Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Korupcija i organizovani kriminal i dalje najveći problem

Objavljeno prije

na

Floskule kako je ,,pravda krenula” i kako ,,nema nedodirljivih” i javni nastupi koji se graniče sa nadrealnim ne  očekuju se  od ozbiljnih tužilaca, a ponajmanje mogu  zamijeniti konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije na visokom nivou

 

MONITOR: Godišnjica je ubistva Duška Jovanovića. Ni nakon 15 godina taj slučaj nije riješen. Ocijenili ste  da vlast na taj način šalje opasnu poruku, i da je to pokazatelj koliko je crnogorsko društvo stiglo u procesu demokratizacije. Gdje smo u tom procesu?
MILOVAC: Proces EU integracija je neminovnost Crne Gore, bez obzira na datume sa kojima se licitira radi dnevnopolitičkih potreba, a mnogo češće zbog prikrivanja stvarnog stanja  u zemlji. Zbog toga u javnosti postoji percepcija da uspjesi u integracijama koje  plasira vlast, ne prati opšta demokratizacija crnogorskog društva i unaprijeđena vladavina prava.

Nažalost, činjenica da ni poslije 15 godina nije riješen slučaj ubistva glavnog i odgovornog urednika DAN-a, Duška Jovanovića, govori da se ne radi samo o percepciji, te da je u mnogim oblastima reforma crnogorskog društva imala samo kozmetičke efekte, a da su korupcija i organizovani kriminal i dalje najveća  prepreka ka  iole uređenoj državi.

Za običnog građanina, pravna država je  i dalje nedosanjani san, bez obzira na to koliko se  vlast trudi da najprizemnijim metodama sve nas ubijedi u suprotno. Zbog toga se nacionalna i identitetska pitanja i dalje izdašno koriste kao zamjena za odgovore na brojna goruća egzistencijalna pitanja. Sve te zastave, grbove i ostale državne simbole bih radije volio da vidim na novim fabrikama, školama, bolnicama i drugim objektima koji bi doprinijeli novim radnim mjestima i većem kvalitetu života građana, umjesto što se na dnevnoj osnovi devalorizuju od strane većine političkih partija u Crnoj Gori.

 

MONITOR: Predsjednik Đukanović je ocijenio prošle sedmice da su nezavisni mediji i dio NVO sektora središte opozicione politike, i da su njihovi interesi finansijski i politički. Kako vidite tu izjavu, kao još jednu opasnu poruku sa vrha?
MILOVAC: Imao je Đukanović i mnogo opasnije i direktnije poruke za medije i civilni sektor, a takvo obraćanje je postalo imanentno njegovom javnom vokabularu. Kao i svaki dugogodišnji diktator, i Đukanović nastoji da neprijatelje bezakonja i nepravde, koji čine suštinu njegove vlasti, drži u strahu, crtajući im mete u svakoj prilici.

Ne čudi što Đukanović otpor  dominatno prepoznaje u redovima civilnog sektora i medija, pa tek onda onim opozicionim. Mediji i civilni sektor mnogo fokusiranije adresiraju ključne probleme u radu vlasti od političkih partija koje se lako daju okupirati različitim temama, zbog čega su i osjetljivije na zamke koje nosi bitisanje u crnogorskoj političkoj kaljuzi. U toj kaljuzi Đukanović odlično pliva već trideset godina, koristeći je za obesmišljavanje otpora njegovom režimu. Kada neko godinama odbija da se spusti na njegov nivo, a pri tome predano radi na otkrivanju korupcije i organizovanog kriminala na kojima dobrim dijelom počiva njegova vladavina, jasna je i frustracija i nervoza koja je posljednih godina i više nego primjetna.

 

MONITOR: Tužilaštvo je ove sedmice odbacilo vašu prijavu protiv direktora ASK Sretena Radonjića, zbog sumnje da je zloupotrijebio položaj jer je odbio da pokrene postupak protiv predsjednika Đukanovića.  Možete li zamisliti da tužilaštvo ili ASK za bilo šta procesuiraju Đukanovića?
MILOVAC: Radonjić je na tu funkciju instaliran kao najobičniji poslušnik, sa zadatkom da obesmisli tu instituciju, a prije svega da uguši svaki pokušaj da se zbog očigledne korupcije i nezakonitog bogaćenja procesuiraju najviši državni i partijski funkcioneri. Radom ove institucije se i ove godine bavi  Evropska komisija u najnovijem izvještaju o napretku Crne Gore, ponavljajući zabrinutost u vezi sa njenom nezavisnošću, kredibilitetom i načinom na koji definiše prioritete u svom radu.

Kada je u pitanju  tužilaštvo, dovoljno je reći da se na vrijeme ,,apsolutne tišine tužilaštva” pod vođstvom Ranke Čarapić može gledati kao na njegov zlatni period kada ono nije bezprizorno korišćeno za pranje biografija prljavih političara i sa njima povezanih kriminalaca. To su jedini rezultati tandema ,,Stanković-Katnić” koji do sada nije uradio ništa da građanima vrati povjerenje u tu instituciju, i da korumpiranim političarima i pripadnicima podzemlja pošalje poruku da Crna Gora više ne želi da bude igralište za domaće i svjetske kriminalce, sigurna luka za pranje novca, šverc cigareta, oružja i narkotika, i konačno mjesto gdje nesposobni tužioci svjesno ili nesvjesno rade u njihovom interesu.

Floskule kako je ,,pravda krenula” i kako ,,nema nedodirljivih” i javni nastupi koji se graniče sa nadrealnim ne očekuju se od ozbiljnih tužilaca, a ponamjanje mogu  zamijeniti konkretne rezultate u borni protiv organizovanog kriminala i korupcije na visokom nivou.

Kada je u pitanju procesuiranje Đukanovića, novo vrijeme donosi nove dokaze protiv njega, njegove porodice i sa njime povezanih lica u Crnoj Gori i van njen. Za sada se ti dokazi gomilaju u fiokama tužilaštva, ali želim da vjerujem da se gomilaju i na nekim drugim adresama. Zbog toga mislim da je neophodno i važno dokumentovati svako krivično djelo posljednjeg evropskog diktatora, bez obzira na demotivišući odnos koji prema tim naporima imaju institucije sistema, u prvom redu tužilaštvo.

Đukanović je sve, osim nepametan političar i dok u Crnoj Gori ima nepodijeljenu političku moć neće dozvoliti da na čelna mjesta u institucijama koje su zadužene za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala bude postavljen kadar koji ga  može ugroziti. Da li su Stanković i Katnić  takvi došli na čelo tužilaštva, ili su ,,gađenje” na dokaze protiv Đukanovića razvili tokom vremena,  manje je bitno od činjenice da istrage u najvećim slučajevima i dalje zaobilaze Prvu familiju Crne Gore.

 

MONITOR: Upravo smo saznali da ćemo morati izdvojiti dodatnih pet miliona eura za izgradnju auto puta, za radove nepredviđene ugovorom. Mi i dalje ne znamo šta je konačno dogovoreno sa Kinezima, na šta MANS odavno upozorava. Kako je moguće da je jedan takav projekat toliko netransparentan?
MILOVAC: Ogromna većina građana još  nije svjesna posljedica koje će ovako dogovoreni aranžmani sa CRBC-jem i kineskom razvojnom EXIM bankom imati na generacije koje dolaze. Ovo dobrim dijelom mogu da zahvale  Vladi Crne Gore koja čini sve da sakrije ključne informacije o ovoj investiciji, otvarajući tako širom vrata za zloupotrebe i korupciju.

MANS je od početka realizacije ovog projekta tražio da se uspostavi nezavisna kontrola realizacije Ugovora o izgradnji i projektovanju autoputa i Ugovora o kreditu na nivou parlamenta Crne Gore, ali je to  glasovima poslanika vladajuće koalicije odbijeno. To za rezultat ima državne komisije sa ,,omerta” načinom kontrole, potuno nekontrolisane subvencije na PDV, gorivo, kamen i pijesak, radnu snagu i mašine, gdje gotovo niko nema preciznu informaciju ili kontroliše da li podizvođači zloupotrebljavaju pomenute beneficije.

Što se tiče dodatnih, naknadnih, vandrednih i neplaniranih radova na autoputu, kako u Vladi pokušavaju da nazovu dodatne milione eura koje moramo da platimo, na tome možemo da zahvalimo prije svega bivšem ministru saobraćaja Ivanu Brajoviću koji je uradio gotovo sve da sa Kinezima napravi ovakav dogovor.

Jako je teško ozbiljno shvatiti objašnjenja nadležnih da pristupni putevi, petlja Smokovac, elektro i vodosnadbijevanje nisu sastavni dio projekta na osnovu kojeg je dogovorena gradnja. Ne postoji način da se to u praksi i provjeri,  jer je Glavni projekat proglašen za tajni dokument. Uprošteno, sa Kinezima smo dogovorili da nam sagrade kuću u kojoj ćemo moći da živimo, da bi se ispostavilo, kada je kuća skoro gotova, da nisu bili predviđeni krov ili prozori pa  treba i za to posebno da platimo.

MANS već duže upozorava da sve više državnih institucija i kompanija pribjegava praksi da krije podatke o svojim finansijama, a ugovore o potrošnji budžetskih sredstava proglašava za poslovnu tajnu. Za razliku od oznake ,,povjerljivo” ili ,,interno” koje državne instuticije mogu stavljati na dokumenta samo na određeni vremenski period, u postojećem zakonodavstvu oznaka ,,poslovna tajna” nije vremenski ograničena. To čini ovaj institut veoma pogodnim za zloupotrebe.

Naše iskustvo govori da državne institucije i kompanije oznaku poslovna tajna stavljaju i na dokumenta i informacije koji moraju biti javni, odnosno  postoji nesporan javni interes da njhovim sadržajem šira javnost bude upoznata. Nerijetka je praksa da se ugovori sa trećim licima i plaćanja po tim ugovorima iz državnog budžeta proglašavaju za poslovnu tajnu što je nedopustivo.

I u najnovijem Izvještaju EK  o napretku Crne Gore  se izražava ozbiljna zabrinutost zbog narastajućeg trenda da Vlada informacije proglašava tajnim, i upozorava da takva praksa onemogućava efikasnu građansku kontrolu nad radom javne administracije.

 

MONITOR: Mještani Bukovice brane tu rijeku od ,,stavljanja u cijev”. Za čije interese se crnogorske rijeke stavljaju u cijevi?
MILOVAC:  Prije nego što je i pomenuta ideja o izgradnji malih hidroelektrana MANS je upozoravao da Vladina energetska politika nije usmjerena na ispunjavanje evropskih kvota za održivu energiju, već da država pravi ozbiljan zaokret ka jednoj od važnijih izvoznica struje u regionu. Jedan od prvih koraka je bio početak izgradnje energetske konekcije sa Italijom sa neskrivenom idejom da Crna Gora postane regionalno energetsko čvorište.

Posao sa malim elektranama je neskriveno fokusiran na generisanje profita  privilegovanih tajkuna i nema nikakve dodirne tačke sa povećanjem udjela energije iz održivih izvora u ukupnoj potrošnji struje u zemlji. Udio proizvedene energije je zanemarljiv u odnosu na ukupnu proizvodnju u državi i isplativ je samo vlasnicima elektrana koji imaju privilegiju da se samo oni „nakače“ na prirodni resurs koji pripada svima, i da ga u trci za profitom nekažnjeno devastiraju.

Koliko je javnost bila uključena u donošenje odluka koje imaju ovo za posljedicu pokazuju i gotovo svakodnevni protesti građana koji traže da njihove rijeke budu zaštićene. Najava iz Ministarstva ekonomije da će svi ugovori sa koncesionarima biti „ponovo kontrolisani“ na odstupanja od zakona i propisa je sramna i bezobrazna i govori koliko malo je država posvetila vremena i truda na  zaštiti javnog interesa u tim poslovima.

 

  Milena PEROVIĆ – KORAĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo