Sav naš život je sadržan u toj riječi! Smrt je uvijek blizu. Nesreća je u svakom trenutku uz nas. Mogućnost da se u narednoj sekundi pretvori u ruševine sve što imamo i da se raspadnu svi naši planovi, koliko god ih temeljito pripremali, sasvim je realna, najčešće pritajena ali uvijek prisutna

Probudio ga je cvrkut ptica. „Izgleda da sam na trenutak zadrijemao” – pomisli. Bila je subota, sredina maja. Slobodan dan. Veliki dan! Idealni uslovi da spusti svoj rekord na brdskoj stazi dugoj 5.355 metara, ispod tri minuta. Uzdao se u svoj Kavasaki, kao što je vjerovao svojoj smjelosti, vještini i iskustvu. Prije nego što krene, odlučio je da se par minut koncentriše. Legao je na klupu ispod krošnje jasena. Treperenje sunčevih zraka i sjenki u zelenilu mladog lišća, brzo ga je smirilo. Pjev udaljenog kosa uskladio se sa jaglijanjem slavuja u blizini i za trenutak ga uspavao. Osjetio se svjež i raspoložen. Otvorio je oči. Cvrkut se jasno čuo, ali to je bio cvrkut vrabaca. Umjesto krošnje jasena razigrane treperenjem sunčevih zraka i sjene u zelenilu mladog lišća, iznad glave je ugledao bijeli plafon. Svjetlo i cvrkut su dolazili kroz staklo prozora. Pogled prema prozoru kliznuo je preko bijelog čaršafa. Odjednom je shvatio: „Ja sam u bolnici!”

Sjetio se vrtoglavo brze vožnje, gmljavine svog Kavasakija, vremena 2’:54’’ dok je proletio kroz liniju na kojoj se postavljao cilj za brdske auto i moto trke. U trenutku vala radosti, s lijeve strane se uključivao gradski autobus i potpuno blokirao relativno usku brdsku stazu

Tu se sjećanje prekidalo. Kasnije je doznao da je punom brzinom udario u bok autobusa, preletio ga i pao na trotoar 17 metara daleko od mjesta sudara. Od siline udara, izletio je iz obje svoje espadrile, dok mu se s lijeve noge svukla i čarapa. Posebno jasno mu se urezalo vrijeme koje je proveo gledajući u svoja bosa stopala koja su virila ispod bolničkog čaršafa. Možda se cijeli minut premišljao koje stopalo će pokušati da pokrene prvo. Olakšanje koje je osjetio kada su se pokrenula oba stopala bilo mu je nemjerljivo jače, autentičnije, imalo je u sebi više života od svih radosti i olakšanja koja su mu prije i poslije toga, donijeli lični uspjesi.

Svega toga se sjetio kada je ležao na pločicama svog kupatila. U jednom trenutku, dok se brisao poslije tuširanja, lijevom nogom je stao na mokre pločice umjesto na gumu prostrtu ispred tuš kabine. Okliznuo se, pokušao da vrati ravnotežu, da se pridrži za zid i – tresnuo! Tresnuo je svom snagom na tvrde pločice. Osjetio je oštar bol u pršljenima donjeg dijela kičme. Poslije pune 53 godine, ponovo je gledao u svoje noge i razmišljao koju prvu da pokuša pomjeriti!

Dok je sabirao snagu da se suoči sa istinom, odjeknu u njemu jedna riječ: ”Krhkost!” Sav naš život je sadržan u toj riječi! Smrt je uvijek blizu. Nesreća je u svakom trenutku uz nas. Mogućnost da se u narednoj sekundi pretvori u ruševine sve ono što imamo i da se raspadnu svi maši planovi, koliko god ih temeljito pripremali, sasvim je realna, najčešće pritajena ali uvijek prisutna. Kad imaš 20 godina, nagovara te da oboriš lični rekord na motoru. Pedeset godina kasnije, vreba trenutak tvoje nepažnje u kupatilu. Nikakve bezbjednosne mjere, ni čuvari ne mogu garantovati ni trenutak sigurnosti nikome. Jer nesreća i smrt su u nama kao supstance naše krhkosti, kvintesencija krhkosti našeg života.

Pogleda sebe i shvati da se i pored sve krhkosti života, ni dok ovako nemoćan leži na podu kupatila, on sam nije promijenio, da je ostao onaj koji je bio. Nasuprot krhkosti života, u svakom čovjeku postoji i adamantnost, nesalomljivost: uvjerenja, ljubavi, vjernosti, časti. Kad zdrobiš i najtvrđi granitni kamen, od njega više ništa ne ostane. Šta god zadesilo čovjeka, u njemu ostane sačuvano sve ono što on odluči da sačuva: njegova uvjerenja, njegova ljubav, njegova vjernost, njegova čast!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Kao da niko više i ne sluša „kopi-pejst” novogodišnje poruke spiritualnih i sekularnih lidera. A trebali bismo, jer one afirmišu filozofiju jednog gotovo zaboravljenog filozofa i naučni credo jednog danas aktuelnog naučnika, iako toga nisu svjesni ni oni, ni milijarde ljudi kojima su poruke upućene

I na kraju ove 2022. godine, duhovni i politički lideri su u svojim novogodišnjim porukama poželjeli svijetu u narednoj 2023. godini, ljubav i mir.  Iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, kao da niko više i ne sluša „kopi-pejst” novogodišnje poruke spiritualnih i sekularnih lidera. A trebali bismo, jer one afirmišu filozofiju jednog gotovo zaboravljenog filozofa i naučni credo jednog danas aktuelnog naučnika, iako toga nisu svjesni ni oni, ni milijarde ljudi kojima su poruke upućene.

Filozof je Empedokles. Naučnik je Nikola Tesla. Prvi je umro prije 2.500, drugi, prije 80 godina. To što ni sam Tesla nije znao da dijeli ideje čovjeka koji je živio 25 stoljeća prije njega, samo potvrđuje da su i jedan i drugi shvatili suštinu svijeta.

Skrivenu suštinu, jer mnoge vatre gore ispod zemlje.

Prema Empedoklesu, svijetom upravljaju dvije sile, privlačnosti i odbojnosti, koje mi nazivamo Ljubav i Mržnja. Ljubav privlači elemente i sjedinjuje ih u neki oblik, predmet ili u ličnost, a Mržnja ih odbija i razdvaja. Ljubav mnoštvo sastavlja u Jedno, Mržnja Jedno rastavlja u mnoštvo.  Ljubav je ona sila koja djeluje u ljudima kad god osjećaju radost, ljubav i mir. Mržnja je ona sila koja djeluje kada osjećaju odbojnost, netrpeljivost i nemir.

Zakonitost Ljubavi i Mržnje nije takva da za jedne važi a za druge ne važi. Ova zakonitost se prostire posvuda, „kroz beskrajnost zraka i negraničenu svjetlost nebesa”.

To malo ko razumije. Jer: „Nakon što su sagledali djelić života, ljudi se uzdignu i iščeznu kao dim, znajući samo ono što je svaki pojedinac naučio”. Uvidjeviši da je ovaj filozof naučio mnogo više, savremenici su mu dali ime „Empedoklês”, koje predstavlja derivat antičkog grčkog ‎(Ἐμπεδοκλῆς)”, sastavljen iz dva elementa: „en ‎(ἐν) pédon ‎(πέδον) émpedos (ἔμπεδος)” (ono što je na tlu, na zemlji) i „kléos (κλέος)” (glas, dobar glas, fama, slava). Utoliko, ime Empedokles, znači „Čuveni”, „Slavan širom svijeta”.

Upitan koje teme ga privlače u nauci, Nikola Tesla je odovorio: „Kada nauka prestane da se bavi primarno fizičkim objektima i koncentriše se na zakonitosti koje upravljaju svijetom, napredovaće za dvije godine više nego što je napredovala kroz cijelu dosadašnju historiju. Tajne Univerzuma kriju se u pojmovima energija, frekvencija i vibracija. Dvije teme me opčinjavaju: magnetizam i elektricitet, atrakcija i repulsija, privlačnost i odbojnost; to su prave odgonetke”.

Uoči Nove 2023. godine, Empedokles i Nikola Tesla opet su u mislima i željama čovječanstva. Iz perspektive Empedoklesa, malo šta se može učiniti da se ojača djelovanje Ljubavi i smanji ili sasvim isključi djelovanje Mržnje kao objektivnih zakonitosti Univerzuma, ali je utoliko veći prostor za naše lično djelovanje, koliko god mi bili kratkotrajno prisustni u svijetu. Pozicija Nikole Tesle nudi zatno veći, praktično neograničen optimizam, pod uslovom da se čovječanstvo oslobodi imperijalističkih ambicija u politici i principa egoizma i pohlepe u ekonomiji. Kao što je poznato, multimilijarder J. P. Morgan je odbio da finansira Teslin projekat besplatne i neograničene električne energije iz tla (zemljine kore), uz pomoć antena dostupnih svakom domaćinstvu, riječima: „Ako bi svi koristili besplatnu električnu energiju, šta bi meni ostalo? Da prodajem antene!? Ne dolazi u obzir.”

U međuvremenu, saznali smo da će doći dan kada neće biti nikoga ni da prodaje ni da kupuje antene. Naime, sredinom 19. vijeka Rudolf Klauzius je, na temelju Prvog zakona termodinamike, formulisao hipotezu entropije – toplinske smrti Univerzuma. Godine 2017. Robert Dijkgraf (teoretski fizičar, profesor na Prinstonu, autor bestseller Korisnost beskorisnog znanja), dodatno je ojačao vjerovatnoću ove hipteze na temelju sve bržeg i nezaustavljivog širenja Univerzuma. Vjerovatna ili ne, smrt Univerzuma spada u „nevolje sutrašnjeg dana”, što bi rekao Šekspir, uz napomenu da bi taj „Sutrašnji dan”, prema procjenama astronoma, mogao nastupiti tek za nekoliko milijardi godina.

Do tada, u Novoj 2023. godini otvorimo dušu i srce za Ljubav, zatvorimo ih za Mržnju. Sada kada znamo da su Empedokles i Tesla u rasponu od 2.500 godina jednako jasno sagledali realnost i snagu ovih sila, imamo i pravi argument da ozbiljno shvatimo novogodišnje poruke i poželimo iskreno sebi i drugima što više Ljubavi.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Zapad, kojem je prije stotinu godina Špengler prorekao propast, besciljno putuje luksuznim automobilima, danju i noću, putom koji vodi iznad mora i ispod morskog dna, ne ispuštajući iz ruku mobilne telefone. Živi još udobno i besciljno kao sve što radi, od danas do sutra, sto godina poslije propasti svojih ideala

Desilo se da sam u petak 9. decembra 2022. godine, za sedam sati bio tri puta u Kopenhagenu i tri puta u Malmeu, odlazeći iz Danske u Švedsku i vraćajući se iz Švedske u Dansku. Pri tom sam šest puta prešao most koji spaja ova dva grada u dvije države Zapadne Evrope. Nije to običan most. Dug je skoro 8 kilometara, visina luka je 205 metara, stubovi iznad mora uzdižu kolovoz na visinu dvadestospratne zgrade. Na petom kilometru, most ponire i postaje tunel probijen ispod morskog dna da bi ponovo izronio na površinu i ulio se u kopno Kopenhagena. Koštao je 2.6 milijarde eura, izgrađen je za 4 godine.

Dok sam se vozio naizmjenično iznad i ispod mora, iz jedne države u drugu, iz jednog grada u drugi, impresioniran tim građevinskim čudom, sjetio sam se Osvalda Špenglera i njegove kultne knjige Porpast zapada. Knjiga je objavljena u dva toma: prvi tom 1918, drugi tom 1922. godine.

„Gledaj ti ovo čudo: Zapad je propao tačno prije sto godina, a još je kadar praviti ovakva građevinska i tehnološka čuda!“ – rekoh glasno. Vozač velikog Volvo džipa, moj ljubazni domaćin se neuvjerljivo složio sa mnom, imao sam utisak više iz pristojnosti. Poslije šestog prelaska preko ovog mosta iznad morskih talasa i prolaska kroz tunel ispod morskog dna, uveče u Malmeu, saznao sam da gospodin koji je nesebično odvojio sedam sati od svog dragocjenog vremena (koliko je bilo potrebno da se ispravi jedna moja glupa greška zbog koje smo morali šest puta proći iznad mora i ispod morskog dna), vodi firmu sa 50 visoko obrazovanih psihologa, motivatora, socijalnih radnika. Njihov posao je da liječe ljude od težih oblika depresije. Imaju pune ruke posla, a pri tom nisu jedina takva firma što nije čudno ako se zna da u ovom gradu trećina građana ima ozbiljne probleme sa onim što je Anri Bergson definisao sintagmom elan vital – radost življenja. Svako živi bez većih teškoća, ali malo ko životu pridaje vrijednost ili nalazi smisao. Ugrizao sam se za jezik. „Da nije Špengler ipak pogodio!? Možda je Zapad stvarno već propao!?“

Najsitaknutije mislioci dvadesetog vijeka su raspravljali o ovoj knjizi koja je prije ravno sto godina najavila neminovnu propast Zapada. Zavidljivi su je kritikovali zbog odsustva ozbiljnih naučnih argumenata. Za Tomasa Mana, po originalnosti ideja i uvjerljivosti izlaganja Špenglerova knjiga  se može mjeriti sa  Šopenhauerovim djelom Svijet kao volja i predstava. Maks Veber je s visoka benevolentno ocijenio da je  Špengler „genijalan i vrlo obrazovan diletant“, dok je sitničavi Karl Poper knjigu ocijenio kao „besmnislenu“. Pozitivistima i neokantovskim pedantnim štreberima, Špenglerov raspjevani stil i primjese misticizma nisu obećavali naučno relevantno tumačenje perspektiva evropske civilizacije. Vitgenštajn, i sam sklon pesimizmu, smatrao je Špenglerov pesimizam vrlo uvjerljivim i vjerovatnim. Za Ernsta Kasirera naslov Propast Zapada je savršeno precizno izrazio strijepnju cijele epohe o bliskom kraju dotadašnjeg načina života i Zapadne civilizacije. Između Prvog i Drugog svjetskog rata, legitimacija svakog obrazovanog čovjeka Zapadne Evrope, ali i šire, bila je da ima svoj stav na temu „propast Zapada“ i da može iz prve ruke raspravljati o ovom Špenglerovom djelu. Onima koji su ga optuživali za pretjerani pesimizam, Špnegler je odbrusio čuvenim aforizmom:

„Osim što je dokaz neznanja, optimizam je kukavičluk!“

Kao što je munjevito potresao svjetsku naučnu scenu, interes za Špenglerov pesimizam se jednako naprasno i ugasio. Gotovo preko noći je nestao ne samo sa naslovnih stranica popularnih nedeljnika, nego i iz fusnota naučnih radova i diseratacija koje su do tančina tematizirale duhovna kretanja tog vremena. Zapad, kojem je prije ravno stotinu godina Osvald Špengler prorekao propast, sto godina kasnije, besciljno putuje luksuznim automobilima naprijed i nazad, danju i noću, putom koji vodi iznad mora i ispod morskog dna, ne ispuštajući iz ruku mobilne telefone. Živi još, udobno, turobno i jednako besciljno kao sve što radi,  od danas do sutra, sto godina poslije propasti svojih ideala.

Ferid MUHIĆ

Komentari