Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENA POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ, PREDSJEDNICA SINDIKATA DOKTORA MEDICINE: Sve bolesti crnogorskog zdravstva

Objavljeno prije

na

Nijedna od trideset tri javne zdravstvene ustanove nema upotrebnu dozvolu niti je zbog neispunjavanja uslova može dobiti

 

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da se decenijama vodi loša zdravstvena politika, jer Vlada donosi brojne strateške planove koje ni sama ne poštuje?

SAMARDŽIĆ:Mi smo pri pisanju ozbiljnih strateških dokumenata, koji se tiču unapređenja kvaliteta javnog zdravstvenog sektora, zanemarili jednu važnu činjenicu – mogućnost implementacije napisanog. Mnoge čak i kvalitetno napisane strategije nikada nijesu zaživjele dok su u međuvremenu napisane nove koje vjerovatno čeka slična sudbina.Onaj mali broj djelimično implementiranih nosi novi set problema, jer uspješnost same implementacije nije moguće ocijeniti bez monitoringa, evaluacije i jasno definisanih indikatoraza sticanje uvida gdje su potrebne korekcije ili čak kompletna promjena kursa.

Trend čestih promjena u Ministarstvu zdravlja je, takođe, dio problema. U sred nekog, usudili bi se reći gotovo eksperimentalnog reformskog procesa, dođe potpuno drugi tim, često sa vrlo malo iskustva u zdravstvenoj politici i bez formalnog obrazovanja. Samim tim dosta stvari osuđeno je na propast. U Ministarstvu zdravlja moraju postojati ekspertski timovi sa akumuliranim znanjem i iskustvom nezavisno od trenutnih političkih dešavanja. Sve gore navedeno, uz mizerno plaćene nosioce posla u zdravstvu,evidentni su razlozi zašto se crnogorska zdravstvena politika može okarakterisati kao izuzetno loša.

MONITOR: Je li tačno da nijedna od 33 crnogorske javne zdravstvene ustanove, uključujući i Klinički centar, nema upotrebnu dozvolu jer ne zadovoljavaju minimum zakonskih uslova za obavljanje zdravstvene djelatnosti?

SAMARDŽIĆ: Niti jedna od 33 javne zdravstvene ustanove nema upotrebnu dozvolu niti je zbog neispunjavanja uslova može dobiti. Propisi u ovom dijelu postoje, ali se ne poštuju, odnosno selektivno se primjenjuju samo na dio privatnog sektora. Za to vrijeme bavimo se važnim, ali ne suštinskim reformama kao što su elektronsko zakazivanje.Bojimo se da dok Ministarstvo elektronski uredi zakazivanje pacijenata, neće biti ni ljekara ni ustanove u kojoj će dobiti zakazanu zdravstvenu uslugu. Već postoje opšte bolnice u kojima imamo jedva dvadesetak ljekara i u kojima je gotovo nemoguće organizovati neprekidnu zdravstvenu zaštitu.

MONITOR: Kakve su posljedice ?

SAMARDŽIĆ: Posljedice ovakvog rukovođenja uvijek snose zaposleni, dakle zdravstveni radnici, koji su prinuđeni da rade u improvizovanim uslovima. Uostalom, ministar zdravlja je više puta bio u bolnici u Acibademu pa nam može prenijeti utiske kako izgleda jedna moderna bolnica. Takođe, neispunjavanjem građevinskih, sanitarnih, zdravstvenih i drugih propisa u značajnoj mjeri ugrožava se bezbijednost hospitalizovanih pacijenata, kao i dostupnost zdravstvenih usluga naročito osobama sa invaliditetom, hroničnim bolesnicima, trudnicama i starijoj populaciji.

MONITOR: Mnogi ljekari tvrde da se specijalizacije i edukacije u zdravstvu u velikoj mjeri dodjeljuju unaprijed određenim kandidatima.

SAMARDŽIĆ: Osim što se na ovakav način vrši negativna selekcija stvara se nepovjerenje u sistem kako kod ljekara tako i kod pacijenata. Privilegovanje pri dodjeli specijalizacija najočiglednije je pri bodovanju usmenih intervjua, gdje se nepodobnom kandidatu da 0 ili 1 poen, a podobnom maksimalanih 15 i tako se legalizuje zloupotreba. Neka čitaoci procijene u kojoj mjeri je moguće da neko ko sa visokim prosjekom završi medicinski fakultet dobije 0 poena na usmenom intervjuu? Sindikat doktora medicine je u ovom pravcu već inicirao izmjene i dopune pravilnika koji reguliše ovaj postupak.

MONITOR: Je li tačno da je većina direktora javnih zdravstvenih ustanova politički aktivna?

SAMARDŽIĆ: U sumornoj crnogorskoj svakodnevici direktorsko mjesto je vrsta nagrade za političko pregalaštvo što ima dalekosežne posljedice po javno zdravstvo. U prilog ovoj konstataciji stoji činjenica da se čak 27 direktora od njih ukupno 33 nalazilo na odborničkim listama različitih političkih subjekata,što potvrđuje pretpostavku da njihovo imenovanje nije vršeno prema stručnim referencama, već shodno koalicionim sporazumima partija.

MONITOR: Vi se zalažete za to da u zdravstvu struka pobijedi politiku. Uspijevate li u tome?

SAMARDŽIĆ: Odgovor je ne, što ne znači da treba prestati sa prepoznavanjem i isticanjem dalekosežnih posljedica ovog problema.

MONITOR: Da li ministar Kenan Hrapović  prisilno iščlanjuje članove iz SDMCG zbog političkih razloga?

SAMARDŽIĆ: Na naše članove se često vrše pritisci, sve sa željom da ,,utihne“ naš glas kojem su interesi doktora i pacijenata na prvom mjestu, jer je valjda naše zdravstvo idealno, naše plate optimalne, a sindikalno djelovanje čisti kapric. Ministar Hrapović je u predizbornoj kampanji 2016. iščlanjivao članove iz Sindikata doktora medicine. Koliko je bio ushićen što je iščlanio nekoliko ljekara iz SDM govori činjenica da se time javno pohvalio u medijima.Kad smo ga upozorili da to predstavlja krivično djelotakvim aktivnostimase više ne hvali. Takođe, zaslužan pomena je i ,,model” sindikalnog organizovanja u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć (ZHMP), u kome ljekari pri zapošljavanju bivaju po automatizmu učlanjeni u sindikatna čijem čelu je dr Ljiljana Krivokapić. Sa druge strane, u ZHMP svaki zahtjev za učlanjenje u SDM proslijeđuje se direktoru Saši Stefanoviću koji nakon toga lično upoznaje kolege sa posljedicama članstva u SDM.

MONITOR: Kako to da direktori JZU imaju najveće zarade u javnom zdravstvu, dok istvremeno zbog niskih zarada ljekari masovno napuštaju javni zdravstvenisistem?

SAMARDŽIĆ: Trećina ljekara prihoduje 550 eura mjesečno.Plate ljekara u CG su gotovo dvostruko niže nego na Kosovu, čiji BDP je 50% niži od našeg, dvostruko niže nego u BiH, pa imamo paradoksalnu situaciju da su ratom razrušene države našle model da očuvaju, barem donekle, dostojanstvo ljekara. U isto vrijeme naši političari žive u luksuzu.

MONITOR: Mediji često objavljuju da javni funkcioneri umjesto crnogorskih zdravstvenih ustanova koriste usluge ustanova u inostranstvu, što znači da oni najviše iskazuju nepovjerenje prema javnom zdravstvenom sistemu Crne Gore.

SAMARDŽIĆ:Nagomilani problemi se samo usložnjavaju, dok se funkcioneri liječe na drugim adresama, putuje se i za najbanalnije rutinske procedure. Sve to nas navodi na zaključak da su donosioci odluka i te kako upućeni u probleme sa kojima se nose ljekari i građani, ali ne žele da participiraju niti u procesu rješavanja problema, niti da prolaze kroz crnogorski sistem kao pacijenti, već odlaze na strane adrese.Iako sebi mogu priuštiti taj trošak, finansiraju ga iz budžeta Fonda zdravstvenog osiguranja. Dakle, oni sami ne vjeruju u ono što decenijama oblikuju već je crnogorsko javno zdravstvo namijenjeno samo nama, običnim građanima.

MONITOR Kako je moguće ozdraviti ovakvo crnogorsko zdravstvo?

SAMARDŽIĆ: Ukratko, implementirati strateška dokumenta, pratiti i evaluirati ostvareno, na osnovu toga uvidjeti eventualne probleme, iste korigovati i pratiti interese korisnika javnog zdravstva, a ne interes privatnih preduzeća i naravno ,,vakcinisati“ crnogorsko zdravstvo protiv politikantstva i negativne kadrovske selekcije.

 

Političari bitniji od ljekara, profesora, inženjera…

MONITOR: Crna Gora ulaže u javno zdravstvo najmanje u Evropi. Jednom ste rekli da imamo najviše političara po glavi stanovnika i predložili da se dio od desetina miliona eura koje fale zdravstvu obezbijedi ukidanjem prihoda političarima.

SAMARDŽIĆ: Sindikat doktora medicine često ističe nedosljednost političke elite u navođenju razloga za nemogućnost povećanja plata ljekarima. Tačnije, kao glavni razlog se navodi  loša ekonomska situacija, dok se u isto vrijeme budžet za gorivo, telefone i dnevnice  političara i njihovih partija iz godine u godinu uvećava. Samo budžet za gorivo javnih funkcionera iznosi 10 miliona eura što je dovoljno da se osnovne zarade svim ljekarima povećaju za 50 odsto.  Pošto se u zemljama EU propagiraju zdravi stilovi života i zatvaraju centralna gradska jezgra za saobraćaj, zar ne bi bilo logično da se naši političari odreknu barem dijela bogatog voznog parka i popularišu biciklističke staze, a novac za gorivo i zarade prekobrojnih vozača opredijele za osiromašene zdravstvene radnike. To ćemo ponoviti još sto puta, jer je ovakva politika rezultat neshvatanja suštine modernog i razvijenog svijeta da su političari tu zbog nas, a ne obrnuto. Ukratko, ako nam je siromaštvo argument za niske zarade ljekara, kako je moguće da političari zemalja EU koriste sopstveni prevoz ili biciklo za odlazak na posao, a naši troše skoro 10 miliona eura samo za gorivo i još toliko za telefone i dnevnice? Da li se izgovor ,,ekonomske krize” odnosi samo na ljekare, prosvjetne radnike, inženjere i sudije, dok političari sebe ubrajaju u povlašćeni društveni sloj koji ne mora da dijeli našu realnost.

 

Budžet za privatnike

MONITOR: Iz Vlade tvrde da se budžet  javnog zdravstva stalno povećava, ali u to bolje upućeni kažu da se to radi ne u korist pacijenata i zdravstvenih radnika nego u korist privatnika.

SAMARDŽIĆ: Ako se budžet povećao za 30 miliona, plate se nisu povećale niti jedan cent. Zato imamo najskuplje lijekove u regionu i monopol kada je nabavka istih u pitanju, netransparentnu potrošnju unutar mreže zdravstvenih ustanova. Najveći korisnici novca namijenjenog za funkcionisanje javnog zdravstva su upravo pojedine privatne zdravstvene ustanove čiji je posao u krizi ili čiji posao treba razraditi. Jasno je za čiji interes se povećao budžet za zdravstvo.

                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo