Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA ĆURČIN, KANTAUTORKA: Frustrirajuće je polagati nade da se od muzike može omogućiti pristojna egzistencija

Objavljeno prije

na

Muzika me privlačila i prije upliva u pozorišnu produkciju. Prije fakuilteta sam pisala pjesme, svirala ponekad u školi i beskonačno probala klavir i gitaru kod kuće i skidala pjesme. Onda sam upisala ipak pozorišnu produkciju jer mi je bilo zanimljivo da me fakultetsko obrazovanje odvede u nešto drugo ali i omogući neko „univerzalnije“ obrazovanje kao „backup“ za život kasnije

 

MONITOR: U biografiji ističete podatak da ste rođeni u Bagdadu. Koliko je veza sa tim prostorom ostavila traga na Vas tokom odrastanja i umjetničkog formiranja?

ĆURČIN: Taj podatak me više prati kroz svakodnevni život nego što sam ja mogla biti svesna nečeg kao beba. Jeste, deo je moje biografije, kao podatak mesta rođenja i kao takav iskače u svim administrativnim procedurama, ali i zauzima važan deo nekog kolektivnog porodičnog sećanja jer postoji mnogo priča iz tog perioda.

MONITOR: Dok ste živjeli u Rusiji snimili ste jedan audio materijal. Šta je sa njim danas, gdje ga mogu naći audiofili?

ĆURČIN: Verovatno se i može iskopati negde na internetu. Nekad je bio na myspace-u, možda je i dalje tamo negde u nekom digitalnom špajzu. Neću previše otkrivati. Možda ga nekad i sama izvučem opet..  Ne znam zašto sam zapravo potpuno zanemarila te snimke, neki su čak bili i pristojni. Verovatno zato što je prošlo  preko deset godina od trenutka kad sam snimala to, pa mi je bilo čudno da se identifikujem sa tim materijalom.

MONITOR: Pozorišni ste producent. Kako ste se obreli u muzičkom svijetu?

ĆURČIN: Muzika me privlačila i pre upliva u pozorišnu produkciju. Pre fakuilteta sam pisala pesme, svirala ponekad u školi i beskonačno probala klavir i gitaru kod kuće i skidala pesme. Onda sam upisala ipak pozorišnu produkciju jer mi je bilo zanimljivo da me fakultetsko obrazovanje odvede u nešto drugo ali i omogući neko „univerzalnije“ obrazovanje kao „backup“ za život kasnije.

MONITOR: Kakva je situacija u pozorištu i kulturi Srbije i regiona iz Vašeg ugla? Kako jedan umjetnik spaja krajeve?

ĆURČIN: Mislim da je teško svim umetnicima iz svih branši. Mali broj najuspešnijih ljudi koji su ostvarili karijere van regiona su možda za nijansu mirniji ali vode druge velike bitke svaki dan, dok profesionalci koji su osuđeni na rad u državnim i gradskim institucijama i u domaćim produkcijama verovatno nemaju nikakvu stabilnost. Živimo u zemlji gde prvaci i prvakinje najznačajnijih institucija ostaju bez posla i prinuđeni su da se snalaze, pa zahvaljujući svojim sposobnostima i energiji ostvaruju samostalne produkcije. Muzička scena je tu za „alternativce“ još manje situiranija i posle nekoliko godina sam zaključila da je duboko frustrirajuće polagati nade da se od muzike u Srbiji  može omogućiti pristojna egzistencija, barem u žanrovima i okvirima u kojima se krećem ja i kolege koje me okružuju.

MONITOR: Sketches of Belonging su jedan od boljih primjera kako debi album treba da zvuči i odjekne. Kako je tekao proces nastanka pjesama i da li ste očekivali ovakav uspjeh?

ĆURČIN: Taj album me zaista i danas čini veoma srećnom i pogotovu me raduje što sam kroz rad na albumu upoznala i ostvarila saradnju sa Goranom Antovićem i Markom Cvetkovićem sa kojima i dan danas radim i koji čine kičmu sastava Ana & The Changes ispred kojeg završavamo sada drugi album Differences. Na prvom albumu se nalaze pesme iz raznih perioda, neke su napisane još iz vremena života u Moskvi, dakle neke 2007, pa 2010, na primer I can't i Remain Calm, a neke su nastajale u periodu snimanja, poput Keep Quiet i Princess. Taj album je na neki način okupio sve te pesme na jedno mesto, a bend mi je pomogao da kroz aranžmane izgradimo estetsku celinu, ali i otvorio od tog trenutke pravac za dalje kretanje.  I da, taj album nas je poveo na put i odsvirali smo razne koncerte po regionu i nešto dalje, tako da cenim kud nas je sve odveo.

MONITOR: Region je negdje tih godina zapljusnut talasom odličnih žena kantautora. Iako ih je uvijek bilo, čini se da danas dominiraju svim žanrovima. Eto za primjer samo uzmimo najprisutnija imena poput Repetitora, Lovely Quinces, Nipplepeople, Punčke, Nina Romić, Sara Renar, Bitipatibi…

ĆURČIN: Hvala vam. Jeste, sjajno je biti deo te scene, ali i imati priliku razmeniti utiske sa koleginicama i međusobno se podržati u određenim trenucima.

MONITOR: Za novi materijal svojevremeno ste pokrenuli i crowdfunding kampanju. Možete li našim čitaocima i onima koji se razmišljaju o ovakvim akcijama prenijeti iskustva.

ĆURČIN: Uzimajući u obzir da platforma putem kojem sam pokrenula kampanju ternutno ima pravne probleme i već par meseci mi se niko nije javio ispred Pledge Music platforme, ne znam u ovom trenutku šta će biti sa ostatkom našeg novca, a uplaćeno nam je samo 60% od prikupljenog iznosa. Mi jesmo prikupili preko Pledgemusic platforme deo novca za snimanje albuma, naš target iznos je bio 1500$ jer smo procenili da će preko toga biti nemoguće.  Najpre, naša crowdfunding kampanja se zasnivala na prodaji albuma, majica, cover snimaka, tako da je svako ko je podržao snimanje albuma zapravo kupovao određen proizvod. Smatram da je crowdfunding pristup važan, jer najšira publika dobija svest o tome da može da podrži određenu umetnicu, umetnika ili sastav i doprinosi tome koji umetnički i kulturni sadržaj će zaživeti, ali i direktno utiče na to da će doprineti da ga i konzumira.

MONITOR: Pjesma kojom najavljujete novi materijal aranžerski je okrenuta bendu. Za razliku od prvog ovaj materijal potpisujete kao Ana & the Changes. Da li će i ostatak materijala biti takav i kada ga možemo očekivati?

ĆURČIN: Da, hoće! Ono što me pogotovu raduje je što će unutar albuma biti nekoliko žanrovskih skokova od pesme do pesme, a sve će biti veoma okrenute bendu. Album Differences će za razliku od Sketches of Belonging biti album koji je nastao iz benda. Ako sam na prvom albumu došla sa gotovim pesmama pred bend, ovde bi donosila sveže ideje koje smo razrađivali i uobličavali zajedno kao bend tako da je veliki pečat svakoga u pesmama i aranžmanima. Drago mi je i da nam se pridružio sa vokalom Dan Byron ipsred sastava Byron na pesmi Take my hand i što je ta pesma nastala kroz saradnju sa Igorem Simićem dok smo radili saundtrek za igricu Golfclub Wasteland.  Tokom maja snimamo spot za pesmu Differences, a album će izaći na jesen, 2019.

MONITOR: Razni blendovi „americane“ trenutno su najprisutniji u regionalnom muzičkom izrazu. Je li „americana“ toliko odgovara našem podneblju ili je možda to format koji najbolje leži kantautorima ili je nešto treće u pitanju?

ĆURČIN: Nisam sigurna da su najprisutniji, ali svakako jesu aktivni.  „Americana“ ima ogromno nasleđe i prosto se nekoliko generacija formiralo slušajući velika imena svetske kantautorske scene koje su nas formirale kao slušaoce, ljubitelje muzike, pa i autore. Mislim da to objašnjava i situaciju u našem regionu .

MONITOR: Vaše pjesme su do sada bile autobiografske, da li će se na novom albumu nastaviti ovakva praksa?

ĆURČIN: Jesu. Neke hoće, neke možda više i neće toliko, međutim svaka tema ili priča koju odlučim da predstavim kroz pesmu jeste prožeta nekim ličnim pečatom ili emocijiom ili doživljajem, tako da mi se čini da je nemoguće odbaciti taj lični pečat.

MONITOR: Koliko je teško na sceni i albumima otvarati sebe na ovaj način i kako doživljavate reakcije slušalaca?

ĆURČIN: Naučila sam kroz vreme da je to stvar treninga. Nekad je teže, nekad je jako lepo, zavisi od raznih faktora, ali važno je naučiti nešto kroz svako iskustvo i nadam se sa svakim koncertom i albumom malo porasti ali i naučiti uživati, a da se ta emocija  koja vas vodi u muzici ne gasi. Već izvesno vreme mi je najvažnije da svom bendu i sebi omogućim kontinuitet u radu, da kad imamo nastupe da nam je lepo, da nastavimo da volimo to što radimo i da ne odustajemo. To mi je ujedno i najveći izazov.

MONITOR: Svirate dosta i po inostranstvu. Kakvi su utisci?

ĆURČIN: Sjajni. Uvek se sretnemo sa veoma zanimljivom publikom i vratimo sa novim utiscima koji nas pomeraju negde dalje. Utisak je da naša muzika komunicira sa publikom i u Rumuniji i u Nemačkoj, i u Holandiji i u Rusiji. Veliki je izazov praviti turneje ali nadam se da nas čeka još važnih i lepih turneja u budućnosti.

 

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo