Čovjek je krijesnica koja svijetli u noći. Njegovo svjetlo je to  odlučno i jasno “Neću!“ mraku, koliko god mrak bio vječan a blijesak svjetla kratkotrajan

Jednom davno, prije nego što sam pošao u školu, prvi put sam sagledao ljudski život u cijelini! Slažem se, zvuči pretenciozno,  ali je riječ “sagledao“, prikladna i tačna. Da sam rekao “shvatio“, to bi bilo i pretenciozno i netačno! Dijete od pet godina teško da može shvatiti neke opšte pojmove – a tek život!? U redu, govorim o sebi kakav sam tada bio. Lajbnic, koji je već u četvrtoj godini naučio grčki od svog oca; Dekart, koji je u sedmoj godini pisao na latinskom; Mocart, koji je sa pet godina svirao pijano kao virtuoz – oni bi možda i shvatili – ali ja nisam. Ja sam – sagledao!

Bilo je to u gluho doba, duboko poslije ponoći. Ja sam, zagledan u mrkli mrak,  prislonio čelo na prljavo staklo prozora putničkog vagona koji je već dugo stajao na otvorenoj pruzi. Voz se zaustavio na pustom mjestu, u nekoj kotlini. Iznad krivudavog ruba crnih brda, nebom su treperile zvijezde. Bijaše potpuno vedra noć; kao začaran, gledao sam bijeli Mliječni Put koji je svijetlio kupolom neba i bezbroj zvijezda rasutih u rojevima sve do crte koja je razdvajala nebo od mraka svijeta u kom sam se zatekao.

Iznebuha, u tom mraku pojavila se jedna svijetla tačka. Kretala se sasvim sporo, u ravnoj liniji, s desna na lijevo, kroz crninu tog svijeta. Zato što je bila udaljena, i zato što je bila slaba, svjetlost nije osvjetljavala ništa. Pratio sam kretanje te žiške svjetla sve dok, poslije na znam koliko vremena, nije odjednom iščezla u potpunom mraku iz kog je onako neočekivano i izronila. Ponovo su mi pred očima  ostali samo neprozirni mrak svijeta i nebo prepuno zijezda. Znao sam da je ono svjetlo sigurno bilo fenjer koji je nosio neki čovjek u ovaj pozni čas.  “Izroni iz mraka i potone u  tom istom mraku! To svjetlo je naš život!“ – sagledao sam ovaj uvid u tom prizoru  i ostao duboko potresen još dugo, dok je voz već jurio kroz stanice sa žutim sijalicama, a u daljini promicala svjetla nekih naselja.

Kasnije, kada sam  pošao u školu, zapela mi je za oko crtica između godine rođenja i godine smrti nekog našeg pisca o kome smo tada učili. “Naš život je ta crtica između ova dva datuma!“ – pomislio sam i sjetio se prizora sa svjetlom one noći. I ono je razdvajalo oba ova datuma.

Sada mi se čini da je to svjetlu između dvije tmine, naša sposobnosti da kažemo “Neću!“ To naše “Neću!“ jeste i ono svjetlo i ona crtica. Samo kada ga jasno izgovorimo,  izroni iz mraka i zasvijetli ono svjetlo; samo tada se upisuje i ne prekida se ona crta koja razdvaja datum rođenja i datum smrti svakog čovjeka!

Razum se potvrđuje u negaciji, kaže Hegel. Ali  kroz negaciju se ne potvrđuje  samo razum, nego subjektivitet, ličnost, ukratko: ono cijelo “Ja“ koje čovjeka čini čovjekom. Spoznati sebe, znači otkriti svoje veliko “Neću“!

Čovjek je krijesnica koja svijetli u noći.

Njegovo svjetlo jeste upravo to  odlučno i jasno “Neću!“ mraku, koliko god mrak bio vječan a blijesak svjetla kratkotrajan. Pomislio sam: “I upravo zato što je mrak vječan, a svjetlo kratkotrajno!“ Ali ne: naše izvorno, esencijalno “Neću“, nije prkos, nije adolescentski otpor nadmoćnom, nije suprotstavljanje neizbježnom.  Nije čak ni herojizam ratnika koji prihvata bitku za koju zna da se ne može dobiti! “Neću“ o kom govorim, je suvereno, ne crpi svoju snagu iz oponiranja jačem. Mladost sebe kali i spoznaje kroz otpor i utoliko bitno zavisi od onoga kom se odupire. Romantičarski nihilizam, kao otpor svim autoritetima, zemaljskim i nebeskim, još uvijek je stanje nezrelosti, stanje koje nema svoju temu. Sav sadržaj, cijela tematika takvog oponiranja, od početka do kraja su nametnuti, iznuđeni, diktirani karakterom i snagom autoriteta protiv kog su usmjereni.

Izaberi! Neću da izaberem, neću da biram. Neću da stojim pred izborom koji mi neko nudi. Ni jedan autentični život nije rezultat izbora. “Izaberi ono što je najbolje za tebe!“ Eto paternalizma, eto tutorstva, eto rečenice za adolescente. Okanite se se vaših ponuda, makar bile i objektivno najbolje. Ja nije objekt, ne spada u svijet objektiviteta. Ja jeste subjekt! Ja – to je htijenje! Ja – to je ono koje hoće.

Čovjek nije biće izbora, čovjek je biće odluke! Odluka i impuls dolaze iznutra. Izbor je prihvatanje onoga spolja! Ovaj svijet je postao prodavnica, shoping mall, u kom svako može naći sve za sebe. Osim samog sebe. Nude ti sve, da ne bi imao sebe. Ako već moraš provesti život u tom šoping molu, ne izabiraj ništa po cijenu da za se zbog toga odrekneš sebe.

Neka tvoje veliko, dragocjeno, nezamjenjivo: “Neću!“ svijetli tako da ga može vidjeti dječak koji gleda u noć kroz prozor voza u Mliječnom Putu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Pravo do prava,
Gdje isčeznuše ljudi

Ljudska prava su pojela ljude. Prvi čovjek koji je sebi prisvojio prava da određuje prava drugih ljudi, prekršio je prirodno pravo svakog čovjeka. Hobs i Ruso su doplovili do skrivene strane ovog opasnog grebena ali su ga ugledali samo izdaleka; iako su locirali njegovu dominatnu poziciju u arhipelagu društvenih odnosa, kako lokalnih tako i globalnih, ni jedan ni drugi nisu unijeli njegove precizne koordinate, niti su mogli predvidjeti  proporcije posljedica koje će zanemarivanje istinskog karaktera koncepcije ljudskih prava, od tada do danas, imati po život desetina miliona ljudi.

Tomas Hobs je konstatovao dogovor (hipotetički ili stvarni), kojim su se svi članovi jedne zajednice dogovorno  odrekli svih svojih prava u korist samo jednog svog člana – suverena. Razumije se, takav krupan, gotovo fatalan ustupak, morao je imati svoju protivrijednost. Prema Hobsu, protivrijednost je bila veća od ustupka, jer je suveren imao obavezu da u zamjenu ustupljena prava,  garantuje život svakog pojedinca. Ovo je Hobs jasno naglasio u svom djelu Levijatan, u kom predviđa da, u slučaju rata, svaki podanik koji poželi, s pravom može  poništiti prethodni dogovor i vratiti sva svoja prava, na osnovu činjenice da mu eventualno učešće u ratu, ugrožava život. Suveren je suveren samo dok podaniku garantuje život; podanik je podanik samo dok mu je život garantovan.

Iako je notiran kao pobornik političkog apsolutizma i egzekutor  liberalizma, Hobs je ovom klauzulom nadmašio liberalizam i najliberalnijih demokratija savremenog svijeta. Koliko god  su im ustupile značajne slobode, vlade svih država svijeta uzurpirale su pravo na život i smrt svojih građana! Naime, umjesto raskidanja ugovora i povratka svojih prirodnih prava, uz delegitmaciju suverene vlasti,  u slučaju objave rata, svugdje u svijetu slijede drakonske mjere, uključujući i smrtnu kaznu. Kod Hobsa, suveren preuzima sva prava svojih podanika, osim prava na njihov život; u realnosti, suveren prepušta mnoga prava podanicima (građanima), ali zadržava sebi pravo na njihov život!

U analizi stanja ljudskih prava, Ruso je takođe pošao od pretpostavke društvenog ugovora, ali je, za razliku od Hobsa, ukazao na podvalu na kojoj se, od samog poćetka,  zasniva sva  buduća teorija i primjena ljudskih prava:“Prvi koji je došao na zamisao da ogradi komad zemljišta i da kaže: “Ovo je moje” i koji je uz to našao dovoljno naivne ljude da mu to povjeruju bio je pravi osnivač građanskog društva. Koliko bi zločina, ratova i ubojstava, koliko nevolja i strahota uštedio ljudskom rodu onaj koji bi tada, iščupavši oznake i zatrpavši jarak, viknuo svojim bližnjima: “Ne slušajte tu varalicu, propali ste ako zaboravite da zemaljski plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome!”.

Na žalost, otimanje  i prisvajanje zemlje do danas je ostalo pragmatični motiv svih zločina, ratova i ubojstva, a ljudska prava su zloupotrebljena kao njihov alibi. Uvođenje kategorije “univerzalnih ljudskih prava”, jednostrano iimperativno nametnute kao opštevažeće paradigme, uspostavilo je trajno stanje kulturne hegemonije i obezbijedilo juridičku legitimaciju za jednostranu diskrecionu upotrebu nasilja u ime zaštite univerzalnih ljudskih prava na cijeloj planeti.  Činjenica da je sama koncepcija “univerzalnih ljudskih prava”  u osnovi izraz shvatanja samo jednog fragmenta sveukupnosti postojećih kultura (tzv. “Zapadne” liberalne demokratije), s jedne strane negira njihov “univerzalni” karakter, a s druge, pod plaštom univerzalnosti, prisvaja sebi status suverena, uz totalnu planetarnu hegemoniju i neprikosnoveno “pravo” odlučivanja o životom i smrti.

U ime zaštite univerzalnih ljudskih prava već decenijama se vrši masovno ubijanje ljudi. Pravo koje se daje – predstavlja nepravdu. Čovjeku se prava ne daju – čovjeku prava pripadaju. To isto važi i za narode. Ni jednom  narodu ne može slobodu dati drugi narod. Slobodan je samo onaj narod koji se sam oslobodio. Narod kog oslobodi drugi narod, postaje rob svog oslobodioca.

Zar su ljudska prava vrijednija od ljudskog života? Zar se niko ne usuđuje pitati da li je nivo sadašnjih ljudskih prava u Iraku i Libiji, toliko superioran u odnosu na vladavinu Sadama Huseina i Muamera Gadafija, da je opravdao neprocjenjivu materijalnu štetu, ekonomski gubitke, stradanja i smrt stotine hiljada ljudi, uključujući i likvidaciju bez suđenja njih samih i njihovih porodica? Zar je samo pravo svetinja? Zar je život bezbožan?

Pravo do prava, gdje iščeznuše ljudi?

Ferid MUHIĆ

Komentari

Kad postaneš nešto prestao si biti neko. Ne može i jedno i drugo

“Još mi nisi rekao šta želiš postati!?“ – reče djevojka valovite svijetlo žute kose (ne znam zašto se za svijetlu kosu boje žita, meda, maslačka, kaže “plava kosa“), i zaista plavih, i to tirkizno plavih očiju;  pa se zagleda u sagovornika.

“Postati? Ne želim postati ništa, želim ostati ono što jesam!“ – uzvrati momak prijatnim baritonom, pomalo razvlačeći riječi. Samouvjereno držanje bez arogancije, ulivalo je povjerenje i osjaćaj prisnosti.

“A šta je to mladi gospodin postao, ako smijem pitati!?“

“Čovjek, mlada damo. Čovjek.“

“Ali valjda imaš nekakav cilj u životu! Da postaneš neko i nešto!“

“Kao prvo: kad postaneš nešto prestao si biti neko. Ne može i jedno i drugo. Kao drugo, jesi li svjesna koliko ima ljudi koji nisu uspjeli ostvariti svoj cilj u životu? Ne bi vjerovala – kud god se okreneš sve sam promašaj do promašaja!“

“Ali svaki normalan čovjek želi postati nešto u životu!“

“Zašto? Da bi prestao biti normalan čovjek i postao promašen čovjek!?“

“Šta hoćeš da kažeš? Nisam sigurna da te razumijem!”

“Naravno da me razumiješ, nema tu ništa što tebi već nije jasno. Ljudi su opsjednuti pričom o cilju, zavedeni, ako hoćeš – zaluđeni tom pričom da postanu nešto! – svijet je pun ciljeva ali ljudi je sve manje!”

“Ipak ne razumijem. Objasni mi šta misliš.”

“Razumiješ, objasniću ti sa nekoliko primjera. Predsjednik moćne države naredi ubistvo nekoliko generala druge države. Poslije uspješno (čuj mene; uspješno!) izvršenog naređenja, priprijeti da će uništiti recimo 52 grada  države čiji su generali pobijeni, sa milionima ljudi koji tu žive, ako ta država uzvrati nasiljem na bilo koji način protiv njegovih građana ili objekata! Takav zločin ne može narediti čovjek,  ali može  predsjednik. Može, zato što je prestao biti  neko  i postao je  nešto. Postati predsjednik, oslobađa ga od obaveze da bude čovjek. Dodao bih: obavezuje ga da prestane biti čovjek!”

“Nisi me uvjerio. Kako bi to riješili predsjednici kada bi ostali ljudi!?”

“Po zakonima primjerenim ljudima. Nezavisna međunarodna Komisija utvrdi činjenice: ubistvo bilo kog čovjeka bez prava na sudski postupak je zločin. Počnitelji i naredbodavac zločina odgovaraju pred međunarodnim sudom. Time se isključuje i pravo države čiji su generali pobijeni bez suđenja, na odmazdu.”

“Primjer mi se čini ekstreman. Koliko ima predsjednika u svijetu? Dvije stotine? Šta je sa milionima ljudi koji žele da postanu nešto? Oni ne moraju nikoga ubiti, niti se nekome svetiti!”

“Ubijaju sebe, svete se bliskima! Biti čovjek je više i dragocjenije od svega što se može postati na ovom svijetu! Ako je cijena da prestaneš biti čovjek – šta god postao – cijena je previsoka! Van Gog je postao veliki slikar (doduše, poslije smrti), ali je sebe uništio kao čovjeka! Postati nešto – bilo šta: slavni pjesnik, pisac kom će uručiti Nobelovu nagradu, sportista sa zvijezdom u Aleji slavnih, milijarder – sve je to dehumanizacija, jer uvijek podrazumijeva  fanatizam, jednostranost, isključivost, beskrupuloznost i prema drugima i prema sebi. Doza nježne ironije, razumijevanja, svijesti o privremenosti svega što smo postigli (ako to postignemo) i neprolaznoj vrijednosti svega što smo za to žrtvovali (koliko god to moglo izgledati sentimentalno), to je ono što održava u nama živog čovjeka.”

“Sada te razumijem, iako mi se čini da je to suviše pasivna koncepcija života. Zar ne treba tražiti, pokušavati, žuditi?”

“Naravno da treba. Ali treba u svemu tražiti sebe, svoje granice, svoju žudnju! To je neshvaćena poruka persijske priče o čovjeku koji je krenuo u svijet jer je sanjao da ga tamo čeka najveće blago, da bi  negdje sreo nekoga ko će mu otkriti da i on sanja o blagu zakopanom pod drvetom u dvorištu kuće koja u dlaku odgovara upravo kući tog putnika. Ono što je pronašao kada se vratio, jeste bilo najveće blago: pronašao je zapravo sebe, ostao je čovjek.”

“Izgleda da ćeš ti ipak postati filozof!” –  nasmiješi se prijazno djevojka.

“Ako i postanem filozof, ostaću čovjek. Jedan moj professor iz srednje škole, vozi Peugeot 404, iz 1970 godine. Zamisli: već pedeset godina su on i njegov “pežo 404” zajedno! Šta god postali, ti ostani ti, ja ću ostati ja, ali budimo zajedno, duže nego taj profesor i njegov “pežo 404”.

Ferid MUHIĆ

Komentari