Povežite se sa nama

INTERVJU

MARTINA MLINAREVIĆ SOPTA, KNJIŽEVNICA I KOLUMNISTKINJA IZ LJUBUŠKOG: Moja je zemlja velika radost i surova rana

Objavljeno prije

na

Ne mogu da se pomirim sa trajnim nazadovanjem BiH, njenim osiromašenim duhom, turbofolkerskim mentalitetom i smradom palanke, boli me svaka politička nepravda i sve što se dešava mojoj zemlji koja je ostavljena u ćošku kao musavo dijete

 

MONITOR: Kao književnica i novinarka kako biste ukratko opisali današnju Bosnu i Hercegovinu?

SOPTA: To je moja zemlja, kao musavo dijete ostavljeno u ćošku, ali to je svejedno moja zemlja. Moja velika radost i surova rana. Ne mogu se pomiriti sa njezinim trajnim nazadovanjem, osiromašenim duhom, turbofolkerskim mentalitetom i smradom palanke, boli me svaka politička nepravda i sve što se dešava tom musavom djetetu. Zaslužila je ova zemlja bolje. Najprije bolje ljude. Koji će znati šta je istinski patriotizam  i kako se voli bez rušenja, kako se gradi bez mržnje, i stvara bez krađe.

MONITOR: Prije  tri godine  napisali ste na svom fejsbuk  profilu „svaka sekunda, koju si potrošio na Bakira, Čovića i Dodika, najizgubljenija je dragocjenost …“ Važi li to i dalje?

SOPTA:  Napisala sam to usljed svoje zdravstvene borbe s izuzetno agresivnim karcinomom dojke, radi kojeg sam prošla četiri operativna zahvata, 25 radio terapija, oralnu kemoterapiju i hormonalnu terapiju, sve to u nekoliko mjeseci. Kad se suočite s takvim užasom, kad jedan takav pakao prohodate na nogama, apsolutno sve se mijenja. I vi, i život kakav ste znali. Dijagnoza karcinoma je iscijeljujuća i regenerirajuća na takav sjajan način jer vas kao ništa dotad u životu posloži u glavi. Naučite šta je zaista vrijedno, a oko čega ne vrijedi potrošiti više nijednu minutu. Ovi spomenuti likovi spadaju u tu drugu kategoriju. Rak vas nauči da cijenite sebe i svoje vrijeme, svoj mikro svijet i da nemate strpljenja za ništa manje od potpune i istinske sreće.

MONITOR: Šta se može očekivati od  aktuelne vlasti u čijem se vrhu nalaze ljudi koji se bore protiv cjelovite države BiH?

SOPTA: Iako to često tako izgleda, nitko od njih se ne bori protiv cjelovite države, nego se svi zajedno usrdno bore samo protiv funkcionalne države. Ovakva BiH kakva jeste svakoj vlasti je samo nepresušna krava muzara koja je poželjna samo dok je ovakva, rasturena po svim parametrima.

MONITOR: Prema bh medijima  prijetnje  novim ratom, secesijom Republike Srpske, plus tzv. hrvatsko pitanje, drže građane u strahu od novih sukoba, od beznađa, siromaštva… Je li to tako?

SOPTA: Ne mislim da se građani u BiH boje novih sukoba, iz prostog razloga jer ovdje više nema tko ratovati. A u beznađu i siromaštvu stanovništvo egzistira toliko dugo, sasvim ćutke pomireno sa situacijom, da ne znam šta se to treba desiti da ljude izvede na ulice ili uvede u sukobe. Ovdje je na snazi samo svakodnevni medijski i virtualni rat iz fotelja u bade mantilima, gdje se na stranačke i nacionalističke kosti tradicionalno uhvate žedni psi koji se po zamisli svojih gospodara glođu dok ne naiđe nova tema i onda tako sve opet u krug, kao u onom filmu Beskrajni dan, o danu koji nikako ne prolazi i svako novo jutro se ponavlja sve isto.

MONITOR: Jednom ste napisali: „Živim u zemlji pretjerane stvarnosti. Pretjeranih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Zraka punog pretjerane nesnošljivosti i pretjeranih nacionalizama…“  Jeste li pretjerali sa ovakvim  ocjenama?

SOPTA:Apsolutno ne. Živim u zemlji gdje ako nisi netko od nabrojanih „pretjeranih“ tebe niti nema. Postojiš tek kao statistička greška, što je na koncu i pokazao posljednji popis stanovništva u BIH.

MONITOR: Jedan od najaktuelnijih problema u  BiH je masovno iseljavanje stanovništva  u  potrazi za boljim životom, posebno mladih…

SOPTA: Često su me u posljednje vrijeme napadali zbog mog stava da podržavam iseljavanje mladih odavde. Vidite, meni su se za takvo mišljenje dogodile dvije stvari. Postala sam majka i dobila karcinom. Kada imate dijete u ovakvoj BIH, posljednje što želite jeste da prolazi sve ono što smo mi prolazili i jedino što čeznete jeste neki normalni život za svu našu djecu. Pravedniji, gdje se poštuje drugi i drugačiji. A kada dobijete karcinom shvatite da je taj život samo jedan. Potratiti ga u zemlji koja još ima samo nesnosno lijepe pejzaže je ridikulozno. Pejzaži se ne jedu.

MONITOR: Šta u Bosni i Hercegovini  funkcioniše normalno?

SOPTA: Ljudi na svakodnevnom nivou funkcionišu prilično normalno, ali im je okvir stvarnosti potpuno izvrnut naopačke, a ruke svezane u luđačku košulju nepotizma, korupcije i kriminala u bratskim talovima združene vlasti.

MONITOR: Proteklih godina u vašim kolumnama  malo ste koga poštedjeli od kritike, a posebno ne Crkvu u Hercegovini. Zašto baš Crkvu?

SOPTA:Ja sam kritizirala sve ono što stanovnicima Hercegovine kroji stvarnost, od čega im ovisi svakodnevica, pa i Crkvu, koja se tako često, uz rijetke svijetle primjere, svrstavala uz stranački, nacionalistički, hadezeovski populizam, gdje su sve pod mantijskim licemjerjem podržavali grobare svoga stada, političke aktere koji više od dvadeset i pet godina potkopavaju svaki pokušaj napretka u ovoj sredini.

MONITOR: Zbog prijetnji  imali ste razne probleme. Ko Vam je prijetio i zašto i prijete li Vam i dalje?

SOPTA: Kroz godine rada u medijima prijetili su mi sa svih strana i uvijek, nosila sam se s tim bez ikakvih problema, jer kad javno iznosite svoj sud u medije apsolutno ste izloženi takvim stvarima danonoćno. Gušenje slobode govora, ucjene i prijetnje do straha za egzistenciju su specijalnosti naših podneblja. Prokušani načini i sabotaže. Što očekivati od mentaliteta zemlje gdje je nedavno objavljeno istraživanje po kojem 26 odsto građana podržava napade na novinare? Ja sam tek prije nekoliko dana prvi put prijavila slične stvari policiji. Zato jer se ticalo moje bolesti i mog djeteta. Zato jer je zvučalo stravično. I zato jer želim da konačno policija krene raditi svoj posao.

MONITOR: Kao književnica  da li se slažete sa onima koji  tvrde da je malo kultura koje su toliko beznadno autistične kao bosanskohercegovačka i koje ćute o onome o čemu bi uvijek trebalo govoriti bez straha i zadrške?

SOPTA:Mi smo majstori discipline „šuti  trpi“. Ta je disciplina kod nas dovedena do savršenstva. Ne govorim samo o političkoj šutnji, nego o svekolikom muku društvenog aktivizma i bilo kakvog drugog -izma, osim nacionalizma. Ovdje je sve samo perfektno metanje pod tepih, tabu i glasna šutnja. Ja sam upravo zato progovorila o svojoj borbi s karcinomom. Strašna je stigma koju nose pacijenti u ovom društvu. Kod nas se riječ rak niti ne izgovara, još uvijek se kaže „ono najgore“. A ljudi o najgoremu ne vole ni misliti, a kamoli pričati. U takvom okruženju potrebno je vrištati. Vrištati do buđenja i otriježnjenja.

MONITOR: Nedavno ste dobili priznanje ,,Novinar godine” od Društva novinara Bosne I Hercegovine  za rad, angažman i borbu. Kakav je Vaš stav o današnjim  medjima i novinarima?

SOPTA:U  zemlji kupljenih, utišanih i stranačkih medija sretna sam da dijelim prijateljstvo s nekim ljudima koji su sami za sebe posljednja utvrda slobodne misli, moja inspiracija i suborci. To su ljudi koji nose glavu u torbi i srce na reveru za istinu i pravdu, koji se ne boje ni najmoćnijih u želji da prenesu točnost, da skrenu pažnju javnosti na bitno.

MONITOR: Da li i  BiH političari preko medija koje kontrolišu truju duše i razum građana? 

SOPTA:Kako sam rekla, uz nekolike časne izuzetke, mediji u BIH su stranačka glasila i portparoli, obilato financirani da bi na izborima odigrali ključnu ulogu formiranja javnog mijenja i navođenja vode na mlin onih koji ih plaćaju. Građani su samo podatna glina za modeliranje. Lutke na koncu.

  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo