Povežite se sa nama

FOKUS

TRINAEST GODINA NEZAVISNOSTI: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

„Ako se zna  da 54 odsto zaposlenih ili oko 98.000 ljudi prima zaradu manju od 250 eura, da je 50.000 nezaposlenih i da 68.000 penzionera ima penziju manju od 250 eura, da je oko 160.000 punoljetnih radno sposobnih stanovnika koji nisu zaposleni, ne studiraju, niti su na birou rada kao nezaposleni, dolazimo do jednostavne, ali frapantne računice da u Crnoj Gori živi oko 376.000 stanovnika koji imaju mjesečne prihode od 0 do 250 eura”, konstatovali su tada iz Banke hrane.

I po zvaničnim podacima,  siromaštvo je od referenduma raslo. Apsolutna linija siromaštva za Crnu Goru u 2009. godini iznosila je 169,13 eura po ekvivalentu odrasle osobe, što je za bilo skoro šest eura  više nego 2008.godine. U 2009. godini 6,8 odsto stanovništva imalo je ekvivalentnu potrošnju ispod apsolutne linije siromaštva.

Rastao je i javni dug.  Prema podacima Svjetske banke  iz posljednjeg izvještaja za Zapadni Balkan javni dug je u Crnoj Gori dostigao kritičnih  71 osto BDP –  u 2018-oj godini. Tako smo i zvanično prešli dozvoljeni limit Matrihta, što ugrožava i kandidaturu za Evropsku uniju.  Državni dug Crne Gore, prema podacima Ministarstva finansija, je na kraju  2009. godine. Iznosio  37 odsto  bruto domaćeg proizvoda (BDP). Od toga, unutrašnji dug je bio  14,3 odsto BDP-a, a  spoljni – 22,7 odsto BDP-a.

Ni zemlja po kojoj hodamo nije više naša.  Rasprodata je po niskoj cijeni privilegovanim tajkunima, zbog čega mnogi od nas ne samo zbog plitkog džepa, nego i zbog sumnjivih privatizacija i neodgovornog odnosa vlasti prema zemlji, ne možemo smočiti prst u morsku vodu, na pojedinim djelovima crnogorskog primorja. Samo ih se rado sjećamo. Zbog rizičnih zajmova, poput onih kineskih za gradnju autoputa, mogli bismo ostati i bez onih od rijetkih strateških resursa koje su ostali.  Za te aranžmane,  mnoge vjerovatno neće ni biti briga, jer se bore za goli opstanak, a djeca su im svakako na tuđoj zemlji.  Polovina mladih želi da ode iz Crne Gore , pokazalo je istraživanje objavljeno ovog mjeseca. Radi se o  alarmantnim podacima iz Studije o mladima u državama jugoistočne Evrope 2018/2019, koja je međunarodni istraživački projekat sproveden u 10 zemalja jugoistočne Evrope. U istraživanju je učestvovalo više od 10.000 mladih ljudi između 14 i 29 godina.

Da se  vlast održava silom i korupcijom, a ne zato što nam nude prosperitet i nezavisnost, pa ih zato opet i opet biramo, vide i svi okolo.  Doduše, to  uglavnom o saopštavaju umivenim,  diplomatskim jezikom. U posljednje vrijeme ni on, međutim, ne može prikriti činjenicu da smo zemlja sistemske korupcije, u kojoj je organizovani kriminal u čvrstoj vezi sa onima u čijim su rukama naše sudbine i naše pare.   Početkom ovog mjeseca  Freedom house je ocijenio da je Crna Gora „djelimično slobodna država“, a da ,,predsjednik Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista (DPS) koriste široku mrežu korupcije, uključujući navodne veze sa organizovanim kriminalom, kako bi ostala na vlasti skoro tri decenije”. Ova organizacija je u izvještaju Sloboda u svijetu  primijetila  da je u Crnoj Gori rasprostranjen sistem protekcije, a da „široko rasprostranjena korupcija ohrabruje lojalnost vladajućoj partiji“.

,,Mnogi članovi vladajuće stranke imaju navodne veze sa organizovanim kriminalom, što cementira DPS na vlasti. Poslodavci u javnom i privatnom sektoru, povezani sa državom, pritiskaju zaposlene da glasaju za vladajuću koaliciju“, naveli su.  Osvrnuli su se i na ostale naše boljke i konstatovali ono što godinama uzalud čitamo i u izvještajima Brisela:  zavisno pravosuđe, pad medijskih sloboda, nedostatak suštinske borbe sa korupcijom i organizovanim kriminalom…

U prošlogodišnjem Izvještaju EK o napretku Crne Gore, kada je u pitanju pravosuđe,  navodi se  da postoje „pokušaji političkog miješanja, uključujući  i miješanje internih vlasti u pravosuđe” i da to ostaje ,,pitanje koje izaziva zabrinutost”.  A kad Brisel kaže da je ,,zabrinut”, onda bi to nas baš trebalo da zabrine. Takvo pravosuđe donijelo je ovog mjeseca presudu za slučaj državni udar, kojom je dodatno zaoštrena politička scena,  i smanjena nada da je istinska alternativa ovakvoj vladavini tu blizu.

Borba protiv korupcije i kriminala može da se priča jezikom  statistike,  ali i onim drugim, istinitijim. Prvo voli vlast, i u toj verziji povećali smo procenat  presuda za visoku korupciju i organizovani kriminal.  U stvarnosti, radi se o političkim obračunima i političkoj trgovini.  Ono što premijer Duško Marković naziva „pobjedom institucija“, na javi su propali procesi protiv osumnjičenih za organizovani kriminal,  kao što su slučajevi Šarić i Kalić, zbog kojih smo platili milionske odštete, a njihove biografije oprane.  Istovrmeno, statistika koja Briselu treba da pokaže da smo se popravili u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, popunjena je uglavnom zahvaljujući procesima protiv kritičara režima, ili njihovih koji su im stali na put.

Kroz filter priče o nezavisnoj državi, prale su se i biografije najviših zvaničnika. „Elita“ koja je ispisala najsramniju ratnu istoriju Crne Gore, i povela nas u rat devedesetih,  koja je odgovorna za ratne zločine,  sada  polaže vijence na raznorazne antifašističke datume. One daleke. O njihovom fašizmu  ni riječi. Ni do  suočavanja sa prošlošću nije došlo zato što su oni  i dalje tu.

Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom prošle godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome  nije obavijestilo ni javnost ni Evropsku komisiju.

Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković saopštio je početkom ove godine da su „u fazi izviđaja, četiri predmeta koji se odnose na događaje iz 1991. i 1992. godine na prostoru bivše Jugoslavije“.  U fazi izviđaja nakon skoro trideset godina. Sigurno je i da među njima nijesu prijave protiv dosadašnjeg predsjednika države zbog zločina deportacija.

U izvještajima EK primjećuju se i neke dobre stvari. Uglavnom su to pohvale za popravku zakonodavnog okvira, ili kadrovskih kapaciteta institucija.  Nikom međutim nije lakše zbog toga što su u novoj uniformi bili specijaci čija imena ne znamo do danas, a koji su brutalno pretukli Mija Martinovića tokom protesta 2015. godine.  Dvojica, koji su se dobrovoljno prijavili, još nijesu pravosnažno osuđeni.

Teško je govoriti o ljudskim pravima i odnosu prema ratnim zločinima. Ali evo: i dalje nema dovoljno žena na rukovodećim položajima, žene na tržištu rada su diskriminisane i mobingovane i nemaju povjerenja  u institucije, a ni muškarcima nije prekrasno na istom tržištu.  Decenije programa za Rome i Egipćane donijele su tek rijetkima u toj zajednici  boljitak. Pali smo na skali medijskih sloboda,  državna televizija je ista ona iz devedesetih. Lider smo u regionu, konstatovao je Brisel, „kada je riječ o pravima lezbijki, gejeva, biseksualnih, transrodnih i interseksualnih (LGBTI) osoba”. Moguće istinito, ali bi te osobe vrlo vjerovatnije izvještaje EK radije čitale u Briselu nego kod kuće.   U Evropski sud u Strazburu je  prošle godine stiglo 318 predstavki iz Crne Gore, što je za 130 odsto više u odnosu na godinu ranije kada je stiglo njih 138.

Crnogorska vlast je tokom ovih 13 godina napravila Crnu Goru po svome liku.  Pokušavajući da se održi, dovela nas je do ivice opstanka.  U svakom smislu. Zato je danas borba za nezavisnost borba protiv DPS-a. Crna Gora ili oni.

Srećan Dan nezavisnosti.

 

NAŠ STANDARD OD REFERENDUMA:  Crna Gora  i dalje među najsiromašnijima u Evropi

Tri godine nakon što je Crna Gora izglasala nezavisnsot,  u izvještaju koji je 2009. godine objavio  Evropski statistički zavod (EUROSTAT), ocijenjeno je da je naša svježe samostalna država ,,među najsiromašnijima u Evropi”. Kako tada, tako i danas. U prošlogodišnjem izvještaju iste organizacije ponovljena je ista formulacija.

U izvještaju iz 2009. godine Eurostat ukazuje da je BDP po stanovniku u Crnoj Gori iznosio  2008. godine 41 odsto evropskog, a individualna potrošnja 44 odsto. Izvještaj je  obuhvatio i države kandidate, zapadno-balkanske zemlje, kao i Island, Norvešku i Švajcarsku.

U prošlogodišnjem izvještaju opet se konstatuje da  kupovna moć crnogorskih građana nije ni pola evropskog prosjeka –  6 odsto kupovne moći. Mjesečna prosječna zarada u Crnoj Gori prema podacima Monstata iznosila je 512 eura, dok je minimalna potrošačka korupa u avgustu prošle godine iznosila 638 eura. Jedeš i platiš polovinu računa. Ili, platiš račune, a stegneš kaiš. Kako ko voli.

Napredak je očit.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina..

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 9. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo