Povežite se sa nama

FOKUS

MUZEJI I GALERIJE PRIREDILI KAPITALNI SKANDAL: Falsifikati na izložbi Dada Đurića

Objavljeno prije

na

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar

 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

,,Koristim priliku da se zahvalim, posebno kolekcionarima, koji su za ovu priliku ustupili djela iz svojih kolekcija, i svima nama priuštili nezaboravan događaj’’, navodi se u uvodnoj riječi kataloga koju potpisuje direktor Muzeja i galerija Sead Đokaj. Na naše pitanje o zamjerkama koje su upućene, iz Muzeja i galerija kažu: ,,Porodica Dada Đurića je blagovremeno obaviještena o izložbi, a njegova kćerka Amarante o nalazima eksperata iz oblasti grafologije i istorije umjetnosti, koji su nedvosmisleno utvrdili da je riječ o autentičnim djelima Dada Đurića. Renome kustosa izložbe, kolekcionara, ranijih vlasnika, nalazi grafologa i istoričara umjetnosti, ali i odnos dubokog uvažavanja prema imenu i djelu Dada Đurića garantuju da u čitavoj organizaciji i postavci nije moglo biti toliko katastrofalne greške da se na izložbi pojavi falsifikat. Od svih Dadovih djela koja su izložena, tri pripadaju Muzejima i galerijama Podgorice, a ostala su iz kolekcija renomiranih kolekcionara i dio iz kolekcije porodice Đurić sa Cetinja.
Sve ostalo je na nivou spekulacija i ličnih odnosa među Dadovim nasljednicima, u što ne želimo da se upuštamo”.

Istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov odbio je da za Monitor i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN­-CG) komentariše ovaj slučaj. On je za Muzeje i galerije, sredinom maja, napisao izvještaj u kome nakon pregledanih radova konstatuje: ,,Po pregledu gore navedenih radova i nakon konsultacije sa dijelom njihovih vlasnika, a i na osnovu ličnih saznanja, utvrdio sam da su u pitanju autentični radovi’’.

,,Napominjem da sam izuzetno zadovoljan kvalitetom i postavkom predmetne izložbe koja predstavlja jedan od kapitalnih državnih projekata iz oblasti prezentacije vrhunske likovne kulture. Iako ovu analizu smatram primarnom, raspolažem sa dovoljno podataka i informacija koje jasno određuju sporne radove kao autentične’’, ističe Čilikov u svom izvještaju.

Ovo nije prvi put da se autentičnost radova na nekoj izložbi dovodi u pitanje. Tokom organizovanja retrospektive crteža velikog slikara u Beogradu 2010. sam umjetnik je otkrio da je jedan od 14 crteža kopija njegove slike Biciklista. Đurić je, pisala je tada Politika, u njemu prepoznao ruku nekog drugog slikara iz Crne Gore za koga je čuo da povremeno radi falsifikate urađene prema njegovim ranijim radovima.

,,Dosta ljudi se bavi ovim poslom nelegalno. Ne uzima slike iz galerija, od autora lično ili njegove porodice, već radi na sivo, nabavlja slike iz gepeka. Nažalost, Dado nije jedini umjetnik čija se djela falsifikuju. Ljudi se danas plaše da kupe Lubardine slike, jer je teško naići na original. Oni koji ih kupe, zaista vjeruju da je u pitanju autentično djelo, jer se ne razumiju’’, kaže za Monitor/CIN CG galerista  Gajo Vojvodić.

Slikar Đuro Prijić, sin Aleksandra Prijića, godinama upozorava na falsifikate. Za Monitor/CIN CG kaže da je do sada pronašao 12 lažnih djela svoga oca.

,,Odgovora od nadležnih nema. Dočekao sam da me pitaju otkud mi pravo da se miješam u ekspertizu umjetničkih djela, iako sam, kao njegov sin i nasljednik, odgovoran za očuvanje lika i djela Aleksandra Prijića’’. Ne bi me čudilo da falsifikuju radove Dada Đurića, pa to isto rade i sa Cvetkom Lainovićem. To je javna tajna’’.

Vojvodić navodi da je posebno opasno kada muzeji prave izložbe iz privatnih kolekcija, što je bio slučaj i ovom prilikom. ,,Oni koji imaju neregularne slike, mogu vrlo lako da ih naprave regularnim. Ne postoji institucija u Crnoj Gori koja može da utvrdi autentičnost nekog umjetničkog djela. Tržište je malo, nema toliko velikih imena da bi se neko time bavio. Uglavnom se provjera svodi na ličnu procjenu, koja nije dovoljna. U svijetu, analize umjetničkih djela koštaju, i to mnogo. U Beogradu ste nekada imali Kusovca, ali se on kompromitovao. Tužno je što se mnogo nestručnih ljudi bavi ovim poslom’’, zaključuje Vojvodić.

Nikolu Kusovca, istoričara umjetnosti i jednog od najpriznatijih stručnjaka za procjenu umjetnina na prostoru bivše Jugoslavije, Okružni sud u Minhenu sumnjiči da je jednoj galeriji u ovom gradu za falsifikate dao mišljenje da su originalna djela srpskih umjetnika. Kusovac je i 2009. bio pod istragom zbog sumnje da je učestvovao u prodaji falsifikovanih slika najpoznatijih srpskih slikara, tako što je za novac davao stručno mišljenje da je riječ o originalima, ali je tužilaštvo 2013. godine odustalo od krivičnog gonjenja.

,,U potpunosti negiram bilo kakvu vezu sa eventualnim krivičnim delom i želim da istaknem da u svojoj zemlji 60 godina radim analize slikarskih dela kroz davanje stručnog mišljenja, koje nikog ne obavezuje. Ističem da se radi o mišljenju, a ne eskpertizi. Iz tog razloga, moje mišljenje ne obavezuje, ali sam u svojoj zemlji cenjen i moje mišljenje se poštuje’’, rekao je Kusovac  na sudu krajem prošle godine.

Kako u Crnoj Gori ne postoje osobe i institucije koje bi izdavale sertifikat o nekom umjetničkom djelu, Kusovac je decenijama bio glavni procjenitelj autentičnosti.

Upućeni sagovornici objašnjavaju da je za kompletnu analizu autentičnosti nekog umjetničkog djela potrebno mnogo vremena i znanja. Neophodna je ekspertiza grupe stručnjaka, potrebno je da se izvrši provjera porijekla djela, stilska i tehnološka analiza koja podrazumijeva ispitivanje ultraljubičastim zracima ili rendgensko snimanje. To je sofisticirana tehnika koja u Crnoj Gori ne postoji.

Na tržištu slika, od crnogorskih slikara, najveće cijene dostižu radovi Petra Lubarde, do 100 hiljada eura. Đurićevi radovi u Francuskoj premašuju cijene od 50 hiljada eura.

Falsifikovanje Lubardinih djela odavno je problem u Crnoj Gori i regionu. Veliki broj falsifikata se može naći čak i u renomiranim galerijama. Pored Lubarde, falsifikuju se djela Mila Milunovića, Miloša Vučkovića, Voja Stanića…  I u regionu je slična situacija. Pored proslavljenih crnogorskih slikara, krivotvore se radovi onih čije slike najviše koštaju – Paje Jovanovića, Save Šumanovića, Vlaha Bukovca, Stojana Aralice, Milana Konjovića, Miće Popovića…

Crno tržište umjetnina i u svijetu funkcioniše kao unosan biznis. Po zaradama, od falsifikatora umjetničkih djela više zarađuju samo trgovci drogom, oružjem i ljudima. Kriminalci su i na ovim prostorima brzo ukapirali da cijene umjetnina nikada ne padaju, već samo rastu, te da je to investicija sigurnija i od zlata. Tako je zabilježeno da je u kolima jednog od vođa Pink Pantera Ivana Pekovića, koji je uhapšen 2012. godine u Beogradu,  pronađena Sezanova slika Dečak u crvenom prsluku, ukradena nekoliko godina ranije u Cirihu.

Iskustva govore da su u lanac falsifikovanja često uključeni slikari, kustosi, aukcijske kuće i preprodavci. Slikar po narudžbi pravi falsifikat, galerista ga zatim predstavi kao novootkriveno djelo poznatog slikara, kustos potvrdi da je slika original i izdaje sertifikat. Takve se slike prodaju navodno iz nužde za pola cijene – par desetina hiljada eura. Stručnjaci upozoravaju da je upravo povoljna cijena za djela majstora znak za alarm da je slika možda falsifikat ili ukradena. Zabilježeni su i slučajevi, da su pojedini ,,kolekcionari”, falsifikate uspjeli da prodaju po višoj cijeni od originala.

Prije desetak godina policija je na buvljaku u Pančevu našla falsifikate djela poznatih slikara Save Šumanovića, Milene Pavlović-Barili, Petra Dobrovića, Milana Konjovića, Petra Lubarde, Peđe Milosavljevića, Ignjata Joba… Ova djela primijetio je jedan od kolekcionara koji ih je kupio po cijeni od 12 hiljada eura, a kada je otkrio, slučaj je prijavio policiji. Spomenute slike su navodno poticale iz uništenog „Muzeja ZAVNOBIH-a” u Mrkonjić Gradu.

Nije rijetkost da se slike hrvatskih i slovenačkih slikara falsifikuju u Srbiji, a srpskih u Hrvatskoj. S vremena na vrijeme mediji u Srbiji zabilježe da je policija podnijela krivične prijave protiv ,,kolekcionara” zbog prodaje falsifikovanih slika. U Hrvatskoj se obavljaju kontrole galerija, pa slike budu i konfiskovane zbog sumnje u autentičnost. U Crnoj Gori sličnih akcija još nema.

Predrag NIKOLIĆ
Andrea JELIĆ

Komentari

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo