Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENA POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ, PREDSJEDNICA SINDIKATA DOKTORA MEDICINE: Sve bolesti crnogorskog zdravstva

Objavljeno prije

na

Nijedna od trideset tri javne zdravstvene ustanove nema upotrebnu dozvolu niti je zbog neispunjavanja uslova može dobiti

 

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da se decenijama vodi loša zdravstvena politika, jer Vlada donosi brojne strateške planove koje ni sama ne poštuje?

SAMARDŽIĆ:Mi smo pri pisanju ozbiljnih strateških dokumenata, koji se tiču unapređenja kvaliteta javnog zdravstvenog sektora, zanemarili jednu važnu činjenicu – mogućnost implementacije napisanog. Mnoge čak i kvalitetno napisane strategije nikada nijesu zaživjele dok su u međuvremenu napisane nove koje vjerovatno čeka slična sudbina.Onaj mali broj djelimično implementiranih nosi novi set problema, jer uspješnost same implementacije nije moguće ocijeniti bez monitoringa, evaluacije i jasno definisanih indikatoraza sticanje uvida gdje su potrebne korekcije ili čak kompletna promjena kursa.

Trend čestih promjena u Ministarstvu zdravlja je, takođe, dio problema. U sred nekog, usudili bi se reći gotovo eksperimentalnog reformskog procesa, dođe potpuno drugi tim, često sa vrlo malo iskustva u zdravstvenoj politici i bez formalnog obrazovanja. Samim tim dosta stvari osuđeno je na propast. U Ministarstvu zdravlja moraju postojati ekspertski timovi sa akumuliranim znanjem i iskustvom nezavisno od trenutnih političkih dešavanja. Sve gore navedeno, uz mizerno plaćene nosioce posla u zdravstvu,evidentni su razlozi zašto se crnogorska zdravstvena politika može okarakterisati kao izuzetno loša.

MONITOR: Je li tačno da nijedna od 33 crnogorske javne zdravstvene ustanove, uključujući i Klinički centar, nema upotrebnu dozvolu jer ne zadovoljavaju minimum zakonskih uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti?

SAMARDŽIĆ: Niti jedna od 33 javne zdravstvene ustanove nema upotrebnu dozvolu niti je zbog neispunjavanja uslova može dobiti. Propisi u ovom dijelu postoje, ali se ne poštuju, odnosno selektivno se primjenjuju samo na dio privatnog sektora. Za to vrijeme bavimo se važnim, ali ne suštinskim reformama kao što su elektronsko zakazivanje.Bojimo se da dok Ministarstvo elektronski uredi zakazivanje pacijenata, neće biti ni ljekara ni ustanove u kojoj će dobiti zakazanu zdravstvenu uslugu. Već postoje opšte bolnice u kojima imamo jedva dvadesetak ljekara i u kojima je gotovo nemoguće organizovati neprekidnu zdravstvenu zaštitu.

MONITOR: Kakve su posljedice ?

SAMARDŽIĆ: Posljedice ovakvog rukovođenja uvijek snose zaposleni, dakle zdravstveni radnici, koji su prinuđeni da rade u improvizovanim uslovima. Uostalom, ministar zdravlja je više puta bio u bolnici u Acibademu pa nam može prenijeti utiske kako izgleda jedna moderna bolnica. Takođe, neispunjavanjem građevinskih, sanitarnih, zdravstvenih i drugih propisa u značajnoj mjeri ugrožava se bezbijednost hospitalizovanih pacijenata, kao i dostupnost zdravstvenih usluga naročito osobama sa invaliditetom, hroničnim bolesnicima, trudnicama i starijoj populaciji.

MONITOR: Mnogi ljekari tvrde da se specijalizacije i edukacije u zdravstvu u velikoj mjeri dodjeljuju unaprijed određenim kandidatima.

SAMARDŽIĆ: Osim što se na ovakav način vrši negativna selekcija stvara se nepovjerenje u sistem kako kod ljekara tako i kod pacijenata. Privilegovanje pri dodjeli specijalizacija najočiglednije je pri bodovanju usmenih intervjua, gdje se nepodobnom kandidatu da 0 ili 1 poen, a podobnom maksimalanih 15 i tako se legalizuje zloupotreba. Neka čitaoci procijene u kojoj mjeri je moguće da neko ko sa visokim prosjekom završi medicinski fakultet dobije 0 poena na usmenom intervjuu? Sindikat doktora medicine je u ovom pravcu već inicirao izmjene i dopune pravilnika koji reguliše ovaj postupak.

MONITOR: Je li tačno da je većina direktora javnih zdravstvenih ustanova politički aktivna?

SAMARDŽIĆ: U sumornoj crnogorskoj svakodnevici direktorsko mjesto je vrsta nagrade za političko pregalaštvo što ima dalekosežne posljedice po javno zdravstvo. U prilog ovoj konstataciji stoji činjenica da se čak 27 direktora od njih ukupno 33 nalazilo na odborničkim listama različitih političkih subjekata,što potvrđuje pretpostavku da njihovo imenovanje nije vršeno prema stručnim referencama, već shodno koalicionim sporazumima partija.

MONITOR: Vi se zalažete za to da u zdravstvu struka pobijedi politiku. Uspijevate li u tome?

SAMARDŽIĆ: Odgovor je ne, što ne znači da treba prestati sa prepoznavanjem i isticanjem dalekosežnih posljedica ovog problema.

MONITOR: Da li ministar Kenan Hrapović  prisilno iščlanjuje članove iz SDMCG zbog političkih razloga?

SAMARDŽIĆ: Na naše članove se često vrše pritisci, sve sa željom da ,,utihne“ naš glas kojem su interesi doktora i pacijenata na prvom mjestu, jer je valjda naše zdravstvo idealno, naše plate optimalne, a sindikalno djelovanje čisti kapric. Ministar Hrapović je u predizbornoj kampanji 2016. iščlanjivao članove iz Sindikata doktora medicine. Koliko je bio ushićen što je iščlanio nekoliko ljekara iz SDM govori činjenica da se time javno pohvalio u medijima.Kad smo ga upozorili da to predstavlja krivično djelotakvim aktivnostimase više ne hvali. Takođe, zaslužan pomena je i ,,model” sindikalnog organizovanja u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć (ZHMP), u kome ljekari pri zapošljavanju bivaju po automatizmu učlanjeni u sindikatna čijem čelu je dr Ljiljana Krivokapić. Sa druge strane, u ZHMP svaki zahtjev za učlanjenje u SDM proslijeđuje se direktoru Saši Stefanoviću koji nakon toga lično upoznaje kolege sa posljedicama članstva u SDM.

MONITOR: Kako to da direktori JZU imaju najveće zarade u javnom zdravstvu, dok istvremeno zbog niskih zarada ljekari masovno napuštaju javni zdravstvenisistem?

SAMARDŽIĆ: Trećina ljekara prihoduje 550 eura mjesečno.Plate ljekara u CG su gotovo dvostruko niže nego na Kosovu, čiji BDP je 50% niži od našeg, dvostruko niže nego u BiH, pa imamo paradoksalnu situaciju da su ratom razrušene države našle model da očuvaju, barem donekle, dostojanstvo ljekara. U isto vrijeme naši političari žive u luksuzu.

MONITOR: Mediji često objavljuju da javni funkcioneri umjesto crnogorskih zdravstvenih ustanova koriste usluge ustanova u inostranstvu, što znači da oni najviše iskazuju nepovjerenje prema javnom zdravstvenom sistemu Crne Gore.

SAMARDŽIĆ:Nagomilani problemi se samo usložnjavaju, dok se funkcioneri liječe na drugim adresama, putuje se i za najbanalnije rutinske procedure. Sve to nas navodi na zaključak da su donosioci odluka i te kako upućeni u probleme sa kojima se nose ljekari i građani, ali ne žele da participiraju niti u procesu rješavanja problema, niti da prolaze kroz crnogorski sistem kao pacijenti, već odlaze na strane adrese.Iako sebi mogu priuštiti taj trošak, finansiraju ga iz budžeta Fonda zdravstvenog osiguranja. Dakle, oni sami ne vjeruju u ono što decenijama oblikuju već je crnogorsko javno zdravstvo namijenjeno samo nama, običnim građanima.

MONITOR Kako je moguće ozdraviti ovakvo crnogorsko zdravstvo?

SAMARDŽIĆ: Ukratko, implementirati strateška dokumenta, pratiti i evaluirati ostvareno, na osnovu toga uvidjeti eventualne probleme, iste korigovati i pratiti interese korisnika javnog zdravstva, a ne interes privatnih preduzeća i naravno ,,vakcinisati“ crnogorsko zdravstvo protiv politikantstva i negativne kadrovske selekcije.

 

Političari bitniji od ljekara, profesora, inženjera…

MONITOR: Crna Gora ulaže u javno zdravstvo najmanje u Evropi. Jednom ste rekli da imamo najviše političara po glavi stanovnika i predložili da se dio od desetina miliona eura koje fale zdravstvu obezbijedi ukidanjem prihoda političarima.

SAMARDŽIĆ: Sindikat doktora medicine često ističe nedosljednost političke elite u navođenju razloga za nemogućnost povećanja plata ljekarima. Tačnije, kao glavni razlog se navodi  loša ekonomska situacija, dok se u isto vrijeme budžet za gorivo, telefone i dnevnice  političara i njihovih partija iz godine u godinu uvećava. Samo budžet za gorivo javnih funkcionera iznosi 10 miliona eura što je dovoljno da se osnovne zarade svim ljekarima povećaju za 50 odsto.  Pošto se u zemljama EU propagiraju zdravi stilovi života i zatvaraju centralna gradska jezgra za saobraćaj, zar ne bi bilo logično da se naši političari odreknu barem dijela bogatog voznog parka i popularišu biciklističke staze, a novac za gorivo i zarade prekobrojnih vozača opredijele za osiromašene zdravstvene radnike. To ćemo ponoviti još sto puta, jer je ovakva politika rezultat neshvatanja suštine modernog i razvijenog svijeta da su političari tu zbog nas, a ne obrnuto. Ukratko, ako nam je siromaštvo argument za niske zarade ljekara, kako je moguće da političari zemalja EU koriste sopstveni prevoz ili biciklo za odlazak na posao, a naši troše skoro 10 miliona eura samo za gorivo i još toliko za telefone i dnevnice? Da li se izgovor ,,ekonomske krize” odnosi samo na ljekare, prosvjetne radnike, inženjere i sudije, dok političari sebe ubrajaju u povlašćeni društveni sloj koji ne mora da dijeli našu realnost.

 

Budžet za privatnike

MONITOR: Iz Vlade tvrde da se budžet  javnog zdravstva stalno povećava, ali u to bolje upućeni kažu da se to radi ne u korist pacijenata i zdravstvenih radnika nego u korist privatnika.

SAMARDŽIĆ: Ako se budžet povećao za 30 miliona, plate se nisu povećale niti jedan cent. Zato imamo najskuplje lijekove u regionu i monopol kada je nabavka istih u pitanju, netransparentnu potrošnju unutar mreže zdravstvenih ustanova. Najveći korisnici novca namijenjenog za funkcionisanje javnog zdravstva su upravo pojedine privatne zdravstvene ustanove čiji je posao u krizi ili čiji posao treba razraditi. Jasno je za čiji interes se povećao budžet za zdravstvo.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VASILIJE BUŠKOVIĆ, EKOLOG IZ PODGORICE: Plemenita ideja pala u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proglašenje Crne Gore za prvu ekološku državu na svijetu donijelo je u prvi mah velika očekivanja koja su tokom vremena zamijenjena skoro razočaranjem, tako da je, nažalost, većini građana tema najčešće za podsmijeh ili samo „odmahivanje rukom“

 

MONITOR: Peti juni je Svjetski dan zaštite životne sredine. To je i povod za razgovor sa Vama.Koliko je Crna Gora, kao prva ekološka država na svijetu, zaista ekološka i kako se prema životnoj srediniodnose njene institucije i građani?

BUŠKOVIĆ: Proglašenje Crne Gore za ekološku državu, davne 1991. godine, donijelo je u prvi mah velika očekivanja koja su tokom vremena zamijenjena skoro razočaranjem, da bi u posljednje vrijeme ta plemenita ideja gotovo pala u zaborav. Nađe se i danas još uvijek poneko ko o toj ideji pozitivno i sa emocijama i sjetom progovori. Nažalost, većini građana je to tema najčešće za podsmijeh ilisamo „odmahivanje rukom“…. Ipak, kako se tokom vremena mijenjao odnos institucija i građana prema toj ideji, tako se mijenjao i njihov odnos prema životnoj sredini. U najkraćem, nekadašnji„klasični“ problemiu životnoj sredini koji su vezani za „ekološke crne tačke“ (KAP, Željezara, Pljevlja…) danas su zamijenjeni „naprednim i kompleksnijim“ ekološkim problemima i pojavama koje su nastale kao posljedica ili su sastavni dio promjena u društvu i ekonomiji. Kao i ranije, i današnji ekološki problemi, tj. pitanja, vezani su sa dostignutim nivoom demokratizacije cijelog društva, ne samo njegovih privilegovanih slojeva. Nema ekološkog pitanja koje nije istovremeno i demokratsko. Čini mi se da su sami građani, kao i u mnogim drugim slučajevima, bez opravdanja ostavljeni po strani, nemoćni da nešto značajnije promijene.

MONITOR: Na brojnim lokacijama mogu se vidjeti deponije smeća, otpad u potocima i rijekama, gradilišta na morskoj obali, nekontrolisano vađenje šljunka iz korita rijeka, grade se luksuzne vile u srcu Nacionalnog parka Skadarsko jezero…. A nadležni rijetko reaguju?  

BUŠKOVIĆ: To su samo „golim okom“ vidljivi problemi u životnoj sredini (ekološki problemi). U njihovoj pozadini je nemoć cijelog društva, ne samo nadležnih institucija, da na njih adekvatno odgovore. Kao bilo koji čitalac ovih redova, i ja sam svjedok da se na svaki od tih ekoloških problema ne mogu dosljedno sprovesti jednostavna rješenja kao što su zabrane ili kazne. Opšta je društvena pojava da su kazne i zabrane samo za nemoćne građane, ali ne i za privilegovane pojedince. Nemoć, odnosno „snaga“ i profesionalni kapacitet (nadležnih) institucija je posebno pitanje, o tome se često piše i govori, pa te ocjene nebih ponavljao. Mogu samo dodati da su današnje institucije, koje su vezane za životnu sredinu, strašno opterećene nepotrebnim i neproduktivnim kadrovima, naročito na silu stvorenim i (politički) nametnutim rukovodiocima i menadžerima. Stručnog kadra koji je u kapacitetu da profesionalno izvršava poslove, osmišljava, pravi i vodi projekte „od korica do korica“, gotovo da i nema ili je potisnut i onemogućen da bilo što promijeni.

MONITOR: Crna Gora je imala pet crnih ekoloških tačaka: Željezara u Nikšiću, jalovište Gradac kod Pljevalja, deponija otpada pljevaljske Termoelektrane, deponija hiljada tona grita u Bijeloji deponija crvenog mulja kod Kombinata aluminijuma u Podgorici. Ima li ih i danas i ko su najveći zagađivači životne sredine u Crnoj Gori?

BUŠKOVIĆ:Uticaj nekadašnjih velikih (industrijskih) zagađivača životne sredine (ekološke crne tačke) tokom vremena se smanjio zbog njihove smanjene proizvodnje. Problem zagađenja od nekih deponija je riješen ili se rješava. Današnji zagađivači, odnosno zagađivanje životne sredine drugačijeg je karakera, dok su same posljedice drugačije izražene. I dalje dominira zagađenje neprečišćenim ili nedovoljno prečišćenim otpadnim vodama iz naselja, raznim vrstama otpada koje u potpunosti ne završava na sanitarnim deponijama… Drugačije su izražene i posljedice od zagađenja vazduha u naseljima, najčešće praškastim materijama itd. Slična je situacija sa zagađivanjem zemljišta i podzemnih voda. Posebno je pitanje parametara zagađenosti i smanjenog kvaliteta hrane, uključujući korišćenje hrane koja je zasnovana na GMO u kom pogledu dijelimo uslove i sudbinu drugih zemalja u regionu i svijetu,uopšte.

MONITOR: Spasioci e Tare i njenog još čuvenijeg kanjona, po šesti put pokušavaju da od moćnika spasu taj prirodni dragulj, sada zbog radova na autoputu. Mnoge NVO kao i biolozi sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Podgorici tvrde da je fauna dna Tare na lokalitetima na kojima kineski CRBC gradi autoput –  uništena. Da li će Tara ostati Suza Evrope?

BUŠKOVIĆ: Cio sliv rijeke Tare je zaštićen kao Svjetski rezervat biosfere, po osnovu UNESCO-vog programa Čovjek i Biosfera. Posljedice fizičkog oštećenja značajnog dijela gornjeg toka Tare, naročito prirodnih staništa na njenim obalama koja se između ostalog štite i kao staništa Natura 2000, tokom dužeg vremena će se vjerovatno ublažiti, ali ne i u potpunosti sanirati zahvaljujući prirodnim procesima. Titula „Suza Evrope“ naročito na donjem, za rafting atraktivnom dijelu toka Tare, time neće biti ugrožena ako ne bude nekog dodatnog „napada“ koji može promijeniti njene izvorne prirodne karakteristike. Moram naglasiti značaj visoke izvornosti prirode cijelog ovog područja za zaštitu, koje se u bilo kom razvojnom planu ili projektu mora posmatrati integralno, na nivou cijelog, zaštićenog sliva. U slučaju njegove fragmentacije, po principu malo za autoput na jednom kraju, malo za turističke rizorte na drugom kraju i tome slično, može da ugrozi njegov status zaštite kod UNESCO-a, ne samo titulu „Suze Evrope“.

MONITOR: Po četvrti put u proteklih stotinu i nešto godina počinje istraživanje nafte u crnogorskom podmorju. Ekološke organizacije iz Crne Gore, Hrvatske i Italije vode opsežnu akciju da se zabrani istraživanje nafte i gasa u Jadranskom moru i tvrde da je potpisivanjem ugovora sa jednom italijanskom kompanijom Crna Gora potpisala smrtnu ekološku presudu morskom biodiverzitetu i crnogorskom turizmu.

BUŠKOVIĆ: Istraživanje i moguća eksploatacija nafte iz crnogorskog podmorja donose brojne nepoznanice i neizvjesnu sudbinu morskom, ali i obalnom biodiverzitetu. Mislim da se problemi i posljedice od tih aktivnosti moraju anticipirati, naročito kroz sistem morskih zaštićenih područja, kao jedne značajne polazne osnove i ključnog argumenata za veoma pažljivo i ekološki utemeljeno planiranje namjene mora. U tom pogledu Crna Gora nema iskustva i tek sada počinje da ulazi u tu problematiku, prvo saznajno, a potom i institucionalno, odnosno kroz odgovarajuća zakonska rješenja. Bez obzira na dinamiku radova istraživanja (i eventualne eksploatacije) nafte i gasa, kao i buduće planiranje namjene mora, obavezno treba obezbijediti stavljanje pod zaštitu tri prioritetna morska zaštićena područja u zoni Platamuna, ostrva Katiči i ostrva Stari Ulcinj. Moj trenutni radni angažman je upravo na projektu koji je posvećen stavljanju pod zaštitu ta tri morska zaštićena područja. Projekat sa svoje strane treba da obezbijedi potrebnu dokumentaciju za njihovo stavljanje pod zaštitu. Nadam se da će i Vlada sa svoje strane ostati dosljedna svojim dosadašnjim, zvaničnim planovima, i u skladu sa dokumentacijom koju će obezbijediti projekat donijeti odgovarajuće akte – odluke o njihovom stavljanju pod zaštitu. To je istovremeno jedno od značajnih očekivanja crnogorskih ekoloških institucija i javnosti uopšte.

MONITOR: Da li će gradnjom mini hidroelektrana biti ugrožena životna sredina na tim lokacijama?

BUŠKOVIĆ:Posljedice od izgradnje mini-hidroelektrana na životnu sredinu nijesu ozbiljno sagledane na samom početku pripreme razvojnih planova i strategija, a kasnije i projekata koji su omogućili uvođenje tog vida modernih investicija u praksu. Te posljedice su postale vidljive kasnije, naknadno, nakon njihove izgradnje i puštanja u rad, uglavnom kroz promjenu – povlačenje i gubljenje voda u dijelu rječnog toka ispod vodozahvata. I u ovom slučaju se pokazala nemoć i slabost institucija i građana da dosljedno reaguju prema jednoj novoj pojavi koja ne donosi korist, već samo štetu, kako lokalnom stanovništvu, tako i životnoj sredini.

 

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BOŽIDAR ANDREJIĆ, UREDNIK BEOGRADSKOG DNEVNIKA DANAS : Srbiju treba “rasklopiti”, pa sklopiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija teško može da postane moderna, demokratska i prosperitetna država bez temeljnog ,,rasklapanja” i ponovnog sklapanja, a to je nemoguće bez ustavotvorne skupštine, s tim što tome treba da prethodi izbor vlade, koja bi morala da bude sastavljena od neukaljanih ljudi od integriteta i koji nisu bili ogrezli u nemoral tranzicione politike

 

MONITOR: Kada biste imali takvu moć šta biste u Srbiji prvenstveno promijenili da ona postane moderna, demokratska i prosperitetna država?

ANDREJIĆ: Bojim se da Srbija teško može da postane država kakvu idealno sugerišete u pitanju bez temeljnog „rasklapanja“ i ponovnog sklapanja. To je, pak, i javno sam to beležio i zastupao na malom broju mesta gde mogu da objavljujem, nemoguće bez – ustavotvorne skupštine. Prethodni korak bi bio izbor vlade sa mandatom za  sazivanje  te skupštine. Ona bi morala da bude sastavljena od neukaljanih ljudi od integriteta, po mogućstvu sa političkim i pravnim, konstitucionalnim iskustvom, ali koji nisu bili ogrezli u nemoral tranzicione politike. A u skupštinu bi se „pozvali“ svi relevantni politički i društveni činioci, sada „zatomljeni“ mladi ljudi kakvih je prepuna Srbija, ali im se ne daje šansa, kao i eksperti koje predloži pomenuta vlada, po liku i obličju sopstvenom.

MONITOR: Protesti u Srbiji potiv aktulenog režima počeli su prije pola godine. Šta je do sada njima postignuto?

ANDREJIĆ: Oni su nedvosmisleno razdrmali trenutne političke odnose i sprege u Srbiji, uprkos bagatelizaciji od strane vlasti. I njoj su ukazali da mnogo toga mora da se menja, ali su pre svega pokazali da u Srbiji ima ljudskog i građanskog potencijala za normalizaciju društva. Takođe, podastrli su sve rezerve građana prema političkim partijama i liderima, a , iako nije gotovo nigde to javno iskazano, ukazali su da rešenja nema bez onog koje ukratko predstavljam u prvom odgovoru.

Nedvojbeno, nesnalaženje u samim protestima, konfrontacija ideja među samim učesnicima, koja nije našla adekvatnu artikulaciju, ukazala je na slabosti srpskog društva, ali i na nedostatak snaga i ideja, a ne samo načelnih ideologija, koje mogu da integrišu šaroliki građanski potencijal, odnosno da ga usmeravaju ka progresu i uz tu šarolikost. Videle su se i mnoge zablude “običnih” ljudi  i građana o “lakoći” promena, kao i ona da je ponavljanje “starih lica” na političkoj sceni nešto što treba odbaciti. Ne, treba sistem ustrojiti tako da se “starim licima” i liderima onemoguće muljanje, interesne sprege koje ne prezaju ni paktove sa političkim protivnikom i režimom.

MONITOR: Je li, kako tvrde iz opozicije, „pobunjena Srbija uspjela da pritjera Aleksandra Vučića uza zid“?

ANDREJIĆ: Ne, to su motivacione parole koje su kadgod kontraproduktivne, nepromišljene, zasnovane na manjku ideja i višku osvrtanja unazad na protestnu kolonu uz oduševljenje „uf, vidi koliko nas je!“ Ali, rekoh, sve to jeste zabrinulo vlast i ljude režima, vidljiva su neka popuštanja, ali na manipulativan način. To vladanje manipulacijama može se održati mnogo duže nego što opozicija misli, pa i po cenu zaoštravanja do svođenja zemlje na „populistički logor“. Ali, to istovremeno nosi i rizik strašnih lomova i veliko je pitanje za vlast – čitati Vučića  koji to dobro zna – dokle veruje, tojest dokle će biti tvrdoglav u manipulaciji svojim podanicima, a kad će shvatiti da se lomovi mogu preduprediti dijalogom.

Kad kažem manipulacija, dobar je primer lažni, izveštačeni i zakasneli poziv na ad hoc zakazan dijalog o Kosovu u Skupštini. Samo zarad dodatnog izvrgavanja ruglu one opozicije koja parlament bojkotuje. A kad Evropska komisija stavi primedbe na rad Skupštine i odnos prema opoziciji, oni kažu pa evo zvali smo ih. Izveštaj je za čitavu 2019. a poziv je došao jedva nedelju pred sednicu…

MONITOR: Kako toliko godina Vučiću uspijeva da, kako mnogi kažu, radi što god hoće i kad god hoće?

ANDREJIĆ: On je vešto iskoristio nedostatke izbornog sistema koji omogućava zloupotrebe. Manipulacijom sa krajnje suprotstavljenim gledištima i idejnim i političkom stavovima koji zastupaju i nepreležano i neprežaljeno radikalstvo i evropejstvo, uz politički marketing koji  računa sa zaboravom do operacija sa notornim lažima, te svođenjem javnosti na javnost pijace, Vučić uspeva da  pokupi četvrtinu ukupnog biračkog tela. To prevedeno na odnose izašlih, apstiniranih i suprotnoglasajućih na kraju ispadne na 50 odsto izašlih. Ta se činjenica kasnije razrađuje i dorađuje, potkrepljuje mitom, korupcijom, partijskim zapošljavnjem uz zastrašivanje i negovanje kulta vođe.

I sve je to uronjeno u najveću višedecenijsku, ma, viševekovnu pošast  Srbije – pristajanja, navikavanja na sve, povlađivanje, oprtunizam. Kad je prvi put počeo da javno ućutkuje ministre, dere se na njih, a oni ćute, videlo se da se pred njim lagano rasprostire polje beščašća po kome on može da jaše kako hoće. I koga hoće.

MONITOR: Mnoge  javne ličnosti u Vučiću pružile podršku na predsjedničkim izborima ili  ne reaguju na ono što on radi od Srbije i njenih građana. Je li to Srbijom zavladao  strah da se rizično javno pobuniti protiv bilo čega ili je u pitanju nešto drugo?

ANDREJIĆ: Deo odgovora je u prethodnom odgovoru – da i strah i korumpiranost, i linija nezameranja, lični i profesionalni ćar… Ali videli smo i primere “razumnog” i razumljivog straha od osvetničkih poteza koji ne prezaju ni od prebijanja, pretnji, podmetanja, medijskih harangi… U ne samo simboličnoj ravni, vi ovde imate tvrdnju državnog sekretara koji hvali, na primer,  medijsku situaciju podatkom da, eto, ovde odavno nije ubijen ni jedan novinar, a eto u eunskoj Slovačkoj  i na Malti se i to dešava.

MONITOR: Da li će predstojeći parlamentarni izbori označiti kraj Vučićeve diktature i na koje se snage u Srbiji može računati da do toga dođe?

ANDREJIĆ: Ne, ne verujem da će sami sledeći izbori, pa čak i uz prihvatanje dela ili u celosti primedbi koje se odnose na izborna pravila, a koje je deo opozicije ponudio uz pomoć struke, bitno promeniti odnos snaga u srpskom parlamentu. Vlast već vrši obimne pripreme, ne računajući kontra-kampanju „Budućnost Srbije“, kroz razmeštanje svojih ljudi na srednje pozicije svuda po Srbiji. Oni imaju uticaja na konkretne privredne i ekonomske tokove, ali i na modeliranje, odnosno urušavanje svesti i civilizacijskog nivoa društva. Vlast već obrazuje „rezervne“ stranke i računa na popuštanje do mere da bojkot-opozicija ne odustane od bojkota ili da trik-popuštanje izvede u poslednjem času kao sa sednicom Skupštine o Kosovu, da dalje ogađuje opozicione prvake. A znajući strukturu ličnosti vladara, moguće su i dosetke i potezi kakve zdravoj političkoj logici ni na um ne mogu pasti… Možda je moguća promena vlasti i na neki drugi način, ali tek to ne valja…

MONITOR: Kosovo je i dalje vrlo aktuelna politička tema. Nedavno je Vučić rekao da će o Kosovu građani odlučivati na referendumu ukoliko ne bude postignut kompromis sa Albancima. Treba li referendumom rješavati status Kosova ili drugačije?

ANDREJIĆ: Ustav podrazumeva referendum, ali i Ustav je promenljiva kategorija. Vučić reče da “pravo prati stvarnost”, a stvarnost većine za promenu Ustava, na primer, može da bude podrška šešeljevaca Vučiću –  a i on sam to jeste još uvek kao i dobar deo glasčkog mu tela – za “rešenje” Kosova, “ako se odrekne EU”. Ovo Vaše pitanje je isuviše logično i normalno da bi se iz vizure današnje Srbije na njega normalno odgovorilo. Jer, mislim da su i potencijalni sporazum o Kosovu, pa i referendumsko pitanje, u glavama glavnih pregovarača – naravno i prištinskih – zamišljeni kao nešto dvosmisleno, prevarno, što će se teško razumeti, a moći da se tumači i ovako i onako. Uostalom, na postsocijalističkom Balkanu nije bilo malo međunarodnih akata koji se zovu, na primer – okvirni sporazum, o “visokim predstavnicima” kao eufemizmu za guvernere i da ne govorim.

MONITOR: Da li će zastoj u dijalogu između Beograda i Prištine, odnosno problemi koji su nastali u takozvanoj normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, usporiti evropske integracije Srbije?

ANDREJIĆ: Da, one već usporavaju proces, a novo je to što se sada čini da to usporavanje svima odgovara i “neproširljivoj” Evropi i našim prevarantima koji uključujući se tobož i verbalno u EU uvek drže otvorena i “zadnja vrata”.

MONITOR: U ovogodišnjem Izvještaju o napretku Srbije u procesu pristupanja EU piše da Srbija nije ostvarila nikakav napredak u oblasti slobode izražavanja. Šta na to kažete?

ANDREJIĆ: Pa i nije, kad je, videli smo, glavni “državni” argument da se više ne ubijaju novinari. A ka će, ne znamo…

MONITOR: Kako izgleda medijska scena u Srbiji. Koliko mediji poštuju profesionalne standarde, objavljuju li lažne  informacije u korist vlasti, je li većina pod kontrolom vlasti…

ANDREJIĆ: Suvšna pitanja, medijska scena ne izgleda nikako, profesionalni standardi, šta to beše, prvo vlast laže, pa ovi objavljuju, a onda obrnuto i tako unedogled, većina jeste pod otvorenom ili suptilnom kontrolom, ili izložena nezamislivim pritiscima. Bukvalno nezamislivim – imali smo i ovakaj slučaj – tabloidi su počeli besomučnu kampanju protiv neke nove firme koja proizvodi sokove, jer navodno krši pravila o ispravnosti proizvoda za ljudsku upotrebu i sastavu na deklaraciji. A samo zato što te proizvode reklamira televizija  koju lično Vučić izvrgava ruglu i napadima da je izdajnička agentura…  Sve manje je i pravih novinara, opšte pristajanje i njih potapa.

                                    Veseljko KOPRIVICA
 Fotografije: Peđa Mitić

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BOJAN BAĆA, SOCIOLOG:  Vrijeme je za ljevičarski obrt

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi smo toliko izgubili sposobnost da zamišljamo, mislimo Crnu Goru bez DPS-a da mi se čini da je vrijeme za ljevičarski obrt naše priče. Samo se takvom spoznajom otvara prostor za emancipaciju i istinsku promjenu

 

MONITOR: Vlast nam redovno mjeri patriotizam?

BAĆA: Patriotizam je kada plaćamo porez, jer je neplaćanje jedan od najtežih udaraca stabilnosti zemlje. Patriotizam nije kada nas boli to što neko ne poštuje državne simbole, već kada reagujemo na ugnjetavanje drugog u ime onog što ti simboli predstavljaju. Građanska obaveza ne smije biti prema režimu, već prema idealima kojima ta država stremi, a ova naša bi da bude “građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava”. Nezavisnost se ne sastoji u tome da partijski centri moći odlučuju kako da kroz rasprodaju “valorizuju” zajedničko dobro, već se manifestuje kao autonomija kada ih mi, građani, zaustavimo u toj naopakoj namjeri. To je građanska svijest. Nije dovoljno reći da je “A uzrok B”, javnost mora znati da li je B poželjno, da li je A etički prihvatljivo, i da li je trošak vrijedan truda. Eto, režim ekonomski napredak prikazuje friziranjem statistike, tako što tumačenjem potrošačke korpe do nivoa gdje je građaninu za sva tri obroka dnevno potrebno 2,06 eura praktično ukida siromaštvo u zemlji. Napredak se očekuje kroz svođenje Rijeka na njihov hidroelektrični potencijal, iskrivljavajući pokazatelje isplativosti i eventualne štetnosti tih projekata. Hoću reći, da li se nešto može računati kao “uspjeh” zavisi od sistema vrijednosti, a ne isključivo od suvih podataka.

Treba se paziti svega što moralno upitne postupke pravda “državnim razlogom”, odnosno “nacionalnim interesom”. Umjesto da se bazira na odnosu prava, obaveza i odgovornosti građana prema političkoj zajednici, naša  politika ljubavi prema državi se bazira na emociji prema sedimentnim stijenama i parčadima tekstila, a ispoljava kao ervilnost partiji koja je za trideset godina promijenila više “nacionalnih” i “državnih interesa” nego Crna Gora ukupno vladajućih partija.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo