Povežite se sa nama

INTERVJU

MILORAD MARTINOVIĆ, PREDSJEDNIK CRNOGORSKE PROFESIONALNE BOKSERSKE FEDERACIJE: Život mi je opet ugrožen

Objavljeno prije

na

Ne osjećam se bezbjedno, baš ovih dana dobijam informacije da mogu biti napadnut ili ubijen od strane državnih i paradžavnih organizacija.  Obavijestio sam o tome određene međunarodne institucije

 

MONITOR: U  dugogodišnjoj uspješnoj bokserskoj karijeri vjerovatno ste dobili  snažnih udaraca od rivala, ali prije tri godine doživjeli ste van ringa, u Podgorici,  teško prebijanje od strane desetina pripadnika specijalne policije. Ukratko, šta Vam se tada desilo?  

MARTINOVIĆ:Tog dana sam imao rezervisanu kartu za Moskvu, ali sam promijenio datum odlaska kada je objavljeno da će biti organizovan protest istog dana zbog brutalnog odnosa policije prema građanima nekoliko dana prije. Došao sam na miting sa dva druga i ćerkom i bio ispred Skupštine do 21 sat. Nije bilo ni u najavi da će biti nemira. Otpratio sam ćerku i sa društvom pošao na večeru u restoran Maša. Poslije sat i nešto prišao nam je poznanik i rekao da su nemiri pred Skupštinom, a kasnije smo i mi čuli eksplozije. Poslije 23 sata, ja i moja dva druga krenuli smo kućama, sjeli u kola i krenuli Bulevarom Sv. Petra Cetinjskog. Kod Maše policija je bila blokirala ulicu, pa su nas preusmjerili u Ulicu Svetozara Markovića. Kad smo stigli do zgrade stare Vlade iz suprotnog pravca su policijska kola naglo skrenula prema nama i blokirala nam put. Bilo je troje policijskih kola iz kojih je izašlo nekoliko policajaca sa oružjem. Naredili su nam da izađemo iz auta. Nijesu nas legitimisali ni pretresali. Stajao sam rukama dignutim u vis, naslonjen licem na auto dok su dva policajca držali puške na mojim leđima. Moja dva druga su odveli sa strane desetak metara od auta. To je bila policija u plavim uniformama, vjerovatno podgorička interventna jedinica. Poslije pet-šest  minuta pitao sam o čemu se radi, misleći da je neka greška. Jedan od policajaca mi je rekao: ,,Sada ćeš vidjeti kad dođu sajovci”. Nedugo zatim, uz strašnu škripu, zaustavlja se nekoliko crnih džipova, izlijeću desetine policajaca u crnim uniformama sa oznakama SAJ, sa šlemovima i crnogorskim grbovima na uniformama. Trče prema meni, dok sam još stajao pored auta sa rukama u vis. Prilaze mi iza leđa i prvi, koji je bio najbrži i bez šlema, udara me palicom po lijevoj strani glave iza uha. Zateturao sam se, a onda njih tridesetak počinju da me udaraju palicama, čizmama, puškama… Pao sam na zemlju, ali oni ne prestaju.To traje  petnaestak minuta. Na snimku je samo mali dio. Cijelo vrijeme sam bio svjestan. Tako polomljenog vukli su me po asfaltu i ostavili, dok su lomili i palili moj auto sa registarskim tablicama LSCG. Ležao sam tako desetak minuta dok me je oblivala krv, a zatim me je neko ubacio u auto u odvezao u bolnicu. Tamo su konstatovali lom ruke, noge na pet mjesta, kuka na četiri mjesta i frakturu lobanje i druge povrede. Izgubio sam više od litar krvi.

MONITOR: Prije nekoliko dana opet su  u Osnovnom sudu saslušani službenici SAJ-a Boro Grgurović i Goran Zejak, jedini optuženi za Vaše prebijanje…

MARTINOVIĆ:Da, Viši sud u Podgorici vratio je moj predmet na ponovno suđenje Osnovnom sudu, uz obrazloženje da sam bio toliko prebijen da moja izjava nije vjerodostojna. Vjerovatno da su me ubili ne bih mogao da dam izjavu i oni bi bili oslobođeni. Ovo je nezapamćeno u svjetskom pravosuđu, a ja molim sve građane Crne Gore da zapamte imena ovog sudskog vijeća koje je dnijelo takvu odluku: Ana Vuković, Milivoje Bašović i Evica Durutović, jer će ovo jednog dan učiti studenti prava  kao drastičan primjer zloupotrebe tog zvanja.

MONITOR: Jeste li očekivali da će godinama trajati sudski proces u kojem se sudi samo dvojici specijalaca?

MARTINOVIĆ:Očekivao sam sve ovo, jer ovi politički i partijski sudovi mogu sve. Čak i kada postoji snimak da 30-ak policaja učestvuje u ovom krvavom zločinu, oni sude dvojici dobrovoljaca, koji priznaju da su učestvovali u mojem prebijanju, a ostalih nema.

MONITOR: Prije tri godine rekli ste u razgovoru za Monitor da Vam je zbog onog što Vam se desilo najveće razočarenje državni tužilac Ivica Stanković. Šta o njemu danas mislite?

MARTINOVIĆ:Mislim da je kukavica. Ništa više.I danas mislim da je on najveći krivac što moj slučaj nije do kraja rasvijetljen i riješen. Ali, ipak, svi znamo da je i strah, kao i hrabrost ljudska osobina.

MONITOR: Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ) preimenovana je u Protiv-terorističku jedinicu. Savjet za građansku kontrolu rada policije saopštio je da preimenovanje predstavlja važan korak u distanciranju specijalne policije od kršenja ljudskih prava u prošlosti. Šta Vi mislite o tome? 

MARTINOVIĆ: Dok god postoje ljudi koji su učestvovali u ovom zločinu, a nijesu procesuirani nego i dalje rade u tim jedinicama, te jedinice će biti opasnost za sve građane, jer promjena imena ništa ne znači.

MONITOR: Bili ste pozvani da posjetite sud u Strazburu kao gost, a Džon Keri, bivši dražvni sekretar SAD, je u Stejt departmentu pročitao ono što Vam je uradila crnogorska policija. Šta Vam je to značilo?

MARTINOVIĆ:Imam podršku međunarodnih institucija velikih svjetskih država i dan danas i obećanje da će uticati da se moj slučaj rasvijetli do kraja.  Čak su mi napomenuli da obratim pažnju na presudu koju su dobili policajci u Sjevernoj Makedoniji.

MONITOR: Vas su kao poznatog liberala devedesetih hapsili čak 32 puta zbog crnogorskih zastava i grbova…

MARTINOVIĆ: Tačno. Hapsili i zatvarali samo zato što sam bio liberal, što sam bio protiv bombardovanja i pljačke Dubrovnika, rušenja bivše domovine. I svakako što sam bio za nezavisnu i slobodnu Crnu Goru.

MONITOR: Je li jedan od razloga što Vas je policija brutalno pretukla i to  što na Vašem automobilu i danas stoji LSCG?

MARTINOVIĆ:Vjerovatno da mi nikada nijesu oprostili moje liberalne ideje, a i moje registarske tablice su bile trn u oku onima koji to i dan danas mrze, jer su samo liberali njihovi svjedoci svih zala iz tih vremena.

MONITOR: U kakvom Vam je sjećanju ostao Liberalni savez?

MARTINOVIĆ: U najljepšem i najtežem. Mi smo bili jedna familija, jedna duša i srce. Ponosan sam i srećan sam što sam bio liberal i to ostao u duši i dan danas. Nema tih para za koje bih to prodao.

MONITOR: Razgovaramo na Dan nezavisnosti Crne Gore, za koju ste se i Vi kao liberal hrabro borili. Je li ovo ta Crna Gora država koju ste tada željeli?

MARTINOVIČ:Pravo da vam kažem da nijesam saznao iz medija ne bih znao kada je taj dan. Nije ovo ona Crna Gora koju smo htjeli mi liberali. Mi smo htjeli slobodnu i demokratsku Crnu Goru, koja bi bila majka svih građana. Ova Crna Gora je nekome majka, a nekom maćeha. Ja Crnu Goru volim i voljeću je do smrti, jer druge domovine nemam. Ovu državu su stvarali moji preci i za nju dali svoje živote.Meni je samo otac umro prirodnom smrću, a svi ostali za posljednjih 250 godina život su izgubili u borbama za njenu slobodu.Mnogima se ni grob ne zna.

MONITOR: Šta mislite o predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću, koji je za liberale govorio, pored ostalog,  da su ustaše i izdajnici ?  

MARTINOVIĆ:Đukanović je imao istorijsku šansu kada je obnovio crnogorsku nezavisnost da se povuče iz politike i živi spokojan život, mnoge stvari koje je radio devedesetih bile bi zaboravljene, a mnoge i oproštene stvaranjem samostalne Crne Gore.Što se tiče njegovih izjava za liberale mislim da je imao pravo za mnoge da kaže da su izdajnici, to je vrijeme pokazalo, ali nijesu izdali njega nego LSCG. A ti koje je on nazivao izdajnicima na čelu sa Rankom Đonovićem sada su njegove sluge.

MONITOR: Šta Vas je motivisalo da pristupite Demokratama? 

MARTINOVIĆ:Kada je LSCG prestao da bude politički aktivan, ja sam bio van politike. Pojavom Demokrata i Alekse Bečića shvatio sam da je to budućnost Crne Gore. U razgovoru sa njime vidio sam da je to građanska partija, koja ima mnogo mladih i obrazovanih ljudi, kojima je Crna Gora domovina koju poštuju i vole, koju bi htjeli da naprave demokratskom i slobodnom. Demokrate sada doživljavaju sličnu sudbinu liberala iz 90-ih, jer im rejting raste, a to ne odgovara ni vlasti ni nekim opozicionim partijama. Demokrate su realna budućnost Crne Gore. To bi trebalo da bude jasno svima.

MONITOR: Da li se danas osjećate bezbjednim?

MARTINOVIĆ:Ne osjećam se bezbjednim, jer baš ovih dana dobijam informacije da mogu biti napadnut ili ubijen od strane državnih i paradržavnih organizacija.  Obavijestio sam o tome određene međunarodne institucije. Ja nemam neprijatelje koji bi mi bilo što loše učinili, tako da sve što mi može ugroziti život mogu uraditi i narediti samo određeni ljudi iz crnogorske vlasti.

MONITOR: Predsjednik ste Crnogorske profesionalne bokserske federacije. Bili ste omladinski prvak Jugoslavije ‘76. i ‘77. godine, radili ste sa mnogim bokserima i preko sporta promovisali Crnu Goru. Kako se država odnosi prema vrhunskim sportistima?

MARTINOVIĆ: U  crnogorskom sportu je kao u svim drugim segmentima društva. Postoje sportovi koji su prioritetni samo zato što su bliski vladajućoj politici, tako da su i u sportu vrijednosti poremećene. Mi iz profesionalnog boksa smo mnogo učinjeli na promociji Crne Gore samim tim što imamo najveću titulu.Dejan Zlatičanin ima pojas svjetskog šampiona u lakoj kategoriji u WBC verziji, boksovao je širom Evrope i svijeta, čak i u Las Vegasu, u čuvenom grand hotelu MGM.  Te godine, kada je osvojio titulu, nije mogao biti sportista Crne Gore, vjerovatno zato što sam mu ja bio menadžer, jer drugi razlog ne postoji.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo