Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA ĆURČIN, KANTAUTORKA: Frustrirajuće je polagati nade da se od muzike može omogućiti pristojna egzistencija

Objavljeno prije

na

Muzika me privlačila i prije upliva u pozorišnu produkciju. Prije fakuilteta sam pisala pjesme, svirala ponekad u školi i beskonačno probala klavir i gitaru kod kuće i skidala pjesme. Onda sam upisala ipak pozorišnu produkciju jer mi je bilo zanimljivo da me fakultetsko obrazovanje odvede u nešto drugo ali i omogući neko „univerzalnije“ obrazovanje kao „backup“ za život kasnije

 

MONITOR: U biografiji ističete podatak da ste rođeni u Bagdadu. Koliko je veza sa tim prostorom ostavila traga na Vas tokom odrastanja i umjetničkog formiranja?

ĆURČIN: Taj podatak me više prati kroz svakodnevni život nego što sam ja mogla biti svesna nečeg kao beba. Jeste, deo je moje biografije, kao podatak mesta rođenja i kao takav iskače u svim administrativnim procedurama, ali i zauzima važan deo nekog kolektivnog porodičnog sećanja jer postoji mnogo priča iz tog perioda.

MONITOR: Dok ste živjeli u Rusiji snimili ste jedan audio materijal. Šta je sa njim danas, gdje ga mogu naći audiofili?

ĆURČIN: Verovatno se i može iskopati negde na internetu. Nekad je bio na myspace-u, možda je i dalje tamo negde u nekom digitalnom špajzu. Neću previše otkrivati. Možda ga nekad i sama izvučem opet..  Ne znam zašto sam zapravo potpuno zanemarila te snimke, neki su čak bili i pristojni. Verovatno zato što je prošlo  preko deset godina od trenutka kad sam snimala to, pa mi je bilo čudno da se identifikujem sa tim materijalom.

MONITOR: Pozorišni ste producent. Kako ste se obreli u muzičkom svijetu?

ĆURČIN: Muzika me privlačila i pre upliva u pozorišnu produkciju. Pre fakuilteta sam pisala pesme, svirala ponekad u školi i beskonačno probala klavir i gitaru kod kuće i skidala pesme. Onda sam upisala ipak pozorišnu produkciju jer mi je bilo zanimljivo da me fakultetsko obrazovanje odvede u nešto drugo ali i omogući neko „univerzalnije“ obrazovanje kao „backup“ za život kasnije.

MONITOR: Kakva je situacija u pozorištu i kulturi Srbije i regiona iz Vašeg ugla? Kako jedan umjetnik spaja krajeve?

ĆURČIN: Mislim da je teško svim umetnicima iz svih branši. Mali broj najuspešnijih ljudi koji su ostvarili karijere van regiona su možda za nijansu mirniji ali vode druge velike bitke svaki dan, dok profesionalci koji su osuđeni na rad u državnim i gradskim institucijama i u domaćim produkcijama verovatno nemaju nikakvu stabilnost. Živimo u zemlji gde prvaci i prvakinje najznačajnijih institucija ostaju bez posla i prinuđeni su da se snalaze, pa zahvaljujući svojim sposobnostima i energiji ostvaruju samostalne produkcije. Muzička scena je tu za „alternativce“ još manje situiranija i posle nekoliko godina sam zaključila da je duboko frustrirajuće polagati nade da se od muzike u Srbiji  može omogućiti pristojna egzistencija, barem u žanrovima i okvirima u kojima se krećem ja i kolege koje me okružuju.

MONITOR: Sketches of Belonging su jedan od boljih primjera kako debi album treba da zvuči i odjekne. Kako je tekao proces nastanka pjesama i da li ste očekivali ovakav uspjeh?

ĆURČIN: Taj album me zaista i danas čini veoma srećnom i pogotovu me raduje što sam kroz rad na albumu upoznala i ostvarila saradnju sa Goranom Antovićem i Markom Cvetkovićem sa kojima i dan danas radim i koji čine kičmu sastava Ana & The Changes ispred kojeg završavamo sada drugi album Differences. Na prvom albumu se nalaze pesme iz raznih perioda, neke su napisane još iz vremena života u Moskvi, dakle neke 2007, pa 2010, na primer I can't i Remain Calm, a neke su nastajale u periodu snimanja, poput Keep Quiet i Princess. Taj album je na neki način okupio sve te pesme na jedno mesto, a bend mi je pomogao da kroz aranžmane izgradimo estetsku celinu, ali i otvorio od tog trenutke pravac za dalje kretanje.  I da, taj album nas je poveo na put i odsvirali smo razne koncerte po regionu i nešto dalje, tako da cenim kud nas je sve odveo.

MONITOR: Region je negdje tih godina zapljusnut talasom odličnih žena kantautora. Iako ih je uvijek bilo, čini se da danas dominiraju svim žanrovima. Eto za primjer samo uzmimo najprisutnija imena poput Repetitora, Lovely Quinces, Nipplepeople, Punčke, Nina Romić, Sara Renar, Bitipatibi…

ĆURČIN: Hvala vam. Jeste, sjajno je biti deo te scene, ali i imati priliku razmeniti utiske sa koleginicama i međusobno se podržati u određenim trenucima.

MONITOR: Za novi materijal svojevremeno ste pokrenuli i crowdfunding kampanju. Možete li našim čitaocima i onima koji se razmišljaju o ovakvim akcijama prenijeti iskustva.

ĆURČIN: Uzimajući u obzir da platforma putem kojem sam pokrenula kampanju ternutno ima pravne probleme i već par meseci mi se niko nije javio ispred Pledge Music platforme, ne znam u ovom trenutku šta će biti sa ostatkom našeg novca, a uplaćeno nam je samo 60% od prikupljenog iznosa. Mi jesmo prikupili preko Pledgemusic platforme deo novca za snimanje albuma, naš target iznos je bio 1500$ jer smo procenili da će preko toga biti nemoguće.  Najpre, naša crowdfunding kampanja se zasnivala na prodaji albuma, majica, cover snimaka, tako da je svako ko je podržao snimanje albuma zapravo kupovao određen proizvod. Smatram da je crowdfunding pristup važan, jer najšira publika dobija svest o tome da može da podrži određenu umetnicu, umetnika ili sastav i doprinosi tome koji umetnički i kulturni sadržaj će zaživeti, ali i direktno utiče na to da će doprineti da ga i konzumira.

MONITOR: Pjesma kojom najavljujete novi materijal aranžerski je okrenuta bendu. Za razliku od prvog ovaj materijal potpisujete kao Ana & the Changes. Da li će i ostatak materijala biti takav i kada ga možemo očekivati?

ĆURČIN: Da, hoće! Ono što me pogotovu raduje je što će unutar albuma biti nekoliko žanrovskih skokova od pesme do pesme, a sve će biti veoma okrenute bendu. Album Differences će za razliku od Sketches of Belonging biti album koji je nastao iz benda. Ako sam na prvom albumu došla sa gotovim pesmama pred bend, ovde bi donosila sveže ideje koje smo razrađivali i uobličavali zajedno kao bend tako da je veliki pečat svakoga u pesmama i aranžmanima. Drago mi je i da nam se pridružio sa vokalom Dan Byron ipsred sastava Byron na pesmi Take my hand i što je ta pesma nastala kroz saradnju sa Igorem Simićem dok smo radili saundtrek za igricu Golfclub Wasteland.  Tokom maja snimamo spot za pesmu Differences, a album će izaći na jesen, 2019.

MONITOR: Razni blendovi „americane“ trenutno su najprisutniji u regionalnom muzičkom izrazu. Je li „americana“ toliko odgovara našem podneblju ili je možda to format koji najbolje leži kantautorima ili je nešto treće u pitanju?

ĆURČIN: Nisam sigurna da su najprisutniji, ali svakako jesu aktivni.  „Americana“ ima ogromno nasleđe i prosto se nekoliko generacija formiralo slušajući velika imena svetske kantautorske scene koje su nas formirale kao slušaoce, ljubitelje muzike, pa i autore. Mislim da to objašnjava i situaciju u našem regionu .

MONITOR: Vaše pjesme su do sada bile autobiografske, da li će se na novom albumu nastaviti ovakva praksa?

ĆURČIN: Jesu. Neke hoće, neke možda više i neće toliko, međutim svaka tema ili priča koju odlučim da predstavim kroz pesmu jeste prožeta nekim ličnim pečatom ili emocijiom ili doživljajem, tako da mi se čini da je nemoguće odbaciti taj lični pečat.

MONITOR: Koliko je teško na sceni i albumima otvarati sebe na ovaj način i kako doživljavate reakcije slušalaca?

ĆURČIN: Naučila sam kroz vreme da je to stvar treninga. Nekad je teže, nekad je jako lepo, zavisi od raznih faktora, ali važno je naučiti nešto kroz svako iskustvo i nadam se sa svakim koncertom i albumom malo porasti ali i naučiti uživati, a da se ta emocija  koja vas vodi u muzici ne gasi. Već izvesno vreme mi je najvažnije da svom bendu i sebi omogućim kontinuitet u radu, da kad imamo nastupe da nam je lepo, da nastavimo da volimo to što radimo i da ne odustajemo. To mi je ujedno i najveći izazov.

MONITOR: Svirate dosta i po inostranstvu. Kakvi su utisci?

ĆURČIN: Sjajni. Uvek se sretnemo sa veoma zanimljivom publikom i vratimo sa novim utiscima koji nas pomeraju negde dalje. Utisak je da naša muzika komunicira sa publikom i u Rumuniji i u Nemačkoj, i u Holandiji i u Rusiji. Veliki je izazov praviti turneje ali nadam se da nas čeka još važnih i lepih turneja u budućnosti.

 

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

VASILIJE BUŠKOVIĆ, EKOLOG IZ PODGORICE: Plemenita ideja pala u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proglašenje Crne Gore za prvu ekološku državu na svijetu donijelo je u prvi mah velika očekivanja koja su tokom vremena zamijenjena skoro razočaranjem, tako da je, nažalost, većini građana tema najčešće za podsmijeh ili samo „odmahivanje rukom“

 

MONITOR: Peti juni je Svjetski dan zaštite životne sredine. To je i povod za razgovor sa Vama.Koliko je Crna Gora, kao prva ekološka država na svijetu, zaista ekološka i kako se prema životnoj srediniodnose njene institucije i građani?

BUŠKOVIĆ: Proglašenje Crne Gore za ekološku državu, davne 1991. godine, donijelo je u prvi mah velika očekivanja koja su tokom vremena zamijenjena skoro razočaranjem, da bi u posljednje vrijeme ta plemenita ideja gotovo pala u zaborav. Nađe se i danas još uvijek poneko ko o toj ideji pozitivno i sa emocijama i sjetom progovori. Nažalost, većini građana je to tema najčešće za podsmijeh ilisamo „odmahivanje rukom“…. Ipak, kako se tokom vremena mijenjao odnos institucija i građana prema toj ideji, tako se mijenjao i njihov odnos prema životnoj sredini. U najkraćem, nekadašnji„klasični“ problemiu životnoj sredini koji su vezani za „ekološke crne tačke“ (KAP, Željezara, Pljevlja…) danas su zamijenjeni „naprednim i kompleksnijim“ ekološkim problemima i pojavama koje su nastale kao posljedica ili su sastavni dio promjena u društvu i ekonomiji. Kao i ranije, i današnji ekološki problemi, tj. pitanja, vezani su sa dostignutim nivoom demokratizacije cijelog društva, ne samo njegovih privilegovanih slojeva. Nema ekološkog pitanja koje nije istovremeno i demokratsko. Čini mi se da su sami građani, kao i u mnogim drugim slučajevima, bez opravdanja ostavljeni po strani, nemoćni da nešto značajnije promijene.

MONITOR: Na brojnim lokacijama mogu se vidjeti deponije smeća, otpad u potocima i rijekama, gradilišta na morskoj obali, nekontrolisano vađenje šljunka iz korita rijeka, grade se luksuzne vile u srcu Nacionalnog parka Skadarsko jezero…. A nadležni rijetko reaguju?  

BUŠKOVIĆ: To su samo „golim okom“ vidljivi problemi u životnoj sredini (ekološki problemi). U njihovoj pozadini je nemoć cijelog društva, ne samo nadležnih institucija, da na njih adekvatno odgovore. Kao bilo koji čitalac ovih redova, i ja sam svjedok da se na svaki od tih ekoloških problema ne mogu dosljedno sprovesti jednostavna rješenja kao što su zabrane ili kazne. Opšta je društvena pojava da su kazne i zabrane samo za nemoćne građane, ali ne i za privilegovane pojedince. Nemoć, odnosno „snaga“ i profesionalni kapacitet (nadležnih) institucija je posebno pitanje, o tome se često piše i govori, pa te ocjene nebih ponavljao. Mogu samo dodati da su današnje institucije, koje su vezane za životnu sredinu, strašno opterećene nepotrebnim i neproduktivnim kadrovima, naročito na silu stvorenim i (politički) nametnutim rukovodiocima i menadžerima. Stručnog kadra koji je u kapacitetu da profesionalno izvršava poslove, osmišljava, pravi i vodi projekte „od korica do korica“, gotovo da i nema ili je potisnut i onemogućen da bilo što promijeni.

MONITOR: Crna Gora je imala pet crnih ekoloških tačaka: Željezara u Nikšiću, jalovište Gradac kod Pljevalja, deponija otpada pljevaljske Termoelektrane, deponija hiljada tona grita u Bijeloji deponija crvenog mulja kod Kombinata aluminijuma u Podgorici. Ima li ih i danas i ko su najveći zagađivači životne sredine u Crnoj Gori?

BUŠKOVIĆ:Uticaj nekadašnjih velikih (industrijskih) zagađivača životne sredine (ekološke crne tačke) tokom vremena se smanjio zbog njihove smanjene proizvodnje. Problem zagađenja od nekih deponija je riješen ili se rješava. Današnji zagađivači, odnosno zagađivanje životne sredine drugačijeg je karakera, dok su same posljedice drugačije izražene. I dalje dominira zagađenje neprečišćenim ili nedovoljno prečišćenim otpadnim vodama iz naselja, raznim vrstama otpada koje u potpunosti ne završava na sanitarnim deponijama… Drugačije su izražene i posljedice od zagađenja vazduha u naseljima, najčešće praškastim materijama itd. Slična je situacija sa zagađivanjem zemljišta i podzemnih voda. Posebno je pitanje parametara zagađenosti i smanjenog kvaliteta hrane, uključujući korišćenje hrane koja je zasnovana na GMO u kom pogledu dijelimo uslove i sudbinu drugih zemalja u regionu i svijetu,uopšte.

MONITOR: Spasioci e Tare i njenog još čuvenijeg kanjona, po šesti put pokušavaju da od moćnika spasu taj prirodni dragulj, sada zbog radova na autoputu. Mnoge NVO kao i biolozi sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Podgorici tvrde da je fauna dna Tare na lokalitetima na kojima kineski CRBC gradi autoput –  uništena. Da li će Tara ostati Suza Evrope?

BUŠKOVIĆ: Cio sliv rijeke Tare je zaštićen kao Svjetski rezervat biosfere, po osnovu UNESCO-vog programa Čovjek i Biosfera. Posljedice fizičkog oštećenja značajnog dijela gornjeg toka Tare, naročito prirodnih staništa na njenim obalama koja se između ostalog štite i kao staništa Natura 2000, tokom dužeg vremena će se vjerovatno ublažiti, ali ne i u potpunosti sanirati zahvaljujući prirodnim procesima. Titula „Suza Evrope“ naročito na donjem, za rafting atraktivnom dijelu toka Tare, time neće biti ugrožena ako ne bude nekog dodatnog „napada“ koji može promijeniti njene izvorne prirodne karakteristike. Moram naglasiti značaj visoke izvornosti prirode cijelog ovog područja za zaštitu, koje se u bilo kom razvojnom planu ili projektu mora posmatrati integralno, na nivou cijelog, zaštićenog sliva. U slučaju njegove fragmentacije, po principu malo za autoput na jednom kraju, malo za turističke rizorte na drugom kraju i tome slično, može da ugrozi njegov status zaštite kod UNESCO-a, ne samo titulu „Suze Evrope“.

MONITOR: Po četvrti put u proteklih stotinu i nešto godina počinje istraživanje nafte u crnogorskom podmorju. Ekološke organizacije iz Crne Gore, Hrvatske i Italije vode opsežnu akciju da se zabrani istraživanje nafte i gasa u Jadranskom moru i tvrde da je potpisivanjem ugovora sa jednom italijanskom kompanijom Crna Gora potpisala smrtnu ekološku presudu morskom biodiverzitetu i crnogorskom turizmu.

BUŠKOVIĆ: Istraživanje i moguća eksploatacija nafte iz crnogorskog podmorja donose brojne nepoznanice i neizvjesnu sudbinu morskom, ali i obalnom biodiverzitetu. Mislim da se problemi i posljedice od tih aktivnosti moraju anticipirati, naročito kroz sistem morskih zaštićenih područja, kao jedne značajne polazne osnove i ključnog argumenata za veoma pažljivo i ekološki utemeljeno planiranje namjene mora. U tom pogledu Crna Gora nema iskustva i tek sada počinje da ulazi u tu problematiku, prvo saznajno, a potom i institucionalno, odnosno kroz odgovarajuća zakonska rješenja. Bez obzira na dinamiku radova istraživanja (i eventualne eksploatacije) nafte i gasa, kao i buduće planiranje namjene mora, obavezno treba obezbijediti stavljanje pod zaštitu tri prioritetna morska zaštićena područja u zoni Platamuna, ostrva Katiči i ostrva Stari Ulcinj. Moj trenutni radni angažman je upravo na projektu koji je posvećen stavljanju pod zaštitu ta tri morska zaštićena područja. Projekat sa svoje strane treba da obezbijedi potrebnu dokumentaciju za njihovo stavljanje pod zaštitu. Nadam se da će i Vlada sa svoje strane ostati dosljedna svojim dosadašnjim, zvaničnim planovima, i u skladu sa dokumentacijom koju će obezbijediti projekat donijeti odgovarajuće akte – odluke o njihovom stavljanju pod zaštitu. To je istovremeno jedno od značajnih očekivanja crnogorskih ekoloških institucija i javnosti uopšte.

MONITOR: Da li će gradnjom mini hidroelektrana biti ugrožena životna sredina na tim lokacijama?

BUŠKOVIĆ:Posljedice od izgradnje mini-hidroelektrana na životnu sredinu nijesu ozbiljno sagledane na samom početku pripreme razvojnih planova i strategija, a kasnije i projekata koji su omogućili uvođenje tog vida modernih investicija u praksu. Te posljedice su postale vidljive kasnije, naknadno, nakon njihove izgradnje i puštanja u rad, uglavnom kroz promjenu – povlačenje i gubljenje voda u dijelu rječnog toka ispod vodozahvata. I u ovom slučaju se pokazala nemoć i slabost institucija i građana da dosljedno reaguju prema jednoj novoj pojavi koja ne donosi korist, već samo štetu, kako lokalnom stanovništvu, tako i životnoj sredini.

 

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BOŽIDAR ANDREJIĆ, UREDNIK BEOGRADSKOG DNEVNIKA DANAS : Srbiju treba “rasklopiti”, pa sklopiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija teško može da postane moderna, demokratska i prosperitetna država bez temeljnog ,,rasklapanja” i ponovnog sklapanja, a to je nemoguće bez ustavotvorne skupštine, s tim što tome treba da prethodi izbor vlade, koja bi morala da bude sastavljena od neukaljanih ljudi od integriteta i koji nisu bili ogrezli u nemoral tranzicione politike

 

MONITOR: Kada biste imali takvu moć šta biste u Srbiji prvenstveno promijenili da ona postane moderna, demokratska i prosperitetna država?

ANDREJIĆ: Bojim se da Srbija teško može da postane država kakvu idealno sugerišete u pitanju bez temeljnog „rasklapanja“ i ponovnog sklapanja. To je, pak, i javno sam to beležio i zastupao na malom broju mesta gde mogu da objavljujem, nemoguće bez – ustavotvorne skupštine. Prethodni korak bi bio izbor vlade sa mandatom za  sazivanje  te skupštine. Ona bi morala da bude sastavljena od neukaljanih ljudi od integriteta, po mogućstvu sa političkim i pravnim, konstitucionalnim iskustvom, ali koji nisu bili ogrezli u nemoral tranzicione politike. A u skupštinu bi se „pozvali“ svi relevantni politički i društveni činioci, sada „zatomljeni“ mladi ljudi kakvih je prepuna Srbija, ali im se ne daje šansa, kao i eksperti koje predloži pomenuta vlada, po liku i obličju sopstvenom.

MONITOR: Protesti u Srbiji potiv aktulenog režima počeli su prije pola godine. Šta je do sada njima postignuto?

ANDREJIĆ: Oni su nedvosmisleno razdrmali trenutne političke odnose i sprege u Srbiji, uprkos bagatelizaciji od strane vlasti. I njoj su ukazali da mnogo toga mora da se menja, ali su pre svega pokazali da u Srbiji ima ljudskog i građanskog potencijala za normalizaciju društva. Takođe, podastrli su sve rezerve građana prema političkim partijama i liderima, a , iako nije gotovo nigde to javno iskazano, ukazali su da rešenja nema bez onog koje ukratko predstavljam u prvom odgovoru.

Nedvojbeno, nesnalaženje u samim protestima, konfrontacija ideja među samim učesnicima, koja nije našla adekvatnu artikulaciju, ukazala je na slabosti srpskog društva, ali i na nedostatak snaga i ideja, a ne samo načelnih ideologija, koje mogu da integrišu šaroliki građanski potencijal, odnosno da ga usmeravaju ka progresu i uz tu šarolikost. Videle su se i mnoge zablude “običnih” ljudi  i građana o “lakoći” promena, kao i ona da je ponavljanje “starih lica” na političkoj sceni nešto što treba odbaciti. Ne, treba sistem ustrojiti tako da se “starim licima” i liderima onemoguće muljanje, interesne sprege koje ne prezaju ni paktove sa političkim protivnikom i režimom.

MONITOR: Je li, kako tvrde iz opozicije, „pobunjena Srbija uspjela da pritjera Aleksandra Vučića uza zid“?

ANDREJIĆ: Ne, to su motivacione parole koje su kadgod kontraproduktivne, nepromišljene, zasnovane na manjku ideja i višku osvrtanja unazad na protestnu kolonu uz oduševljenje „uf, vidi koliko nas je!“ Ali, rekoh, sve to jeste zabrinulo vlast i ljude režima, vidljiva su neka popuštanja, ali na manipulativan način. To vladanje manipulacijama može se održati mnogo duže nego što opozicija misli, pa i po cenu zaoštravanja do svođenja zemlje na „populistički logor“. Ali, to istovremeno nosi i rizik strašnih lomova i veliko je pitanje za vlast – čitati Vučića  koji to dobro zna – dokle veruje, tojest dokle će biti tvrdoglav u manipulaciji svojim podanicima, a kad će shvatiti da se lomovi mogu preduprediti dijalogom.

Kad kažem manipulacija, dobar je primer lažni, izveštačeni i zakasneli poziv na ad hoc zakazan dijalog o Kosovu u Skupštini. Samo zarad dodatnog izvrgavanja ruglu one opozicije koja parlament bojkotuje. A kad Evropska komisija stavi primedbe na rad Skupštine i odnos prema opoziciji, oni kažu pa evo zvali smo ih. Izveštaj je za čitavu 2019. a poziv je došao jedva nedelju pred sednicu…

MONITOR: Kako toliko godina Vučiću uspijeva da, kako mnogi kažu, radi što god hoće i kad god hoće?

ANDREJIĆ: On je vešto iskoristio nedostatke izbornog sistema koji omogućava zloupotrebe. Manipulacijom sa krajnje suprotstavljenim gledištima i idejnim i političkom stavovima koji zastupaju i nepreležano i neprežaljeno radikalstvo i evropejstvo, uz politički marketing koji  računa sa zaboravom do operacija sa notornim lažima, te svođenjem javnosti na javnost pijace, Vučić uspeva da  pokupi četvrtinu ukupnog biračkog tela. To prevedeno na odnose izašlih, apstiniranih i suprotnoglasajućih na kraju ispadne na 50 odsto izašlih. Ta se činjenica kasnije razrađuje i dorađuje, potkrepljuje mitom, korupcijom, partijskim zapošljavnjem uz zastrašivanje i negovanje kulta vođe.

I sve je to uronjeno u najveću višedecenijsku, ma, viševekovnu pošast  Srbije – pristajanja, navikavanja na sve, povlađivanje, oprtunizam. Kad je prvi put počeo da javno ućutkuje ministre, dere se na njih, a oni ćute, videlo se da se pred njim lagano rasprostire polje beščašća po kome on može da jaše kako hoće. I koga hoće.

MONITOR: Mnoge  javne ličnosti u Vučiću pružile podršku na predsjedničkim izborima ili  ne reaguju na ono što on radi od Srbije i njenih građana. Je li to Srbijom zavladao  strah da se rizično javno pobuniti protiv bilo čega ili je u pitanju nešto drugo?

ANDREJIĆ: Deo odgovora je u prethodnom odgovoru – da i strah i korumpiranost, i linija nezameranja, lični i profesionalni ćar… Ali videli smo i primere “razumnog” i razumljivog straha od osvetničkih poteza koji ne prezaju ni od prebijanja, pretnji, podmetanja, medijskih harangi… U ne samo simboličnoj ravni, vi ovde imate tvrdnju državnog sekretara koji hvali, na primer,  medijsku situaciju podatkom da, eto, ovde odavno nije ubijen ni jedan novinar, a eto u eunskoj Slovačkoj  i na Malti se i to dešava.

MONITOR: Da li će predstojeći parlamentarni izbori označiti kraj Vučićeve diktature i na koje se snage u Srbiji može računati da do toga dođe?

ANDREJIĆ: Ne, ne verujem da će sami sledeći izbori, pa čak i uz prihvatanje dela ili u celosti primedbi koje se odnose na izborna pravila, a koje je deo opozicije ponudio uz pomoć struke, bitno promeniti odnos snaga u srpskom parlamentu. Vlast već vrši obimne pripreme, ne računajući kontra-kampanju „Budućnost Srbije“, kroz razmeštanje svojih ljudi na srednje pozicije svuda po Srbiji. Oni imaju uticaja na konkretne privredne i ekonomske tokove, ali i na modeliranje, odnosno urušavanje svesti i civilizacijskog nivoa društva. Vlast već obrazuje „rezervne“ stranke i računa na popuštanje do mere da bojkot-opozicija ne odustane od bojkota ili da trik-popuštanje izvede u poslednjem času kao sa sednicom Skupštine o Kosovu, da dalje ogađuje opozicione prvake. A znajući strukturu ličnosti vladara, moguće su i dosetke i potezi kakve zdravoj političkoj logici ni na um ne mogu pasti… Možda je moguća promena vlasti i na neki drugi način, ali tek to ne valja…

MONITOR: Kosovo je i dalje vrlo aktuelna politička tema. Nedavno je Vučić rekao da će o Kosovu građani odlučivati na referendumu ukoliko ne bude postignut kompromis sa Albancima. Treba li referendumom rješavati status Kosova ili drugačije?

ANDREJIĆ: Ustav podrazumeva referendum, ali i Ustav je promenljiva kategorija. Vučić reče da “pravo prati stvarnost”, a stvarnost većine za promenu Ustava, na primer, može da bude podrška šešeljevaca Vučiću –  a i on sam to jeste još uvek kao i dobar deo glasčkog mu tela – za “rešenje” Kosova, “ako se odrekne EU”. Ovo Vaše pitanje je isuviše logično i normalno da bi se iz vizure današnje Srbije na njega normalno odgovorilo. Jer, mislim da su i potencijalni sporazum o Kosovu, pa i referendumsko pitanje, u glavama glavnih pregovarača – naravno i prištinskih – zamišljeni kao nešto dvosmisleno, prevarno, što će se teško razumeti, a moći da se tumači i ovako i onako. Uostalom, na postsocijalističkom Balkanu nije bilo malo međunarodnih akata koji se zovu, na primer – okvirni sporazum, o “visokim predstavnicima” kao eufemizmu za guvernere i da ne govorim.

MONITOR: Da li će zastoj u dijalogu između Beograda i Prištine, odnosno problemi koji su nastali u takozvanoj normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, usporiti evropske integracije Srbije?

ANDREJIĆ: Da, one već usporavaju proces, a novo je to što se sada čini da to usporavanje svima odgovara i “neproširljivoj” Evropi i našim prevarantima koji uključujući se tobož i verbalno u EU uvek drže otvorena i “zadnja vrata”.

MONITOR: U ovogodišnjem Izvještaju o napretku Srbije u procesu pristupanja EU piše da Srbija nije ostvarila nikakav napredak u oblasti slobode izražavanja. Šta na to kažete?

ANDREJIĆ: Pa i nije, kad je, videli smo, glavni “državni” argument da se više ne ubijaju novinari. A ka će, ne znamo…

MONITOR: Kako izgleda medijska scena u Srbiji. Koliko mediji poštuju profesionalne standarde, objavljuju li lažne  informacije u korist vlasti, je li većina pod kontrolom vlasti…

ANDREJIĆ: Suvšna pitanja, medijska scena ne izgleda nikako, profesionalni standardi, šta to beše, prvo vlast laže, pa ovi objavljuju, a onda obrnuto i tako unedogled, većina jeste pod otvorenom ili suptilnom kontrolom, ili izložena nezamislivim pritiscima. Bukvalno nezamislivim – imali smo i ovakaj slučaj – tabloidi su počeli besomučnu kampanju protiv neke nove firme koja proizvodi sokove, jer navodno krši pravila o ispravnosti proizvoda za ljudsku upotrebu i sastavu na deklaraciji. A samo zato što te proizvode reklamira televizija  koju lično Vučić izvrgava ruglu i napadima da je izdajnička agentura…  Sve manje je i pravih novinara, opšte pristajanje i njih potapa.

                                    Veseljko KOPRIVICA
 Fotografije: Peđa Mitić

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BOJAN BAĆA, SOCIOLOG:  Vrijeme je za ljevičarski obrt

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi smo toliko izgubili sposobnost da zamišljamo, mislimo Crnu Goru bez DPS-a da mi se čini da je vrijeme za ljevičarski obrt naše priče. Samo se takvom spoznajom otvara prostor za emancipaciju i istinsku promjenu

 

MONITOR: Vlast nam redovno mjeri patriotizam?

BAĆA: Patriotizam je kada plaćamo porez, jer je neplaćanje jedan od najtežih udaraca stabilnosti zemlje. Patriotizam nije kada nas boli to što neko ne poštuje državne simbole, već kada reagujemo na ugnjetavanje drugog u ime onog što ti simboli predstavljaju. Građanska obaveza ne smije biti prema režimu, već prema idealima kojima ta država stremi, a ova naša bi da bude “građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava”. Nezavisnost se ne sastoji u tome da partijski centri moći odlučuju kako da kroz rasprodaju “valorizuju” zajedničko dobro, već se manifestuje kao autonomija kada ih mi, građani, zaustavimo u toj naopakoj namjeri. To je građanska svijest. Nije dovoljno reći da je “A uzrok B”, javnost mora znati da li je B poželjno, da li je A etički prihvatljivo, i da li je trošak vrijedan truda. Eto, režim ekonomski napredak prikazuje friziranjem statistike, tako što tumačenjem potrošačke korpe do nivoa gdje je građaninu za sva tri obroka dnevno potrebno 2,06 eura praktično ukida siromaštvo u zemlji. Napredak se očekuje kroz svođenje Rijeka na njihov hidroelektrični potencijal, iskrivljavajući pokazatelje isplativosti i eventualne štetnosti tih projekata. Hoću reći, da li se nešto može računati kao “uspjeh” zavisi od sistema vrijednosti, a ne isključivo od suvih podataka.

Treba se paziti svega što moralno upitne postupke pravda “državnim razlogom”, odnosno “nacionalnim interesom”. Umjesto da se bazira na odnosu prava, obaveza i odgovornosti građana prema političkoj zajednici, naša  politika ljubavi prema državi se bazira na emociji prema sedimentnim stijenama i parčadima tekstila, a ispoljava kao ervilnost partiji koja je za trideset godina promijenila više “nacionalnih” i “državnih interesa” nego Crna Gora ukupno vladajućih partija.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo