Povežite se sa nama

MONITORING

PRESUDA ZA ,,DRŽAVNI UDAR”: Ubistvo prava na svirep i podmukao način

Objavljeno prije

7 godina

na

Zamislite da Andrija Mandić na nekom skupu izgovori: ,,Neka znaju da je stasala crnogorska mladost da zaštiti biće Crne Gore”. Eto ponovljenog terorizma zbog kojeg bi išao pravo u zatvor. To što bi se branio da je samo citirao predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića iz predizborne kampanje 2016. ništa ne bi značilo

 

Čak i ako ne postoji ni udaljena sumnja da ste ikada prošli pored pravnog fakulteta, opet će vam biti kristalno jasno: ne može da valja presuda u kojoj se zasigurno ne znaju ni imena nekih od glavnih učesnika u procesu. Je li prvoosumnjičeni Šišmakov ili Širokov, da li je svjedok saradnik Aleksandar ili Saša – dva banalna pitanja koja ,,suđenje vijeka” lagano pretvaraju u kompletno zastiđe.

Kad sud u jednom procesu osudi 13 ljudi na ukupno 69 godina i sedam mjeseci zatvora, bio bi red, kad se slegnu prvi utisci, razmotriti datu pravnu situaciju. U slučaju državni udar to je gotovo neizvodljivo, prosto zato što, osim puke forme, u čitavom procesu ima dramatično malo prava.

Sjeo glavni specijalni tužilac i razmišljao. Kakve su mu misli – sjetimo se Montezume, Pontija Pilata i Crvenih Kmera – takva mu je optužnica. Godinicu i po pretresalo je Vijeće Višeg suda na čelu sa sudijom Suzanom Mugošom čitavu stvar i presudilo kako je presudilo. Da je pravde, Katnić bi mogao da tuži Mugošu za kršenje autorskih prava jer je presuda u ogromnom dijelu pepisana optužnica, a ni jednom ni drugom tekstu se ne može osporiti izvjesna literarna vrijednost. Recimo, kad vojvoda Paja na Mokroj gori, pukom srećom, srijeće Fadilja i upita ga za 50 kalašnjikovah. Žanr – fikcija.

Advokat Dragan Šoć kaže da dokazi koji su izvedeni ne podržavaju optužnicu ni u pogledu krivice ni u pogledu odgovornosti optuženih.

,,Pravo proizilazi iz činjenica. Kaže se – daj mi činjenice, daću ti pravo. Ako hoćeš nekoga da optužiš moraš raspolagati činjenicama”, objašnjava Šoć.

,,Sve se zasniva”, kaže Šoć, ,,na svjedočenju svjedoka saradnika Saše Sinđelića koji je nepouzdan i ne može mu se vjerovati. Inače je u pravu poznato da su svjedoci najnepouzdanije dokazno stedstvo. Treba zaista da imaju ogroman kredibilitet da bi im se poklonila vjera. Priča svjedoka po pravilu mora biti potkrijepljena dokazima da bi bila uvjerljiva”.

On podsjeća da je pretpostavka nevinosti uredno upisana u Ustav Crne Gore i da okrivljeni nije obavezan da dokazuje svoju nevinost.

,,Sumnju u pogledu krivice sud je obavezan da tumači u korist okrivljenog”, piše u trećem stavu člana 35 Ustava Crne Gore. Od toga u presudi za državni udar, nema ni traga.

U presudi je, na primjer, potpuno prihvaćen dio priče iz optužnice koji govori o putovanjima Milana Kneževića, jednog od lidera DF-a u Moskvu, gdje je imao političke sastanke, ali je, navodno, u pauzama mogao da se sretne ko zna s kim jer je imao dovoljno vremena. Fakat da je neko imao vremena i da tužilac sumnja da je tada nešto uradio sud nije mogao da tumači u korist optužbe. Naprotiv. Ne mora se čitati Ustav, da krivica mora biti dokazana ,,izvan razumne sumnje” zna svako ko je odgledao više od tri holivudska sudska trilera.

Šoć primjećuje i da je sutkinja  Mugoša kao jedan od dokaza krivice uzela političke govore čelnika Fronta. ,,Ja bih je pitao na osnovu kojeg standarda je ustanovila da ti govori nijesu bili  uobičajeni, nego ih je protumačila kao poziv na krivično djelo. Komandosi na Zlatiboru, za koje je Srbija zvanično rekla da ih nije bilo, kozaci, 500 četnika u Crnoj Gori – što ih ne pohapsiše –  sudija je poklonila vjeru takvim stvarima.”

Dragan Šoč napominje da je izdvojio samo nekoliko primjera kao ilustraciju stava da optužnica nije dokazana. Pretpostavlja da će u žalbi branilaca sve biti detaljno nabrojano.

Na pitanje koji su glavni elementi na kojima će se zasnivati žalba na presudu u predmetu državni udar, advokat Miroje Jovanović, branilac Andrije Mandića, Mihaila Čađenovića i Branke Milić, za Monitor kaže da Viši sud u Podgorici najprije treba da dostavi „presudu“ u pisanom obliku sa detaljnim obrazloženjem. ,,Sudeći po onome što je gospođa Mugoša čitala 9. maja prilikom donošenja te ‘presude’, najprije ćemo se zapitati da li smo mi advokati i cijela javnost pratili isto suđenje kao i ona. Ovo zbog toga što je Mugoša pročitala nešto što nema nikakve veze sa onim što se dešavalo u sudnici. Tome je svjedok cijela javnost, kako domaća tako i međunarodna. Dio žalbe je već napisao američki državni sekretar Majk Pompeo, kada je javno povukao pohvalu toj sramotnoj odluci, time šaljući vrlo jasnu poruku da je svima, pa čak i američkim vlastima, jasno da se radi o politički motivisanom i montiranom procesu”.

Jovanović kaže da su branioci u toku postupka sve vrijeme pokušavali da tok procesa vrate u pravni okvir, ali da je to bilo nemoguće jer je, na primjer, tužilac Katnić cijepao službena dokumenta MUP-a Srbije, a gospođa Mugoša odbijala svaku mogućnost da se izvedu ključni dokazi. ,,Naprosto, kada imate sudije koje su obični portparoli režima, bez trunke znanja i hrabrosti, uz snažan javan politički pritisak Đukanovića i njegove klike, onda nam preostaje samo da stvari nazovemo pravim imenom i spram toga se ravnamo. To ne umanjuje naš advokatski manevarski prostor da pred drugim instancama, domaćim i međunarodnim, kroz pravne procedure vrlo jasno pokažemo kakva se lakrdija dogodila u crnogorskom pravosuđu”.

Jednom pravednom opcijom Jovanović smatra potpunu demontažu farse zvane državni udar, i utvrđivanje pune krivične odgovornosti onih koji su montažu zvanu ‘državni udar’ osmislili i realizovali”.

,,Uostalom, i najčuveniji britanski krivični advokat Stiven Kej je u uticajnom listu Indipendent jasno ukazao da bi trebalo formirati komisiju nezavisnu od crnogorskih vlasti koja bi trebala da ispita šta se zaista dogodilo. Toliko o stavu međunarodne pravničke struke o ovoj montaži i farsi. Kolega iz Engleske je naprosto potvrdio našu početnu tezu da je ovdje sve politički dirigovano, i da se istina može utvrditi samo što dalje od domašaja Đukanovićevih poslušnika u sudijskim odorama. Dakle, što ljudi koji budu ispitivali ovu stvar budu dalje od porodice Đukanović i njihovog uticaja, to ćemo doći bliže istini i konačnom poništenju ove klasične političke montaže”, kaže Miroje Jovanović.

Jedna od veoma zanimljivih političkih činjenica proisteklih iz presude za ‘državni udar’ je brižljivo izmjerena kazna od pet godina zatvora za lidere Demokratskog fronta Andriju Mandića i Milana Kneževića. Osuđenima na toliku kaznu može, a ne mora biti određen pritvor. Sutkinja Mugoša nije izrekla mjeru pritvora, ali na zahtjev tužioca, može da je izrekne u svakom trenutu ako se utvrdi da postoji opasnost od bjekstva ili opasnost da krivično djelo bude ponovljeno.

Smije li Demokratski front da organizuje bilo kakav skup dok njegovim prvacima prijete da ih odvedu u zatvor jer pokušavaju da ponove krivično djelo. Uz dokazni postupak kakav je viđen na ovom suđenju, sve može biti dokazano.

Zamislite da Andrija Mandić izgovori: ,,Neka znaju da je stasala crnogorska mladost da zaštiti biće Crne Gore”. Ups. Eto terorizma. Četnički podmladak, kozaci u punoj snazi, specijalno trenirani mlađani komandosi – samo su dio onoga što bi specijalni Katnić mogao da uobliči u zahtjev za određivanje pritvora. Morača ne bi Mandića oprala, to što bi se branio da je samo citirao predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića iz predizborne kampanje 2016. ništa ne bi značilo.

Monitorovi izvori procjenjuju da bi se moglo očekivati da se na Apelacionom sudu presuda ublaži. Kažu da sudije u tom sudu nijesu jednake ovima u Višem. Ta stvar je na tankom i dugačkom štapu.

Malo ko je očekivao i da će prvostepena presuda biti kakva je.

Vjerovatnije je, izgleda, dodatno zaoštravanje. Režim sa ogromnim pukotinama koristiće sva raspoloživa sredstva kako bi se održao sastavljenim. Nikola Martinović, advokat blizak vlasti, ocijenio je gostujući na javnom servisu, da je  ovaj postupak izazvao promjene i u držanju institucija. ,,Najvažnija promjena je ta da je crnogorska država tolerisala mnogo toga i da je došlo vrijeme da ne može da se toleriše sve i svašta”, zaključio je Martinović.

Nema potrebe da Martinović ili bilo ko iz vlasti precizira šta je to ,,Sve i svašta”. ,,Svašta” je sve što smeta vlasti i ,,tolerancije” više neće biti.

Imanentna svojstva batine su da je iz raja izašla i da ima dva kraja. Nešto od toga nam ne gine.

 

Direktan prenos bruke

 

Prema ocjeni više Monitorovih sagovornika vlast je napravila lošu procjenu kad je odlučila da suđenje bude javno prenošeno. Kao na dlanu se vidjelo neznanje i arogancija sudske vlasti, ali, prije svega, neuvjerljivost svjedoka saradnika i sudskih vještaka, osobito onoga s telefonima.

Na dugoj strani, svjedoci saradnici učinili su da  proces postane smiješan, pa su ljudi po inerciji čitavu stvar počeli da doživljavaju previše neozbiljno. Svjedočenja Sinđelića i Paje Velimirovića prerasla su u viceve, izgledalo je nevjerovatno da će ono što on govori postati dokaz na osnovu kojeg neko treba da bude u zatvoru. Oni što su, na primjer, slušali Milana Kneževića, ali ne i vojvodu Paju, vjeruju da je Knežević karikirao. A nije.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

AGROBUDŽET ZA 2026.: Bolje biti neće

Objavljeno prije

2 dana

na

17 Aprila, 2026

Objavio:

Proizvođači hrane smatraju da je ovogodišnji agrobudžet “evropski” i “razvojni” samo po formi. Po sadržaju, kažu, on je socijalni. Obećava preživljavanje, a ne garantuje ništa. Osim da boljitka za poljoprivrednike i poljoprivredu neće biti još neko vrijeme

 

 

Uz uobičajeno kašnjenje, Vlada je, početkom aprila, usvojila Uredbu o uslovima, načinu i dinamici sprovođenja mjera agrarne politike za ovu godinu. Takozvani agrobudžet za 2026. teži  77,3 miliona eura. To je nepunih 250 hiljada više nego prošle godine. Kontinuitet.

Dosljednost se potvrđuje i na popisu aktivnosti koje se finansiraju tim novcem: podrška opštim servisima u poljoprivredi, socijalni transferi seoskom stanovništvu, tehnička i administrativna podrška, institucionalni razvoj, ribarstvo, program fitosanitarnih mjera, program bezbjednosti hrane i program obaveznih mjera zdravstvene zaštite životinja.

Agrobudžet, dakle, ostaje skup mjera i programa koje možemo podijeliti u tri veće cjeline. Od njih se samo jedna odnosi na direktna izdvajanja za podsticanje proizvodnje i preradu hrane.

Značajan dio agrobudžeta, oko 13 miliona, odlazi za staračke naknade osobama starijim od 60 (žene), odnosno 65 godina (muškarci), koje žive na selu, bave se poljoprivredom i nijesu ostvarili pravo na penziju. Iako je, očigledno, u pitanju mjera iz oblasti socijalne politike, ona je odavno mjesto pronašla u agrobudžetu. Uglavnom da bi on izgledao izdašniji. Mada, iz perspektive Vlade, nije zanemarljiva ni činjenica da se, u toj formi, staračke naknade ne moraju isplaćivati sa mjesečnim kontinuitetom kojim se, uglavnom, izmiruju druga socijalna davanja.

Niko razuman nije protiv isplate staračkih naknada. Te  naknade treba povećati, pošto sada iznose 315 eura, 70 odsto minimalne penzije. Posebno u situaciji kada nam sela odumiru, pa ih svim mogućim podsticajima treba održati u životu. Makar se ministar Joković šalio, ili nije, kako on mlade ljude pokušava ubijediti da se život na selu i bavljenje poljoprivredom – ne isplate.

Dalje, dio sredstava iz agrobudžeta ide državnim institucijama ili na troškove administracije, kroz stavke tipa:  kontrola hrane, veterinarske mjere, usklađivanje sa evropskim pravilima, jačanje institucija… Tako se potroši još tri do pet, a možda i svih deset miliona, ako računamo novac koji ode kroz djelove raznih projekata u kojima se govori o jačanju konkurentnosti, razvoju ruralnih područja, dostizanju EU standarda. Ukratko, novcem iz agrobudžeta država gradi aparat koji treba da upravlja poljoprivredom. Problem je što taj aparat postaje sve razvijeniji, dok proizvodnja hrane trpi zbog nedostatka pravih podsticaja.

“Ostatak” ide kao direktna podrška proizvođačima i prerađivačima hrane. Upravo iz tih podataka možemo iščitati kako ovogodišnji agrbudžet baš i nije rutinski nastavak vladine agrarne politike.

Počnimo od finansiranja. Od pomenutih 77,3 miliona namijenjenih ovogodišnjem agrobudžetu, iz državne kase stići će manje od polovine – oko 35,9 miliona. To je približno 20 miliona manje od onoga što je država, koliko prošle godine, izdvojila za istu namjenu. Ostatak novca biće obezbijeđen iz EU fondova (18,6 miliona), donacija (11,6 miliona) i kredita (11 miliona).

Ovogodišnji agrobudžet trebao je biti pripremljen i usvojen tako da zainteresovanima pokaže kako je Vlada svjesna trendova i konkretnih događaja koji utiču na sposobnost ovdašnjih poljoprivrednika i farmera da opstanu u svom poslu. Obezbjeđujući državi i njenim građanima, koliku –toliku, sigurnost da neće ostati gladni u kriznim situacijama, kakve su bile pandemija korona virusa ili napad Rusije na Ukrajinu.

Ministarstvo poljoprivrede kojim upravlja Vladimir Joković pripremilo je, a Vlada Milojka Spajića usvojila, agrobudžet iz koga se ne može vidjeti da su izvršne vlasti registrovale, a kamo li analizirale, konačne rezultate popisa poljoprivrede iz 2024, koje je Monstat objavio sredinom prošle godine.

Ti podaci su pokazali da je između dva popisa (prethodni je rađen 2010.) u Crnoj Gori za trećinu opao broj poljoprivrednih gazdinstava, da se značajno smanjio broj goveda i ovaca (od 15 do skoro 30 odsto), dok je prosječna starost nosioca gazdinstva između dva popisa porasla za dvije godine. Na jednu od direktnih posljedica tih promjena ukazali su, takođe, podaci Monstata prema kojima je uvoz hrane u Crnu Goru prošle godine prebacio vrijednost od milijardu eura. U odnosu na 500 miliona uvoza iz 2021. Ili 750 miliona iz 2023. godine u kojoj je formirna aktuelna Vlada. Dok su domaći proizvođači i prerađivači, mjereno novčanom vrijednošću proizvoda, isporučili između trećine i četvrtine  hrane iskorišćene u Crnoj Gori.

U agrobudžetu ne prepoznajemo ni refleksiju na višemjesečne proteste proizvođača hrane koji su od vlade tražili, u najkraćem, da izdvajanja za poljoprivredu poveća na pet odsto godišnjeg budžeta. Proizvođači su znali da se to neće desiti  odjednom, ali su se nadali osjetnijem rastu agrobudžeta. Uostalom, i ministar Joković je najavljivao da bi on mogao dobaciti do 100 miliona.

Kad ono, izdvajanja iz državne kase smanjena su sa 1,65 na 0,9 odsto godišnjeg budžeta: “Sve države u regionu povećavaju agrobudžete, pa je Srbija, koja je prošle godine odvajala pet odsto, ove godine povećala na sedam odsto. Makedonija je izdvajanja za poljoprivredu sa pet podigla na šest odsto budžeta, Bosna i Hercegovina sa 1,5 na 3,5 odsto. Jedino je Crna Gora smanjila taj procenat”, požalio se medijima Vučko Pešić iz Unije stočara sjevera.

Iako je Vlada ovogodišnji agrobudžet usvojila nakon što je rat na Bliskom istoku i njime izazvana dolazeća kriza snabdijevanja (gorivom, đubrivom, hranom…) postala svjetska tema broj 1, u njemu i dalje nema riječi o potrebi da se poljoprivrednici oslobode plaćanja makar dijela akcize na gorivo. Bez te mjere njihova proizvodnja je, prethodnih godina, bila nekonkurentna, a sada bi mogla postati i finansijski neodrživa.

Koliko smo čuli iz Vlade, Ministarstvo poljoprivrede taj je problem prebacilo u nadležnost Ministarstva finansija. A njima se baš ne žuri da se odreknu garantovanog prihoda. Makar se, jednog dana, pokazalo da poljopivredni proizvođači kroz plaćene akcize u državnu kasu ubace više novca nego što iz nje dobiju kroz direktne subvencije.

Valja predočiti i podatak da su, u poređenju sa prošlom godinom, najavljene subvencije za proizvodnju i pružanje usluga u poljoprivredi manje za oko pet miliona eura! Eto tako Spajićeva Vlada ide u susret najavljenoj krizi.

Prije nego neko kaže kako se naše izvršne vlasti, za razliku od okruženja, drže EU standarda, evo zanimljive računice. Statistički podaci koji se tiču EU i njene poljoprivredne proizvodnje pokazuju da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija ekonomijama zemalja članica EU vraća tri puta više.

Naš ministar poljoprivrede iznio je procjenu da nam poljoprivreda donosi preko 600 miliona godišnje. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz izdvajanja iz agrobudžeta, računajući subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa 12 centi (šest ako ne računamo strane donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili od osam do 15 puta manje od EU prosjeka.

Slika nije bolja ni kada se uporedimo sa regionom. U Srbiji, većina novca namijenjenog poljoprivredi ide direktno u proizvodnju: po hektaru, po grlu, kroz investicije. U Hrvatskoj, evropski fondovi finansiraju fabrike, preradu, logistiku, gradeći lanac od njive do trpeze.

U Crnoj Gori, taj lanac se prekida još na njivi. Odnosno na livadi, ako pitate pesimiste. A u tu kategoriju spade većina ovdašnjih proizvođača hrane.

Po njihovom sudu, ovogodišnji agrobudžet je “evropski” i “razvojni” samo po formi. Po sadržaju, on je socijalni. Obećava preživljavanje a ne garantuje ništa. Osim da boljitka za poljoprivrednike i poljoprivredu neće biti još neko vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ CARINE: KONTINUITET DEVASTACIJE BOKE KOTORSKE: Čedo Popović, miljenik svih vlasti

Objavljeno prije

2 dana

na

17 Aprila, 2026

Objavio:

Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović sklonio je sa posla inspektore koji su asistirali policiji i tužilaštvu u akciji zabrane gradnje hotela Carina u Baošićima. Preventivno, tvrde naši izvori, pošto ima „win-win“ rješenje: Popović će za nelegalnu gradnju platiti koji milion i hotel može da radi

 

 

Prema pouzdanim izvorima Monitora ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović sklonio je sa posla inspektore koji su asistirali policiji i tužilaštvu u akciji zabrane gradnje hotela Carina u Baošićima. Tada je, krajem marta, i uhapšen vlasnik Carina Čedomir Popović.

Popović je od 2013. godine, kada je počeo da gradi hotele diljem Boke kotorske, po istom principu kao sada u Baošićima, širio plaže i nasipao more. I, baš kao u Bašićima, nije se baš ko pijan plota držao zakonskih procedura.

Tokom gradnje hotela Delfin u Bijeloj, 2015. godine, zbog ogromnih iskopa zemlje koji su bačeni u more, iz JP Morsko dobro su nekoliko puta podnosili prijave, ali bez rezultata. ,,Ovo može da radi samo neko koga štite državni organi. Za ovakve rabote obični smrtnici dobiju krivičnu prijavu, zato nas interesuje hoće li državno tužilaštvo reagovati u ovom slučaju”, upozoravali su iz NVO Južni Jadran prije deset godina.

A da dio državnih organa i danas kao i tada štiti investitore poput Popovića, osim uklanjanja sa posla inspektora koji su izdejstvovali zabranu dalje granje hotela u Baošićima, svjedoči i nedavni nastup ministra Radunovića na nacionalnom javnom servisu.

Ministar je optužio medije i nevladine organizacije da dižu hajku a da to nije baš sve tako kako oni predstavljaju. ,,Koliko god smo nezadovoljni veličinom plaže ili hotela koji se baš ne uklapa u abijent Baošića, nije baš da je sve to neutemeljeno… Možemo da pričamo da li je lijepo ili nije lijepo, ali je urađeno po zakonu”, kazao je ministar.

Radunović je, potom, skinuo odgovornost sa svog Ministarstva za plažu koja je proširena 35 metara u more, jer je dozvolu za nju izdala opština Herceg Novi. Uz, kako je napomenuo, saglasnost Ministarstva izdatu u vrijeme dok je na njegovom čelu bila Ana Novaković-Đurović.

Ministar je priznao da je Popović prekoračio Urbanističko tehničke uslove za gradnju koje je dobio 2019. godine, sa dvije podzemne garaže. Ali ni to nije strašno, pošto Radunović ima rješenje.

,,Uputili smo ga na legalizaciju. Jeste da to košta, ali je Popović krenuo u izgradnju po starom PUP-u po kojem nije imao pravo na ta dva sprata i treba da plati“, objašnjavao je ministar prostornog planiranja gledaocima javnog servisa. „To je ozbiljan iznos sa sedam cifata koji treba da plati. On je podnio zahtjev Upravi za legalizaciju koja se bavi samo hotelima i većim objektima. Uprava je primila zahtjev, ali zbog donošenja novog zakona o zaštiti Kotora na neko vrijeme je suspendovano rješavanje tih predmeta. Obavijestila je inspekciju da je pokrenut proces legalizacije i da su se samim tim stekli uslovi za obustavu postupka koji sprovodi inspektor.”

Jasno, efikasno i svi zadovoljni. Ministar je, valjda preventivno, obustavio i rad samih inspektora, da ne bi bilo kakvih nedoumica oko njihovog daljeg postupanja na gradilištu u Baošićima.

Na pitanje kako to da je hotel u Baošićima praktično završen iako je Urbanističko- građevinska inspekcija još u oktobru 2024. donijela rješenje o zabrani gradnje na više parcela na kojima se prostiru objekti hotela, ministar nije odgovorio.

Umjesto toga, požalio se na ,,nadljudsku borbu“ sa problemima koji su, kaže, „uglavnom“ naslijeđeni. „Sa malo ljudi radićemo najbolje što se može a nećemo se vratiti u kolotečinu od prije 2020. godine”, kazao je Radunović i progovorio o opstrukcijama.

,,Inspektori su samostalni, i odgovaraju pred zakonom, na njih nema pritisaka a najveći pritisci koji se dešavaju su od strane policije i tužilaštva. Obaviješten sam da je vršen ozbiljan pritisak na jednu inspektorku da kaže da li će da donese rješenje o rušenju, iako se za to nijesu stekli uslovi. Ona je u stanju potrešenosti i imao sam razgovore sa njenim pretpostavljenim na tu temu. Rekao sam policijski pritisak, u Đenovićima ili Kumboru, Carine su informisale policiju da je neko povrijedio pečat. I pored uvida da radovi nijesu vršeni, policajac koji je bio na vezi sa tužiocem je prenio pitanje hoćete li da izdate rješenje za rušenje? Ovdje se stvara atmosfera koja je neprijatna i ljudima u mojem ministarstvu. Ne znam o čemu se radi, da li će neko na osnovu jednog slučaja da se obračuna sa svim što se radilo u Crnoj Gori”, kazao je Radunović.

Radunović je u slučaju Carine itekako vršio pritisak na inspektore, a one koje su radili svoj posao po zakonu sklonio je da ne smetaju, kazali su sagovornici Monitora insistirajući na anonimnosti. Makar još neko vrijeme. Problemi u Beošićima će, ionako, biti rješeni kroz legalizaciju. Što se ministra Radunovića tiče, očigledno je da hotel može da se otvori već ove sezone.

Ministar kao da je zaboravio da je inspekcija krajem marta konstatovala da su radovi nastavljeni i pored zabrane, te da visinske kote izvedenih etaža  ne odgovaraju projektovanim stanju, kao ni pozicije građevinskih linija i regulacionih linija koje su probijene.

Zbog svega toga je policija, u saradnji sa tužilaštvom, sprovela koordinisanu akciju nakon detaljnog izviđaja, a pored hapšenja podnijete su i četiri krivične prijave protiv više fizičkih i pravnih lica, zbog sumnje u izvršenje ukupno šest krivičnih djela.

Prema navodima istrage, Popović se tereti da je, kao osnivač i izvršni direktor Carina, organizovao izgradnju turističkih kompleksa i hotela u Kumboru, Đenovićima i Baošićima, bez neophodne dokumentacije i suprotno izrečenim zabranama gradnje. Kako se sumnja, radovi su nastavljeni i nakon što su nadležni organi naložili njihovu obustavu, a na više objekata došlo je do prekoračenja dozvoljenih gabarita i spratnosti.

Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da je na više lokacija izgrađeno sedam objekata u fazi grubih građevinskih radova, u okviru turističkih kompleksa, iako za to nijesu bili ispunjeni zakonski uslovi. Posebno je sporna druga faza izgradnje luksuznog rizorta u Baošićima, koja je, kako se sumnja, započeta bez odgovarajućih dozvola.

Dodatno, Popoviću se stavlja na teret da je izvodio radove na uređenju kupališta u Baošićima suprotno rješenju nadležnih organa za zaštitu kulturnih dobara. Uprkos nalogu da se radovi obustave do izrade konzervatorskog projekta i pribavljanja saglasnosti, na terenu su nastavljeni građevinski zahvati – nasipanje obale, armiranje i betoniranje.

Da u postupcima aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti u „slučaju Popović“ postoji prilična saglasnost i sinhronizacija, pokazala je potpredsjednica parlamenta Zdenke Popović (Demokrate). Ona je sa skupštinske govornice poručila inspekciji da ne ,,obilaze objekte koji su u završnoj fazi izgradnje i koji imaju građevinsku dozvolu i da ne prijete vlasnicima tih objekata da će im donijeti rješenje o zaustavljanju gradnje“. Nakon što se ispostavilo da građevinska dozvola nije baš u redu, a Popović završio iza rešetaka, potpredsjednica Skupštine okreće ploču pa traži da ,,istraga o Čedu Popoviću ide do kraja”.

Osvrnula se, pri tom, i na Popovićev bogati, kako kaže nazakoniti, minuli rad za vrijeme vlasti DPS-a. Pa konačno zaključila da je pokušaj da se ona i njena partija povežu sa Čedom Popovićem ,,politička podvala svojstvena profilima onih koji to izgovaraju”.

Treći koalicioni partner  vlasti, Pokret Evropa sad, uključio se u ovu storiju preko premijera Milojka Spajića koji je poručio kako se „radovi na obali u Baošićima moraju zaustaviti u cilju zaštite Izuzetne univerzalne vrijednosti svjetskog dobra, kome ovo područje pripada“. A zašto sporni radovi nijesu zaustavljeni kad je za to bilo vrijeme, prije nego je pričinjena ogromna i teško popravljiva šteta, e to od premijera nijesmo čuli. Baš kao ni od njegovih najbližih saradnika.

U saopštenju policije, nakon hapšenja Popovića, navodi se da  su radovi doveli do zauzimanja dijela akvatorijuma Bokokotorskog zaliva i narušavanja prirodnog ambijenta na prostoru koji pripada zaštićenoj zoni prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, upisanog na listu svjetske baštine UNESKO-a.

Premijer je obećao da će predio svjetske baštine biti vraćen u prvobitno stanje. Od epiloga slučaja Baošići vidjeće se i odnos snaga u vladajućoj koaliciji.

Jedan od mogućih epiloga je onaj koji najavljuje ministar Radunović da Carine sa nekoliko miliona plate dva nelegalna sprata i da se hotel otvori. Drugi, za koji izvori Monitora kažu da postoji zakonski osnov, jeste da se nelegalno izgrađeni hotel i  plaža sruše. Odnosno, „vrate u prvobitno stanje“. Drugi scenario je, za sada, manje vjerovatan.

Izvjesno je, zato, da smo zahvaljujući ovakvim investitrorima i političarima sve bliži brisanju Boke Kotorske sa liste svjetske kulturne baštine. Na radost nekih od njih.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AERODROMI IDU U KONCESIJU: Let u nepoznato

Objavljeno prije

1 sedmica

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Vlada parlamentu predlaže usvajanje koncesionog ugovora za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu koji će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” u narednih 30 godina. Koliko nas može koštati ta milijarda nijesu računali

 

 

Nakon godina odlaganja, uz nebrojeno prekršenih procedura i obećanja, Vlada je u srijedu “prelomila”. Konačnu odluku o ustupanju aerodroma u Podgorici i Tivtu u trodecenijski zakup prepustiće  – parlamentu.

Za odluku o prebacivanju odgovornosti  pripremljen je i valjan alibi. Na zahtjev Ministarstva saobraćaja Uprava za državnu imovinu izvršila je novu procjenu vrijednosti stalne imovine preduzeća Aerodromi Crne Gore. Utvrđena je vrijednost od približno 265 miliona eura pa, u skladu sa Zakonom o državnoj imovini, konačnu odluku o koncesiji ne može donijeti Vlada (samostalno može da odlučuje o imovini vrijednoj do 150 miliona), već se o njenom prijedlogu mora izjasniti Skupština. Na zna se kada će to biti.

Vlada će parlamentu predložiti usvajanje odluke kojom će Milojka Spajića ovlastiti da se južnokorejskom državnom kompanijom Incheon Airport Consortium potpiše ugovor o tridesetogodišnjoj koncesiji za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. To će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” tokom koncesionog perioda.

Prema kratkom predočenom objašnjenju, 100 miliona donijeće jednokratna naknada koju će Incheon uplatiti u roku od mjesec nakon potpisivanja ugovora. Dodatnih 300 miliona “direktnih finansijskih efekata za državu” predstavljaju najavljene investicije u rekonstrukciju i izgradnju novih kapaciteta na oba aerodroma. Sve to će, po isteku koncesije, postati državno vlasništvo. Prihod varijabilne naknade po osnovu polugodišnjih uplata koncesionara, u visini od 35 odsto prihoda sa aerodroma u Podgorici i Tivtu donijeće, prema procjenama iz Vlade, još makar 600 miliona eura.

Prvo pitanje glasi: da li su  predočene brojke i približno tačne? Na njega nemamo valjan odgovor.

Vlada još nije obznanila dokumenta na osnovu kojih je izvedena ova računica. Na njenoj internet stranici stoji (četvrtak prijepodne) obavještenje da će dokumenti: Predlog za davanje koncesije za aerodrome Podgorica i Tivat sa Predlogom odluke koju parlament treba da usvoji i, najvažnije, Predlogom ugovora o koncesiji „biti objavljeni nakon tehničke redakcije“. Do tada možemo da analiziramo predočene brojke bez prvog konteksta.

Po tom osnovu, mogli bi problematizovati što je jednokratna naknada za zakup ostala na iznosu pretpostavljenom još 2018., kada je priča o koncesiji započela. Suprotno procjenama iz 2020. kada se,  nakon iskazanog interesovanja na pretkvalifikacionom tenderu, procjenjivalo da će ponude porasti na 150-200 miliona (tadašnji ministar saobraćaja Osman Nurković). Od tada je vrijednost aerodroma više nego udvostručena, dok su očekivane investicije skoro učetvorostručene – sa „najmanje 80“ na 300 miliona.

Upitna je i računica po kojoj tih 300 miliona investicija koje će, mahom, biti realizovane u prvih 3-7 godina zakupa (koncesije) računamo kao imovinski prihod države po isteku ugovora. Zapitajmo se koliko danas vrijedi aerodromska (ili bilo koja druga) infrastruktura izgrađena prije 25 godina, i razumjećemo da za 30+ godina to ne mora biti baš reprezentativna imovina.

Najveću pažnju, ipak,  zavrjeđuje tvrdnja da će država, na ime godišnje koncesione naknade dobijati više od trećine godišnjih prihoda sa aerodroma. To je makar dva puta više od uobičajenih naknada za slične aranžmane (pet do 15 odsto prihoda) dok, pride, znatno prevazilazi i očekivane/uobičajene aerodromske profitne marže (razlika između troškova i cijene usluga pruženih operaterima i putnicima) koje se, najčešće, procjenjuju na 10 do 25 odsto ukupnog prihoda.

Da li se ove brojke nalaze u predloženom koncesionom ugovoru? Ako je odgovor potvrdan, znači li to da će Incheon uložiti 400 miliona (jednokratna naknada + investicije) za pravo da 30 godina upravlja našim aerodromima bez zarade? Sigurno ne.

Možda računaju na intenzivan rast broja letova i putnika, što bi bila dobitna kombinacija za obije strane. Ali taj model ne zavisi samo od Incheona i Vlade. Ili planirani model poslovanja predviđa smanjenje troškova i rast cijena aerodromskih usluga? To bi njima donijelo profit, ali bi moglo imati negativne efekte po ovdašnju ekonomiju, po osnovu većih troškova za turiste koji planiraju dolazak u Crnu Goru i smanjenja broja aerodromskog osoblja.

U tom slučaju može se pokazati da će najavljeni prihod u državnoj kasi biti manji od onoga što bi privreda i građani mogli izgubiti na drugim stranama.

Treba razmotriti i model po kome Južna Koreja svjesno rizikuje da njena investicija ne bude direktno profitabilna, računajući da će to višestruko naplatiti kroz povoljnosti koje donosi trodecenijsko vođenje oba aerodroma  „prve naredne članice EU“. Tu se, prije svega, misli na kontrolu lanaca snabdijevanja mnogobrojnih korejskih proizvođača. Zamislimo kako se Ćemovsko polje pretvara u logističku bazu Samsunga, LG-a, KIA-e, Hyundaia , POSCO-a… Pa zaračunajmo rizik da bi, u tom slučaju, broj letova niskobudžetnih kompanija za/iz Podgorice i Tivta mogao ostati u drugom planu.

Ili se zapitajmo: da li je Vlada napravila sličnu računicu, formirajući sliku o potencijalnim benefitima državne uprave nad aerodromima u Podgorici i Tivtu? Kakav je taj rezultat u odnosu na predočenu milijardu koncesionog prihoda?

Nemamo informaciju da su Spajić i ministarska ekipa uradili tako nešto. Treba li očekivati da bi računica mogla biti izvedena u parlamentu, tokom odlučivanja o ponuđenom koncesionom ugovoru? Naši sagovornici nijesu optimisti.

„Odluka Vlade da pokrene koncesiju za aerodrome više liči na pokušaj da se posljedice lošeg upravljanja riješe ustupanjem resursa, nego na promišljenu ekonomsku politiku. Suštinski problem crnogorskih Aerodroma nije održivost”, kaže za Monitor Miodrag Vujović (KOD). “Aerodromi već ostvaruju značajnu dobit, to su osmocifreni iznosi dobiti godišnje.  Uz to preduzeće ima deponovana značajna sredstva, pa najavljenih 20 miliona godišnje od koncesije ne djeluje kao superioran argument. Tim prije što novac vremenom devalvira, a nemamo ponuđenu projekciju koja bi to imala u vidu”.

U sposobnost svog preduzeća da, i pod državnom upravom, provede  modernizaciju i proširi kapacitete vjeruju i predstavnici sindikalnih organizacija zapošljenih na aerodromima u Podgorici i Tivtu. Tvrdnje potkrjepljuju podatkom da su prihodi Aerodroma CG u 2025. godini iznosili 56 miliona eura. “Nakon što su Aerodromi avio-kompanijama po Podsticajnoj šemi odobrili 13 miliona eura popusta na aerodromske usluge, neto prihod za 2025. godinu je 43 miliona. Neto profit je 13 miliona eura, što je rekordan iznos za kompaniju”, stoji u njihovom saopštenju kojim pozivaju parlament da ne usvoji Vladin prijedlog.

Zaista, šta biva sa podsticajnom šemom ako se Aerodromi predaju koncesionaru?

“Osim toga, Aerodromi Crne Gore u ljetnju sezonu ulaze sa nevjerovatnom 21 novom linijom…”, navodi se u sindikalnom obraćanju kojim se upozorava na rad tenderske komisije u postupku dodjele koncesije. Njihov rad je, tvrde, “nepovratno kompromitovao” legitimitet čitavog procesa. “Našu ozbiljnu zabrinutost potvrđuje činjenica da su ključne odluke unutar Komisije donošene uz direktno ignorisanje preporuka renomiranih međunarodnih konsultanata poput IFC-a (Svjetske banke)…”

O kriterijumima za donošenje Vladinog Prijedloga govori i Mila Kasalica.  “Najkraći komentar Vlade odluke mogao bi biti ‘padoše spajkijanci, ali se na mufte snađoše’”, konstatuje sagovornica Monitora objašnjavajući kako se predloženom koncesijom plaća četvorogodišnji nerad i uhljebljavanja partija iz tekuće većine. “Imali smo milion modela da kao ozbiljni vlasnici (Vlada u ime crnogorskih poreskih obveznika) ovo privredno društvo sopstvenim snagama i upornim radom privedemo na grane održive konkurencije na regionalnom nivou”. Umjesto toga, kaže Kasalica, “poklonici 30. avgusta ne odustaju da uvijek zauzmu nerazvojni stav, suprotan interesima crnogorske ekonomije”.

I Vujović smatra da,  “bez preciznih i obavezujućih ciljeva”, koncesija nije garancija razvoja.  “Alternativa je jasna: dugoročna strategija, uključenje struke i predan rad bez partijskih uticaja. Dok se bježi od tog pristupa imaćemo rentijersku filozofiju na svim nivoima – od izdavanja garsonjera u privatnoj režiji do davanja u koncesiju ključnih državnih resursa. To su različita lica iste ekonomske misli, koja  počiva na pretpostavci da je neko drugi više zainteresovan za našu dobrobit od nas samih.”

Jesu li, zaista, naši resursi – tuđa briga? To ćemo saznati u parlamentu kad pitanje budućnosti crnogorskih aerodrome dođe na dnevni red. Vladi se žuri, radi potpisivanja Ugovora i naplate koncesione naknade. Nakon toga, pojasnila je premijerova savjetnica za ekonomsku politiku Milena Milović, Crna Gora ima rok od godinu da obezbijedi sve preduslove i preda Inchonu aerodrome na upravljanje.

Dakle, Aerodromi još najmanje godinu ostaju ovakvi kakvi jesu. Da li je to dobra ili loša vijest za ovdašnje građane i privredu bićemo naknadno obaviješteni.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo