Povežite se sa nama

PERISKOP

Kad realizam postane nerealan

Objavljeno prije

na

Poslije prizora Vijećnice Dva fenjera  Irfana Hoze natjerala su me da napišem pjesmu, jer u toj fenjerovštini bilo je puno pjevljivog, od tuge rudarskog fenjera do  nostalgičke crte vezane za ovu umjetnu svjetiljku

 

Sarajevski slikar Irfan Hozo jedan je od najznačajnijih likovnih stvaralaca u Bosni i Hercegovini danas.Njegov slikarski opus zaprema značajne predjele,kako u stilsko-estetskom pogledu tako i u izboru tema i motiva kojima je posvećen njegov tvorački vizir.

Moju je pozornost posebno privukao kada je počeo slikati, bolje je i tačnije reći, komponirati u likovnom smislu prizore još tada razorene sarajevske Vijećnice.Hozo je majstorstvom crteža kao temeljnog grunta slike prostora Vijećnice, negdanjeg hrama knjige i znanja, napučio asocijativnim materijalom slažući ruševno kamenje i kamene blokove poput knjiga.Podsjetilo me to na konceptualnu intervenciju velikog Kunelisa, takođe u prostorima sarajevske Vijećnice.

Poslije prizora Vijećnice Hozina su me Dva fenjera natjerala da napišem pjesmu, jer u toj fenjerovštinib ilo je toga puno pjevljivog, od tuge rudarskog fenjera do neke nostalgičke crte vezane za ovu umjetnu svjetiljku.

Tek nakon toga postajao sam iz dana u dan sve svjesniji kako ovaj slikar nalazi pulsiranje istinskoga života na mjestima gdje taj život stvarno obitava.Ali, tekće pojava portreta Hozinih sugrađanadonijeti pravu mjeru njegovog osjećanja svakodnevice i bogatstava oblika življenja u njoj.

Gotovo u prirodnoj veličini Hozo je počeo praviti portrete svojih sugrađana – Sarajlija,donoseći ritmove uzgibanoga sarajevskog polisa kroz gestiku, mirnoću ili uzbudljivost, kroz sve faze gradskosti koja oblikuje te zanimljive osobnosti.

U toj novoj fazi svoga slikarskog studija urbaniteta Hozo jepronašao ključ da dosegne preko vanjštine ovih likova njihove unutarnje bure i oluje, tmice i vedrine.Potpuni realitet jednim se potezom umjetnikove kičice pretvara u nerealni svijet u kojem stoluju opominjuće tišine.

Njegov ciklus Sarajlije je istinski primjer irealnog, pa u pojedinim fazama i sirealnog slikarstva ovog čudesnog slikara, koji ne dopušta da se u njegovu slikarsku meštriju i jednog trenutka uvuče improvizacijska logika, da i jednoga trenutka ma i najmanji detalj bude prepušten bilo kakvoj slučajnosti.

Irfan Hozo je slikar onostranog i u onim portretnim platnima u kojima smo ubjeđeni dadrugujemo sa realitetom,da ga vidimo, da je tu pred nama.

Takav slikarski opus jednostavno plijeni u svim fazama.

O slikarstvu ovoga mi sarajevskog suvremenika imam potrebu svjedočiti jer je jedinstven primjer u sve prisutnijoj slikarskoj komercijalizaciji i odlasku u golu likovnu konfekciju.

Hozin slikarski opus realnog sa dubinskom crtom nerealnosti mogao bih slobodnonazvati i novom i autentičnom fazom bosanskohercegovačke suvremene likovne umjetnosti.

Kad realizam postane nerealan naiđete na prostore umjetničkog iskaza Irfana Hoze!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Tri slike s Ivicom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima. Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu

 

Slika prva

Događaj iz Slovenjskih Konjica. Na pripremama sam prve momčadi fudbalskog kluba Željezničar iz Sarajeva kao dopredsjednik kluba i glasnogovornik. Trener je Amar Osim. Radi se o trofejnoj generaciji, koja je u nizu osvajala bh fudbalske šampionate i kupove…

Odličan organizator, generalni sekretar kluba u to doba, a inače i sam, svojedobno, prvotimac popularnog Želje, Brković, precizno je sve organizirao, pa tako i dolazak najveće legende Želje svih vremena.

Popularni Švabo stigao je u Konjice iz Graca. Ostali smo u razgovorima dugo u noć, tačnije dočekali smo zoru. Nespornim autoritetom Ivica je svakoj temi nametao odgovarajući ton, nije dopuštao nikome da govori netačnosti niti o pojedinim nogometašima, niti o pojedinim sportskim događajima. A udaljiti se od stola dok za njim sjedi Štraus sa Grbavice bilo je krajnje nepristojno.

Ivica Osim je preciznošću vrsnog matematičara analizirao i sportske, ali i političke događaje…

Slika druga

Bio je redoviti posjetitelj operne produkcije Narodnog pozorišta Sarajevo, uvijek elegantan u besprijekornom tamnom odijelu, u pratnji vjerne mu i požrtvovane supruge Asje. Bio je i te noći u gledalištu Kuće na Obali. Po završetku predstave koju je režirao Vlado Štefančić sišli smo nas trojica u popularni podrumski kafe Narodnog pozorišta. Osim je rijetko pronicljivo analizirao neposredno gledanu predstavu.

Potom je raspoloženi Švabo ispričao kako je, a već tada je nosio dres prve momčadi Željezničara, skakao na vagone voza koji je išao iznad stadiona Grbavica i sa svojom ,,maltarskom“ družinom (Malta je dio Sarajeva) izbacivao drva, koja je onda sarajevska sirotinja skupljala kao najdragocjeniji dar za svoje peći i šporete. I još, veli tada Osim: ,,Bili smo ljuti na mašinovođu kad bi naglo ubrzao…” Ta slika Osimove solidarnosti govori sve…

Slika treća

Skupljeni u skloništu u Sarajevu, još nenaviknuti na granate i snajpere, slušamo vijesti. Iz Beograda javljaju da je trener FK Partizan Ivica Osim na pres konferenciji zahvalio Partizanu, sa kojim je osvojio i Kup Jugoslavije i kazao nezaboravnu rečenicu „da ne može više ostati u Beogradu jer je rat u njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni i Hercegovini!”

Ove tri slike za mene osobno oslikavaju ljudsku uspravnost Ivice Osima, velikog fudbalera, matematički proračunatog stratega, dogradonačelnika Sarajeva, tvorca evropskog Šturma, selektora Jugoslavije i Japana.

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.

Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima.

Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Životopis žene uzdignute glave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Židovka, rođena u Mađarskoj, djetinjstvo provela u Sarajevu, ilegalka, skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u „Vijesniku”, Eva je Grlić u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof, profesor estetike zagrebačkog sveučilišta, bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka. Ova hrabra žena, inače majka dvoje djece – sin Rajko vrsni  režiser, kćerka sveučilišna profesorica – smogla je  snage da oluje svoga života opiše na stranicama knjige „Sjećanja i neobjavljene priče“

 

Iako nije uobičajeno da u Periskopu pišem recenzentsku bilješku o nekoj knjizi, ovog puta motiviran sam napisati da bih skrenuo pozornost na neobičan životopis, pogotovo u ovim našim vremenima kada većina ljudi kalkulirajući ide kroz život povijene kralježnice.

Žurnalist Eva Grlić spada u onu manju skupinu osoba što ih gorak i najvećim dijelom iznimno tegoban život nije uspio natjerati da kleknu i mole, da se ponižavaju ili da na bilo koji nečastan način prelaze etape svoga življenja.

Židovka, rođena u Mađarskoj, koja je djetinjstvo provela u negdanjem Sarajevu, ilegalka i skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u zagrebačkom „Vijesniku“, Eva Grlić je  u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof i profesor estetike zagrebačkog sveučilišta bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka…

Unatoč svakovrsnim šikaniranjima i nanesenim bolima i uvredama, ova je hrabra žena, inače majka dvoje djece, od kojih je sin Rajko vrsni filmski režiser, a kćerka sveučilišna profesorica, smogla snage da sve oluje svoga života opiše na stranicama knjige Sjećanja i neobjavljene priče.

Sad stižemo do jedog od značajnih motiva za objavljivanje ovoga teksta…

Veoma mali, gotovo nepostojeći broj izdavača, danas ima hrabrosti izdavati knjige poput ove. Ali, odvažni i svjesni ljudi, na nesreću malobrojni, postoje i u našem dobu. Dragan Stojković sa svojom izdavačkom kućom Most art Jugoslavija izdaje iznimno intrigantnu literaturu, svjesno se kloneći bilo kakvog komercijalnog rezona. Otmen duhom, Stojković bira knjige koje će objaviti po svojim visokim moralnim, etičkim, sociološkim, antropološkim i istorijskim kriterijuma i time ne dozvoljava da Srbija ostane uskraćena za bisere istine o nama samima. Suočavanje s prošlošću, ono što čitava država i njen aparat ne želi započeti više od trideset godina, Stojković, kao izdavač, svojim odabirom objavljenih knjiga kontinuirano čini u istom tom periodu. Tako je čitateljstvu priredio i ovu „gozbu“ štampajući životopis Grlićeve. I ne samo životopis, koji zaprema prvi dio knjige, nego i nekoliko priča, koje je Grlićeva vrlo nadahnuto napisala, opet koristeći svoja sjećanja, a dokazujući da vješto barata i literarnošću, koja u ovom pasažu knjige izrazito dominira. Početak i kraj knjige Grlićeva posvećuje gradu Sarajevu donoseći svoja sjećanja na djetinjstvo, a potom, na period međuraća i poraća. Jarke su njene asocijacije, ali i temeljite slike uspomena na Židove Sarajeva. Dominantnim se ipak doima prikaz obiteljskih prilika.

Grlićeva markantno portretira supruga, filozofa Danka Grlića i njihovu ljubav potvrđivanu u surovim godinama siromaštva. Rijetko lucidna zapažanja daje o „korčulanskoj“ školi te njenim protagonistima.

Da je napisala samo priče o nekoliko svojih prijateljica i njihovim sudbinama, bio bih osupnut načinom kako iz dokumentaog iznimno vješto prelazi u sloj imaginacijskog i meditativnog.

Kada netko ima snage, ipak u svojim poznim godinama tako moćno svjedočiti o praktično tri epohe svoga života, bez bonaca, stalno u olujnim vihorovima, onda je to ravno podvižništvu. Eva Grlić ovom knjigom to čini dignitetno, na način da istinom potire mnoge izmišljotine i laži.

U tom smislu njen objektivizam i neostrašćenost, mirni tok pogleda na paklenske golootočke muke, odraz je rijetke samosvjesti i sigurnosti u istine koje donosi na svjetlost dana.

Ovo je knjiga žene visoko uzdignute glave, koju život nije mazio već šibao na najsurovije načine, a koja je svemu prkosila ponekad i nevjerojatnom vedrinom.

Knjiga na ponos malom – a velikom izdavaču iz Zemuna!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Mara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj drug iz mostarskog djetinjstva Enver Marić, golman koji je odbranio penal Gerdu Mileru. Nijaz Dizdraević, poznati političar, tadašnji predsjednik Centralnog komiteta SK BiH. Predstava Braća Karamazovi u mojoj režiji u Jajcu. I jedno sjećanje

 

Bilo je ljeto.

Vrijeme Pozorišnih igara BiH u Jajcu, prva nedjelja juna. Doputovao sam u grad na Plivi, AVNOJ-evsko Jajce sa ansamblom predstave Braća Karamazovi Dostojevskog, u adaptaciji Evalda Šorma, u mojoj režiji.

Ansambl je bio Narodnog pozorišta Zenica, predvođen Nenadom Inđićem i Nedom Arnerić, kao gošćom, s fenomenalnom scenografijom Radovana Marušića.

Prošetao sam kraljevskim Jajcem u društvu dragog mi glumca i prijatelja Predraga Jokanovića Jute. Zaputili smo se u posjetu tamošnjim franjevcima i njihovom samostanu… Nasred ulice iznenađenje! Zaustavlja se automobil. Izlazi poznato lice, a prijatelj iz mostarskog djetinjstva Enver Marić Mara, trećina nekada čuvenog, nikad zaboravljenog Veležovog trija BE EM VE. U susret mi širokog osmjeha hita vratar koji je između ostalih odbranio jedanaesterac strašnom Mileru, njemačkom golgeteru. Otkud moj Mara u, tih dana, bh teatarskoj prestonici!?

I tek tada saznah, došao je legendarni nogometaš, donedavni trener golmana Herte, samo zbog podrške festivalskom nastupu moje zeničke postavke karamazovštine, došao da mi poželi uspjeh, da se družimo uz Plivu, da se prisjećamo naših mostarskih nezaborava.

Na ulazu u hotel Turist eto ti meni nove potpore… Nije šala, poslije golmana jugoslavenske nogometne reprezentacije stigao je i dr Nijaz Duraković, tadašnji predsjednik Centralnog komiteta SK BiH.

Šta ću drugo, okupim ansambl predstave pa im kažem: „Ne šalite se, znate li vi tko će vas sve podržati na ovom festivalskom nastupu…“

Mara se otisnuo, kao svaki strastveni ribič, na Plivu, Nijaza raznijeli njegovi stranački sljedbenici, a ja na probu…

Naveče obojica uglednika u prvom redu tamošnjeg doma kulture… I dok su Jajčani i mogli očekivati Nijaza, kojem nije bilo neuobičajeno prisustvo kulturnim manifestacijama, ali otkud reprezentativac u gledalištu te festivalske noći?!

Predstava je protekla u izvedbenoj perfekciji.

I ne samo to. Ta noć i moji prijatelji bili su mi sretne ruke, predstava je proglašena najboljom, a festivalska priznanja pripala su scenografu Radovanu Marušiću, Nedi Arnerić za izvanredno tumačenje zahtjevne uloge Grušnjke i meni za režiju predstave.

Dugo u noć slavili smo ovaj dragocjeni festivalski trijumf.

Jutro smo dočekali na terasi hotela Turist.

Dok sam Envera Marića, koji ovih dana obilježava sedamdeset četiri godine života, ispraćao u rodni nam Mostar, ne bez goleme radosti doviknuo sam mu: „Hvala Mara, tvoje prisustvo bilo je talično, ova posjeta Jajcu vrijedila ti je koliko i odbranjen penal velikom njemačkom golgeteru Gerdu Mileru!

Sjećanja, nezaboravi, koji i te kako imponiraju!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo