Povežite se sa nama

INTERVJU

MARTINA MLINAREVIĆ SOPTA, KNJIŽEVNICA I KOLUMNISTKINJA IZ LJUBUŠKOG: Moja je zemlja velika radost i surova rana

Objavljeno prije

na

Ne mogu da se pomirim sa trajnim nazadovanjem BiH, njenim osiromašenim duhom, turbofolkerskim mentalitetom i smradom palanke, boli me svaka politička nepravda i sve što se dešava mojoj zemlji koja je ostavljena u ćošku kao musavo dijete

 

MONITOR: Kao književnica i novinarka kako biste ukratko opisali današnju Bosnu i Hercegovinu?

SOPTA: To je moja zemlja, kao musavo dijete ostavljeno u ćošku, ali to je svejedno moja zemlja. Moja velika radost i surova rana. Ne mogu se pomiriti sa njezinim trajnim nazadovanjem, osiromašenim duhom, turbofolkerskim mentalitetom i smradom palanke, boli me svaka politička nepravda i sve što se dešava tom musavom djetetu. Zaslužila je ova zemlja bolje. Najprije bolje ljude. Koji će znati šta je istinski patriotizam  i kako se voli bez rušenja, kako se gradi bez mržnje, i stvara bez krađe.

MONITOR: Prije  tri godine  napisali ste na svom fejsbuk  profilu „svaka sekunda, koju si potrošio na Bakira, Čovića i Dodika, najizgubljenija je dragocjenost …“ Važi li to i dalje?

SOPTA:  Napisala sam to usljed svoje zdravstvene borbe s izuzetno agresivnim karcinomom dojke, radi kojeg sam prošla četiri operativna zahvata, 25 radio terapija, oralnu kemoterapiju i hormonalnu terapiju, sve to u nekoliko mjeseci. Kad se suočite s takvim užasom, kad jedan takav pakao prohodate na nogama, apsolutno sve se mijenja. I vi, i život kakav ste znali. Dijagnoza karcinoma je iscijeljujuća i regenerirajuća na takav sjajan način jer vas kao ništa dotad u životu posloži u glavi. Naučite šta je zaista vrijedno, a oko čega ne vrijedi potrošiti više nijednu minutu. Ovi spomenuti likovi spadaju u tu drugu kategoriju. Rak vas nauči da cijenite sebe i svoje vrijeme, svoj mikro svijet i da nemate strpljenja za ništa manje od potpune i istinske sreće.

MONITOR: Šta se može očekivati od  aktuelne vlasti u čijem se vrhu nalaze ljudi koji se bore protiv cjelovite države BiH?

SOPTA: Iako to često tako izgleda, nitko od njih se ne bori protiv cjelovite države, nego se svi zajedno usrdno bore samo protiv funkcionalne države. Ovakva BiH kakva jeste svakoj vlasti je samo nepresušna krava muzara koja je poželjna samo dok je ovakva, rasturena po svim parametrima.

MONITOR: Prema bh medijima  prijetnje  novim ratom, secesijom Republike Srpske, plus tzv. hrvatsko pitanje, drže građane u strahu od novih sukoba, od beznađa, siromaštva… Je li to tako?

SOPTA: Ne mislim da se građani u BiH boje novih sukoba, iz prostog razloga jer ovdje više nema tko ratovati. A u beznađu i siromaštvu stanovništvo egzistira toliko dugo, sasvim ćutke pomireno sa situacijom, da ne znam šta se to treba desiti da ljude izvede na ulice ili uvede u sukobe. Ovdje je na snazi samo svakodnevni medijski i virtualni rat iz fotelja u bade mantilima, gdje se na stranačke i nacionalističke kosti tradicionalno uhvate žedni psi koji se po zamisli svojih gospodara glođu dok ne naiđe nova tema i onda tako sve opet u krug, kao u onom filmu Beskrajni dan, o danu koji nikako ne prolazi i svako novo jutro se ponavlja sve isto.

MONITOR: Jednom ste napisali: „Živim u zemlji pretjerane stvarnosti. Pretjeranih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Zraka punog pretjerane nesnošljivosti i pretjeranih nacionalizama…“  Jeste li pretjerali sa ovakvim  ocjenama?

SOPTA:Apsolutno ne. Živim u zemlji gdje ako nisi netko od nabrojanih „pretjeranih“ tebe niti nema. Postojiš tek kao statistička greška, što je na koncu i pokazao posljednji popis stanovništva u BIH.

MONITOR: Jedan od najaktuelnijih problema u  BiH je masovno iseljavanje stanovništva  u  potrazi za boljim životom, posebno mladih…

SOPTA: Često su me u posljednje vrijeme napadali zbog mog stava da podržavam iseljavanje mladih odavde. Vidite, meni su se za takvo mišljenje dogodile dvije stvari. Postala sam majka i dobila karcinom. Kada imate dijete u ovakvoj BIH, posljednje što želite jeste da prolazi sve ono što smo mi prolazili i jedino što čeznete jeste neki normalni život za svu našu djecu. Pravedniji, gdje se poštuje drugi i drugačiji. A kada dobijete karcinom shvatite da je taj život samo jedan. Potratiti ga u zemlji koja još ima samo nesnosno lijepe pejzaže je ridikulozno. Pejzaži se ne jedu.

MONITOR: Šta u Bosni i Hercegovini  funkcioniše normalno?

SOPTA: Ljudi na svakodnevnom nivou funkcionišu prilično normalno, ali im je okvir stvarnosti potpuno izvrnut naopačke, a ruke svezane u luđačku košulju nepotizma, korupcije i kriminala u bratskim talovima združene vlasti.

MONITOR: Proteklih godina u vašim kolumnama  malo ste koga poštedjeli od kritike, a posebno ne Crkvu u Hercegovini. Zašto baš Crkvu?

SOPTA:Ja sam kritizirala sve ono što stanovnicima Hercegovine kroji stvarnost, od čega im ovisi svakodnevica, pa i Crkvu, koja se tako često, uz rijetke svijetle primjere, svrstavala uz stranački, nacionalistički, hadezeovski populizam, gdje su sve pod mantijskim licemjerjem podržavali grobare svoga stada, političke aktere koji više od dvadeset i pet godina potkopavaju svaki pokušaj napretka u ovoj sredini.

MONITOR: Zbog prijetnji  imali ste razne probleme. Ko Vam je prijetio i zašto i prijete li Vam i dalje?

SOPTA: Kroz godine rada u medijima prijetili su mi sa svih strana i uvijek, nosila sam se s tim bez ikakvih problema, jer kad javno iznosite svoj sud u medije apsolutno ste izloženi takvim stvarima danonoćno. Gušenje slobode govora, ucjene i prijetnje do straha za egzistenciju su specijalnosti naših podneblja. Prokušani načini i sabotaže. Što očekivati od mentaliteta zemlje gdje je nedavno objavljeno istraživanje po kojem 26 odsto građana podržava napade na novinare? Ja sam tek prije nekoliko dana prvi put prijavila slične stvari policiji. Zato jer se ticalo moje bolesti i mog djeteta. Zato jer je zvučalo stravično. I zato jer želim da konačno policija krene raditi svoj posao.

MONITOR: Kao književnica  da li se slažete sa onima koji  tvrde da je malo kultura koje su toliko beznadno autistične kao bosanskohercegovačka i koje ćute o onome o čemu bi uvijek trebalo govoriti bez straha i zadrške?

SOPTA:Mi smo majstori discipline „šuti  trpi“. Ta je disciplina kod nas dovedena do savršenstva. Ne govorim samo o političkoj šutnji, nego o svekolikom muku društvenog aktivizma i bilo kakvog drugog -izma, osim nacionalizma. Ovdje je sve samo perfektno metanje pod tepih, tabu i glasna šutnja. Ja sam upravo zato progovorila o svojoj borbi s karcinomom. Strašna je stigma koju nose pacijenti u ovom društvu. Kod nas se riječ rak niti ne izgovara, još uvijek se kaže „ono najgore“. A ljudi o najgoremu ne vole ni misliti, a kamoli pričati. U takvom okruženju potrebno je vrištati. Vrištati do buđenja i otriježnjenja.

MONITOR: Nedavno ste dobili priznanje ,,Novinar godine” od Društva novinara Bosne I Hercegovine  za rad, angažman i borbu. Kakav je Vaš stav o današnjim  medjima i novinarima?

SOPTA:U  zemlji kupljenih, utišanih i stranačkih medija sretna sam da dijelim prijateljstvo s nekim ljudima koji su sami za sebe posljednja utvrda slobodne misli, moja inspiracija i suborci. To su ljudi koji nose glavu u torbi i srce na reveru za istinu i pravdu, koji se ne boje ni najmoćnijih u želji da prenesu točnost, da skrenu pažnju javnosti na bitno.

MONITOR: Da li i  BiH političari preko medija koje kontrolišu truju duše i razum građana? 

SOPTA:Kako sam rekla, uz nekolike časne izuzetke, mediji u BIH su stranačka glasila i portparoli, obilato financirani da bi na izborima odigrali ključnu ulogu formiranja javnog mijenja i navođenja vode na mlin onih koji ih plaćaju. Građani su samo podatna glina za modeliranje. Lutke na koncu.

  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMSKI PISAC: Zločinci i ratni huškači u šinjelima demokratije  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama je taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i  napad na Dubrovnik

 

MONITOR: Što je razlog otporu predstavi Deportacija u Crnoj Gori?

VUŠUROVIĆ: U toku pripreme Deportacije u Novom Pazaru, proveo sam mnogo vremena sa režiserom predstave Gradimirom Gojerom. Rekao sam mu da sumnjam da će zvanične pozorišne i kulturne institucije dozvoliti gostovanje Deportacije, jer su na rukovodećim mjestima ljudi odani režimu. Mislim da ni to ne bi bio problem, kada bi ljudi koji znaju svoj posao,  radili ga profesionalno, časno i pošteno. I Gojer  je izražavao sumnju, ali se nadao da CNP neće napraviti svjetski presedan i odbiti predstavu svog počasnog člana! Nažalost, to se desilo, zahvaljujući umjetničkom direktoru Branimiru Banu Popoviću, koji se nije udostojio ni da odgovori na upite producenta predstave da li predstava može gostovati na daskama CNP-a. Novom umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću sam i ja kasnije pisao: ,,Čitajući Vaše intervjue, vidio sam da je i Vama kao umjetniku stalo do otkrivanja mnogih istina koje su skrivane zbog ovih ili onih razloga, a najčešće političkih. Kako ste se potrudili da kroz seriju Božićni ustanak umjetničkim sredstvima razotkrijete  velikosrpski fašizam koji je zbrisao crnogorsku državu 1918. godine, tako sam se i ja potrudio da crnogorski fašizam prikažem preko teatarskih dasaka. Zbog toga Vam se obraćam sa željom da dođe do naše saradnje i ugostite predstavu Deportacija. Na taj način bi se bar malo približili poetskoj pravdi, kad nema one sudske.“ Sošić mi nikada nije odgovorio. Mislim da je njegov antifašizam lažan, jer bi on, takav kakav je, dopustio fašizam DPS-a i već vidimo da ne smije pisnuti o Deportaciji. Taj veliki umjetnik nije odgovorio ni na pismo Tee Gorjanc Prelević, direktorice Akcije za ljudska prava. Ona je upitala da li CNP može izaći u susret i omogućiti prikazivanje predstave. Međutim, Željko Sošić ćuti, redovno prima platu, drži govore Predsjedniku države i kao umjetniku mu ne smeta što podržava režim koji mu zbog toga i finansira filmove, serije i scenarije upitnog karaktera. U međuvremenu, i on i direktorica Zetskog doma Lidija Dedović su dali dosta izjava i intervjua, ali je veoma zanimljivo da ih niko od tih novinara nikada nije upitao zašto zabranjuju gostovanje Deportacije. Dok izigravaju umjetnike koji se bore za slobode i emancipaciju ljudi, ponekad se zapitam da li Željku Sošiću i Lidiji Dedović ikada pocrvene obrazi od stida što ne dozvoljavaju gostovanje Deportacije, čiji je režiser počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta? Taj kadar bi bilo zanimljivo uhvatiti kamerom. Mišljenja sam da je glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i napad na Dubrovnik. Misli da se njegova ratnohuškačka prošlost može prekrečiti tako što će mlatarati po državnoj televiziji i Pobjedi sa nekim političkim, novinarskim i  intelektualnim kreaturama.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Pravosudni sistem i svi u njemu zreli za ozbiljno preispitivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni i Glavni specijalni tužilac morali  su da se prema  slučaju optužbi da je VDT primao mito, postave kao i prema svakom drugom. Vrhovni državni tužilac morao je  dati iskaz u izviđaju, i moral ase istražiti sumnja u odnosu na njega kao što bi i u odnosu na svakog drugog u toj situaciji. Međutim, izjave Glavnog specijalnog tužioca da VDT  nije ispitan niti će biti, govore samo o tome kako je on dobar drug Vrhovnom državnom tužiocu, a ne i da je spreman da radi svoj posao

 

MONITOR: U crnogorskim udžbenicima preskočene su neke sramne epizode crnogorske ratne istorije, od napada na Dubrovnik, do deportacije Muslimana/Bošnjaka. Šta to znači za buduće generacije?

GORJANC-PRELEVIĆ: Time su oštećeni i djeca i šanse za mirnu budućnost Crne Gore. Još gore je što se u udžbeniku podmeću netačni podaci poput onoga da crnogorska vlast nije imala uticaja na politiku Slobodana Miloševića prema Hrvatskoj i BiH, iako je zajednička država Crne Gore i Srbije, SR Jugoslavija, i zajednička vojska učestvovala u ratovima u tim državama, i u svemu tome zdušno učestvovali i predstavnici crnogorske vlasti. To su istorijske činjenice. Šteta što je na snazi politika da se budućnost države kompromituje zarad ličnih interesa pojedinaca na vlasti, umjesto da se ona gradi na iskrenom suočavanju sa greškama iz prošlosti.

MONITOR: Vlast očito pokušava da izbriše sopostvenu odgovornost za te zločine. Da li je zbog toga I  predstava Deportacija, čije predstavljanje pomažete, najprije igrana u Novom Pazaru, Sarajevu, pa tek ovdje?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKO POPOVIĆ, PLANINAR IZ PODGORICE: Izlaskom u planinu ne pobjeđujete nju već sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je planinarenje bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima, susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu planine

 

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

POPOVIĆ: Kao zaljubljenik u prirodu i druženje sa istomišljenicima prvo sam počeo da idem sa ocem i njegovim društvom u lov. Vrlo brzo sam shvatio  da lov i ubijanje divljači nije ono što ja želim, jer hoću da budem u prirodi i uživam a da nikome ne nanesem zlo. Tako sam se povezao sa starijim iskusnim planinarima od kojih sam mogao puno  da naučim i koji su me “zarazili” planinarstvom. Od njih sam i naučio da pravi  planinari (većina njih) imaju  kvalitet više od običnih smrtnika. A i Crnogorcima je prirodno usađeno da  više od svih drugih naroda na svijetu  vole, prosto  obožavaju svoje planine, kako kaže poznati planinar dr Željko Poljak.

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

POPOVIĆ: Bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima. Vođenje laganih prijatnih dijaloga i mijenjanje teme sa partnerima iz kolone. Kad se krene u planinu treba zaboraviti na brige. Sve ostaviti dolje iza sebe. Izlaskom u planinu vi ne pobjeđujete nju već sebe,dokazujete se, a da nikoga ne ugrožavate, niti je taj uspjeh na nečiji tuđi račun . Susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja koji uvijek ostaju u dragom sjećanju, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu sa divnim pogledom… Dok sjedimo i odmaramo na vrhu poslije napornog uspona, uživajući u pogledu na okolinu , moj prijatelj ima običaj da kaže:”Ovakav  ručak danas nema ni predsjednik Obama”, iako se radi o parčetu hljeba i konzervi ribe. Umor i osjećaj ispunjenosti po povratku. Sve je to za mene planinarenje.

MONITOR: Koliko ste do sada popeli ili osvojili planinskih vrhova u Crnoj Gori?  

POPOVIĆ: Posjetio sam u posljednjih tridesetak godina sa svojim planinarskim drugovima , jedan ili više puta – većinu važnijih planina i vecinu  malih i velikih vrhova u našoj zemlji .

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20- SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo