Povežite se sa nama

DUHANKESA

Kad sloboda zavlada…

Objavljeno prije

na

Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina

 

Dugo nije bilo slobode u tom selu. Toliko dugo da više niko nije pamtio tu riječ. Kada je jedan posebno marljiv učenik u nekoj knjizi zaboravljenoj na tavanu, naišao na nju, pitao je oca šta znači ova neobična riječ.

“Hm,hm. Slo-bo-da! Slo-bo-da!?” – zamislio se otac češkajući bradu. “Čuo sam je negdje, poznata mi je odnekud…ali da me ubiješ ne mogu se sjetiti ni kad sam je čuo, ni od koga, ni šta znači.”  Sin je još malo sačekao dok se otac pokušavao prisjetiti. Bio je lijepo vaspitan i poštovao je svog oca, pa je nepriliku u kojoj se našao ­pater familias pokušao razriješiti najbolje što je znao:

”Dobro, dobro oče. Sigurno nije ništa važno, čim ni ti ne znaš šta je ta  sloboda.”

Umjesto da ga utješe, ove riječi su samo još dublje povrijedile oca. I on je volio svog sina i poznavao ga, što se kaže –  u dušu. Nije mu promakla sjenka razočaranosti u osmjehu kojim je sin pokušao ublažiti onu zlosrećnu a dobronamjernu pohvalu. “Ako ni ti ne znaš…niko ne zna.” – zapekla ga je ova rečenica toliko da svu noć nije mogao oka sklopiti. Sutradan se, izmoren od nemirne noći bez sna, spremio na put. Sjetio se on, naime, gdje je čuo tu riječ, ali se nije mogao tačno sjetiti njenog značenja. I tako, poslije dugog puta, stigao je u selo preko tri brda, u kom je nekada, sa svojim ocem, čuo ljude da se hvale kako samo kod njih i nigdje drugdje – vlada sloboda.

Vratio se veoma zadovoljan. Nikome, posebno ne svom sinu, nije rekao gdje je bio. Htio je obradovati sina i cijelo svoje rodno selo. Naime, dogovorio se da im ljudi iz onog sela preko tri brda, donesu slobodu!

I tako, u njihovo selo stiže sloboda. Proglašena je govorom koji su brzo naučili napamet svi njegovi žitelji:

“Od sada i u vaše selo na vlast je došla sloboda! Više niko nema pravo da je osporava, ugrožava, ni da je uskraćuje bilo kome. Svi moraju poštovati vlast slobode, bez izuzetka!”   

Vladavina slobode iz temelja je promijenila dotadašnji život ovog sela. Od sada je svako  znao da je slobodan činiti samo ono što zapovijeda sloboda. Seoska vlast se promijenila u skladu sa propisima slobode; sistem školovanja i školski program; obrađivanje zemlje, sjetva i žetva; gajenje goveda, ovaca i koza: živininarstvo i ribarstvo; držanje kućnih ljubimaca, pasa i mačaka;  porodični odnosi, prava žena i muževa; prava djece; prava slobodnog izbora sopstvenog pola kao i pola seksualnih partnera…ukratko, svaki detalj života bio je sada striktno definisan u skladu sa slobodom. Od slobode više niko nije mogao izvrdati. Vrijeme neslobode kada je svako mogao raditi šta on hoće, definitivno je prošlo sa dolaskom slobode!

Od tada, sloboda  danas sve više vlada svijetom. Toliko da se s pravom može govoriti o hegemoniji liberalizma. Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina. Direktna suprotnost  vlasti  i slobode, koja se svim sredstvima nameće kao vrhunac logike,  u nivou međunarodnih odnosa nužno dovodi do sukoba jer ignoriše društvenu realnost,  kulturnu tradiciju i nacionalizam – sile koje su daleko jače od ideologije liberalizma.

Konkretno, svaka od ove tri sile za sebe, a u sinergiji pogotovo, afirmišu principe samo-određenja i suvereniteta – dva stuba autentične slobode, slobode u elementarno izvornom smislu. Država-nacija – koja je isključiva realnost savremenog svijeta – isključuje svako miješanje drugih država u njihove unutrašnje uređenje. Dovoljno je sjetiti se koliko su građani SAD bili gnjevni kada su čuli da se Rusija miješala u njihove predsjedničke izbore 2016. Godine. Ne može se ni zamisliti koliko bi bili gnjevni i sa kakvim bi otporom dočekalli ideju da neka druga država njima pokuša nametnuti svoj model slobode!

Ipak, upravo strategija liberalne hegemonije služi kao alibi SAD da se ne samo miješaju, nego da nameću svoj model slobode svim državama za koje sami ocijene da nisu slobodne po njihovom ukusu. Liberalna hegemonija, taj rogobatni oksimoron vlast slobode, zato nailazi i nailaziće na otpore svuda u svijetu, a svakako će, kao državna politika, koja zahtijeva posebne mjere “nacionalne sigurnosti“,  dovesti i do redukcije i ugrožavanja građanskih prava u SAD.

Zato, živite svoj život dok još možete, jer to nećete moći kada sloboda zavlada svijetom!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Meca i jagnje – ispravka pogrešne priče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napisao sam jednom jednu priču o ostavljenom janjetu. Moraću je ponovo ispričati i to dva puta.  Najprije onako kako sam je tada zapisao. To je  bila pogrešna priča. Zatim onako kako se priča stvarno odigrala.  Evo prve, pogrešne priče. Uvjerićete se, siguran sam, da ni vi, ni niko drugi ne bi mogao pretpostaviti da će se ta priča, na kraju pokazati pogrešnom. Kao što niko ne bi mogao ni pomisliti kako se zapravo ta priča završila.

Dakle, desilo se da sam, na jednom od mojih pohoda planinama Makedonije,

naišao na to veliko stado i janje čija me je sudbina toliko potresla da me inspirisala za neke dalekosežne filozofske opservacije, razumije se, univerzalnog karaktera i isto tako razumije se – ni malo optimističke po svojoj sadržini. I mjesto i vrijeme i sam događaja uklopili su se savršeno u tu veličanstvenu alegoriju u kojoj je janje iz ove priče preraslo u metaforu univerzalne napuštenosti svakog čovjeka, čak i čitavog ljudskog roda. Naime, mjesto na kom se dešava radnja, samo po sebi predstavlja scenu za veličanstvenu tragediju koja izaziva uzvišene melanholične reminiscencije. Planina se u tom središnjem dijelu uzdiše u prostranu skrivenu visoravan, obrubljenu blago zatalasanim kružnim grebenom, tako da se doima kao kakvo ostrvo, usred beskrajnog okeana nebeske plaveti. Niti se ta visoravan može naslutiti iz doline, niti se, sa te visoravni može pretpostaviti da postoji bilo kakvo drugo kopno sem tog nebeskog ostrva. Ako vam kažem da je bio pozni juni, da je mlada planinska trava prošarana plavim, bijelim i žutim šafranima, prosto blistala svježinom koja kao da nikada neće svenuti, shvatićete moju posebnu predispoziciju za filozofske generalizacije.

Stado je bilo veoma veliko – preko osam stotina ovaca, sedam ovčara, uz jedanaest konja i petnaestak šarplaninaca. Dok je stado odmicalo, zadržao sam se u razgovoru sa  ćehojom – sopstvenikom stada. I tada sam ugledao to janje. Stoji samo, izgubljeno – “Ostavljeno!“ ispravlja me ćehaja oslonjen na svoj krluk.  “Ojanjilo se prije šest dana. Majka mu je prije dva dana pala niz litice tu  na Rasangul Stijenama. Ono od tada ne jede ništa, samo bleji i traži majku. Odlučio sam da ga ostavim tu, čim ne može da se rastavi od majke, neka i ostane s njom!“

Ostao sam još neko vrijeme, dok je stado zamaklo. Gledao sam ono janje samo, kraj potoka; oko te bijele grudve života,  sada se  sklapala sva pustoš i samoća ovog svijeta.

I razumije se, šta sam mogao drugo pomisliti osim da već tu prvu noć neće preživjeti i da će se prije zore pridružiti svojoj majci.  Pamtim da sam imao osjećanje kao da svi mi, svaki živi čovjek,  dijelimo sudbinu tog janjeta – i da ćemo jednom ostati isto tako sami, gledajući kako odlaze i zamiču sa horizonta oni kojima smo se nadali da ćemo zauvijek pripadati…

Ali, eto, nije bilo tako. Prije par dana, tačnije, u nedelju, zadesio sam se na jednoj svadbi, na kojoj sam sreo onog ćehaju. Ispričao mio je nevjerovatni rasplet one priče. Kada je stado stiglo na odredište – ljetnje bačilo – ovčari su primijetili da jedna šarplaninka, Meca, nije stigla sa ostalim psima. Poslije pet dana jedan ovčar je slučajno ugledao Mecu tamo gdje je bilo ostavljeno ono janje. Polako je pošao za njom. Ona ga je odvela do jedne iskopane rupe u gustišu smrijeke. Tu je pronašao pet štenaca i ono – janje. Meca je legla na stranu tako da je najprije podojila janje, a tek zatim je prišla svojoj štenadi i podojila i njih!

Janje su vratili u stado, zajedno sa Mecom. Hranili su ga na cuclu, ovčijim mlijekom, a prihranjivali su i Mecinu štenad, jer mlijeko njihove majke je većim dijelom sisalo ostavljeno janje. Tražilo je da nađe majku i našlo je – doduše u formi šarplaninke Mece.

Evo prilike za još jednu filozofsku generalizaciju: možda niko od nas nikada ne biva ostavljen sam – čak i kada ostane sam, i kada nam se učini da su svi već  zauvijek zamakli sa horizonta!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

O kruhu nasušnom i o kruhu inosušnom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Obuzeti žudnjom kao pohlepom, ugasili smo u sebi žudnju kao ljubav

 

Platon kaže da je Eros, bog Ljubavi, dijete Pora i Penije. Por je bog obilja i bogatstva, Penija je boginja bijede i siromaštva. Dijete, je, iz nepoznatih ali svakako na osnovu pravno validnih argumenata, dodijeljeno majci. I eto belaja za dijete!

Osuđeno je da živi u vječitoj neimaštini (vječitoj –  kao što je poznato bogovi su besmrtni!) uz svoju majku. Ali u njegovim žilama struji krv vlasnika i gospodara svog bogatstva svijeta. Što  bi se reklo danas: njegova DNK, prenijeta rođenjem i pravom naslijeđa,  raspaljuje u njemu vječnu žudnju da i sam posjeduje sve što zaželi.

On nema ništa, ali hoće sve! I hoće to opravdano, nesavladljivim unutrašnjim osjećanjem da sve i jeste njegovo, da mu pripada. Njegova situacija je paradoksalna: ne može promijeniti činjenicu da ništa nije njegovo, a da ipak sve smatra svojim! Izlaz iz lavirinta ovog paradoksa otvorio mu je oči i uzdigao ga na pijedestal boga ljubavi.    Eros je shvatio  da je ono što je  dobio, vrijednije od svega što mu je oduzeto.     Dobio je neprocjenjivo blago, vrijednije od sveg zlata svijeta.

Dobio je ljubav! Stekao je moć da ljubi, sebe i svakoga, svugdje i uvijek,  da u sebi očuva vječnu, neugasivu snagu da voli! Postao je – Eros, bog ljubavi!

Eto to je, za Platona – ljubav! Sposobnost da voli sve, bez obzira što ne posjeduje ništa, i čak – upravo zato što se ne posjeduje ništa, i samo dok neposjeduje ništa! – učinila je onoga ko voli najbogatijim čovjekom na svijetu, a  moć ljubavi uzvisila iznad svih zakona i svih zabrana ovog svijeta.

Pravo ljubavi je  božansko pravo! Time što se uzdigla iznad iskušenja posjedovanja, ljubav je očuvala strast i žudnju u njihovoj primordijalnoj, savršenoj čistoti. Žudnja za posjedovanjem predmeta degradira se na pohlepu, a žudnja za posjedovanjem drugog, srozava se na posesivnost. Kada želja da posjeduje nešto ili nekoga, u njemu potisne sve druge osjećaje, čovjek se pretvara u karikaturu Erosa nesposobnog da voli. Bogatstvo, moć, vlast, postaju bijedni surogati za izgubljeni dar ljubavi kao čiste, neugasive žudnje kadre da čemer pustoši života pretvori u beskrajni vrt nježnosti.

I to je pravi početak priče o našim stradanjima. Zaboravili smo ono najvažnije:

Od zemnog smo praha, ali kroz nas struji čudo Božjeg daha! Prolazni smo ali žudimo za vječnošću; nesavršeni smo, ali težimo za savršenstvom; smrtni smo, ali nas mori neugasiva žeđ za besmrtnošću!  Ipak, mi živimo da bismo jeli, umjesto da jedemo da bismo živjeli! Da bismo, dakle – ljubili! Jedemo kruh nasušni a uvijek smo gladni, jer nas može nahraniti samo kruh inosušni – kruh ljubavi!  Eros, bog ljubavi, pretvorio se u nama u boga pohlepe: usmjerio nam je pogled na prolazna blaga; srce nam je zaigralo pred imitacijom savršenstva (a savršenstvo ovom svijetu nije dato!); rasplamsao je u nama strast da zgrabimo i iskoristimo svaki trenutak, prije nego što umremo, zaboravivši i na samu pomisao vječnosti.

“Hoću sve, i sada! – pa neka košta šta košta, i neka traje koliko traje!” – geslo je naše epohe!

A nije uvijek bilo tako.

Crkva bosanska osmjelila se da  u svoje molitve unese upravo “kruh inosušni”, umjesto “kruha nasušnog”! Mak Dizdar je to notirao u svojoj pjesmi “Molitva”:

Molitvu jednu jedinu znam
U ovom svijetu
Beskrušnom

Molitvu jedinu jednu imam
Molitvu o kruhu
Inosušnom

Slijedeći šum Božjeg daha što struji kroz ovu hrpu trošnog praha, kao svoj najviši i u krajnjoj liniji jedini eshatološki orijentir, pripadnici Crkve bosanske, nisu molili, “kruh naš nasušni”, nego “kruh naš inosušni”, odnosno, rečeno oficijalnim crkvenim latinskim žargonom, umjesto  panem nostrum quotidianum,  molili su  panem nostrum supersubstantialem. Moleći se za kruh druge suštine (inosušni), oni su se molili da očuvaju u sebi netaknutu žudnju kao ljubav, i da je nikada ne zamijene za žudnju kao pohlepu, lakomost i vlast!

Duboko su bile zaorane te brazde, preduboko! Platonova filozofija danas je interesantna samo još studentima filozofije i rijetkim ljubiteljima mudrosti; Crkva bosanska, poslije pogroma i progona njenih sljedbenika je zatrta, njena poruka ostala je neshvaćena. Erosove strelice sve rjeđe pogađaju svoj cilj; još malo, pa će Eros odbaciti svoj luk, prestati odapinjati svoje strijele!

Obuzeti žudnjom kao pohlepom, ugasili smo u sebi žudnju kao ljubav;  zaslijepljeni strašću da prisvojimo sve, ovladamo komadićima svijeta, da potčinimo druge ljude, ugušili smo  strast da razumijemo njegovu  cjelinu i shvatimo svoju zajedničku sudbinu; postali smo žalosna gomila očajnika, ne shvatajući da ništa od svega toga nećemo odnijeti sa sobom, kad jednom odemo – tamo!

Ko je okusio bar jedan zalogaj kruha inosušnog, shvatiće.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Berba i jedno pitanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

A  kada nam jednom voćnjaci  budu obrani… Hoćemo li tada znati  odgovor na ono pitanje od kog su nas podilazili žmarci praha sa bijelih leptirovih krila: Jesmo li more, ili pregršt pjene?
Jesmo li vatra, ili vreli vjetar?
Jesmo li nebo, ili grumen zemlje?
Jesmo li nešto, ili tek – sjećanje?

 

Sada dok beremo plodove  onih voćnjaka koje smo davno sadili; i dok, zatim, ozareni, brišemo znoj u hladu krošnji koje smo samo snivali u vrijeme kada je sve ovo bilo tek pusta ledina, možemo najzad odahnuti: nema više nikakvih pitanja i  sve odgovore znamo!  Nad nama blista nebo, beskrajno i plavo, ispisano našim ispunjenim obećanjima.

U vrijeme kada smo počeli saditi svoj voćnjak, sve je bilo čarolija, u svemu se osjećalo prizivanje čuda nježnosti i žudnje. Kao što je prvi dodir ruke sav satkan iz drhtaja i slutnje neiskazivih obećanja; kao što kroz šapat prije poljupca, odzvanja daleki glas koji nas mami,  pjev što doziva i ne zamire.

Sjedimo, pod sjenama gustih krošnji iz kojih se širi zamamni miris zrelih šljiva i trešanja, kajsija i breskvi, protkan  smeđim, oblim i glatkim notama arome lješnika,  začinjenih tamnim zelenilom njihovog lišća.

I potvrđujemo , smireni u tihoj radosti, da sve je dobro rodilo, da je vrijedilo saditi, jer su samo oni plodovi naši, koje smo mi sami sadili. Evo, tu su i kruške i jabuke, i u dugim kolonama nizovi badema, i po koja višnja, krojeni našim rukama, zalivani našim snovima, dozreli milošću Božjom.

Sada su оni davni snovi dosanjani u svakom plodu ovog voćnjaka. Skoro  sva obećanja što smo sebi dali – ispunjena su. Ali, odnekud  –  ili niotkud? –  osjetimo  na potiljku žmarce praha  sa bijelih leptirovih krila. Lijepe se u graške znoja što nas obliva, dok sve to, srećni,  gledamo.

I za tren osjetimo: još nas dodiruje ona ista ruka jednako prepuna drhtaja i slutnji; još nije utihnuo onaj šapat,  dok čekamo poljubac; još čujemo onaj glas što nas je mamio i dozivao kada smo svoj voćnak sadili.

A  kada nam jednom voćnjaci  budu obrani, kada na golim granama davnih bujnih krošnji, ostane samo još pokoja smokva, puna gustog meda dozrelog predugim čekanjem; kada u požutjeloj travi zažari sparušena rumen i potamnjelo zlato   opalih jabuka, hoćemo li i tada osjetiti onaj drhtatvi dodir ruke, hoće li utihnuti šapat, hoće li zamrijeti zvuci one frigijske muzike što je dopirala iz daleka, što nas je zvala u daljine!?

Hoćemo li tada znati  odgovor na ono pitanje od kog su nas podilazili žmarci praha sa bijelih leptirovih krila:

Jesmo li more, ili pregršt pjene?

Jesmo li vatra, ili vreli vjetar?

Jesmo li nebo, ili grumen zemlje?

Jesmo li nešto, ili tek – sjećanje?

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo