Povežite se sa nama

PERISKOP

Kad realizam postane nerealan

Objavljeno prije

na

Poslije prizora Vijećnice Dva fenjera  Irfana Hoze natjerala su me da napišem pjesmu, jer u toj fenjerovštini bilo je puno pjevljivog, od tuge rudarskog fenjera do  nostalgičke crte vezane za ovu umjetnu svjetiljku

 

Sarajevski slikar Irfan Hozo jedan je od najznačajnijih likovnih stvaralaca u Bosni i Hercegovini danas.Njegov slikarski opus zaprema značajne predjele,kako u stilsko-estetskom pogledu tako i u izboru tema i motiva kojima je posvećen njegov tvorački vizir.

Moju je pozornost posebno privukao kada je počeo slikati, bolje je i tačnije reći, komponirati u likovnom smislu prizore još tada razorene sarajevske Vijećnice.Hozo je majstorstvom crteža kao temeljnog grunta slike prostora Vijećnice, negdanjeg hrama knjige i znanja, napučio asocijativnim materijalom slažući ruševno kamenje i kamene blokove poput knjiga.Podsjetilo me to na konceptualnu intervenciju velikog Kunelisa, takođe u prostorima sarajevske Vijećnice.

Poslije prizora Vijećnice Hozina su me Dva fenjera natjerala da napišem pjesmu, jer u toj fenjerovštinib ilo je toga puno pjevljivog, od tuge rudarskog fenjera do neke nostalgičke crte vezane za ovu umjetnu svjetiljku.

Tek nakon toga postajao sam iz dana u dan sve svjesniji kako ovaj slikar nalazi pulsiranje istinskoga života na mjestima gdje taj život stvarno obitava.Ali, tekće pojava portreta Hozinih sugrađanadonijeti pravu mjeru njegovog osjećanja svakodnevice i bogatstava oblika življenja u njoj.

Gotovo u prirodnoj veličini Hozo je počeo praviti portrete svojih sugrađana – Sarajlija,donoseći ritmove uzgibanoga sarajevskog polisa kroz gestiku, mirnoću ili uzbudljivost, kroz sve faze gradskosti koja oblikuje te zanimljive osobnosti.

U toj novoj fazi svoga slikarskog studija urbaniteta Hozo jepronašao ključ da dosegne preko vanjštine ovih likova njihove unutarnje bure i oluje, tmice i vedrine.Potpuni realitet jednim se potezom umjetnikove kičice pretvara u nerealni svijet u kojem stoluju opominjuće tišine.

Njegov ciklus Sarajlije je istinski primjer irealnog, pa u pojedinim fazama i sirealnog slikarstva ovog čudesnog slikara, koji ne dopušta da se u njegovu slikarsku meštriju i jednog trenutka uvuče improvizacijska logika, da i jednoga trenutka ma i najmanji detalj bude prepušten bilo kakvoj slučajnosti.

Irfan Hozo je slikar onostranog i u onim portretnim platnima u kojima smo ubjeđeni dadrugujemo sa realitetom,da ga vidimo, da je tu pred nama.

Takav slikarski opus jednostavno plijeni u svim fazama.

O slikarstvu ovoga mi sarajevskog suvremenika imam potrebu svjedočiti jer je jedinstven primjer u sve prisutnijoj slikarskoj komercijalizaciji i odlasku u golu likovnu konfekciju.

Hozin slikarski opus realnog sa dubinskom crtom nerealnosti mogao bih slobodnonazvati i novom i autentičnom fazom bosanskohercegovačke suvremene likovne umjetnosti.

Kad realizam postane nerealan naiđete na prostore umjetničkog iskaza Irfana Hoze!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Rika na razbojištu sunca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vraćam se  sjajnoj pjesmi Ivana Kordića, po kojoj mu se i mladalačka zbirka zvala Rika na razbojištu sunca…Vraćam se pjesmi preko kongenijalne slike mostarskog umjetnika Tihomira Cuce Stajčića

 

Ivana Kordića, pjesnika mostarske korjenike poznajem odavno… I ne samo po mostarskoj zemljačkoj liniji. Drugarili smo i u Sarajevu gdje je u nekada moćnoj sarajevskoj TV kući imao rubriku iz kulturnog života.I, eto, pod stare dane, vraćam se jednoj Ivanovoj sjajnoj pjesmi, po kojoj mu se i mladalačka zbirka zvala Rika na razbojištu sunca

Vraćam se pjesmi preko kongenijalne slike mostarskog umjetnika Tihomira Cuce Stajčića.

Kao u najboljim sirealističkim i nadrealnim, svjetski ovjerenim slikama, stoji ovaj Stajčićev likovni neprolaz, stoji i prkosi vremenu.

Stajčić polazi od lirskoga bíla Kordićeve pjesme i onda larvizira prizor čudesnim minijaturnim bićima neodređenoga,ali zasigurno, poetskoga porijekla. Kao da na zagasitim crvenilima hercegovačke užarene nebeske kugle dobuju i prostor čine svojim ta stvorenja iz dalekih hercegovačkih škrapa i gromača izišla i iznikla…
Cijeli prizor ima jednu larmoajantnu auru u koju se udjevaju sasvim jasni znaci prodora ka glavi,znaci osvajačkoga i znaci u neku ruku posjedničkog u toj silnoj surosti Stajčićevog prizora.

Slika je to nadrealističke impostacije,ali karakterističnog hercegovačkog kolorita sa užagreno crvenom kao dominantom, pa onda svim nijansama pijeska sa plahovite Neretve i pitome joj pritoke Radobolje….

Kako je samo majstorski dao nijanse crvenog hercegovačkog neba koje gori, kako je time pronicao razbojištima sunca, rikom pripadajućom joj, tako jednako glasovito ta rika ispunjava naš ukupan krvožilni sustav, a da toga nismo niti svjesni…

Slika se u trenu pretvara u pjesmu, a pjesma kao da sva izbija iz žilišta njenoga. Rika na razbojištu sunca primjerak je kako izišavši iz istog duhovnog životnog tališta dva umjetnika tkaju jedinstveni svijet u kojem ne zapovjedaju ni ljudske ni božanske sile, ni racio ni iracio, nego neka tajna unutarnja snaga poezije i likovnosti, mostarske i hercegovačke.

Njegovaslika je potpuno svijetla, ali potmulih tonova iz svoje utrobe, sva egzistencijalistički začeta i tako opstojna!

U tehničko tehnološkom smislu sliku karakteriše specifična pikturalnost i nanosi boje izrazito koloristički senzitivnoga spektra. Subjekt slike u procesu njenoga nastajanja postajao je objektom. Stajčić angažirano ulazi u borbu sa naslijeđem hercegovačkoga puka i njegova rika je istinski odslik tog užarenog ambijenta hercegovačkog…
Ova slika nosi i posebnu dimenziju, na njoj te larve, taj čitav nepoznati nam svijet, zahtjevno ugrožava biće same slike,kao da ga permanentno razjeda i ništi…Slika je to koja sama poništava svoj postojeći i trajući svijet!

Stajčićevo slikarstvo ovom Kordićevom dubinskom inspiracijom izvojštilo je vantrendovski uradak kojim će se, u to sam ubjeđen, stoljećima  iza  nas baviti povjesničari umjetnosti i likovni kritičari. Možda će i doći do odgonetke o ovim čudesnim hercegovačkim bićima iz Kordićeve pjesme i sa Stajčićeve slike.

Trijumf je to hercegovačke umjetnosti u četiri ruke.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Pljačka

Objavljeno prije

na

Objavio:

O mostarskoj bruci zvanoj Aluminij

 

Trenutno u Bosni i Hercegovini i susjednoj Hrvatskoj nema aktualnije teme od gašenja proizvodnje u mostarskom Aluminiju. Taj smrtonosni potez isključivanja električne energije u nekadašnjem hercegovačkom privrednom gigantu ostavio je za sobom tragediju hiljada ljudi koji su nekada poštenim radom ostvarivali primanja u Aluminiju. Ali,već godinama slušali smo iste priče kako Aluminij ne može da podnese račune koji stižu iz Elektroprivrede Herceg Bosne!? Iza cijene električne energije svako ko ima malo soli u glavi mogao je pročitati mnoge krupne, prvenstveno političke neuralgije…Jer,Aluminij,odmah iza rata grubo očišćen od svih radnika nehrvata, bio je bankomat HDZ-a BiH, ali i unosno mjesto za pozicioniranje zaslužnih hadezeovskih poslušnika Dragana Čovića.

Bilo je tu svega i svačega.

Kombinat izrazito neriješene vlasničke strukture po svim pokazateljima, pri čemu znatan dio dionica pripada i Republici Hrvatskoj, doživljavao je iz dana u dan trenutke agonije. Klasična pljačka na velika vrata ušla je kroz njegove kapije.

Treba zaviriti u revizorske izvještaje, koji su dospjevali i u bh. medije, osim onih pod kontrolom HDZ-a i HNS-a, pa da se krene tragovima pljačkanja kombinata i ugrožavanja egzistencije njegovih radnika. Vođstvo HDZ-a i njihovi dužnosnici u vlastima Federacije BiH i Bosne i Hercegovine ušutili su se nakon što je krenuo bunt radnika pred središnjicom HDZ-a.Progovarao je samo onda kad je povicima obespravljenih radnika: Čoviću,lopove, jedino veliki vođa i apsolutni car u bh. Hrvata Dragan Čović nemušto govoreći o ponovnom pokretanju proizvodnje …I laicima je jasno da  kupuje vrijeme; računi za dugogodišnju pljačku stigli su definitivno na naplatu. Pokrenuti proizvodnju stručnjaci vele da je skoro pa nemoguće; o koštanju da se i ne govori.

Nevjerovatna je doza naivnih objašnjenja kojima se pokušava kupiti mir među pobunjenim radnicima do onih da će maltene od sutra već biti sve postarom. Kupovina vremena sad je od vlasti u BiH najvažnija čelnicima Hrvata u BiH.

A stvari iz  minuta u minut postaju sve jasnije,da HDZ-ove strukture skrivajući kriminal spašavaju brojne moćnike iz vlastitih redova.

Umjesto ostavki u Čovićevom aparatu i dijelu HNS-u neki su dan mirno raspravljali o problemima fiskalizacije?! Katastrofalno ponašanje najodgovornijih za pljačku nekadašnjeg hercegovačkog giganta govori o opštoj neodgovornosti.

U cijelu neveselu priču umiješala se i susjedna Republika Hrvatska preko istupa predsjednice Kolinde Grabar Kitarević i premijera Andreja Plenkovića. Ništa bolje niti mudrije nisu govorili prvi ljudi susjedne države od čelnika bh. Hrvata.

A, i kako bi? Svako razuman vidi da je posrijedi najgrublja pljačka države, koja, nažalost toliko mjeseci poslije izbora nije dobila vlast na državnom nivou.

Farsa koja prelazi u tragediju imenom Aluminij prijeti da uzdrma ne samo ekonomski i socijalni sistem Bosne i Hercegovine, nego i da potkopa sve temelje ionako krhke, Dejtonom projektovane bh. državnosti.

Neviđeni ekonomski i politički skandal prouzrokovan masovnim pljačkama dok tužilaštvo šuti,a policija se miješa kad treba zaštiti vođstvo HDZ-a.

Pljačka kao opšta katastrofa!

Interesantno je da se HDZ-ovi partneri u vlasti ne oglašavaju,a radi se opljački državne imovine, a ne imovine Hrvatske demokratske zajednice i ovoga dijela Bosne i Hercegovine.

Ustvari, ponašaju se kao i u svim drugim poslovima: svakom svoje,svak na svoju stranu.

Kao da je Bosna i Hercegovina već podijeljena?!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Borkine suze

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uspomena na jednu mostarsku noć…

 

Borku Pavičević poznavao sam sa teatarskih premijera diljem Jugoslavije,sa nekada moćnih festivalskih manifestacija, Sterijinog pozorja i Festivala malih i eksperimentalnih scena.

Neposredno pred rat družili smo se na Pašovićevoj premijeri Čekajući Godoa u Beogradskom dramskom pozorištu.

A onda se, u dobu koje je mirisalo na rat, kada su bure i oluje harale Jugoslavijom, u jednom od posljednjih pokušaja da se spriječi sveopća kataklizma, u pohodu mira sa Beogradskim krugom, obrela Borka Pavičević u mom rodnom gradu.  Skupina antiratnih aktivista Beogradskog kruga došla u jednu od svojih angažiranih mirovnih misija u moj Mostar.

Borka me poslije predstave Derviš i smrt u mostarskom Narodnom pozorištu zamolila da je odvedem do Starog mosta.

Kako ne ispuniti želju koleginici,članu negdanjeg kultnog Ateljea 212?

Kako smo se približavali Starom mostu vidio sam u Borkinim očima suze.Sjela je na jedan ćepenak i kroz suze mi kazala: Kada smo jučer iznajmljenim avionom Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva nadleteli Stari most pilot, oficir JNA slavodobitno je uskliknuo: „Pogledajte ovo,ovo zadnji put gledate,sve ćemo ovo pretvoriti u prah i pepeo!“

Borka, iz roda plemenitih Pavičevića,je zastala,a onda kroz novi nalet suza izustila:Gradimire, uništiće ovu zemlju

Taj trenutak, kao i onaj kada sam kao zatvorenik najvećeg konc logora Karadžićevih ubica, sa malog tranzistorskog aparata u Sarajevu saznao da su ustaše srušile Stari most prate me cijelog života.I pratiti će me do zadnjeg daha…

Borkine suze,koje su govorile više od riječi, bile su ono što smo mi, obični smrtnici, mogli razmjeniti pred oluje koje su nadolazile i mijenjale naše živote, po krajnje neprirodnim zakonima i putanjama nečovječnosti…

U danu kada nas je napustila europska intelektualka, veliki teatarski pregalac (ne samo i jedino dramaturg!!), borac za istinu, slobodu govora, misli i djelovanja, sjećam se te mostarske,predolujne noći i puštam suze za Borku…

Za sretnije dane koje smo živjeli.

Borka, hvala za nezaboravne mostarske suze na tvom licu.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo