Povežite se sa nama

DUHANKESA

Kad sloboda zavlada…

Objavljeno prije

na

Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina

 

Dugo nije bilo slobode u tom selu. Toliko dugo da više niko nije pamtio tu riječ. Kada je jedan posebno marljiv učenik u nekoj knjizi zaboravljenoj na tavanu, naišao na nju, pitao je oca šta znači ova neobična riječ.

“Hm,hm. Slo-bo-da! Slo-bo-da!?” – zamislio se otac češkajući bradu. “Čuo sam je negdje, poznata mi je odnekud…ali da me ubiješ ne mogu se sjetiti ni kad sam je čuo, ni od koga, ni šta znači.”  Sin je još malo sačekao dok se otac pokušavao prisjetiti. Bio je lijepo vaspitan i poštovao je svog oca, pa je nepriliku u kojoj se našao ­pater familias pokušao razriješiti najbolje što je znao:

”Dobro, dobro oče. Sigurno nije ništa važno, čim ni ti ne znaš šta je ta  sloboda.”

Umjesto da ga utješe, ove riječi su samo još dublje povrijedile oca. I on je volio svog sina i poznavao ga, što se kaže –  u dušu. Nije mu promakla sjenka razočaranosti u osmjehu kojim je sin pokušao ublažiti onu zlosrećnu a dobronamjernu pohvalu. “Ako ni ti ne znaš…niko ne zna.” – zapekla ga je ova rečenica toliko da svu noć nije mogao oka sklopiti. Sutradan se, izmoren od nemirne noći bez sna, spremio na put. Sjetio se on, naime, gdje je čuo tu riječ, ali se nije mogao tačno sjetiti njenog značenja. I tako, poslije dugog puta, stigao je u selo preko tri brda, u kom je nekada, sa svojim ocem, čuo ljude da se hvale kako samo kod njih i nigdje drugdje – vlada sloboda.

Vratio se veoma zadovoljan. Nikome, posebno ne svom sinu, nije rekao gdje je bio. Htio je obradovati sina i cijelo svoje rodno selo. Naime, dogovorio se da im ljudi iz onog sela preko tri brda, donesu slobodu!

I tako, u njihovo selo stiže sloboda. Proglašena je govorom koji su brzo naučili napamet svi njegovi žitelji:

“Od sada i u vaše selo na vlast je došla sloboda! Više niko nema pravo da je osporava, ugrožava, ni da je uskraćuje bilo kome. Svi moraju poštovati vlast slobode, bez izuzetka!”   

Vladavina slobode iz temelja je promijenila dotadašnji život ovog sela. Od sada je svako  znao da je slobodan činiti samo ono što zapovijeda sloboda. Seoska vlast se promijenila u skladu sa propisima slobode; sistem školovanja i školski program; obrađivanje zemlje, sjetva i žetva; gajenje goveda, ovaca i koza: živininarstvo i ribarstvo; držanje kućnih ljubimaca, pasa i mačaka;  porodični odnosi, prava žena i muževa; prava djece; prava slobodnog izbora sopstvenog pola kao i pola seksualnih partnera…ukratko, svaki detalj života bio je sada striktno definisan u skladu sa slobodom. Od slobode više niko nije mogao izvrdati. Vrijeme neslobode kada je svako mogao raditi šta on hoće, definitivno je prošlo sa dolaskom slobode!

Od tada, sloboda  danas sve više vlada svijetom. Toliko da se s pravom može govoriti o hegemoniji liberalizma. Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina. Direktna suprotnost  vlasti  i slobode, koja se svim sredstvima nameće kao vrhunac logike,  u nivou međunarodnih odnosa nužno dovodi do sukoba jer ignoriše društvenu realnost,  kulturnu tradiciju i nacionalizam – sile koje su daleko jače od ideologije liberalizma.

Konkretno, svaka od ove tri sile za sebe, a u sinergiji pogotovo, afirmišu principe samo-određenja i suvereniteta – dva stuba autentične slobode, slobode u elementarno izvornom smislu. Država-nacija – koja je isključiva realnost savremenog svijeta – isključuje svako miješanje drugih država u njihove unutrašnje uređenje. Dovoljno je sjetiti se koliko su građani SAD bili gnjevni kada su čuli da se Rusija miješala u njihove predsjedničke izbore 2016. Godine. Ne može se ni zamisliti koliko bi bili gnjevni i sa kakvim bi otporom dočekalli ideju da neka druga država njima pokuša nametnuti svoj model slobode!

Ipak, upravo strategija liberalne hegemonije služi kao alibi SAD da se ne samo miješaju, nego da nameću svoj model slobode svim državama za koje sami ocijene da nisu slobodne po njihovom ukusu. Liberalna hegemonija, taj rogobatni oksimoron vlast slobode, zato nailazi i nailaziće na otpore svuda u svijetu, a svakako će, kao državna politika, koja zahtijeva posebne mjere “nacionalne sigurnosti“,  dovesti i do redukcije i ugrožavanja građanskih prava u SAD.

Zato, živite svoj život dok još možete, jer to nećete moći kada sloboda zavlada svijetom!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Ono što nemamo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žudeći za onim što nemamo, potpuno smo zaboravili na vrijednost onoga što imamo. Posjednik blaga kakvo sva blaga svijeta ne mogu kupiti, ni uvećati – jadikuje, zbog onoga što nema!? Postali smo ptice kojima se odmilio let, jer nemamo zlatni kavez!

 

no što nemamo, određuje nam život! Eto paradoksa nad paradoksima, eto majke svih paradoksa! Žudeći za onim što nemamo, potpuno smo zaboravili na vrijednost onoga što imamo. Posjednik blaga kakvo sva blaga svijeta ne mogu kupiti, ni uvećati – jadikuje, kuka, tuguje, boluje, kopni kao snijeg u proljeće zbog onoga što nema!? Postali smo ptice kojima se odmilio let, jer nemamo zlatni kavez!

A zapravo, čak i onaj ko nema ništa, ima više nego što vrijedi sve ono zbog čega mu srce treperi i duša drhti! Jer sve to zajedno, sva bogatstva svijeta, ne mogu mu kupiti ni djelić blaga koje ima svako ko kaže da nema ništa! Onaj koji je živ i zdrav, koji vidi nebo i čuje vjetar, koji diše i sanjari, koji može zaplakati i zapjevati, krenuti ili stati, kako mu volja – taj  već ima više nego što vrijedi sve ono što bi da ima, a nema!

Ipak, dao bi sve to što ima, bez cjenjkanja,  za djelić onoga što nema! I čim obavi tu razmjenu, ako mu se kao što misli – posreći, a zapravo: ponesreći! – istog trena mu postane jasno da se prevario .    To se, na žalost, uvijek shvati prekasno. Kad više nema pomoći. Kada jednom daš ono što imaš, za ono što nemaš, svaka razmjena je isključena a trgovanje vrijednostima života i svijeta je završeno.

Siguran sam da duhovi koji bestežinski bezbolno lebde eterom, zavide svakom živom čovjeku. I s pravom! Zar više ni dodirnuti ničiju ruku neće, ni cvijet pomirisati, ni lice nečije pomilovati nikada!? – zar ni zadovoljstvo,  ni bol čak više neće osjetiti – to njih mori, i sjećanje da su,   imajući to nekada, čeznuli za onim što nisu imali i što im sada više ništa ne znači!

Da li biti živ, uistinu vrijedi više nego imati sve ono što nemamo!? Da li rođenjem dobijemo više nego što tokom cijelog života možemo steći!?

U Istoriji peloponeskih ratova (Knjiga V), Tukidid navodi tok tajnih pregovora u kojima moćna Atina zahtijeva bezuslovnu predaju malog ostrva Melosa. Ultimatum je jasan: Imate samo jednu priliku da spasite ono najvrijednije što imate – život!

Koliko god bio okrutan izbor pred koji su stavljeni Melijaci,  toliko je  duboko poznavanje života bezdušnih Atinjana!

  1. Melijanci.“Možemo shvatiti da je u vašem interesu da nam budete gospodari, ali kako može biti u našem interesu da vam mi budemo robovi?”
  2. Atinjani. “Vašim pristankom da se predate, izbjeći ćete najgore; a mi ćemo biti bogatiji ako vas poštedimo”.
  3. Melijanci.”'Ali moramo li mi biti vaši neprijatelji? Zar nas nećete smatrati za prijatelje ako budemo neutralni i održimo mir sa vama?”
  4. Atinjani. “Ne, vaše neprijateljstvo nam nije ni upola takav problem kao vaše prijateljstvo; jer ono prvo bi u očima naših neprijatelja bilo dokaz naše moći, ovo drugo, dokaz naše slabosti.”
  5. Melijanci. “Ali zar vaši građani ne vide razliku između država koje vi ne dirate i vaših kolonija koje se ponekad bune protiv vaše vlasti, pa ih morate ponovo pokoravati?”
  6. Atinjani. “Naravno da vide, ali oni smatraju da ako ne napadnemo države kakva je vaša, to je zato što su one kadre da se odbrane, i da ih mi ne napadamo zato što se ne usuđujemo da to učinimo. Kada vas pokorimo, to će učvrstiti našu moć i sigurnost i proširiti našu vlast.”

Dakle, jasno da ne može bitio jasnije: Ako odbijete – pobićemo vas. Ako prihvatite – ostaćete živi! I koliko god moglo izgledati da se opravdanjem  odluke  žitelja Melosa da prihvate ultimatum,  propagira pasivnost, servilnost, poniznost, da se strah uzdiže  u najvišu vrijednost (strah i vrijednost; strah kao vrijednost – ide li to dvoje  zajedno!?), opet je ova jednačina matematički besprijekorna: život koji imamo, vrijedi više od svega onoga što nemamo, šta god to bilo!  Jer kada dođe do razmjene vrijednosti, sve postaje jasno: gubitkom života gubi se sve ono što se više nikako ne može dobiti, ni nadoknaditi. I obrnuto: Očuvanjem života mnogo od onoga što smo izgubili, možemo ponovo steći!

Zar je zaista i  najgori prolazni život,  bolji od vječnosti? Da li je ono što imamo, uistinu vrijednije od svega što nemamo!? Iako je odgovor na oba pitanja nesumnjivo potvrdan, pitam se otkuda ovaj gorki ukus!

Ukus čežnje za onim što nemamo!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Prolaznost i trajanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne znaju ljudi da je sve što je nekada bilo lijepo, lijepo i sada, da je zauvijek lijepo! I da je radost ista, i da je ljubav ista i da sve što pamtite traje i ne prolazi – dok god je u vašem sjećanju!   Kao planine, valovi i nebesa

 

Dok pamtimo – jesmo. Ono što pamtimo – traje! Samo zaboravljeno je prošlo. Velika je zabluda da se naša sjećanja odnose na nešto što je prošlo, čega više nema. Ono čega se sjećamo, to nije prošlo nego je tu – kao sjećanje! Materija odlazi, memorija ostaje. Memorija je supstanca izvan dohvata vremena. Trajanje –  kao stanje, jeste osnova našeg života. Činjenica da sjećanja ne prolaze, da traju, potvrđuje da ne potpadaju pod jurisdikciju vremena!

Vtijeme prolazi. Čovjek – traje. Zato čovjeka ne možemo razumjeti u kontekstu vremena i njegove prolaznosti, nego samo kroz prizmu trajanja,  neprolaznosti. Mi jesmo i u prolaznosti ali smo, kroz trajanje svijesti, i u neprolaznom. U prvom slučaju, riječ je o apstraktnom, fiktivnom, homogenom vremenu zbivanja izvan nas, koje se ipak jednako odnosi i na nas, i doslovno, kao i sve drugo – odnosi i nas; u drugom slučaju, to je čisto trajanje naše svijesti, sjećanja, želja… sadržaji koje spoljašnje vrijeme ne dotiče i na koje ne utiče. Ovo jasno potvrđuje da se razvoj individue ne zbiva kroz proticanje apstraktnog vremena, nego kroz nanose realnog trajanja, što znači da se individualna biografija zapravo i ne zbiva izvan, nego unutar čovjeka! Činjenica da sami sadržaji individualnog života, koji su supstanca individualne svijesti,  kao što su htijenja, želje, sjećanja, ne podliježu uticaju vremena i traju odolijevajući sveopštoj  prolaznosti svijeta izvan nas, dodatno afirmiše trajanje kao stanje svijesti.

Upravo zato, ne treba nas čuditi neuspjeh egzaktnih nauka da i uz pomoć spektakularnog napretka fiziologije i genetike, kao i frapantnog razvoja farmakologije,   razumiju čovjeka u cjelini, kao biće sa integritetom, jer se zapravo i ne dotiču onoga što je u čovjeku individualno – njegove neprolaznosti, trajanja kao neposredne samosvijesti. I još jednom:  upravo zato su samo filozofija, metafizika, poezija i cijelokupna književnost,  u stanju da, umjesto ovog simbolizma koji nude egzaktna  proučavanja čovjeka kao objekta u vremenu, dopru do praga razumijevanja ljudskog života kao autentičnog trajanja nezavisnog od prolaznosti vremena.

O nekim od naznačenih dilema sistematski je progovorio filozof-nobelovac Anri Bergson (Henri Bergson (Essai sur les données immédiates de la conscience), kao i u polemici sa Ajnštajnom i Minkovskim, koji, kao fizičar i matematičar,   nisu mogli do kraja slijediti filozofske finese problema o kom su pokušali raspravljati. Ali ta intuicija svijesti kao stanja lične neprolaznosti, kao neposredne, stalne prisutnosti svijesti o sebi (samosvijesti), u jednom kontinuiranom, gotovo ekstatičkom “Sada“. koje traje – toga je u naznakama bilo pregršt kod mnogih filozofa, pjesnika, dramaturga! Pa ipak, kad god bi taj uvid dobio svoju (često brilijantnu), formulaciju (posebno kod pjesnika), uvijek bi tu preostalo posla i za filozofa.

U romantičarskom, ali nesumnjivo autentičnom zanosu, piše Bajron:

Nisu li planine, valovi i nebesa, dio mene i moje duše,

          Kao što sam i ja dio  njih?

(Are not the mountains, waves and skies, a part of me and of my soul,

as I of them?)

Da, to osjećanje jedinstva sa svijetom, taj mistički zanos –  nirvana, ataraksija, satori – prožme barem jednom u životu svakog čovjeka! I da, kada se to desi, osjećaj neprolaznosti ovlada čovjekom,  i makar za kratko, on i njegova duša poistovjete se sa planinama, valovim i nebesima! Ali, Bajrone, prijatelju, kada su već neprolazne planine, valovi i nebesa dio nas i naše duše, a mi dio njih, onda je to moguće samo tako što smo,  u trenutku ekstaze,  i mi osjetili svoju neprolaznost!

Red je da filozof postavi svoje pitanje:

Kako onaj koji je obuzet ovakvim osjećanjem istovjetnosti sa neprolaznim planinama, valovima i nebesima, i poslije tog iskustva, sebe i dalje može smatrati za apsolutno prolazno biće!?

A ipak, ljudi to uporno čine. Ne znaju da je sve što je nekada bilo lijepo, lijepo i sada, da je zauvijek lijepo! I da je radost ista, i da je ljubav ista i da sve što pamtite traje i ne prolazi – dok god je u vašem sjećanju!   Kao planine, valovi i nebesa!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kovanje i kaljenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljudi su kao ognjila: najprije ih treba iskovati, pa poslije kaliti. Samo tako mogu uspješno obavljati  ono za šta su kovani i kaljeni. I upravo kao što su ognjila iskovana i kaljena da bi izbili dobru, jaku iskru iz tvrdog i hladnog kremena, tako su i neki ljudi iskovani i kaljeni da izbiju dobru i jaku iskru iz tvrdog i hladnog čovjeka. Postoje i ljudi koji su kovani i kaljeni da izbiju jaku iskru iz cijelog naroda . Kao što ni plamen ne može zapaliti kremen, ni iz njega izbiti iskru, nego to može upravo samo ognjilo, tako se ni ognjem i mačem ne može izbiti iskra iz čovjeka ili naroda zamrlog srca i skamenjene duše, nego samo ćovjek iskovan i kaljen za to!

Desilo se te je ognjilo iz ove duhankese,  od početka bilo namijenjeno da pokaže kako se izbija dobra iskra iz kremena – ali da to pokaže određenim ljudima koji to nikada nisu prije vidjeli i koji nisu ni vjerovali da je to moguće –  slijepo vjerujući u zabludu da je istina samo ono što čovjek vidi svojim očima!

Demonstracija je bila dogovorena za finale značajnog međunarodnog simpozijuma, na specijalnoj večeri priređenoj za“nevjerne Tome“, nekoliko zvučnih imena međunarodne političke scene.

Obavezu je preuzeo učesnik simpozijuma iz akademskog kruga, već decenijama jedini pušač lule u regionu a možda i u svijetu, koji lulu pali uvijek i samo koristeći ognjilo, kremen i trud, u trenutku posebne inspiracije, pomisli:“Treba iskovati i okaliti potpuno novo ognjilo! Kad će već njima biti prvi put da gledaju, nek i ognjilu bude prvi put da pred njima zapali lulu duhana svojom iskrom!“

Kod rođaka u planinskom selu, nađe se baš ono što treba: stara turpija – ege, jer od ovih novih se ne može iskovati ni okaliti dobro ognjilo. Slijedio je veći problem. Naći kovača koji se još bavi ovim plemenitim zanatom, kadrog  i voljnog da iskuje ognjilo. Uz pomoć njegovih rođaka, poslije desetak telefonskih razgovora, takav dragulj od majstora je pronađen u drugom planinskom selu udaljenom tridesetak kilometara.    Stari  majstor se posvetio kovanju ognjila kao da brani doktorsku disertaciju. Od mjerenja i obilježavanja tačaka na kojima će saviti turpiju, preko raspaljivanja vatre i gotovo dva sata dugog iskivanja i podešavanja –  sve je radio sa koncentrcijom i strašću znalca zaljubljenika u svoj posao. Vrlo lijep i autentičan primjerak ognjila bio je tu. Ali, kada su se vratili kući, primijetio je da maestro ostavio rebarca turpije neizbrušena na strani kojom se ognjilom kreše kremen – a koja mora biti gatka. Kasno naveče, opet uz pomoć telefona, pronašli su drugog kovača u selu udaljenom pedesetak kilometara. I ovaj majstor je bio čovjek-esnaf, poznavalac svih finesa i vrlo brzo je izbrusio ona rebarca i još jednom prekalio ognjilo.

Uveče, u bašti hotela, provjerio je ognjilo. Kako su samo veselo sijevale iskre izbijane iz kremena novim ognjilom!  Pred spavanje, u hotelskoj sobi, složio je pažljivo svoja dva stara i pouzdana ognjila u kožnu kesicu, zajedno sa tapkalicom za duhan i čisšćenje kamiša, kutije s duhanom i futrolu za dvije lule.

Poslije simpozijuma – večera. Prije večere, telefonski poziv: “Svi su spremni, čekaju vas odmah poslije večere ! Je li sve u redu i spremno profesore!?“

“Bez brige! Sve je na svom mjestu.“ Ali nije bilo! Ognjilo je jednostavno –nestalo! Ispraznio je putnu torbu više puta, sve provjerio, svugdje zavirio. Nema pa nema. Taksijem se vratio u hotel, provjerio na recepciji – ništa. Poslije većere, kada je, uz kafu, došao taj trenutak, suho je saopštio da je zaboravio cijeli pribor:  nije mogao prežaliti onakvo sjajno iskopvano i kaljeno ognjilo! Sutradan, svratio je još jednom do recepcije hotela. Sa leptir mašnom, u bijeloj košulji, pođe mu u susret kelner koji mu je donijeo espreso  prethodne večeri u bašti hotela i na tacni mu pruži njegovo ognjilo! “Ostalo je na Vašem stolu!“

Ostalo!? Ili ga je neko nehotično pomjerio dok je ustajao da se pozdravi, distrakcija, mahinalno uzimanje torbice uvjeren da je ognjilo unutra, jer ga nije bilo tamo gdje  ga je trenutak ranije spustio!? Jer nije bilo kovano i kaljeno od dva vrhunska majstora, samo da bi svojim prvim izbijanjem iskre iz kremena, na par minuta zabavilo ljude koji u tome vide neki cirkuski trik a ne čin kroz koji je nastao Kosmos!?

Blago onima koji uvijek služe samo onim ciljevima za koje su iskovani i kaljeni!

Ako još ima takvih!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo