Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina

Dugo nije bilo slobode u tom selu. Toliko dugo da više niko nije pamtio tu riječ. Kada je jedan posebno marljiv učenik u nekoj knjizi zaboravljenoj na tavanu, naišao na nju, pitao je oca šta znači ova neobična riječ.

“Hm,hm. Slo-bo-da! Slo-bo-da!?” – zamislio se otac češkajući bradu. “Čuo sam je negdje, poznata mi je odnekud…ali da me ubiješ ne mogu se sjetiti ni kad sam je čuo, ni od koga, ni šta znači.”  Sin je još malo sačekao dok se otac pokušavao prisjetiti. Bio je lijepo vaspitan i poštovao je svog oca, pa je nepriliku u kojoj se našao ­pater familias pokušao razriješiti najbolje što je znao:

”Dobro, dobro oče. Sigurno nije ništa važno, čim ni ti ne znaš šta je ta  sloboda.”

Umjesto da ga utješe, ove riječi su samo još dublje povrijedile oca. I on je volio svog sina i poznavao ga, što se kaže –  u dušu. Nije mu promakla sjenka razočaranosti u osmjehu kojim je sin pokušao ublažiti onu zlosrećnu a dobronamjernu pohvalu. “Ako ni ti ne znaš…niko ne zna.” – zapekla ga je ova rečenica toliko da svu noć nije mogao oka sklopiti. Sutradan se, izmoren od nemirne noći bez sna, spremio na put. Sjetio se on, naime, gdje je čuo tu riječ, ali se nije mogao tačno sjetiti njenog značenja. I tako, poslije dugog puta, stigao je u selo preko tri brda, u kom je nekada, sa svojim ocem, čuo ljude da se hvale kako samo kod njih i nigdje drugdje – vlada sloboda.

Vratio se veoma zadovoljan. Nikome, posebno ne svom sinu, nije rekao gdje je bio. Htio je obradovati sina i cijelo svoje rodno selo. Naime, dogovorio se da im ljudi iz onog sela preko tri brda, donesu slobodu!

I tako, u njihovo selo stiže sloboda. Proglašena je govorom koji su brzo naučili napamet svi njegovi žitelji:

“Od sada i u vaše selo na vlast je došla sloboda! Više niko nema pravo da je osporava, ugrožava, ni da je uskraćuje bilo kome. Svi moraju poštovati vlast slobode, bez izuzetka!”   

Vladavina slobode iz temelja je promijenila dotadašnji život ovog sela. Od sada je svako  znao da je slobodan činiti samo ono što zapovijeda sloboda. Seoska vlast se promijenila u skladu sa propisima slobode; sistem školovanja i školski program; obrađivanje zemlje, sjetva i žetva; gajenje goveda, ovaca i koza: živininarstvo i ribarstvo; držanje kućnih ljubimaca, pasa i mačaka;  porodični odnosi, prava žena i muževa; prava djece; prava slobodnog izbora sopstvenog pola kao i pola seksualnih partnera…ukratko, svaki detalj života bio je sada striktno definisan u skladu sa slobodom. Od slobode više niko nije mogao izvrdati. Vrijeme neslobode kada je svako mogao raditi šta on hoće, definitivno je prošlo sa dolaskom slobode!

Od tada, sloboda  danas sve više vlada svijetom. Toliko da se s pravom može govoriti o hegemoniji liberalizma. Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina. Direktna suprotnost  vlasti  i slobode, koja se svim sredstvima nameće kao vrhunac logike,  u nivou međunarodnih odnosa nužno dovodi do sukoba jer ignoriše društvenu realnost,  kulturnu tradiciju i nacionalizam – sile koje su daleko jače od ideologije liberalizma.

Konkretno, svaka od ove tri sile za sebe, a u sinergiji pogotovo, afirmišu principe samo-određenja i suvereniteta – dva stuba autentične slobode, slobode u elementarno izvornom smislu. Država-nacija – koja je isključiva realnost savremenog svijeta – isključuje svako miješanje drugih država u njihove unutrašnje uređenje. Dovoljno je sjetiti se koliko su građani SAD bili gnjevni kada su čuli da se Rusija miješala u njihove predsjedničke izbore 2016. Godine. Ne može se ni zamisliti koliko bi bili gnjevni i sa kakvim bi otporom dočekalli ideju da neka druga država njima pokuša nametnuti svoj model slobode!

Ipak, upravo strategija liberalne hegemonije služi kao alibi SAD da se ne samo miješaju, nego da nameću svoj model slobode svim državama za koje sami ocijene da nisu slobodne po njihovom ukusu. Liberalna hegemonija, taj rogobatni oksimoron vlast slobode, zato nailazi i nailaziće na otpore svuda u svijetu, a svakako će, kao državna politika, koja zahtijeva posebne mjere “nacionalne sigurnosti“,  dovesti i do redukcije i ugrožavanja građanskih prava u SAD.

Zato, živite svoj život dok još možete, jer to nećete moći kada sloboda zavlada svijetom!

Ferid MUHIĆ

Komentari

U šta god te pretvarali, kako god te mijenjali, ti ostaješ onaj isti onaj koji jesi. Cilj nije da ljudi postanu nešto drugo. Cilj je da promijenimo naše misli, osjećanja, postupke. Kada te djevojka poljubi, čak i ako izgledaš kao žaba, da osjeti i da zna: Poljubila je pravog princa! Kada te poljubi momak, čak i ako izgledaš kao žaba, da  osjeti i da zna: Poljubio je princezu

Veličanstvene ideje humanizma.

Marx se udavio u mlakom, mutnom plićaku prepunom punoglavaca!

Nije shvatio da nikako nisu mogli postati ništa drugo nego – žabe!

Epohalna budalaština o “pluralitetu identiteta” i “fluidnosti identiteta” hara svijetom kao epidemija. Svi bi da od nas čine nekog drugog. Ideološka stupidarijum sa ciljem da ljude uvjeri da nisu oni koji jesu, da su samo privremeno ti koji jesu i da uz malo pomoći i veliku korist za prevarante, mogu postati neko drugi. Tako bezočno varaju i cijele narode! Podvala je bazirana na šibicarskoj opsjeni zamjene odrednice “Ko” sa odrednicom “Šta”. “Postaćete nešto drugo” tako je uvaljeno kao “Postaćete neko drugi”. U šta god te pretvarali, kako god te mijenjali, ti ostaješ onaj isti onaj koji jesi.

Formula identiteta je jasna i nepromjenjljiva:

A = A

Ni čovjek, ni narod ne može promijeniti svoj identitet! Može i mora promijeniti izgled i lične podatke ali onaj koji ih mijenja, koliko god puta ih promijenio, sam ostaje nepromijenjen! Može, iako ne mora, promijeniti svoje seksualne preference,  čak i svoj pol, ali on ostaje isti kojii je bio, jer, čovjek nije isto što i njegov pol. Kastrirani je isti koji je bio i prije kastracije, jednako kao što je čovjek kom je amputirana ruka, ostao onaj isti koji je bio prije amputacije.

Velika podvala za papagaje iz zemalja koje treba odvratiti od kulturne samosvijesti. A kada se represijom, prinudom, silom ili milom to i postigne, narod je ostao isti koji je i bio, samo što je od sebe načinio magarca, klovna, drugorazrednu kopiju sopstvene autentičnosti. Njegov identitet nije promijenjen, promijenili su se stavovi ali nosilac stavova je ostao isti! Saznanje da ćemo u svakom slučaju i uvijek ostati oni koji jesmo, ohrabruje, daje nam krila. Šta god učinio, ne plaši se – to ćeš i dalje biti ti! Alkoholičar koji je postao apstinent, nije izgubio sebe, samo je promijenio svoj odnos prema alkoholu. Kriminalac koji se vratio na staze poštenja, postavši pošten, nije postao neko drugi, nego je promijenio svoje ponašanje i moralna načela! Dakle, nije postao drugi čovjek, nego bolji čovjek!

Koliko god puta mijenjao pol, čovjek ostaje onaj isti. To što je od muškarca, pretvoren u ženu (ili obratno), ni najmanje ne utiče na činjenicu da je on/ona i dalje ona/j isti koji je bio/la. Svejedno je hoće li se iz tijela muškarca odjenuti u tijelo žene, jer čovjek i nije svoje tijelo!  Kao što je i starac, upkos svih promjena, ostao onaj isti koji je, prije mnogo decenija,  bio odjenut u tijelo djeteta. Promjene su ne samo kvantitativne nego supstancijalne, ali svima nam je jasno da je to, uprkos svih promjena bez sumnje jedan isti čovjek od rođenja do sadašnjih 90 godina!

Mijenjajte narodu stavove kako hoćete, narod će ostati onaj isti koji jeste! Kad to shvati, neće dozvoliti ni da ga obmanjuju time da će biti za njega bolje kada postane neko drugi i prestane biti onaj koji jeste! Šta god ti učinili, koliko god ti mijenjali stavove i uvjerenja, ideale i snove, neće od tebe moći učiniti nekog drugog!

Kletva ili blagoslov –svejedno! – uvijek ćeš biti onaj isti koji jesi!

Zato, ne nasjedaj na te podvale, ne dozvoli da te prave budalom. Uvijek ćeš biti onaj koji jesi. Pa kad ti već niko ne može promijeniti identitet, čega se plašiš!? Zašto da  dozvoliš bilo kome da ti mijenja i tvoje stavove i uloge koje sam preuzimaš i za koje odgovaraš u sopstvenom životu? Učini to sam, ostajući uvijek isti, čini svoje postupke boljima; čuvajući svoju pamet, prestani praviti gluposti i počni razmišljati; braneći sopstveni ponos, prestani ponižavati druge: držeći do sopstvene slobode, prepusti svakome njegovu slobodu!

Ti si komad zlata: bićeš to i kada od sebe iskuješ zlatni ukras; ti si neobrađeni dijamant: bičeš to i kada sebe izbrusiš u sjajni dragulj.

Onaj si koji jesi i to ćeš ostati. Oplemeni sebe svojim mislima, svojim osjećanjima, svojom dobrotom, svojom pravednošću,

Ne mijenjajte svoj izgled, mijenjajte ono ružno u svom ponašanju: pranjem ruku ne peru se grijesi.

Cilj nije da ljudi postanu nešto drugo. Cilj je da promijenimo naše misli, osjećanja, postupke. Kada te djevojka poljubi, čak i ako izgledaš kao žaba, da osjeti i da zna:

Poljubila je pravog princa!

Kada te poljubi momak, čak i ako izgledaš kao žaba, da  osjeti i da zna:

Poljubio je princezu!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine. Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama. Na dnu, u dubini je – smrt

Plašim se da ću, ako pogledam dolje, na ljude,pasti sa zvijezda!

Uvijek sam se čudio kad bi mi neko rekao da se plaši od visine. Da pati od akrofobije!  Ako se čovjek potrudi da razmisli, odmah će mu biti jasno: Nije to nikakav strah od visine! To je vrlo konkretan strah od dubine!

Zašto se kaže “Treba imati hrabrosti da se pogleda opasnosti u oči!”? Zato što nas opasnost zastrašuje, što nas plaši – ne smijemo je pogledati u oči! Kako ćemo doznati od čega nas je strah? Tako što ćemo se bojati da to pogledamo u oči, da se s time suočimo! A s čime se boji suočiti neko ko se popeo, gdje ga je strah pogledati: gore, prema visinama, ili dolje, u dubinu!? Naravno, boji se pogledati dolje, u dubinu, jer ga je strah upravo te dubine!  Svejedno da li stoji na rubu provalije, na simsu prozora na 50. spratu nebodera, ili na običnoj stolici: ako se već nečega plašimo, uvijek nas plaši pogledati dolje, u dubinu!

Zato, koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine!

Uobičajeni, a pogrešni termin acrophobia (strah od visine), treba zamijenjen novim i tačnim terminom: fundusphobia (strah od dubine). Pri tom, nije riječ samo o terminološkoj sugestiji; u pitanju je nerazumijevanje same suštine ljudskog života: mi strijemimo visinama! Mi smo bića koja žude za visinama, najčešća tema naših snova su snovi o letenju – to je zapravo jedini pravi arhetipski san, zajednički ljudima svih kultura i svih epoha!

Iako je pogled u visine realno neuporedivo opasniji i čak – strašniji! – od pogleda u dubinu, niko se ne boji pogledati u visine! A morali bismo se plašiti! Jer pad sa ma koje visine, ima nekakvu mjeru: kilometer provalije, 150 metara sa onog simsa, pola metra sa stolice! Ali uvijek je tu nekakvo dno, kraj pada se zna, najčešće se i vidi. Znamo to, sa sigurnošću, a ipak se plašimo pogledati dolje, prema tom dnu! Ali ako nekog vedrog dana, pogledamo gore,  iznad nas će se otvori plavetne visine: pad u taj ambis visina, bez bilo kakvog vidljivog kraja, bez plafona, čak i bez naznake da taj kraj uopšte i postoji, sasvim  realno bi mogao trajati vjećno – jer visine nad našom glavom nemaju kraja, za razliku od dubina pod našim nogama.  Plašiti se pada u visine, više je nego opravdano, imajući u vidu beskraj  u koji bismo mogli pasti, –  i to pravo, glavačke – ako bi prestala da nas na površini drži zemljina teža! Mi se uzdamo da neće, ali uzdali se mi ili ne, njeno djelovanje je izvan naše kontrole; djeluje, ali ne zato što smo to mi tako udesili; ako bi prestala djelovati, mi tu ništa ne bismo mogli učiniti! Pa ipak, bez ikakvog straha gledamo gore, u plavo nebo danju, u zvjezdano nebo noću!

Dakle, jasno je da se plašimo dubine a ne visine, iako nije jasno kako se desilo da ove dvije pozicije nazovemo onim suprotnim a ne njihovim  pravim imenom!? Zato nam se  potkrala ona idiotska poslovica:

“Ko visoko leti, nisko pada.”

Poslovica kišne gliste koja se plaši čak izići i na površinu a kamo li odlijepiti se od nje, aforizam izmišljen od zluradih, sitnih duša koje likuju kada neko ko se makar za trenutak vinuo u visine i uzdigao se iznad njih, tamo gdje se te ništarije i bijednici nikada ne bi usudili – na kraju ipak padne!

          Ali i orao koji cijeli život provede u letu visinama, na kraju završi na tlu.

Pa zar zato da ne poleti nikada!?

Orao leti, jer zna: Ako će mu kosti i perje ostati dolje, na zemlji, duša će mu ostati da kruži nebom.

Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama, Na dnu, u dubini je – smrt! Život je hod po tankom ledu: u svakom trenutku može se led pod našim nogama prolomiti, kao što se često i prolomi! Najbolji lijek je težiti da se uzvisimo, uzdignemo, da uzletimo. Svaki uzlet znači korak manje po onom ledu, svaki zamah krilima je predah u slobodi bez strijepnje!

Visine vrlina kojima težimo, neuporedivo su veće od dubina poroka kojih se klonimo, što znači da se svaki čovjek u životu može mnogo više uzvisiti nego uniziti. Trik je u tome što se čovjek mora mučiti da se uzvisi. Pad ne zahtijeva od nas ništa: ti samo padni, blato će te željno dočekati. Ljudi žude za visinama ali ne vole muke napora. Plaše se pada, ali vole lagodnost lijenosti.

          Treba  živjeti kao da možemo poletiti kad god poželimo i ostati u visinama koliko nas je volja. Gledajući u visine i izbjegavajući duge poglede dolje, prema dnu.

I ako stignete do zvijezda, gledajte u visine.

Da ne biste pali sa zvijezda.

Među one, u blatu.

Ferid MUHIĆ

Komentari