdo od opasnosti. Da na jastuku čeka spisak reči korištenih u snovima, i samo te reči tokom dana smeš da upotrebiš u rečenici, pazili bismo šta pričamo, lepše bi sanjali, a tišina bi bila zvonka. Nekako, nadomak životu kakav treba da bude.

 

P.S. „Kvalitetna hidracija dovodi do lakšeg postizanja orgazama.“ Više tečnosti, teta Nada Macura ne priča badava.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Pronađen izgubljeni slučaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave

 

 

Meditacija pred monitorom na kome se smenjuje, bog zna koja po redu, epizoda neke serije: Ne volim da se budim. Dobro bi bilo kada bih mogla da izbegnem trenutak buđenja, da počnem dan in medias res, bez celog trenutka ponovnog shvatanja sebe i sveta oko sebe, i pitanja bez odgovora koji čin buđenja nosi sa sobom.

Jutros sam se setila nastavnika likovnog, mažući pavlaku na hleb, praveći sendviče sinu za posao, kako je sa podsmehom gledao moju tehniku slikanja, koja i jeste bila vredna podsmeha, isto tako je bilo i kada je čuo da pišem poeziju. Sada kada bi me video kako pravim sendviče ne bi se smejao. Danas znam da ga je cilj poklopio, kao muvu čaša, i ograđen zadatkom je gledao svet kroz usko staklo.

Jutrom dok su senke dugačke, gimnastike radi, očima se rastrčim po živopisnim krajolicima koji promiču pored kola i sve bi bilo čarolija da se ne dešavaju sve brojnija spoticanja pogleda o užasna krajputaška “drop&run“ smetlišta. Zašto to radimo, dođavola?! Volim putovanja, ali ne moderna, šablonizirana… Volim da vršljam tamo gde ne idu svi, da otkrivam bez predznanja, improvizujem do dramatičnih granica, da ostanem zatečena, raspamećena prizorima i situacijama, ne mora biti grandiozno – samo autentično, jer to je onaj pravi začin.

Munjevito se prebacujem na neka suštinska pitanja, tipa da li je za radost potrebno malo? Malo sreće, malo skoknuti do Pivnice Irish pub u Rumi, malo rakije, malo opreme za povezati. I mnogo talenta velike Todore Stojinović. Nekako mi je ranije sve bilo moćnije i lepše, i gradovi, i putovanja, i izlasci, i razgovori, i ljudi, i sve je bilo snažnije. Uprkos ovoj činjenici, trenutno uživam, jer zavodljivo mi je koliko me je očarala atmosfera koju je Toda donela. Radujmo se pomalo, dok još imamo kome i čime. Potrebno nam je više nego što mislimo.

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave.

Kada osetimo trenutak sreće, odvojimo i trenutak da registrujemo i osvestimo kontekst u kojem smo je osetili, ne izostavljajući ni sitnice. Tako taj osećaj dublje pohranjujemo u nervni sistem i jačamo obrasce koji podržavaju naše blagostanje. Ljudi su počeli odavno da se oduševljavaju kada nalete na nekog normalnog, ako si ljubazan, fin, kulturan, zabavan, kao da si sa druge planete došao i to je mnogo tužno. Zato ja opipavam, pa šta me ubode, nek otrči po prvu pomoć.

Obrazi mi anatomski sedaju u dlanove, čelo zatražilo ruku više da odškrinem vrata u glavi, prozračim stare misli i napravim mesta za kvalitetnu tišinu.

P.S. Nemam ja ništa s tim, a ni bez toga.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Puž pauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tu i tamo pobjegnem sebi i zahvalno shvatim da sam još tu i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih vještina

 

 

Sviće. Kafa je spremna. Osmeh tražim po kući, ali verujem da će se pojaviti nakon druge šolje. Prija mi ravnodušnost prema stvarima za koje sam nekad mislila da su mi neophodne. Kao neko ko se sasvim prijatno oseća u društvu sa samim sobom, moram da priznam da mi ipak malo ide na živce to veličanje samoće i nazovi slobode, po svaku cenu. Slobodan možeš da budeš i sa nekim, a zarobljen i sa samim sobom. To je pitanje duha, stava i integriteta, a ne društva.

U mom selu, negde na centru, postoji birtijica i volim da popijem kafu u njoj, tu i tamo. Još se nije dogodilo da me ista osoba dva puta posluži. Razmišljam, možda tu radi ko god želi, svi. Ne bi me čudilo da za koji mesec i ja počnem da poslužujem zbunjene goste.

Mozak mi ovih nekoliko dana uopšte nije radio. Apsolutno odbijanje bilo kakvog organizovanja, razumevanja, a komunikacija spala na sramotno niske grane. Emocije nekako šiljaste, žuljave. Ali, ovaj čas kao da sam se polila hladnom vodom. Stariju ženu, za susednim stolom, zove, rekla bih, najbolja drugarica da joj kaže kako misli da joj se negde na telu uhvatio krpelj, ali ne vidi dobro da li je baš krpelj ili nešto drugo, i onda su zajedničkim snagama zaključile da jeste i izvadile ga preko telefona. Ne želim da menjam svet, iskustvo me naučilo da se ovde loše menja samo gorim. Tu i tamo pobegnem sebi i zahvalno shvatim da sam još tu i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština.

Sposobnost da, bez griže savesti i potrebe da bacam svoje vreme i energiju, odlučno propustim priliku za saradnju ili uslugu… Možda najbolja stvar koju sam uspela da steknem ove godine. I znam da će zatvoriti “potencijalno otvorena vrata“. Ali znate šta? Dosta mi je potencijalno otvorenih vrata. Ili bilo čega drugog te prirode u životu. Trenutno sam ljubomorna samo na komšinicu Marinku (4) koja na pitanje: „Kuda ćeš sa tim rančićem na leđima?“, kaže: „Idem da hranim guske!“

Želim da potrošim preostalo vreme na one koje volim i ono što volim, ne šteteći nikome i pomažući koliko mogu. I to bi bilo to od mene, nije mnogo, ali bolje ne znam. Što bi rekao čika Duško Radović: „Obećajte sebi da se danas nećete nervirati, bez obzira na to šta vam se dogodi. Pa tek ako vam se baš ništa ne dogodi, možete se zbog toga večeras malo iznervirati.“.

P.S. Da sam samo znala da je ovako lako i lepo biti srećan, odavno bih se prepustila.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Izraz u slučaju opasnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Buvljak. Mjesto gde se svakog vikenda prepliću sudbine starih stvari, zaboravljenih uspomena i ponekog skrivenog blaga

 

Tog se junskog dana, dvadeset osmog, Sunce žestoko usijalo u očiglednoj nameri da sprži svet ispod sebe. Leto tek što je rođeno, a već je podivljalo. Ako ne morate, ne izlazite napolje između svitanja i sumraka.

Krenula sam na Najlon pijacu, takozvani buvljak u Novom sadu. Već kod prvih prodavačica primetila sam da mlade žene rade pored starijih verzija sebe. Uče kako se govori, hoda, oblači i misli. Ne moraju da razmišljaju o budućnosti, da brinu o njoj, u neposrednoj im je blizini, već je žive. U introvertnoj prirodi su civilizacije i sistemi koji previru i prožimaju, u kojima plivaš nekad kao ajkula, nekad kao zlatna ribica, a nekad si, prosto, morski krastavac. Taj sadržaj je toliko složen, da zaboraviš da kažeš ljudima da uopšte postoji, a i da kažeš, ko bi to razumeo? Zato ćutiš.

Nedelja je. Jutro. Buvljak. Mesto gde se svakog vikenda prepliću sudbine starih stvari, zaboravljenih uspomena i ponekog skrivenog blaga. Na podu, na prljavom ćebetu nabacane knjige. Među njima ugledah i jednu svoju. I da je u pitanju samo jedan primerak, pa i da razumem. Ali ne. Sedam potpuno novih, netaknutih primeraka. Kažu da postaješ pravi, profesionalni pisac tek onda kad na buvljaku otkupiš primerke sopstvene knjige, a knjige, baš kao i ljudi, imaju svoje čudesne, neispisane puteve. Dok mi odavno više i ne mislimo na njih, one negde strpljivo čekaju svoje vreme. Kao da su punih petnaest godina knjige prespavale u tišini nekog zaboravljenog magacina, čekajući baš ovaj vikend da ponovo ugledaju svetlost dana. Ko zna gde su sve bile, kroz čije su ruke prošle i kakvim su putevima stigle do buvljaka. Pomislila sam da svaka napisana reč, očigledno, ima svoju sudbinu. Nekada put do čitalaca počinje u knjižari, a nekad se, posle mnogo godina, nastavlja na mestu gde ga niko ne očekuje.

Ovih sedam primeraka danas me je podsetilo na jednu lepu istinu, da knjiga ima svoj život nezavisan od njenog pisca. A ponekad, posle mnogo godina, vrati se da vas podseti na čoveka koji ste bili kada ste je pisali. Na Najlon pijaci danas sam, pomalo neočekivano, srela jednu svoju mlađu sebe.

Svaka dobra stvar koja se desila, došla je nakon što se celim srcem uletelo u nju. Taj detalj se kasnije zaboravi.

P.S. Toliko puta sam prešla preko svega… I konačno sam uspela! Sve je sravnjeno sa zemljom!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo