Povežite se sa nama

INTERVJU

STEVAN BODROŽA, REDITELJ: Vjerujem u katarzu

Objavljeno prije

na

U svojoj suštini ja sam neoklasicista, u ruho koje je plod svega onoga što nas je naučila avangarda odijevam vanvremenske teme

 

Premijera pozorišne predstave „Persona“ Ingmara Bergmana, u režiji Stevana Bodrože, za koju je po kultnom švedskom filmu, adaptaciju uradila Dragana Tripković, nedavno je održana u bjelopoljskom Centru za kulturu „Vojislav Bulatović – Strunjo”. “Persona” je rađena u produkciji Alternativne teatarske aktivne kompnije (ATAK), Centra za kulturu  iz Bijelog Polja, KIC-a „Budo Tomović“ iz Podgorice i Grupom za istraživanje i razvoj kulturne politike. Predstava je dio projekta “Sjeverne scene – razvoj publike i podsticanje pozorišne produkcije u Centrima za kulturu na sjeveru Crne Gore”, u svrhu afirmacije kulturne nezavisne scene.

Uloge tumače Nada Vukčević i Vanja Jovićević. Scenograf je Ilija Vujošević, glumci u videu su Dubravka Drakić i Đorđije Tatić, vizuelni identitet Srđa Dragović, video Saša Radović, glas Milica Šćepanović, producent predstave je Slobodan Radović, producent projekta Edin Jašarović…

MONITOR: Ovo je druga saradnja sa ATAK-om, a predstava „Persona“ je dio projekta “Sjeverne scene”. Čini se da volite da u pozorištu istražujete, da obrađujete teme koje ne možemo često vidjeti u institucionalnim kućama?

BODROŽA: Imam ambivalentan odnos prema tome kada za mene neko kaže da sam, kao reditelj, istraživač. Na nekom nivou jesam – tragam posvećeno, zajedno sa mojim saradnicima, za onom pravom formom u kojoj želim da materijalizujem ono što mislim i osećam u vezi sa nekim fenomenom. S druge strane ne mislim da time radim bilo šta jedinstveno. U svojoj suštini ja sam neoklasicista, u ruho koje je plod svega onoga što nas je naučila avangarda odevam vanvremenske teme. I verujem u katarzu.

MONITOR: Bergman je 1966. godine svijetu dao “Personu” za koju je Suzan Zontag rekla da je jedan od najboljih filmova ikad snimljenih. Film smještaju u žanr modernog horora koji se fokusira na ljudsku psihu. Zašto baš “Persona” i kakva je za Vas veza tog ostvarenja sa sadašnjim trenutkom?

BODROŽA:  “Persona” , iako jedinstvena i neponovljiva, narasta iz tradicije skandinavskog umetničkog poniranja u dubine ljudske psihe, u onaj mračni, neprijatni, “antigrađanski” deo duše. “Persona” je daleka srodnica i Strindbergove “Gospođice Julije” i Ibzenovih simbolističkih drama. Ti veliki autori tretirali su ljudsku psihu ne kao dosledni, koherentni monolit već kao potresni, uznemirujući i na moment dijabolični mozaik misli, košmarnih snova, skrivenih nagona, kao poligon večne borbe Erosa i Tanatosa. U duboko anksioznom trenutku u kom mi živimo, u trenutku u kom se čovek kao jedinka s jedne strane bori sa imperativom da je samo ta jedinka bitna, da je samo ona parameter stvarnosti,  a s druge  sa osećajem sveopšteg, nadirućeg besmisla, i vremena bez “bogova”, bez ideologije, može li “Persona” sa svojom dubokom egzistencijalnbom teskobom da bude više aktuelna.

MONITOR:  “Persona“ je ostvarenje sa izvanrednim sadržajem za analizu, mislim na psihoanalitičare, a prepliću se unutrašnji životi dvije žene s fokusom na dijalogu – monologue  između dvije junakinje. Koliko ste istraživali sva stanja ljudske duše, naročito ženske i kakav je bio rad sa glumicama Nadom Vukčević i Vanjom Jovićević?

BODROŽA: Nada i Vanja bile su divne partnerke, pravi saborci, u poniranju u Bergmanov svet. “Persona” je podjednako fluidna i otvorena za tumačenja koliko je i egzaktna. Bavi se vanvremenskim pitanjima sposobnosti za ljubav, spremnosti da se iskorači ka drugom ljudskom biću u pokušaju da se odgovori na pitanje ima li naša egzistencija ikakvog smisla….ta pitanja deo su svakodnevice, nisu ni egzotična ni kriptična….ali da bi se materijalizovala u dramskoj formi potrebna je velika, pre svega glumačka preciznost….sa neke dve manje intuitivne, manje vešte, manje kreativne glumice to scensko mapiranje simbola ljudske psihe bilo bi mnogo teže, proces bi se “nasukao” na sprud intelektualizacije i beskrajnih, jalovih analiza… umesto toga ove dve glumice su svojim punim scenskim bićem, i telom i “aparatom” sopstvene psihe, dočarale neurotični Bergmanov svet kroz koji se pronosi vapaj: “Ima li život smisla?”

MONITOR: U svojoj biografiji Bergman kaže da je u vrijeme pisanja scenarija za „Personu“ ležao u bolnici i to pisanje ga je „izvuklo“ iz stvaralačke krize. Koliko je Vama rad na ovoj predstavi bio važan?

BODROŽA: Kao i na bilo kojoj drugoj predstavi odgovornost tog “otiskivanja u nepoznato”, svest koja dolazi sa iskustvom da je zbilja svaki proces neponovljiv, činili su da se preispitujem mogu li da dosegnem Bergmanove ideje, teme, poetiku. Intimna pobeda koju sam kao umetnik izborio, sa samim sobom, sastojala se u tome da osvestim kako moja predstava ima pravo na autonomiju u odnosu na zbilja izvanredni i vanvremenski film iz kog izrasta. Tu “pobedu” su mi olakšali moji prijatelji, umetnici Crne Gore sa kojima sam radio. Kao i svaki put do sada radost stvaranja bila je dominantan sentiment tokom mog boravka u ovoj zemlji.

MONITOR:  Junakinja – glumica Elizabet je zaćutala na sceni, tokom izvođenja antičkog komada? Kolika je moć teatra i smatrate li da pozorište treba da se  bavi autentičnim ljudskim problemima?

BODROŽA: Radije od izraza “moć teatra” bih koristio izraz “nužnost teatra”. Čoveku su potrebni rituali, kroz njih se preispituje, simbolički proživljava  bure života koje su u svakodnevici mnogo teže podnošljive, od njih se leči ili se za njih priprema….Ostalo je malo autentičnih ritual na svetu: rejvovi, fudbalske utakmice….teatar je jedan od tih rituala, intimniji i od rejva i od fudbalske utakmice, ali jako moćan u svojoj sposobnosti da prodre u suštinu problema kojima se bavi i da omogući gledaocima da prožive te probleme….ja zato verujem da je teatar organska potreba nekih ljudi….i da je njegova “lekovitost” za ljudsku dušu neupitna i nezamenljiva.

MONITOR: Rekli ste – dominantan sentiment Vašeg boravka ovdje je radost stvaranja. U Crnoj Gori režirali ste dvije predstave u CNP-u, kao i komad ,,Mlijeko u prahu” za ATAK, koji govori o velikim društvenim, političkim fenomenima i problemima, o sudbini ljudi i o suočavanju s prošlošću. Sa ovom vremenskom distancom, kako gledate na sav taj rad u Crnoj Gori i na te predstave?

BODROŽA: Jako volim taj ogranak svoje karijere koji se dešava u Crnoj Gori. Volim Crnu Goru, u njoj imam prijatelje i uvek sarađujem sa velikim, izrazito kreativnim umetnicima. Takođe sam uvek imao slobodu da se bavim temama koje me zanimaju. Ta sloboda koja mi je data prisutna je i u poslednja dva projekta koja sam radio u ATAK-u. Teško je biti nezavisan, teško je odvažiti se za hvatanje u koštac sa temama koje ATAK bira. Zato su takvi projekti, takve grupe ljudi beskrajno dragoceni. Nisam siguran u kolikoj je meri značaj jedne takve inicijative prepoznat. S druge strane u mojim prijateljima iz ATAK-a vidim determinisanost, nepokolebljivost da nastave da se bave polemičkim, hrabrim teatrom, uprkos svim “neprepoznavanjima”, poteškoćama, sporim reakcijama na njihov kvalitet. Divim im se zbog toga i počastvovan sam što sam deo njihove borbe.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Crna Gora je skrenula u desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novih aktera političke scene. Trebaju nam ljudi sa sposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma 

 

MONITOR: Kakav je po vama aktuelni socijalni kontekst u kome se dešavaju masovne litije u organizaciji Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ:  U Crnoj Gori prema Monstatu u 2018. godini,  stopa rizika od siromaštva iznosi 23, 8 %, i ova stopa se odnosi na stanovništvo čiji je dohodak ispod praga rizika od siromaštva koji Monstat procjenjuje na 2.270 eura godišnje za jednočlano domaćinstvo, odnosno 189 eura mjesečno.  Za četvoročlano domaćinstvo prag siromaštva je dohodak od 4.766 eura godišnje, odnosno 397 eura mjesečno. Prema Upravi za statistiku i Unicefu u riziku od siromaštva se nalazi čak 32,4% djece. U 2018. godini  u sjevernom regionu je 40 % stanovništva u riziku od siromaštva. Takođe, tom riziku je izložen svaki treći stanovnik ruralnih područja. Socijalne razlike u Crnoj Gori su izražene –  20% stanovništvaprihoduje čak  40% raspoloživog dohodka, dok  20% prihoduje svega 5,4% ukupnog dohodka stanovništva. Ovi Podaci potiču iz Monstatove „Ankete o dohotku i uslovima života“ za 2018. godinu. Komentar ovih pokazatelja ostavljam čitaocu.

Kada ljude socijalno marginalizujete i osiromašite, kada izgube vjeru u prosperitet, lični i društveni, oni se po pravilu okreću katemeljnim, fundamentalnim vrijednostima kao što su crkva i religija. Ako  ih dodatno  podstaknete da vjeruju  da ćete i tu nešto da im oduzmete, onda se ne treba čuditi buntu u vidu litija koje je proteklih sedmica organizovala Mitropolija Crnogorsko primorska. Nameće se ovdje puno pitanja, prvo je svakako – što je država uradila u proteklih 15 godina od refereduma na ovamo da socijalno integriše društvo i ponudi mu objektivan prosperitet? Da li to što u nizu anketa građani više vjeruju Mitropoliji nego državnim institucijama govori više o slabosti državnih institucija nego o crkvi koja je već vjekovima to što jeste? Da li se identitet jedne nacije gradi (isključivo) sviješću o specifičnosti kulturnog i istorijskog identiteta proisteklog iz istorijske dijalektike i standardizijom jezika,  ili pak socijalnom kohezijom, kao i političkom inkluzijom. Eto recimo Švajcarskoj ne smeta što  kulturno i lingvistički ima germanski, frankofonski, italijanski i retroromanski identitet, da bi bila politički integrisana i ekonomski bogata zajednica.Ako vladavinu bazirate na siromaštvu i  identitetskim pitanjima, onda kao zajednica balansirate na ivici žileta.

MONITOR: Kako vidite položaj Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ: Odnosi države Crne Gore i Mitropolije su kompleksni i opterećeni negiranjem crnogorskog identiteta od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Identiteta iz koga je i nastala savremena država Crna Gora.

Mada je ustavom i evropskim pravnim nasljeđem crkva odvojena od države, legitimno je od Mitropolije Crnogorske primorske, kao crkve sa najvećim brojem vjernika, očekivati veću samostalnost, osobito onu kadrovske i političke prirode u odnosu na Beograd. Crkva ne bi smjela  biti instrument bilo čije politike. Mitropolija Crnogorsko primorska treba deklarativno da prihvati nezavisnost Crne Gore. Takođe, možda na prvom mjestu neohodno je da pruži ruku prema drugim vjerskim zajednicama posebno prema Islamskoj zajednici Crne Gore. Država i crkva treba da grade dijalog kroz odnos međusobnog poštovanja. Pitanja, uključujući i ona imovinske prirode se moraju rješavati transparentno, inkluzivno, uz poštovanje Ustava Crne Gore.

Na kraju ili na početku, u aktuelnom kontekstu neophodno je  naglasiti da bi sve strane trebalo da izbjegavaju nasilje koje bi moglo da ima nesagledive posljedice.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NERZUK ĆURAK, PROFESOR SARAJEVSKOG FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA: Dodik je potpuno na tamnoj strani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha

 

MONITOR: Bosna i Hercegovina je u centru pažnje javnosti nakon što je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio sa sastanka sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu da će tražiti da se referendumom odluči o statusu RS.

ĆURAK:Izjava koju navodite, kao i sijaset drugih neofantastičnih izjava gospodina Dodika, svjedoče da je pomenuti provincijski kabadahija u potpunosti prešao na tamnu stranu, da ga činjenice više e zanimaju i da je spreman poput njemačkih nacionalsocijalista tridesetih godina dvadesetog stoljeća, vršiti postepeni državni udar, institucionalno i parainstitucionalno. Upravo ovih dana na HBO možemo gledati vrhunsku seriju Babilon Berlin o proizvodnji uvjeta za dolazak nacista na vlast. Laž, primitivna drska laž koja mora postati istina, čak i po cijenu ubistava, proglašavanje bezopasnih najopasnijim, potčinjavanje državnih institucija goloj sili nadolazeće desničarske moći, permanentno proizvođenje vanrednog stanja… Slično radi režim Milorada Dodika uvjeren da neočembrlenovska, ksenofobna Evropa koja pokušava pobijediti dobru Evropu ljudskih i građanskih prava, ima više sluha za njegovo plemensko desničarenje nego za izgradnju pristojne, građanske države eurounijskog tipa u Bosni i Hercegovini.

To nije daleko od istine, budući da su izjave međunarodne zajednice (i to bez ruskog učešća), nakon što su njeni predstavnici skrušeno otišli čuti propovijed na Dodikovoj gori, bile baš ono što je antibosanski član bosanskog državnog predsjedništva htio čuti: ništa. Uspostavljena je nova politička linija od koje se ide u urušavanje BiH, a Dodik je de facto razumio poruku Zapada baš onako kako je Milošević svojevremeno razumio Bejkerovu poruku (državni sekretar SAD-a) da Amerika nema psa za borbu: Razvaljuj. Mi nećemo intervenirati. Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha. Ne toliko zbog BiH, koliko zbog sopstvene vjerodostojnosti: teško je vjerovati da bi SAD bile spremne na toliko poniženje – da ih jedan lokalni drznik baci u prašinu balkanske geopolitike.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANKA VUKIĆEVIĆ, MAGISTAR FIZIKALNE TERAPIJE: Značaj fizioterapeuta se ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija

 

MONITOR: Šta je fizikalna terapija, koja slovi za jednu od najstarijih grana medicine?

VUKIĆEVIĆ:  U fizikalnoj terapiji primjenjuju se različiti oblici energije u terapijske svrhe: mehanička, toplotna, električna, svjetlosna. Od davnina je čovjek uočio da  se određena vrsta bola može ublažiti ako se na bolno mjesto primijeni topli ili hladni oblog, ako se izloži sunčevoj svjetlosti.

Danas ne postoji grana medicine u kojoj fizikalna terapija nema svoje mjesto. Na svakom nivou zdravstvene zaštite, kao član tima, trebao bi biti angažovan fizioterapeut specijalizovan za rehabilitaciju pacijenata sa različitim zdravstvenim problemima.

MONITOR: Koji su najveći problemi u fizikalnoj terapiji kad je riječ o Crnoj Gori?

VUKIĆEVIĆ: Ako uzmemo u obzir činjenicu da ,,norveški program”, odnosno rehabilitacija pacijenata iz Norveške u Institutu u Igalu, traje preko četiri decenije, da su stalni gosti iz Holandije, Njemačke, Rusije i da je  fizikalna terapija jedina grana medicine zbog koje se dolazi u Crnu Goru za očekivati je bilo da rad fizioterapeuta bude kako u zdravstvenom i obrazovnom sistemu, tako i u društvu adekvatno vrednovan.

Mnogo je problema sa kojima se se susrijeću fizioterapeuti počevši od zakonskih rješenja koja nijesu precizno definisana, koja ostavljaju prostora različitim tumačenjima zadržavajući terapeute u neadekvatnom i nedefinisanom statusu, do skupih edukacija koje je od niske zarade nemoguće platiti, a bez kojih se ne može napredovati.

Kada se za direktora dnevnog centra za djecu sa posebnim potrebama između specijaliste primijenjene fizioterapije i profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti bira profesor, i još kad takvo rješenje potpiše ljekar specijalista sa višegodišnjim iskustvom, koji je na čelu upravnog odbora te ustanove jasno je koliko smo uvaženi kao stručnjaci.

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija.

MONITOR: Postoje li u Crnoj Gori razne vrste fizikalne terapije kao što su kineziterapija, elektroterapija, magnetoterapija, laseroterapija…

VUKIĆEVIĆ: Iako se posljednjih godina ulagalo u aparaturu neophodnu za fizikalnu terapiju ipak sve ustanove nijesu jednako opremljene. Neke od terapija kao što su peloido ili terapija ljekovitim blatom, hidroterapija primjenjuju se samo u Institutu u Igalu. Odjeljenje fizikalne terapije u Nikšiću je  od otvaranja davne 1989. imalo najsavremenije kade za hidroterapiju koje nijesu korišćene zbog nedostatka tople vode i loše strujne instalacije.

MONITOR: Da li zakon na adekvatan način reguliše status fizioterapije?

VUKIĆEVIĆ: Zakonom o zdravstvenoj zaštiti definisana je uloga fizioterapeuta na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite.

Na primarnom nivou zdravstvene zaštite Pravilnikom o bližim uslovima u pogledu standarda, normativa i načina ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite regulisana je fizioterapeutska djelatnost  koji garantuje samostalnost u radu, međutim u praksi i dalje bez obzira na stepen obrazovanja fizioterapeuti rade pod nadzorom fizijatara koji su najčešće honorarno angažovani.

Fizikalna terapija primarnog nivoa podrazumijeva i fizikalnu terapiju i rehabilitaciju u kući pacijenta. Ovaj vid rehabilitacije u najvećem broju domova zdravlja nije ni organizovan. Ako uzmemo u obzir broj osoba sa invaliditetom, broj lica kojima je nakon operativnih zahvata neophodna rehabilitacija, porast hroničnih oboljenja koja za posljedicu imaju smetnje pri hodu i smanjenje samostalnosti u obavljanju svakodnevnih aktivnosti onda postaje jasno koliki značaj ima ovaj vid zdravstvene zaštite.

MONITOR: Da li u Crnoj Gori postoje savremeni uslovi za obrazovanje fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Iako je kroz Višu fizioterapeutsku školu, odnosno Fakultet primijenjene fizioterapije od 1976. do danas prošlo hiljade studenata od kojih ne mali broj iz zemalja okruženja, ranije i iz arapskih zemalja, fakultet je reformom obrazovanja nepravedno izgubio autonomiju i postao odsjek tek osnovanog Medicinskog fakulteta.

Fakultet ima ozbiljan problem sa nedostatkom kadra. Dvoje profesora u penziji izvodi nastavu na šest predmeta, dok dvoje stalno zaposlenih ljekara na ovom studijskom programu izvodi nastavu iz petnaest predmeta što svakako mora uticati na kvalitet nastave. Jedan ljekar specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije i subspecijalista reumatolog izvodi nastavu na deset predmeta na osnovnim studijama i na dva predmeta na specijalističkim studijama, dok drugi ljekar specijalista pneumofiziologije izvodi nastavu iz tri stručna predmeta na osnovnim studijama.

Kada ovaj podatak uzmemo u obzir onda je jasno zašto još uvijek nije organizovan program magistarskih i doktorskih studija.

Trenutno se kvalifikacije obrazovanja magistar fizioterapije i doktor fizioterapije stiču van Crne Gore.

MONITOR: Zašto je nezaposlen veliki broj fizioterapeuta, prema nekim podacima ima ih oko 150, iako u gotovo svim gradovima u okviru domova zdravlja postoje ambulante fizikalne terapije?

VUKIĆEVIĆ: Osim Instituta Igalo, Kliničko bolničkog centra, bolnica u Risnu i Meljinama, u svim gradovima postoje ambulante pri bolnicama ili domovima zdravlja. Ako tome dodamo i jedanaest centara za djecu sa smetnjama u razvoju, pa razvojne centre u okviru domova zdravlja, privatne ambulante za očekivati bi bilo da nema nezaposlenih fizioterapeuta. Za brigu je i podatak da nemali broj koji su radno angažovani rade po ugovoru na određeno vrijeme.

Problem predstavljaju i akti o sistematizaciji koji se ne poštuju, ili su stari ili u njihovoj izradi nijesu učestvovala lica iz struke, pa tako u pojedinim dnevnim centrima za djecu nemamo fizioterapeute, a imamo profesore fizičkog vaspitanja.

Jasno je da uloga i značaj fizioterapeuta u procesu liječenja i rehabilitacije još uvjek nije prepoznata na valjan način. Često od nadležnih institucija dobijamo informacije o neophodnosti smanjenja  broja dana koje pacijenti nakon intervencija provode na bolničkom liječenju. To su ogromni troškovi koji bi svakako bili manji angažovanjem većeg broja fizioterapeuta koji bi svojim radom doprinijeli bržem oporavku pacijenta i osposobljavanju za obavljanje kako svakodnevnih tako i profesionalnih obaveza.

Vrijeme će pokazati da li će se društvo sjetiti terapeuta tek onda kada odluče da napuste Crnu Goru u nadi da će tamo negdje biti više uveženi kao stručnjaci.

MONITOR: Ovih dana aktuelna je privatizacija Instituta ,,Simo Milošević” u Igalu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome treba li Institut privatizovati i kakve bi sve posljedice izazvala njegova privatizacija?

VUKIĆEVIĆ: Ovih dana smo informisani da je još jedan tender za privatizaciju instituta proglašen neuspješnim. Po ko zna koji put ću ponoviti da Institut kao najveći zdravstveni centar na Mediteranu mora ostati naš, neprivatizovan i poslužiti kao oslonac razvoja zdravstvenog turizma. Crna Gora sa ovakvim prirodnim ljepotama, geografskim položajem, je stvorena za zdravstveni turizam.

Institut kao nastavna baza i Fakultet primijenjene fizioterapije su sistem koji se ne razdvaja. Nikako nije isto da li će studenti na praksu ići u neku lokalnu bolnicu ili Institut, u kom na jednom mjestu imaju sve.

Ostaje nejasno da li je neko prilikom donošenja odluke o privatizaciji vrednovao znanja i vještine ljekara, fizioterapeuta, medicinskih sestara i tehničara. Koja je cijena onog što su porodice i država uložili u njihovo obrazovanje, koja je cijena onog što su oni uložili u Insitut promovišući ga decenijama predanim i odgovornim radom.

MONITOR: Da li je tačno da u kozmetičkim salonima i sportskim klubovima rade i osobe koje često nemaju nikakve veze sa  fizikalnom terapijom?

VUKIĆEVIĆ: Prošle godine u jednom dnevnom listu cijela stranica je bila posvećena teretani u okviru koje su organizovane vježbe za trudnice pod nadzorom profesora fizičkog vaspitanja.

Prilikom usvajanja Zakona o sportu, upravo sa ciljem da se precizno definiše ko se može brinuti o zdravlju sportista, predložila sam amandman koji je odbijen. Iznenađenje je bilo upravo neprihvatanje od strane ministra, bivšeg sportiste koji iz ličnog iskustva zna značaj zdravstvenog radnika u sportskom klubu.

Komora fizioterapeuta Crne Gore je regulatorno tijelo od javnog interesa i vrši licenciranje fizioterapeuta u misiji nastavljanja permanentnog edukovanja fizioterapeuta i zalaganja da fizioterapija postane prepoznata, cijenjena, valorizovana i dostupna profesija u društvu.

Na stranicama internet prezentacije Komore fizioterapeuta Crne Gore nalazi se aplikacija za prijavu zloupotreba fizioterapeutske djelatnosti.

MONITOR: Upućeni kažu da je Crnogorsko primorje za vrijeme ljetnjih mjeseci preplavljeno samozvanim terapeutima.

VUKIĆEVIĆ: Tokom ljetnjih mjeseci ,,fizikalna terapija” I samozvani fizioterapeuti su prisutni na svakom koraku. Mali je broj onih koji posjeduju  diploma i licencu za rad koja je neophodna da bi se uopšte bavili ovim poslom. Kontrola gotovo da i nema. Ono što brine što su češće kontrolišu i kažnjavaju kolege zbog nekih sitnih više administrativnih propusta koji su uzrokovani zakonskom nepreciznošću, što ih dodatno obeshrabruje da nastave sa radom u privatnoj praksi.

MONITOR: Kakve mogu biti posljedice po one koji koriste usluge takvih fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Kao i svaka terapija i fizikalna terapija koju primjenjuje lice bez adekvatnog stepena stručne spreme, koja podrazumijevaju posjedovanje određenih znanja i vještina, svakako utiču štetno na zdravlje pacijenta. Svako od nas je bar jednom tokom prakse imao priliku da se sretne sa pacijentom koji za posljedicu  takve ,,terapije” imaju podlive, prelome, opekotine ili pogoršanje zdravstvenog stanja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo