Povežite se sa nama

FOKUS

TRINAEST GODINA NEZAVISNOSTI: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

„Ako se zna  da 54 odsto zaposlenih ili oko 98.000 ljudi prima zaradu manju od 250 eura, da je 50.000 nezaposlenih i da 68.000 penzionera ima penziju manju od 250 eura, da je oko 160.000 punoljetnih radno sposobnih stanovnika koji nisu zaposleni, ne studiraju, niti su na birou rada kao nezaposleni, dolazimo do jednostavne, ali frapantne računice da u Crnoj Gori živi oko 376.000 stanovnika koji imaju mjesečne prihode od 0 do 250 eura”, konstatovali su tada iz Banke hrane.

I po zvaničnim podacima,  siromaštvo je od referenduma raslo. Apsolutna linija siromaštva za Crnu Goru u 2009. godini iznosila je 169,13 eura po ekvivalentu odrasle osobe, što je za bilo skoro šest eura  više nego 2008.godine. U 2009. godini 6,8 odsto stanovništva imalo je ekvivalentnu potrošnju ispod apsolutne linije siromaštva.

Rastao je i javni dug.  Prema podacima Svjetske banke  iz posljednjeg izvještaja za Zapadni Balkan javni dug je u Crnoj Gori dostigao kritičnih  71 osto BDP –  u 2018-oj godini. Tako smo i zvanično prešli dozvoljeni limit Matrihta, što ugrožava i kandidaturu za Evropsku uniju.  Državni dug Crne Gore, prema podacima Ministarstva finansija, je na kraju  2009. godine. Iznosio  37 odsto  bruto domaćeg proizvoda (BDP). Od toga, unutrašnji dug je bio  14,3 odsto BDP-a, a  spoljni – 22,7 odsto BDP-a.

Ni zemlja po kojoj hodamo nije više naša.  Rasprodata je po niskoj cijeni privilegovanim tajkunima, zbog čega mnogi od nas ne samo zbog plitkog džepa, nego i zbog sumnjivih privatizacija i neodgovornog odnosa vlasti prema zemlji, ne možemo smočiti prst u morsku vodu, na pojedinim djelovima crnogorskog primorja. Samo ih se rado sjećamo. Zbog rizičnih zajmova, poput onih kineskih za gradnju autoputa, mogli bismo ostati i bez onih od rijetkih strateških resursa koje su ostali.  Za te aranžmane,  mnoge vjerovatno neće ni biti briga, jer se bore za goli opstanak, a djeca su im svakako na tuđoj zemlji.  Polovina mladih želi da ode iz Crne Gore , pokazalo je istraživanje objavljeno ovog mjeseca. Radi se o  alarmantnim podacima iz Studije o mladima u državama jugoistočne Evrope 2018/2019, koja je međunarodni istraživački projekat sproveden u 10 zemalja jugoistočne Evrope. U istraživanju je učestvovalo više od 10.000 mladih ljudi između 14 i 29 godina.

Da se  vlast održava silom i korupcijom, a ne zato što nam nude prosperitet i nezavisnost, pa ih zato opet i opet biramo, vide i svi okolo.  Doduše, to  uglavnom o saopštavaju umivenim,  diplomatskim jezikom. U posljednje vrijeme ni on, međutim, ne može prikriti činjenicu da smo zemlja sistemske korupcije, u kojoj je organizovani kriminal u čvrstoj vezi sa onima u čijim su rukama naše sudbine i naše pare.   Početkom ovog mjeseca  Freedom house je ocijenio da je Crna Gora „djelimično slobodna država“, a da ,,predsjednik Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista (DPS) koriste široku mrežu korupcije, uključujući navodne veze sa organizovanim kriminalom, kako bi ostala na vlasti skoro tri decenije”. Ova organizacija je u izvještaju Sloboda u svijetu  primijetila  da je u Crnoj Gori rasprostranjen sistem protekcije, a da „široko rasprostranjena korupcija ohrabruje lojalnost vladajućoj partiji“.

,,Mnogi članovi vladajuće stranke imaju navodne veze sa organizovanim kriminalom, što cementira DPS na vlasti. Poslodavci u javnom i privatnom sektoru, povezani sa državom, pritiskaju zaposlene da glasaju za vladajuću koaliciju“, naveli su.  Osvrnuli su se i na ostale naše boljke i konstatovali ono što godinama uzalud čitamo i u izvještajima Brisela:  zavisno pravosuđe, pad medijskih sloboda, nedostatak suštinske borbe sa korupcijom i organizovanim kriminalom…

U prošlogodišnjem Izvještaju EK o napretku Crne Gore, kada je u pitanju pravosuđe,  navodi se  da postoje „pokušaji političkog miješanja, uključujući  i miješanje internih vlasti u pravosuđe” i da to ostaje ,,pitanje koje izaziva zabrinutost”.  A kad Brisel kaže da je ,,zabrinut”, onda bi to nas baš trebalo da zabrine. Takvo pravosuđe donijelo je ovog mjeseca presudu za slučaj državni udar, kojom je dodatno zaoštrena politička scena,  i smanjena nada da je istinska alternativa ovakvoj vladavini tu blizu.

Borba protiv korupcije i kriminala može da se priča jezikom  statistike,  ali i onim drugim, istinitijim. Prvo voli vlast, i u toj verziji povećali smo procenat  presuda za visoku korupciju i organizovani kriminal.  U stvarnosti, radi se o političkim obračunima i političkoj trgovini.  Ono što premijer Duško Marković naziva „pobjedom institucija“, na javi su propali procesi protiv osumnjičenih za organizovani kriminal,  kao što su slučajevi Šarić i Kalić, zbog kojih smo platili milionske odštete, a njihove biografije oprane.  Istovrmeno, statistika koja Briselu treba da pokaže da smo se popravili u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, popunjena je uglavnom zahvaljujući procesima protiv kritičara režima, ili njihovih koji su im stali na put.

Kroz filter priče o nezavisnoj državi, prale su se i biografije najviših zvaničnika. „Elita“ koja je ispisala najsramniju ratnu istoriju Crne Gore, i povela nas u rat devedesetih,  koja je odgovorna za ratne zločine,  sada  polaže vijence na raznorazne antifašističke datume. One daleke. O njihovom fašizmu  ni riječi. Ni do  suočavanja sa prošlošću nije došlo zato što su oni  i dalje tu.

Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom prošle godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome  nije obavijestilo ni javnost ni Evropsku komisiju.

Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković saopštio je početkom ove godine da su „u fazi izviđaja, četiri predmeta koji se odnose na događaje iz 1991. i 1992. godine na prostoru bivše Jugoslavije“.  U fazi izviđaja nakon skoro trideset godina. Sigurno je i da među njima nijesu prijave protiv dosadašnjeg predsjednika države zbog zločina deportacija.

U izvještajima EK primjećuju se i neke dobre stvari. Uglavnom su to pohvale za popravku zakonodavnog okvira, ili kadrovskih kapaciteta institucija.  Nikom međutim nije lakše zbog toga što su u novoj uniformi bili specijaci čija imena ne znamo do danas, a koji su brutalno pretukli Mija Martinovića tokom protesta 2015. godine.  Dvojica, koji su se dobrovoljno prijavili, još nijesu pravosnažno osuđeni.

Teško je govoriti o ljudskim pravima i odnosu prema ratnim zločinima. Ali evo: i dalje nema dovoljno žena na rukovodećim položajima, žene na tržištu rada su diskriminisane i mobingovane i nemaju povjerenja  u institucije, a ni muškarcima nije prekrasno na istom tržištu.  Decenije programa za Rome i Egipćane donijele su tek rijetkima u toj zajednici  boljitak. Pali smo na skali medijskih sloboda,  državna televizija je ista ona iz devedesetih. Lider smo u regionu, konstatovao je Brisel, „kada je riječ o pravima lezbijki, gejeva, biseksualnih, transrodnih i interseksualnih (LGBTI) osoba”. Moguće istinito, ali bi te osobe vrlo vjerovatnije izvještaje EK radije čitale u Briselu nego kod kuće.   U Evropski sud u Strazburu je  prošle godine stiglo 318 predstavki iz Crne Gore, što je za 130 odsto više u odnosu na godinu ranije kada je stiglo njih 138.

Crnogorska vlast je tokom ovih 13 godina napravila Crnu Goru po svome liku.  Pokušavajući da se održi, dovela nas je do ivice opstanka.  U svakom smislu. Zato je danas borba za nezavisnost borba protiv DPS-a. Crna Gora ili oni.

Srećan Dan nezavisnosti.

 

NAŠ STANDARD OD REFERENDUMA:  Crna Gora  i dalje među najsiromašnijima u Evropi

Tri godine nakon što je Crna Gora izglasala nezavisnsot,  u izvještaju koji je 2009. godine objavio  Evropski statistički zavod (EUROSTAT), ocijenjeno je da je naša svježe samostalna država ,,među najsiromašnijima u Evropi”. Kako tada, tako i danas. U prošlogodišnjem izvještaju iste organizacije ponovljena je ista formulacija.

U izvještaju iz 2009. godine Eurostat ukazuje da je BDP po stanovniku u Crnoj Gori iznosio  2008. godine 41 odsto evropskog, a individualna potrošnja 44 odsto. Izvještaj je  obuhvatio i države kandidate, zapadno-balkanske zemlje, kao i Island, Norvešku i Švajcarsku.

U prošlogodišnjem izvještaju opet se konstatuje da  kupovna moć crnogorskih građana nije ni pola evropskog prosjeka –  6 odsto kupovne moći. Mjesečna prosječna zarada u Crnoj Gori prema podacima Monstata iznosila je 512 eura, dok je minimalna potrošačka korupa u avgustu prošle godine iznosila 638 eura. Jedeš i platiš polovinu računa. Ili, platiš račune, a stegneš kaiš. Kako ko voli.

Napredak je očit.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

Pravnici, na drugoj strani, imaju običaj da nedoumice ove prirode rješavaju konsultujući zakon. Tako su i oni koji to do sada nijesu znali, mogli da uvide kako važeći Zakon o Sudskom savjetu i sudijama (na snazi je od 1. januara 2016.) propisuje da ”isto lice može biti birano za predsjednika istog suda najviše dva puta” (član 42). I Ustav Crne Gore sadrži nedvosmislenu normu (član 124) prema kojoj „isto lice može biti birano za predsjednika Vrhovnog suda najviše dva puta“. Što bi moglo biti i te kako značajno za nastavak ove priče.

Pokazalo se da pravilo čitaj kako je napisano, u ovom slučaju, dozvoljava različita pravna tumačenja.

„Tačno je da najnoviji Zakon o sudovima ograničava pravo sudije da može biti predsjednik u samo dva mandata, ali je taj zakon donijet u vrijeme kada sam se ja nalazio na polovini drugog mandata“, objašnjavao je portalu FOS predsjednik barskog Osnovnog suda Goran Šćepanović uoči svog trećeg izbora na istu funkciju. „Ukoliko bi meni ili drugim kandidatima koji su u istoj situaciji bilo onemogućeno da konkurišemo, to bi jedino moglo biti na osnovu tumačenja koje bi podrazumijevalo retroaktivnu primjenu zakona, što po mom mišljenju nije dozvoljeno“.

Naravno, javnosti su ponuđena i potpuno drugačija tumačenja.

Uz upozorenja i proteste ovdašnjih opozicionih partija – stari/novi predsjednici sudova mahom su prepoznati kao revnosni zaštitnici interesa DPS – treba pomenuti otvoreno pismo koje je 11 renomiranih NVO organizacija, prepoznatih po promociji i zaštiti ljudskih prava, uputilo predsjedniku Sudskog savjeta Mladenu Vukčeviću.

Zakon o sudskom savjetu i sudovima nema povratno dejstvo, pa se pri njegovom tumačenju ne može govoriti o zabrani retroaktivnosti, smatraju potpisnici pisma. Oni se pozivaju na stav Ustavnog suda Crne Gore da „odredba zakona ima povratno dejstvo kada se odnosi na prava i pravne odnose koji su stvoreni i okončani ranije, prije njegovog stupanja na snagu”.

Pokušavajući da dodatno ojačaju svoju argumentaciju, NVO aktivisti –potpisnici obraćanja Sudskom savjetu ukazuju na makar jednu veliku nelogičnost u stavu da se odredbe Zakona o sudskom savjetu i sudijama ne odnose na događaje prije 2016. godine. „Ako se u tom postupku prethodni mandati, kao jedan od uslova za izbor, ne bi računali, onda se ni ostali uslovi ostvareni prije izmjena Ustava i donošenja Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, takođe ne mogu računati. Tako se ne bi mogle računati ni prethodno stečene godine radnog iskustva, pa kandidatkinja i kandidati u tom smislu ne bi ni ispunjavali uslove za izbor. U protivnom, Sudski savjet bi pokazao da uzima u obzir samo one prethodno ostvarene uslove i činjenice koje kandidatkinji i kandidatima idu u korist, dok ostale zanemaruje s izgovorom da se radi o retroaktivnoj primjeni propisa“, navodi se u pismu.

Ne znamo da li su članovi Sudskog savjeta čitali ovaj dopis. Ali znamo da  nijesu prihvatili izloženu argumentaciju. „Zakon o Sudskom savjetu i sudijama ne sadrži bilo koju odredbu po kojoj bi se prilikom izbora predsjednika sudova uračunavali mandati na koje su oni birani, prije stupanja na snagu zakona“, tvrdi se u saopštenju Savjeta objavljenom početkom nedjelje. Dakle, u 42 članu Zakona ne piše da ,,isto lice može biti birano za predsjednika istog suda najviše dva puta”, nego nešta drugo. Nečitko i nerazumljivo.

Zakonopisac nije precizirao da li se „najviše dva puta“  odnosi i na vrijeme prije poslednjih izmjena i dopuna Zakona. „Iz takve činjenice proizilazi da se odredbe Zakona o Sudskom savjetu i sudijama u pogledu mandata predsjednika sudova odnose samo na buduće izbore… Ne može se pretpostaviti volja zakonodavca, već ona mora biti izričito iskazana…“, navode iz Savjeta uz napomenu da „prigovori na eventualnu nedostatnost zakona mogu jedino da idu na adresu onih koji su predlagali i usvajali zakon“. A to nijesu oni.

Još smo nešto naučili iz saopštenja Sudskog savjeta. „Pozivanje na principe sadržane u međunarodnim dokumentima i ustavnosudskoj praksi ne može nadomjestiti nepostojanje odredbi kojima se definiše konkretna pravna situacija“. To je bilo u ponedjeljak. I odnosilo se na predsjednike osnovnih sudova koji su, njihovom voljom, dobili treći, peti ili osmi uzastopni mandat.

Tri dana ranije sa istog mjesta stigla nam je potpuno suprotna priča. Tada su se (30. maja) članovi Sudskog savjeta pozabavili tvrdnjama predstavnika opozicije da oni nemaju legitimitet da biraju predsjednike sudova. Pošto je četvorici članova Savjeta koje prema Ustavu bira Skupština mandat istekao prije godinu dana. I od tada su oni, voljom vladajuće većine u parlamentu, v.d. članovi Savjeta. Bez kojih on ne može odlučivati.

„O legitimitetu i legalitetu i načinu funkcionisanja Sudskog savjeta svoj nalaz dala je Venecijanska komisija“, saopštili su iz Sudskog savjeta pozivajući se, valjda, na principe sadržane u međunarodnim dokumentima i ustavnosudskoj praksi. Zato što im to u konkretnom slučaju odgovara. „To je u formi dopune Zakona o Sudskom savjetu i sudijama usvojila Skupština Crne Gore“, naglasili su. Ne pominjući Ustav Crne Gore.

Pokušajmo da predočeni princip, po kome se zakoni ne odnose na stanja i dešavanja starija od njih, stavimo u neki drugi kontekst. Da li se, na primjer, kaznene odredbe važećeg Zakona o ograničavanju upotrebe duvanskih proizvoda mogu odnositi na one koji su počeli da puše prije nego što je taj zakon usvojen? Dodatno, može li se isti propis, odnosno njegov dio o zabrani pušenja u javnim prostorima, odnositi na ranije otvorene kafane i restorena?

Članovi Sudskog savjeta nijesu se bez neke zapleli u sve ove zakonodavne trice i kučine. Oni imaju vrlo važan zadatak. Pripremaju teren za treći mandat Vesni Medenici na čelu crnogorskog pravosuđa. Medenica je predsjednica Vrhovnog suda 11 godina, od kraja 2007. godine. Traži još jedan mandat. A članovi Sudskog savjeta, reizborom jednako dugovječnih predsjednika osnovnih sudova, najavljuju svoju spremnost da joj izađu u susret.

Svoju servilnost pokušavaju zakamuflirati odlukom da se o kandidaturi Medenice izjasne poslije Opšte sjednice Vrhovnog suda. „Sa te sjednice Savjetu će se dostaviti predlog, koji će se utvrditi tajnim glasanjem, što samom predlogu daje visok nivo legitimiteta“, kažu. Kao da o stanju duhova  i raspoloženju u Vrhovnom sudu dovoljno ne govori činjenica da Vesna Medenica, nakon 11 godina vladavine, nema protivkandidata.

Baš kao što ga nije imao ni reizabrani predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Protivkandidata nemaju ni Mušika Dujović, predsjednik Apelacionog suda i Boris Savić,predsjednik Višeg suda u Podgorici  koji narednih dana očekuju (prve) reizbore. Proizilazi da će Medenica, dobije li treći mandat, vladavinu nastaviti u „poznatom okruženju“, uz dokazano odane saradnike.

„Ustavni amandmani iz 2013. godine jasno kažu da isto lice može samo dva puta biti izabrano za predsjednika Vrhovnog suda“, smatra advokat Dragan Šoć, nekadašnji ministar pravde. „Meni ta norma djeluje, što bi pravnici rekli, vrlo imperativno, vrlo zapovjednički i ne daje prostora ni za kakvo kreativno tumačenje. I sa tog stanovišta čini mi se da je taj mandat nemoguć. Naravno, Vesna Medenica ima pravo da se prijavi, to nije sporno, ali njen izbor bi bio  neustavan. O tome odlučuje Sudski savjet a ne Vesna Medenica. Plašim se da ako se krene u tako nešto, onda se postavlja pitanje čemu nama uopšte služi Ustav i zakoni.“

Sagovornici Monitora ukazuju kako je zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova, uz kritike, vlastima donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom. A imalo bi se šta reči na tu temu.

Otud i zaključak da je u crnogorskom pravosuđu, čast izuzecima, sve moguće. Osim pravde.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo