Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENA POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ, PREDSJEDNICA SINDIKATA DOKTORA MEDICINE: Sve bolesti crnogorskog zdravstva

Objavljeno prije

na

Nijedna od trideset tri javne zdravstvene ustanove nema upotrebnu dozvolu niti je zbog neispunjavanja uslova može dobiti

 

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da se decenijama vodi loša zdravstvena politika, jer Vlada donosi brojne strateške planove koje ni sama ne poštuje?

SAMARDŽIĆ:Mi smo pri pisanju ozbiljnih strateških dokumenata, koji se tiču unapređenja kvaliteta javnog zdravstvenog sektora, zanemarili jednu važnu činjenicu – mogućnost implementacije napisanog. Mnoge čak i kvalitetno napisane strategije nikada nijesu zaživjele dok su u međuvremenu napisane nove koje vjerovatno čeka slična sudbina.Onaj mali broj djelimično implementiranih nosi novi set problema, jer uspješnost same implementacije nije moguće ocijeniti bez monitoringa, evaluacije i jasno definisanih indikatoraza sticanje uvida gdje su potrebne korekcije ili čak kompletna promjena kursa.

Trend čestih promjena u Ministarstvu zdravlja je, takođe, dio problema. U sred nekog, usudili bi se reći gotovo eksperimentalnog reformskog procesa, dođe potpuno drugi tim, često sa vrlo malo iskustva u zdravstvenoj politici i bez formalnog obrazovanja. Samim tim dosta stvari osuđeno je na propast. U Ministarstvu zdravlja moraju postojati ekspertski timovi sa akumuliranim znanjem i iskustvom nezavisno od trenutnih političkih dešavanja. Sve gore navedeno, uz mizerno plaćene nosioce posla u zdravstvu,evidentni su razlozi zašto se crnogorska zdravstvena politika može okarakterisati kao izuzetno loša.

MONITOR: Je li tačno da nijedna od 33 crnogorske javne zdravstvene ustanove, uključujući i Klinički centar, nema upotrebnu dozvolu jer ne zadovoljavaju minimum zakonskih uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti?

SAMARDŽIĆ: Niti jedna od 33 javne zdravstvene ustanove nema upotrebnu dozvolu niti je zbog neispunjavanja uslova može dobiti. Propisi u ovom dijelu postoje, ali se ne poštuju, odnosno selektivno se primjenjuju samo na dio privatnog sektora. Za to vrijeme bavimo se važnim, ali ne suštinskim reformama kao što su elektronsko zakazivanje.Bojimo se da dok Ministarstvo elektronski uredi zakazivanje pacijenata, neće biti ni ljekara ni ustanove u kojoj će dobiti zakazanu zdravstvenu uslugu. Već postoje opšte bolnice u kojima imamo jedva dvadesetak ljekara i u kojima je gotovo nemoguće organizovati neprekidnu zdravstvenu zaštitu.

MONITOR: Kakve su posljedice ?

SAMARDŽIĆ: Posljedice ovakvog rukovođenja uvijek snose zaposleni, dakle zdravstveni radnici, koji su prinuđeni da rade u improvizovanim uslovima. Uostalom, ministar zdravlja je više puta bio u bolnici u Acibademu pa nam može prenijeti utiske kako izgleda jedna moderna bolnica. Takođe, neispunjavanjem građevinskih, sanitarnih, zdravstvenih i drugih propisa u značajnoj mjeri ugrožava se bezbijednost hospitalizovanih pacijenata, kao i dostupnost zdravstvenih usluga naročito osobama sa invaliditetom, hroničnim bolesnicima, trudnicama i starijoj populaciji.

MONITOR: Mnogi ljekari tvrde da se specijalizacije i edukacije u zdravstvu u velikoj mjeri dodjeljuju unaprijed određenim kandidatima.

SAMARDŽIĆ: Osim što se na ovakav način vrši negativna selekcija stvara se nepovjerenje u sistem kako kod ljekara tako i kod pacijenata. Privilegovanje pri dodjeli specijalizacija najočiglednije je pri bodovanju usmenih intervjua, gdje se nepodobnom kandidatu da 0 ili 1 poen, a podobnom maksimalanih 15 i tako se legalizuje zloupotreba. Neka čitaoci procijene u kojoj mjeri je moguće da neko ko sa visokim prosjekom završi medicinski fakultet dobije 0 poena na usmenom intervjuu? Sindikat doktora medicine je u ovom pravcu već inicirao izmjene i dopune pravilnika koji reguliše ovaj postupak.

MONITOR: Je li tačno da je većina direktora javnih zdravstvenih ustanova politički aktivna?

SAMARDŽIĆ: U sumornoj crnogorskoj svakodnevici direktorsko mjesto je vrsta nagrade za političko pregalaštvo što ima dalekosežne posljedice po javno zdravstvo. U prilog ovoj konstataciji stoji činjenica da se čak 27 direktora od njih ukupno 33 nalazilo na odborničkim listama različitih političkih subjekata,što potvrđuje pretpostavku da njihovo imenovanje nije vršeno prema stručnim referencama, već shodno koalicionim sporazumima partija.

MONITOR: Vi se zalažete za to da u zdravstvu struka pobijedi politiku. Uspijevate li u tome?

SAMARDŽIĆ: Odgovor je ne, što ne znači da treba prestati sa prepoznavanjem i isticanjem dalekosežnih posljedica ovog problema.

MONITOR: Da li ministar Kenan Hrapović  prisilno iščlanjuje članove iz SDMCG zbog političkih razloga?

SAMARDŽIĆ: Na naše članove se često vrše pritisci, sve sa željom da ,,utihne“ naš glas kojem su interesi doktora i pacijenata na prvom mjestu, jer je valjda naše zdravstvo idealno, naše plate optimalne, a sindikalno djelovanje čisti kapric. Ministar Hrapović je u predizbornoj kampanji 2016. iščlanjivao članove iz Sindikata doktora medicine. Koliko je bio ushićen što je iščlanio nekoliko ljekara iz SDM govori činjenica da se time javno pohvalio u medijima.Kad smo ga upozorili da to predstavlja krivično djelotakvim aktivnostimase više ne hvali. Takođe, zaslužan pomena je i ,,model” sindikalnog organizovanja u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć (ZHMP), u kome ljekari pri zapošljavanju bivaju po automatizmu učlanjeni u sindikatna čijem čelu je dr Ljiljana Krivokapić. Sa druge strane, u ZHMP svaki zahtjev za učlanjenje u SDM proslijeđuje se direktoru Saši Stefanoviću koji nakon toga lično upoznaje kolege sa posljedicama članstva u SDM.

MONITOR: Kako to da direktori JZU imaju najveće zarade u javnom zdravstvu, dok istvremeno zbog niskih zarada ljekari masovno napuštaju javni zdravstvenisistem?

SAMARDŽIĆ: Trećina ljekara prihoduje 550 eura mjesečno.Plate ljekara u CG su gotovo dvostruko niže nego na Kosovu, čiji BDP je 50% niži od našeg, dvostruko niže nego u BiH, pa imamo paradoksalnu situaciju da su ratom razrušene države našle model da očuvaju, barem donekle, dostojanstvo ljekara. U isto vrijeme naši političari žive u luksuzu.

MONITOR: Mediji često objavljuju da javni funkcioneri umjesto crnogorskih zdravstvenih ustanova koriste usluge ustanova u inostranstvu, što znači da oni najviše iskazuju nepovjerenje prema javnom zdravstvenom sistemu Crne Gore.

SAMARDŽIĆ:Nagomilani problemi se samo usložnjavaju, dok se funkcioneri liječe na drugim adresama, putuje se i za najbanalnije rutinske procedure. Sve to nas navodi na zaključak da su donosioci odluka i te kako upućeni u probleme sa kojima se nose ljekari i građani, ali ne žele da participiraju niti u procesu rješavanja problema, niti da prolaze kroz crnogorski sistem kao pacijenti, već odlaze na strane adrese.Iako sebi mogu priuštiti taj trošak, finansiraju ga iz budžeta Fonda zdravstvenog osiguranja. Dakle, oni sami ne vjeruju u ono što decenijama oblikuju već je crnogorsko javno zdravstvo namijenjeno samo nama, običnim građanima.

MONITOR Kako je moguće ozdraviti ovakvo crnogorsko zdravstvo?

SAMARDŽIĆ: Ukratko, implementirati strateška dokumenta, pratiti i evaluirati ostvareno, na osnovu toga uvidjeti eventualne probleme, iste korigovati i pratiti interese korisnika javnog zdravstva, a ne interes privatnih preduzeća i naravno ,,vakcinisati“ crnogorsko zdravstvo protiv politikantstva i negativne kadrovske selekcije.

 

Političari bitniji od ljekara, profesora, inženjera…

MONITOR: Crna Gora ulaže u javno zdravstvo najmanje u Evropi. Jednom ste rekli da imamo najviše političara po glavi stanovnika i predložili da se dio od desetina miliona eura koje fale zdravstvu obezbijedi ukidanjem prihoda političarima.

SAMARDŽIĆ: Sindikat doktora medicine često ističe nedosljednost političke elite u navođenju razloga za nemogućnost povećanja plata ljekarima. Tačnije, kao glavni razlog se navodi  loša ekonomska situacija, dok se u isto vrijeme budžet za gorivo, telefone i dnevnice  političara i njihovih partija iz godine u godinu uvećava. Samo budžet za gorivo javnih funkcionera iznosi 10 miliona eura što je dovoljno da se osnovne zarade svim ljekarima povećaju za 50 odsto.  Pošto se u zemljama EU propagiraju zdravi stilovi života i zatvaraju centralna gradska jezgra za saobraćaj, zar ne bi bilo logično da se naši političari odreknu barem dijela bogatog voznog parka i popularišu biciklističke staze, a novac za gorivo i zarade prekobrojnih vozača opredijele za osiromašene zdravstvene radnike. To ćemo ponoviti još sto puta, jer je ovakva politika rezultat neshvatanja suštine modernog i razvijenog svijeta da su političari tu zbog nas, a ne obrnuto. Ukratko, ako nam je siromaštvo argument za niske zarade ljekara, kako je moguće da političari zemalja EU koriste sopstveni prevoz ili biciklo za odlazak na posao, a naši troše skoro 10 miliona eura samo za gorivo i još toliko za telefone i dnevnice? Da li se izgovor ,,ekonomske krize” odnosi samo na ljekare, prosvjetne radnike, inženjere i sudije, dok političari sebe ubrajaju u povlašćeni društveni sloj koji ne mora da dijeli našu realnost.

 

Budžet za privatnike

MONITOR: Iz Vlade tvrde da se budžet  javnog zdravstva stalno povećava, ali u to bolje upućeni kažu da se to radi ne u korist pacijenata i zdravstvenih radnika nego u korist privatnika.

SAMARDŽIĆ: Ako se budžet povećao za 30 miliona, plate se nisu povećale niti jedan cent. Zato imamo najskuplje lijekove u regionu i monopol kada je nabavka istih u pitanju, netransparentnu potrošnju unutar mreže zdravstvenih ustanova. Najveći korisnici novca namijenjenog za funkcionisanje javnog zdravstva su upravo pojedine privatne zdravstvene ustanove čiji je posao u krizi ili čiji posao treba razraditi. Jasno je za čiji interes se povećao budžet za zdravstvo.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo