Povežite se sa nama

DUHANKESA

Kad sloboda zavlada…

Objavljeno prije

na

Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina

 

Dugo nije bilo slobode u tom selu. Toliko dugo da više niko nije pamtio tu riječ. Kada je jedan posebno marljiv učenik u nekoj knjizi zaboravljenoj na tavanu, naišao na nju, pitao je oca šta znači ova neobična riječ.

“Hm,hm. Slo-bo-da! Slo-bo-da!?” – zamislio se otac češkajući bradu. “Čuo sam je negdje, poznata mi je odnekud…ali da me ubiješ ne mogu se sjetiti ni kad sam je čuo, ni od koga, ni šta znači.”  Sin je još malo sačekao dok se otac pokušavao prisjetiti. Bio je lijepo vaspitan i poštovao je svog oca, pa je nepriliku u kojoj se našao ­pater familias pokušao razriješiti najbolje što je znao:

”Dobro, dobro oče. Sigurno nije ništa važno, čim ni ti ne znaš šta je ta  sloboda.”

Umjesto da ga utješe, ove riječi su samo još dublje povrijedile oca. I on je volio svog sina i poznavao ga, što se kaže –  u dušu. Nije mu promakla sjenka razočaranosti u osmjehu kojim je sin pokušao ublažiti onu zlosrećnu a dobronamjernu pohvalu. “Ako ni ti ne znaš…niko ne zna.” – zapekla ga je ova rečenica toliko da svu noć nije mogao oka sklopiti. Sutradan se, izmoren od nemirne noći bez sna, spremio na put. Sjetio se on, naime, gdje je čuo tu riječ, ali se nije mogao tačno sjetiti njenog značenja. I tako, poslije dugog puta, stigao je u selo preko tri brda, u kom je nekada, sa svojim ocem, čuo ljude da se hvale kako samo kod njih i nigdje drugdje – vlada sloboda.

Vratio se veoma zadovoljan. Nikome, posebno ne svom sinu, nije rekao gdje je bio. Htio je obradovati sina i cijelo svoje rodno selo. Naime, dogovorio se da im ljudi iz onog sela preko tri brda, donesu slobodu!

I tako, u njihovo selo stiže sloboda. Proglašena je govorom koji su brzo naučili napamet svi njegovi žitelji:

“Od sada i u vaše selo na vlast je došla sloboda! Više niko nema pravo da je osporava, ugrožava, ni da je uskraćuje bilo kome. Svi moraju poštovati vlast slobode, bez izuzetka!”   

Vladavina slobode iz temelja je promijenila dotadašnji život ovog sela. Od sada je svako  znao da je slobodan činiti samo ono što zapovijeda sloboda. Seoska vlast se promijenila u skladu sa propisima slobode; sistem školovanja i školski program; obrađivanje zemlje, sjetva i žetva; gajenje goveda, ovaca i koza: živininarstvo i ribarstvo; držanje kućnih ljubimaca, pasa i mačaka;  porodični odnosi, prava žena i muževa; prava djece; prava slobodnog izbora sopstvenog pola kao i pola seksualnih partnera…ukratko, svaki detalj života bio je sada striktno definisan u skladu sa slobodom. Od slobode više niko nije mogao izvrdati. Vrijeme neslobode kada je svako mogao raditi šta on hoće, definitivno je prošlo sa dolaskom slobode!

Od tada, sloboda  danas sve više vlada svijetom. Toliko da se s pravom može govoriti o hegemoniji liberalizma. Vladavina slobode  je toliko uzela maha da više niko ne vidi besmislenost i protivrječnost ove sintagme koja vrijeđa inteligenciju djeteta od šest godina. Direktna suprotnost  vlasti  i slobode, koja se svim sredstvima nameće kao vrhunac logike,  u nivou međunarodnih odnosa nužno dovodi do sukoba jer ignoriše društvenu realnost,  kulturnu tradiciju i nacionalizam – sile koje su daleko jače od ideologije liberalizma.

Konkretno, svaka od ove tri sile za sebe, a u sinergiji pogotovo, afirmišu principe samo-određenja i suvereniteta – dva stuba autentične slobode, slobode u elementarno izvornom smislu. Država-nacija – koja je isključiva realnost savremenog svijeta – isključuje svako miješanje drugih država u njihove unutrašnje uređenje. Dovoljno je sjetiti se koliko su građani SAD bili gnjevni kada su čuli da se Rusija miješala u njihove predsjedničke izbore 2016. Godine. Ne može se ni zamisliti koliko bi bili gnjevni i sa kakvim bi otporom dočekalli ideju da neka druga država njima pokuša nametnuti svoj model slobode!

Ipak, upravo strategija liberalne hegemonije služi kao alibi SAD da se ne samo miješaju, nego da nameću svoj model slobode svim državama za koje sami ocijene da nisu slobodne po njihovom ukusu. Liberalna hegemonija, taj rogobatni oksimoron vlast slobode, zato nailazi i nailaziće na otpore svuda u svijetu, a svakako će, kao državna politika, koja zahtijeva posebne mjere “nacionalne sigurnosti“,  dovesti i do redukcije i ugrožavanja građanskih prava u SAD.

Zato, živite svoj život dok još možete, jer to nećete moći kada sloboda zavlada svijetom!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Crni životi (boja života)

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,All Lives Matter!“ – ,,Svi životi su važni!“ To je parola koja bi me  uvjerila da se nešto promijenilo. Uz jednako važnu parolu: ,,Život nema boju!“

 

,,Black Lives Matter!“

Georg Floyd,  čovjek u najboljim godinama, ubijen  je usred dana, ležeći na asfaltu ulice, uz točkove policijskog automobila, pred očima slučajnih prolaznika.  Na snimku koji je sedamanestogodišnja tinejdžerka snimila mobilnim telefonom, čuje se njegov šapat:,,I can't breath“ (,,Ne mogu disati“), dok mu policajac koljenom pritišće vratnu žilu punih devet minuta, sve dok George Floyd nije zauvijek prestao disati, a njegov crni život se ugasio!

Akt ekstremne policijske brutalnosti, motivisan  rasizmom, izazavao je eksploziju revolta. Milioni ljudi žestoko su protestovali u mnogim gradovima širom svijeta. Veoma brzo, ovaj gnjev je gromoglasno odjeknuo kroz parolu ,,Black Lives Matter!“ Od tada ovaj poklič neprekidno odjekuje i grmi na svim protestima. Odjekivaće, očito, vrlo dugo. Mnoge manifestacije  nevladinih organizacija najrazličitijeg karaktera, vode se pod ovom parolom.  Igrači engleske Premier lige, u produžetku sezone, već nose na dresovima isti slogan.

Planetarni protest protiv rasne diskriminacije sublimirao se u paroli: ,,Black Lives Matter!“ – ,,Crni životi su važni!“ Zamislio sam se:,,Crni životi’? Zar život ima boju!?  Da se htjelo reći: ,,životi crnaca“, parola bi  gramatički (saxon genitive), morala glasiti:,,Black's Lives Matter!“ – ,,Životi crnaca su važni“. Uvođenjem apsurdne kategorije ,,crni životi“, udarna parola protiv rasne diskriminacije zasnovane na  ,,crnoj koži“, postala je još naglašenije rasistička i diskriminatorska jer je podijelila na dva dijela sam život kao takav! Koja hipokrizija! Da bi izbjegli diskriminiranje po boji kože, diskriminirali su po suštini! Nisu  ,,crnci“ crni, njihovi životi su ,,crni“!?

Isto licemjerje se manifestuje i u obaveznom isticanju rasne pripadnosti ubijenog Georga Floyda, preciziranjem da je ubijen  ,,Afroamerikanac“. Naizgled rasno neutralan, termin ,,Afroamerikanci“, dodatno naglašava i rasnu diskriminaciju i ,,bijelu supremaciju“.  Ispada da su ,,Afroamerikanci“, nekakvi ,,kriptoamerikanci“, valjda zato što su porijeklom iz Afrike? Ako je tako, zašto se onda oni koji su porijeklom iz Evrope, ne tituliraju kao ,,Euroamerikanci“?  Geografska diskriminacija  kao mimikrija politike ,,bijelog supremacionizma“, šta li? Da li zato što su došli iz Afrike, ili zato što su im ,,crni životi“, jedni su Afroamerikanci i neka vrsta podstanara; da li zato što su došli iz Evrope, ili zato što su im ,,bijeli životi“, drugi su, vljada, pravi ,,Amerikanci“ –  gazde i stanodavci?

,,Stanodavac ubio podstanara!“ – je li to poenta priče o ubijenom ,,Afroamerikancu“ i njegovom ubici ,,Amerikancu“!?

Zaboravilo se da su samo autohtoni stanovnici kontinenta nazvanog ,,Amerika“, jedini pravi ,,Amerikanci“, i da su svi ostali, od Aljaske do Ognjene zemlje,  zapravo podstanari, došljaci sa drugih kontinenata! Pravo na odrednicu ,,Amerikanac“,  nema državljanin nijedne  države na svijetu, jer ne postoji  država  ,,Amerika“! Monopol po kom jedna država (SAD), prisvaja ekskluzivno pravo da se naziva „Amerika“ i da koristi sve izvedenice iz tog naziva, dovoljno ilustruje submisivnost ljudi koji zatvaraju oči pred frapantnim nasiljem nad činjenicom da realno postoji kontinent ,,Amerika“, podijeljen na ,,Sjevernu“, ,,Srednju“ i ,,Južnu“, sa više od 20 samostalnih država!? Ta aberacija nije slučajna! Nametnuta je i nameće se iz ambicije SAD-a za kontinentalnom dominacijom  u statusu hegenomona.  Začudo, već odavno je oficijalizirana na svim nivoima službene i neslužbene komunikacije.  Uvijek se smijem prostodušnosti mojih prijatelja – četiri rođena brata  –  koji vjeruju da jedan živi u Americi, drugi u Kanadi, treći u Meksiku, četvrti u Argentini? Za njih ni Kanada, ni Meksiko, ni Argentina, kao uostalom nijedna druga država, nisu u Americi, a SAD (USA) je jedina i čitava Amerika!

,,All Lives Matter!“ – ,,Svi životi su važni!“!

To je parola koja bi me uvjerila da se nešto promijenilo. Uz jednako važnu parolu: ,,Život nema boju!“

Ovako, vidim da jedni isti i dalje igraju ulogu ,,Pravih-i-jedinih-amerikanaca“,  uvjeravajući ,,Afroamerikance“ da je i za njih važan ,,crni život“!  Svejedno da li im je važan zato što je crn, ili iako je crn, poenta je da ni jedni, ni drugi ne zaborave na razliku: ako ne u boji kože, a ono, u boji života!

     Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Izbor i odluka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život

 

Dakle, ili ćeš… ili ćeš…! Treće nema. Ti odluči. Izbor je tvoj!

Tako znači! Ili/Ili! Treće nema. Ja da odlučim. Jer izbor je moj!? A da odlučim da ne izaberem!? Ili da izaberem da ne odlučim? Kako očekujete da vam odgovorim kada vama nije jasno o čemu govorite!? Ni jednu jedinu kategoriju, ni jedan pojam kojima ste me pritjerali do samih vrata kaveza, niste promislili. To su za vas samo dva dugmeta, crveno i zeleno; pritisni crveno, otvoriće se vrata jednog kaveza; pritisni zeleno, otvoriće se drugi kavez. A da ne pritiskam ni crveno, ni zeleno!? Ili neulaženje u kavez nije opcija!? Sva filozofija, sva politika, sva umjetnost, konačno – sav život! –  sapliću se na krhotinama mogućih odgovora na ovaj vaš „Ili/Ili“ ultimatum!?

Kažete: „Ti odluči!“ „Izbor je tvoj“. Moj? A ko sam ja? Onaj što je odlučio da bude ja, ili onaj koji je to izabrao? Treće, kažete, nema! Zeleno dugme: biću ja. Crveno dugme, biću neko drugi. Razmislite, zapitajte se o samom početku svog života, bilo čijeg života, primaknite mu se koliko god mu se bliže možete primaći i pitajte se kako ste došli u život? Odlukom ili izborom!? Ili ipak – ni odlukom, ni izborom!? Jeste li se nekada suočili sa tim pitanjem? Naravno da niste. Ni vi, ni bilo ko drugi. Kao da je roditi se isto što i izabrati šareni kamenčić sa zemlje i staviti ga u staklenu vaznu! Bezbroj uslova mora biti ispunjeno, nepregledno mnogo detalja usaglašeno, neodrediva suma nizova brojeva tačno složena, sve u Kosmosu se mora uklopiti da se otključa brava i otvori kapija života!

A svijet, šta je navelo svijet da se pokrene!? Je li to bio izbor ili odluka? Hegel je presudio: odluka. Razum je odvagnuo dobre i loše strane, prednosti i nedostatke, stavio besmisao nasuprot smisla života, i odlučio se za smisao (pazite: Odlučio se, nikako ne: Izabrao!). Hegelu je promakla finesa na kojoj je Šopenhauer razvio svoju filozofiju: volju! Ništa u razumu  ne postoji što bi ga navelo da iz udobne  pasivnosti pređe u nelagodno područje donošenja odluka i djelovanja! Aristotel je to najbolje  shvatio kada je razuma definisao kao sposobnost posmatranja, gledanja, shvatanja, ali nikako ne i djelovanja! Razum je pasivan, volja je aktivna. Volja hoće da mijenja svijet. Razum bi da ga shvati.

Ako razum samo vegetira u blaženstvu svojih kontemplacija, volja je apsolutni pokretač univerzuma. Svaki aktivni čin je djelo volje! – po definiciji iracionalne, jer volja ne mari za razloge! Volja ne priznaje izbor i ne poznaje odluku.  Izbor je klopka postavljena od drugih, odluka je klopka koju čovjek sam sebi postavi!

Ako ne znamo šta nas je dovelo u život: izbor ili odluka,  kako ćemo tek znati  treba li  svoje postupke u životu smatrati izborom ili odlukom!? Jer izbor i odluka  ne samo da nisu isto, nego se potpuno, dijametralno, antagonistički, isključuju. „Izbor je tvoj“ – kažete i dodajete: „Ti odluči!“

Izbor je ključ manipulisanja. Biraš samo ponuđeno. Tu je trik demokratije. Pod prividom da odlučuješ, zavaravaš se da biraš! U stvarnosti, niti odlučuješ, niti biraš! Podvale ti oni koji žive od podvaljivanja. Jedan od prevaranata uvijek pobijedi. Kobni binom: zeleno dugme, crveno dugme – ili nagrada, ili kazna. Demokratija kao kockarnica iz koje se ne može pobjeći, kockanje kao pravo i obaveza svih: pogrešan izbor, ispravan izbor. Nagovaranja i ubjeđivanja: obećanja odvraćanja. Izaberi jedno ili drugo od onog što ti se nudi. Tertium non datur! Sve, samo ne život. Život nikoga ne ubjeđuje, ne obećava ništa, ne nagovara i ne odvraća.  Ostavlja svakoga da živi po svome.

Dok god smo prinuđeni da odlučujemo i biramo samo ono što nam je ponuđeno, vodimo tuđe bitke, slavimo tuđe pobjede, trpimo tuđe poraze – živimo tuđi život. U životu postoje samo živi! Niko nije pobjednik, niko nije poražen.  Čovjek nije ni biće izbora, ni biće odluke! On ne bira, niti odlučuje o svom životu, Čovjek živi svoj život! Slijedi svoj unutrašnji zov. Čovjek je biće darovano unutrašnjim glasom,  impulsi njegovog djelovanja dolaze iznutra. Ne stavljajte me ni pred izbor, ni pred odluku, ne postavljajte putokaze na mom putu! Jer neću ih slijediti. Život je ispredanje svoje niti, utiskivanje sopstvenih tragova u bijelu pustoš vremena. Od prvog do poslednjeg koraka, trag svakog čovjeka počinje i završava sa njim. Niti slijedi, niti se nadovezuje na druge tragove.

Sada je za to prekasno: Već odavno naše niti ispredaju drugi, već odavno ni korak nismo načinili svojim nogama, ni trag svoj utisnuli. Umjesto da živimo, iz letargije se prenemo samo kada im zatreba da napravimo izbor i donesemo odluku!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Slobodni i zarobljeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedan šarplaninac mi je pomogao da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica. U koju se zaljubio i koja se zaljubila u njega

 

Te zime, put me je naveo u selo kod mog prijatelja M. Znali smo se odavno, i poslije dužeg vremena sreli se u jednom restoranu u obližnjem gradu. Srdačan, vrlo prijazan, prišao mi je i zasuo rafalom pitanja:

-Odavno nisi bio kod nas! Kad si došao? Jesi li sam? Koliko ostaješ?

-Jutros sam stigao. Sam sam. Ostaću nedelju dana – slijedio je moj rafal.

-Onda te očekujem kod mene. Obavezno! Imam jednog šarplaninca kakvog nisi u životu vidio! Moraš ga vidjeti!

Insistirao je da zajedno ručamo. Neću ti pričati o njemu, jer to nije za priču, to se mora vidjeti – naglasio je!

-Žurim, zaista bih rado ostao. Međutim, obećavam ti da ću doći da vidim tog ljepotana šarplaninca, prije odlaska.

Desilo se da sam se tog susreta i svog obećanja sjetio dan pred povratak

kući. Sipao je gusti paperjasti snijeg. Pozajmio sam Ladu Nivu od jednog poznanika i sa lancima montiranim na gume, odmah krenuo u planinsko selo, prijatelju u pohode.

Putem, paperjaste pahuljice iz grada postepeno su se pretvarale u suhi šuštavi snijeg. Zahvaljući lancima, nekako sam  prokrčio prtinu kroz namete na planinskom putu. U dvorišu pred kućom, već me je čekao M. Čuo je zvuk motora.

–   Obradovao si me. Već sam mislio da nećeš doći.

– Znaš mene. Kad obećam, samo me viša sila može spriječiti da ne održim obećanje.

– Znam, znam da nisi zaboravio. Mislio sam da nećeš doći zbog snijega.

Odmah sam primijetio duboku boru između obrva i stisnute usne koje je grizao poslije svake riječi. Pogledao sam veliku, čvrsto napravljenu  kućicu za psa. Prazna. Omotan oko jednog izvaljenog debelog kolca,  u snijegu se gubio gvozdeni lanac. Uhvatio mi je pogled i prije nego što sam zaustio, povukao me za ruku:

-Uđimo, sve ću ti ispričati.

I ispričao mi je. Ne znam da li bih više volio da nisam čuo tu priču, ali čim

sam je čuo, znao sam da je neću zaboraviti.

-Onog dana kad smo se sreli, usred noći sam čuo zveckanje lanca. Moj

Lamuš je već nekoliko dana bio jako uznemiren. Počelo je kada se oglasio  vuk, iz šume, ovdje odmah iznad kuće. Ponavljalo se tri noći uzastopno. Te noći nije se čulo zavijanje. Ustao sam iz postelje i pogledao kroz prozor. Lamuš nije lajao, nego se vrpoljio i tiho cvilio. Nisam palio svjetlo da ne uplašim divlju životinju koja se očito motala u blizini. Jedva sam povjerovao svojim očima: iz šume je izišao vuk, pravi pravcati vuk. Lamuš ga je dočekao mašući repom. Igrali su se, razdragani kao kakva štenad. Slijedeće noći ponovilo se isto. Kada sam treće noći shvatio da je to vučica, pripremio sam se da je dočekam onako kako se dočekuje vuk: s puškom. Poslije ponoći je stigla. Stajala je uz Lamuša, kao da mu nešto objašnjava, a zatim odmah počela snažno kopati snijeg oko kolca. Lamuš je gledao očito ne shvatajući šta to vučica radi. A ona ti je, moj prijatelju, pokušavala izvaliti kolac i osloboditi Lamuša! Možeš li vjerovati? Divlja vučica zaljubila se u pitomog psa, šarplaninca svog krvnog neprijatelja! Što je još čudnije, i on se zaljubio u vučicu, iako je smrtno mrzio vukove i borio se već nekoliko puta s njima! Pomislio sam da je vučica vjerovatno u tjeranju a u šumi nema ni jednog vuka mužjaka. Dobro, ali ako nema vuka, selo je puno pasa, pred svakom kućom barem jedan. Ona je došla baš kod Lamuša, i to po cijenu života. Kažem ti,  ljubav, ništa drugo! – zapalio je već desetu cigaretu i povukao duboko dim.

-I šta je dalje bilo – prekinuo sam njegovo dugo tmurno ćutanje.

-Šta će biti? Bi šta bi! Pucao sam i ubio je jednim metkom. Bila je lijepa, gustog krzna, veoma velika, mlada, po zubima, ne više od dvije godine. Lamuš je ležao pokraj nje i cvilio. Ostao je ležati u snijegu i dok sam je odvlačio u kuću da je oderem. Kad sam završio s poslom, otišao sam kod Lamuša. Našao sam izvaljen kolac i prekinut lanac. Dozivao sam ga iz sveg glasa. Odazvao mi se tako tužnim zavijanje da mi se srce steglo. Sutradan sam mu pratio tragove. Spojili su se sa tragom kojim je došla vučica.Vidilo se da  je dugo ležao u snijegu na mjestu na kom je ona ležala čekajući mrak.  Bilo je to prije tri dana. Znam da mi se više neće vratiti, zato što sam ubio njegovu divlju vučicu.

Nisam vidio tog Lamuša ali sam ga upoznao bolje od mnogih koje sam znao godinama. Pomogao mi je da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je  shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo