Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA ĆURČIN, KANTAUTORKA: Frustrirajuće je polagati nade da se od muzike može omogućiti pristojna egzistencija

Objavljeno prije

na

Muzika me privlačila i prije upliva u pozorišnu produkciju. Prije fakuilteta sam pisala pjesme, svirala ponekad u školi i beskonačno probala klavir i gitaru kod kuće i skidala pjesme. Onda sam upisala ipak pozorišnu produkciju jer mi je bilo zanimljivo da me fakultetsko obrazovanje odvede u nešto drugo ali i omogući neko „univerzalnije“ obrazovanje kao „backup“ za život kasnije

 

MONITOR: U biografiji ističete podatak da ste rođeni u Bagdadu. Koliko je veza sa tim prostorom ostavila traga na Vas tokom odrastanja i umjetničkog formiranja?

ĆURČIN: Taj podatak me više prati kroz svakodnevni život nego što sam ja mogla biti svesna nečeg kao beba. Jeste, deo je moje biografije, kao podatak mesta rođenja i kao takav iskače u svim administrativnim procedurama, ali i zauzima važan deo nekog kolektivnog porodičnog sećanja jer postoji mnogo priča iz tog perioda.

MONITOR: Dok ste živjeli u Rusiji snimili ste jedan audio materijal. Šta je sa njim danas, gdje ga mogu naći audiofili?

ĆURČIN: Verovatno se i može iskopati negde na internetu. Nekad je bio na myspace-u, možda je i dalje tamo negde u nekom digitalnom špajzu. Neću previše otkrivati. Možda ga nekad i sama izvučem opet..  Ne znam zašto sam zapravo potpuno zanemarila te snimke, neki su čak bili i pristojni. Verovatno zato što je prošlo  preko deset godina od trenutka kad sam snimala to, pa mi je bilo čudno da se identifikujem sa tim materijalom.

MONITOR: Pozorišni ste producent. Kako ste se obreli u muzičkom svijetu?

ĆURČIN: Muzika me privlačila i pre upliva u pozorišnu produkciju. Pre fakuilteta sam pisala pesme, svirala ponekad u školi i beskonačno probala klavir i gitaru kod kuće i skidala pesme. Onda sam upisala ipak pozorišnu produkciju jer mi je bilo zanimljivo da me fakultetsko obrazovanje odvede u nešto drugo ali i omogući neko „univerzalnije“ obrazovanje kao „backup“ za život kasnije.

MONITOR: Kakva je situacija u pozorištu i kulturi Srbije i regiona iz Vašeg ugla? Kako jedan umjetnik spaja krajeve?

ĆURČIN: Mislim da je teško svim umetnicima iz svih branši. Mali broj najuspešnijih ljudi koji su ostvarili karijere van regiona su možda za nijansu mirniji ali vode druge velike bitke svaki dan, dok profesionalci koji su osuđeni na rad u državnim i gradskim institucijama i u domaćim produkcijama verovatno nemaju nikakvu stabilnost. Živimo u zemlji gde prvaci i prvakinje najznačajnijih institucija ostaju bez posla i prinuđeni su da se snalaze, pa zahvaljujući svojim sposobnostima i energiji ostvaruju samostalne produkcije. Muzička scena je tu za „alternativce“ još manje situiranija i posle nekoliko godina sam zaključila da je duboko frustrirajuće polagati nade da se od muzike u Srbiji  može omogućiti pristojna egzistencija, barem u žanrovima i okvirima u kojima se krećem ja i kolege koje me okružuju.

MONITOR: Sketches of Belonging su jedan od boljih primjera kako debi album treba da zvuči i odjekne. Kako je tekao proces nastanka pjesama i da li ste očekivali ovakav uspjeh?

ĆURČIN: Taj album me zaista i danas čini veoma srećnom i pogotovu me raduje što sam kroz rad na albumu upoznala i ostvarila saradnju sa Goranom Antovićem i Markom Cvetkovićem sa kojima i dan danas radim i koji čine kičmu sastava Ana & The Changes ispred kojeg završavamo sada drugi album Differences. Na prvom albumu se nalaze pesme iz raznih perioda, neke su napisane još iz vremena života u Moskvi, dakle neke 2007, pa 2010, na primer I can't i Remain Calm, a neke su nastajale u periodu snimanja, poput Keep Quiet i Princess. Taj album je na neki način okupio sve te pesme na jedno mesto, a bend mi je pomogao da kroz aranžmane izgradimo estetsku celinu, ali i otvorio od tog trenutke pravac za dalje kretanje.  I da, taj album nas je poveo na put i odsvirali smo razne koncerte po regionu i nešto dalje, tako da cenim kud nas je sve odveo.

MONITOR: Region je negdje tih godina zapljusnut talasom odličnih žena kantautora. Iako ih je uvijek bilo, čini se da danas dominiraju svim žanrovima. Eto za primjer samo uzmimo najprisutnija imena poput Repetitora, Lovely Quinces, Nipplepeople, Punčke, Nina Romić, Sara Renar, Bitipatibi…

ĆURČIN: Hvala vam. Jeste, sjajno je biti deo te scene, ali i imati priliku razmeniti utiske sa koleginicama i međusobno se podržati u određenim trenucima.

MONITOR: Za novi materijal svojevremeno ste pokrenuli i crowdfunding kampanju. Možete li našim čitaocima i onima koji se razmišljaju o ovakvim akcijama prenijeti iskustva.

ĆURČIN: Uzimajući u obzir da platforma putem kojem sam pokrenula kampanju ternutno ima pravne probleme i već par meseci mi se niko nije javio ispred Pledge Music platforme, ne znam u ovom trenutku šta će biti sa ostatkom našeg novca, a uplaćeno nam je samo 60% od prikupljenog iznosa. Mi jesmo prikupili preko Pledgemusic platforme deo novca za snimanje albuma, naš target iznos je bio 1500$ jer smo procenili da će preko toga biti nemoguće.  Najpre, naša crowdfunding kampanja se zasnivala na prodaji albuma, majica, cover snimaka, tako da je svako ko je podržao snimanje albuma zapravo kupovao određen proizvod. Smatram da je crowdfunding pristup važan, jer najšira publika dobija svest o tome da može da podrži određenu umetnicu, umetnika ili sastav i doprinosi tome koji umetnički i kulturni sadržaj će zaživeti, ali i direktno utiče na to da će doprineti da ga i konzumira.

MONITOR: Pjesma kojom najavljujete novi materijal aranžerski je okrenuta bendu. Za razliku od prvog ovaj materijal potpisujete kao Ana & the Changes. Da li će i ostatak materijala biti takav i kada ga možemo očekivati?

ĆURČIN: Da, hoće! Ono što me pogotovu raduje je što će unutar albuma biti nekoliko žanrovskih skokova od pesme do pesme, a sve će biti veoma okrenute bendu. Album Differences će za razliku od Sketches of Belonging biti album koji je nastao iz benda. Ako sam na prvom albumu došla sa gotovim pesmama pred bend, ovde bi donosila sveže ideje koje smo razrađivali i uobličavali zajedno kao bend tako da je veliki pečat svakoga u pesmama i aranžmanima. Drago mi je i da nam se pridružio sa vokalom Dan Byron ipsred sastava Byron na pesmi Take my hand i što je ta pesma nastala kroz saradnju sa Igorem Simićem dok smo radili saundtrek za igricu Golfclub Wasteland.  Tokom maja snimamo spot za pesmu Differences, a album će izaći na jesen, 2019.

MONITOR: Razni blendovi „americane“ trenutno su najprisutniji u regionalnom muzičkom izrazu. Je li „americana“ toliko odgovara našem podneblju ili je možda to format koji najbolje leži kantautorima ili je nešto treće u pitanju?

ĆURČIN: Nisam sigurna da su najprisutniji, ali svakako jesu aktivni.  „Americana“ ima ogromno nasleđe i prosto se nekoliko generacija formiralo slušajući velika imena svetske kantautorske scene koje su nas formirale kao slušaoce, ljubitelje muzike, pa i autore. Mislim da to objašnjava i situaciju u našem regionu .

MONITOR: Vaše pjesme su do sada bile autobiografske, da li će se na novom albumu nastaviti ovakva praksa?

ĆURČIN: Jesu. Neke hoće, neke možda više i neće toliko, međutim svaka tema ili priča koju odlučim da predstavim kroz pesmu jeste prožeta nekim ličnim pečatom ili emocijiom ili doživljajem, tako da mi se čini da je nemoguće odbaciti taj lični pečat.

MONITOR: Koliko je teško na sceni i albumima otvarati sebe na ovaj način i kako doživljavate reakcije slušalaca?

ĆURČIN: Naučila sam kroz vreme da je to stvar treninga. Nekad je teže, nekad je jako lepo, zavisi od raznih faktora, ali važno je naučiti nešto kroz svako iskustvo i nadam se sa svakim koncertom i albumom malo porasti ali i naučiti uživati, a da se ta emocija  koja vas vodi u muzici ne gasi. Već izvesno vreme mi je najvažnije da svom bendu i sebi omogućim kontinuitet u radu, da kad imamo nastupe da nam je lepo, da nastavimo da volimo to što radimo i da ne odustajemo. To mi je ujedno i najveći izazov.

MONITOR: Svirate dosta i po inostranstvu. Kakvi su utisci?

ĆURČIN: Sjajni. Uvek se sretnemo sa veoma zanimljivom publikom i vratimo sa novim utiscima koji nas pomeraju negde dalje. Utisak je da naša muzika komunicira sa publikom i u Rumuniji i u Nemačkoj, i u Holandiji i u Rusiji. Veliki je izazov praviti turneje ali nadam se da nas čeka još važnih i lepih turneja u budućnosti.

 

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

MONITOR: Neko bi iz takve lične drame razvio bijes i mržnju. Vi i Vaše sestre ste, tragajući za ocem, počele da radite na pomirenju naroda.

NURKOVIĆ: Kao dio potrage, od 2009. godine, sestre i ja organizujemo Memorijal pod nazivom Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića. Ovaj dvodnevni dogadjaj koji okuplja učesnike iz Crne Gore, Kosova, kao i iz desetak drugih zemalja, sastoji se iz 18 km duge planinske trke i pohoda na Hajlu, te dječije gradske trke Tragom budućnosti u kojoj učestvuju i koju organizuju Halitovi unuci.

Memorijal se organizuje sa ciljem očuvanja sjećanja na tatu, ali i podsjećanje na problem nestalih osoba tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, činjenicu da su sudbine hiljade njih ostale nerazjašnjene i patnju žrtava koja traje i danas. Na taj način, želimo da damo glas našem tati i svim nestalima, jer su oni zločinom koji je nad njima izvršen brutalno ućutkani i niko ne govori u njihovo ime. Dječija gradska trka Tragom budućnosti, te memorijalna planinska trka i pohod na Hajlu, imaju za cilj da pokažu da se nestanak nadilazi postojanjem, slavljenjem života i nasleđa nestalih. Memorijalom se takođe promoviše zajednička budućnost regiona, koja će se temeljiti na iskrenom odnosu prema prošlosti.

 MONITOR: Da li ste u čitavoj situaciji i, takoreći, privatnoj istrazi imali pomoć državnih institucija Crne Gore i Kosova?

NURKOVIĆ: Odnos institucija prema slučaju našeg oca, kao uostalom i prema problemu prisilno nestalih uopšte, je praktično nepostojeći. Postoji samo forma, obećanja, riječi i planovi. Porodice nestalih, uključujući i moju, potpuno su same u potrazi za voljenima, i nemaju nikakvu institucionalnu podršku, bez koje je praktično nemoguće razriješiti slučajeve prisilnih nestanaka. Ni od strane kosovskih, ni crnogorskih institucija nikada nije uložen stvaran napor da se slučaj riješi. Nijedna vlada Crne Gore u posljednjih 21 godinu nije pokazala da joj je stalo da se sazna sudbina njenih građana prisilno nestalih na teritoriji susjedne države i nije se založila za to u kontaktima sa predstavnicima Kosova. Često čitam o saradnji institucija na svim poljima, uključujući i policije i tužilaštva Crne Gore i Kosova; čitam o potpisanim protokolima, sporazumima o saradnji, čak i konkretno na riješavanju sudbine nestalih tokom ratnih sukoba; ali u svim ovim dokumentima i planovima, nacrtima i memorandiumima nema ljudi. Nema nestalih, nema onih koji za njima tragaju. Za ove dvije decenije susrela sam se sa desetinama crnogorskih državnih službenika, policajaca, tužilaca, diplomatskih predstavnika i ministara, i još uvijek nijedna od institucija koje predstavljaju nije preduzela nijedan konkretan i cilju usmjeren korak na rješavanju pitanja tatinog, ili drugih prisilnih nestanaka naših sugrađana. Policija ne istražuje tragove, tužilastvo ne uzima izjave, Vlada ne postavlja pitanje prisilnih nestanaka kao dio dijaloga sa Vladom Kosova. Naša država ne mari za nas. Ne mari za nestale“.

 MONITOR: I dalje ste u Holandiji. Da li ima ikakve nade da se dođe do istine o tome kako je i gdje nestao Vaš otac.

NURKOVIĆ: Pomno pratim rad Specijalizovanih vijeća za zločine na Kosovu, koji se takođe nalazi u Hagu. Ohrabruje me njihov dosadašnji rad. Kada sam nedavno saznala da su podignute prve optužnice Specijalizovanih vijeća, protiv Hašima Tačija i Kadrija Veseljija, osjetila sam nemir. To su dvojica ljudi koji su bili među prvima kojima smo se obratili nakon tatinog nestanka, od kojih smo očekivali i dobili obećanja da će pomoći u razjašnjenju tatinog nestanka.

Radeći na projektu u haškom Tribunalu, prateći suđenja i proces međunarodne pravde izbliza, vidjela sam i razumjela koliki je značaj pravnog procesuiranja ratnih zločina i koliko on doprinosi razumijevanju i razotkrivanju onoga što se desilo tokom rata, pa i otkrivanju sudbina nestalih. Za razliku od porodice, koja uz sve napore i sredstva, sama, ne može osim slučajno da dođe do istine‚ institucionalizovani pristup ovom teškom problemu jedini je način da se on rješava na način koji je odgovoran prema žrtvama, njihovim porodicama, ali i društvu uopšte. Ne možemo graditi budućnost, ignorišući prošlost.

Utvrđivanje istine o sudbini prisilno nestalih tokom ratova 1990-ih dužnost je svih zemalja u regionu. Ne samo zbog žrtava i njihovih porodica, već i zato što nije moguće izgraditi zdrava i napredna društva bez utvrđivanja istine o onome što se dogodilo tokom ratova iz naše bliske prošlosti. Ako dozvolimo da naša djeca odrastaju u uvjerenju da društvo ne mari za žrtve, da je traganje za nestalima uzaludni posao očajnih porodica, a da počinioci ne moraju biti kažnjeni, već naprotiv, da su slavljeni zbog svojih nedjela, onda ćemo osigurati da će generacije koje dolaze iza nas ponoviti naše najgore greške.

 

Zločin prisilnog nestanka nastavlja se nad porodicom

MONITOR: Kako ste se našli u Hagu?

NURKOVIĆ: Potraga za tatom me je 2005. odvela u Hag, gdje sam radila na projektu Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, u Tribunalu za bivšu Jugoslaviju. To mi je omogućilo da iz prve ruke pratim suđenja koja su se bavila ratnim zločinima počinjenim na Kosovu, uključujući i ona pripadnicima OVK.

Na taj način sam došla do puno informacija o kontekstu, jedinicama i ljudima koji su mogli biti uključeni u zločin nad mojim ocem. Van samih suđenja, susreti i razgovori sa akterima – sudijama, advokatima, porodicom i prijateljima optuženih, ljudima iz njihovog okruženja, stručnjacima, diplomatama, novinarima – sve su to za mene bile prilike da pitam, čujem, provjerim, saznam. U toku svog rada u Tribunalu, dobila sam priliku da slušam, ali i da postavljam pitanja, da debatujem sa tužiocima i sudijama Tribunala, da analiziram tatin slučaj sa najboljim istražiteljima i forenzičarima. Ipak, to mi nije donijelo odgovore. Nakon svih ovih godina, i dalje sam u istom autobusu, od Sarajeva ka Rožajama, s istim pitanjima i istom sveprisutnom neizvjesnošću i strijepnjom.

Zločin prisilnog nestanka zato je tako specifičan, i posebno okrutan, jer se ne završava nakon što je počinjen, već traje i nastavlja se nad porodicom sve dok se istina o nestaloj osobi ne sazna. Neznanje, neizvjesnost, nemogućnost da prihvatite, ili ne prihvatite da vam je otac ubijen, da ne znate kako, ni zašto, da se nadate da je ubijen brzo i neprestano pitate, šta je govorio, šta je pokušao, šta je posljednje vidio. A odgovora nema, šta god da učinite. Ipak, i dalje ne možete da odustanete, da ne nastavite, premda znate unaprijed da je ogroman napor i trud koji ulažete uzaludan“.

                                                                                    Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR, PUBLICISTA I KOLUMNISTA IZ ZAGREBA: Nova ljevica  nije zakopana u prošlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova ljevica komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu Hrvatske, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema savremenim temama, što se već počelo događati

 

MONITOR: Prošlog mjeseca u Zagrebu je predstavljena platoforma ,,Možemo! – Nova ljevica – Radnička fronta – ORaH – Zagreb je naš! – Za grad”. Radi se o šest lijevih i zelenih stranaka. Koji su vaši prioritetni ciljevi?

MARKOVINA: Prije svega moram reći da je praktično identična koalicija stranaka i ljudi nastupila na prošlim lokalnim izborima u Zagrebu, postigavši odličan rezultat na izborima, nakon čega je četvero ljudi s te liste ušlo u Gradsku skupštinu, gdje su se vrlo brzo dokazali kao jedina ozbiljna i artikulirana opozicija. Taj konkretni rad je postavio i temelje za nastanak platforme Možemo i koaliciju s parlamentarnih izbora, ali je i uvjerio značajan broj građana da će ih ti ljudi vjerno zastupati. Činjenica je da su prvi put i to u značajnom broju u Sabor ušli ljudi koji su već izgradili ozbiljne profesionalne karijere, ali se i godinama izlagali u borbi za ideju pravednijeg društva, očuvanja javnih prostora i općenito za jednu ideju, novu ljevicu. K tome, svi su to povjerenje zaslužili vlastitim radom i ugledom, a ne preko leđa neke velike stranke. Ciljevi daljnjeg rada su u nastavku borbe za pravednije društvo i za potpuno moderan program zelene ljevice.

MONITOR:  Kakve su šanse platforme ,,Možemo!” da promijeni političku sliku Hrvatske?

MARKOVINA: Ta promjena neće doći preko noći, ali nema nikakve sumnje da će se dogoditi. Već sada u mainstream javnom prostoru i u parlamentu su neke teme, pa i izrazi poput socijalizma iznova dobili pravo građanstva, a kao što rekoh ljudi koji ih iznose u javnosti su artikulirani, promišljeni, ne govore napamet i imaju istinski integritet, što ljudi vide. Posebno vide da ta nova ljevica nije zakopana u prošlosti, poput onih s druge strane i da komunicira s problemima modernog svijeta. To se na duge staze mora odraziti na društvo i političku scenu, u najmanju ruku da SDP odvuče ulijevo i prema suvremenim temama, što se već počelo događati.

MONITOR: Ljevica je sada dobila priliku da izađe iz defanzive, kakvu nije imala u protekle tri decenije…

MARKOVINA: Istina. Što se tiče Hrvatske, svi prethodni pokušaji, koje su pokušali organizirati također ozbiljni ljudi s integritetom, poput Mike Tripala, Branka Horvata i Stipe Šuvara nisu uspjeli, ponajprije jer su bili preuranjeni i nisu mogli doći do izražaja u atmosferi straha koja je vladala s jedne strane i sa svježim iskustvom poraza ljevice s druge strane. No, ima tu još nešto. Bez obzira na to što je Tomislav Tomašević s pravom istureno lice pokreta, sada je ipak riječ o kolektivu utemeljenom u bazi i s čitavim nizom snažnih ličnosti. Na nekom pak općejugoslavenskom planu počelo je s Levicom u Sloveniji, sada se nastavilo u Hrvatskoj i sad idemo dalje.

MONITOR: Frontmen zeleno-lijeve koalicije Tomislav Tomašević najavio je da će koalicija u Saboru ‘biti oporba kakvu HDZ nikad nije vidio’. 

MARKOVINA: To je rekao zbog svih ovih činjenica i iskustva s radom u zagrebačkoj gradskoj skupštini, s razlogom, što se već kroz prve nastupe, na primjer, Sandre Benčić i pokazuje.

MONITOR: Je li tačno da četiri članice koalicije – Možemo!, Zagreb je naš!, Nova ljevica i Radnička fronta – čak nemaju ni svoj kancelarijski prostor?

MARKOVINA: Istina je. Iako Grad Zagreb ima obavezu ponuditi prostorije svakoj stranci koja ima mjesto u skupštini, gradonačelnik Bandić je retroaktivno promijenio pravila, navodeći tri zastupnika kao uvjet, pa je nudio jedan zajednički prostor za sve stranke, a potom pokušao sa svakom posebno, na što nitko nije pristao.

MONITOR: Zbog nesvakidašnjih razmjera krize izazvane pandemijom korona virusa, stranke ljevice iz Hrvatske (Radnička fronta i Nova ljevica), Srbije (Socijaldemokratska unija) i Slovenije (Levica) inicirale su donošenje Deklaracije o regionalnoj solidarnosti. Šta su glavni programski ciljevi Deklaracije?

MARKOVINA: Deklaracija samo javno obznanjuje sve ono čega smo svi na ovim našim prostorima svjesni, ali se mnogi boje ili ne žele to naglas izgovoriti, a to je da živimo zajedno, dijelimo praktično iste probleme, imamo zajedničko iskustvo i jedini način da se suprotstavimo tim problemima su solidarnost i zajedničko djelovanje ljevice na ovim prostorima. Pandemija je sve te stvari samo dodatno naglasila.

MONITOR: Na kakav je odziv naišla Deklaracija?

MARKOVINA: Na iznenađujuće veliki. Iskreno govoreći očekivao sam da će je mainstream mediji prešutiti, da će biti tema među istomišljenicima i stati na tome. Međutim, s obzirom na to da se dogodilo upravo suprotno, očito je da ovdašnja društva vape za alternativom ovome u čemu živimo.

MONITOR: Ljevica je u krizi i u velikom padu širom Evrope. Je li uopšte moguća istinska obnova ljevice u našem regionu?

MARKOVINA: To je dobro pitanje. Ja mislim da jeste i da je konačno nakon tri desetljeća krenula ka obnovi. Ima već i više od deset godina da je obnova krenula s raznim festivalima i školama, poput zagrebačkog Subversivea, sarajevskog Otvorenog univerziteta ili Korčulanske škole koju smo obnovili. Također, ne treba zanemariti niti studentske blokade i građanske proteste, a sada se konačno sve to počelo prelijevati prema konkretnoj političkoj akciji. Ta obnova neće ići preko noći, ali se neće niti zaustaviti. Nacionalizam još uvijek izgleda nepobjediv, ali sve manje ljudi istinski vjeruje u tu ideologiju.

MONITOR: Vi ste predsjednik stranke Nova ljevica osnovane 2016. godine. Koji su dosadašnji najbitniji rezultati Vaše stranke ostvareni na političkoj sceni Hrvatske?

MARKOVINA: Predsjednik sam još samo formalno, jer smo morali odgoditi novu skupštinu, ponajprije iz razloga što smatram da je politika ozbiljan posao, pa i životni poziv i definitivno nije kompatibilan s mojim radom u medijima, historiografiji i općenito s angažmanom javnog intelektualca. Stranku smo osnovali praktično iz očaja zbog stanja na ljevici i toga što nas nitko zapravo nije predstavljao, da bismo danas, nakon nimalo lake skoro četiri godine i čitavog niza porođajnih muka postali parlamentarna stranka. Kad sve zbrojim i oduzmem, iznimno sam zadovoljan što sam u toj promjeni sudjelovao i što će Nova ljevica nastaviti svoj život.

MONITOR: Prije četiri godine rekli ste u intervjuu Monitoru da ste po osnivanju stranke bili izloženi prijetnjama, etiketiranju i hajci. Kako na vašu stranku danas gledaju u Hrvatskoj?

MARKOVINA: Da, dovoljno je bilo izreći jasne stavove koji dovode u pitanje konstitutivne mitove zemlje i ne ustuknuti pred nacionalističkim pritiskom da bi vas proglasili za izdajnika i neprijatelja. No, to se još nekako i moglo tolerirati dok nisam odlučio ući izravno u politiku. Tad je krenuo najžešći pritisak. Danas je situacija puno bolja. Ne zato što je opća atmosfera napredovala, nego zato što smo svi skupa pa i ja, da se vratim na početak razgovora, legitimirali čitav niz pitanja i pokazali se kao oni koji nisu opsjednuti s prošlošću i jednom temom. Stavove naravno nisam promijenio.

MONITOR: Objavili ste prije pet godina knjigu Povijest poraženih i rekli da se jedino iz perspektive poraženih može vidjeti kakvi smo mi i kakva su ova naša društva u cjelini. Kakva su nam ova naša društva danas?

MARKOVINA: Ova društva danas vide da im je loše i pokušavaju na razne načine okončati to stanje, ali nikako da se vrate na početak i suoče s devedesetima, pa i vlastitom ulogom u tim godinama. Svi bi generalno željeli da se sve to potisne, da se tom dobu dignu spomenici, naivno vjerujući da će tolike traume, vlastitu odgovornost i krive političke izbore pomesti pod tepih. Tek kad se iskreno suoče s devedesetima i raskrste s njima naša društva će krenuti naprijed.

MONITOR: Prilikom osnivanja stranke rekli ste da nudite zemlju u kojoj ćete smjestiti ustaški pokret na mjesto koje mu pripada. Koliko ste u tome uspjeli?

MARKOVINA: Mi sami naravno na to nismo mogli ozbiljnije utjecati, ali smo slobodnim govorom o toj traumi i nasljeđu radili pritisak koji je na koncu doveo do jedne pat pozicije u kojoj čak i vladajući HDZ nominalno želi raskrstiti s tim nasljeđem, ali još uvijek nema dovoljno političke hrabrosti da to tako i kaže. Postoji naravno u društvu ozbiljnih 15-ak posto ljudi koji u ustaštvu ne vide ništa sporno, što je ogroman broj, ali mislim da je dosegao limite.

MONITOR:  U Mostaru, iz kojeg ste rodom, nakon 12 godina održaće se  lokalni izbori. Šta će to značiti za Mostar i BiH?

MARKOVINA: U Mostaru se konačno održavaju izbori i to isključivo zaslugom Irme Baralije, koja je imala dovoljno građanske hrabrosti i upornosti da stvari dovede do kraja pred Europskim sudom za ljudska prava. Sve ovo što su dogovorile dvije stranke, koje de facto vladaju gradom zadnjih trideset godina, HDZ i SDA, mogli su davno dogovoriti, ali jednostavno im nije odgovaralo da imaju bilo kakvu odgovornost ili Gradsko vijeće u kojem bi imali opoziciju. I opet će se izbori održati po njihovim pravilima, ali je jako bitna stvar da će se održati. Sad je doista sve na nama Mostarcima, bilo onima koji žive u Mostaru ili onima koji imaju pravo glasa, a žive u egzilu. Za početak bi apsolutno svi, ukoliko nam je stalo do Mostara i do toga da konačno izađe iz ratnih podjela, trebali izaći na izbore. Apsolutno sam siguran da su, čak i ako nas izađe samo 70 odsto dvije vladajuće stranke gotove, jednako kao što sam nažalost siguran da se to neće dogoditi. Ali ukoliko tako i bude, sami smo za to odgovorni.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS-A: Šema ,,donacija” za DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučaj „Vrela Ribnička“ je pokazao da je DPS prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac

 

MONITOR: MANS je podnio prijavu zbog sumnje da su Đukanović i DPS za potrebe finansiranja predizborne kampanje 2016. kreirali šemu za ubacivanje novca nepoznatog porijekla u zvanične finansijske tokove te partije. O kakvoj se šemi tačno radi?

MILOVAC: Podaci do kojih je došao Istraživački centar MANS-a ukazuju na sumnju da je Demokratska partija socijalista (DPS) uoči prethodnih parlamentarnih izbora 2016. godine kreirala šemu za ubacivanje gotovog novca u zvanične finansijske tokove te partije. Prvi podaci u slučaju „Vrela Ribnička“ su pokazali da je ova partija prikupila oko 30.000 eura od „donatora“ iz jednog od najsiromašnijih podgoričkih naselja. Način na koji su ove „donacije“ uplaćivane je pokazao da se radi o organizovanom djelovanju gdje su stanovnici naselja na Vrelima istog dana na istom šalteru samo jedne banke u Podgorici uplaćivali gotov novac, što je upućivalo na sumnju da se ne radi o dobrovoljnim donacijama, već da je njihov identitet zloupotrijebljen da se na taj način novac čije porijeklo još uvijek ne znamo unese u zvanične finansije DPS-a. Sličan način uplate smo zabilježili kada su u pitanju i druge opštine gdje smo imali slučajeve da su čak i korisnici socijalne pomoći uplaćivali značajne svote novca na račun DPS-a. Posljednje istraživanje koje smo nedavno objavili je pokazalo da su dio ove šeme, voljno ili nevoljno, bili i radnici pojedinih podgoričkih javnih preduzeća koji su na istovjetan način uplaćivali značajne svote za izbornu kampanju DPS-a. Niti jedno od ovih istraživanja nije imalo reakciju DPS-a, niti je ta partija do danas demantovala postojanje te šeme.

MONITOR:  Kako je MANS došao do tih podataka?

MILOVAC: Većina dokumentacije na kojima MANS bazira svoja istraživanja dobijena je na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, SPI zakon je najbolje oruđe za otkrivanje korupcije, pa je to bio slučaj i sa ovim istragama. Naravno, dio informacija važnih za istrage dobijamo i od samih građana, odnosno takozvanih zviždača iz institucija.

MONITOR: Vjerujete li da će tužilaštvo procesuirati tu prijavu, i da će imati adekvatan epilog?

MILOVAC: Ubrzo nakon otkrivanja afere „Vrela Ribnička“ 2018. godine, tužilaštvo je najavilo takozvani izviđaj ali evo već dvije godine nemamo nikakvu povratnu informaciju o tome dokle se stiglo sa tom istragom. MANS je i nove podatke, do kojih smo došli, dostavio Specijalnom državnom tužilaštvu, zajedno sa krivičnom prijavom protiv Predsjednika Crne Gore i prvog čovjeka DPS-a Mila Đukanovića. Nemamo prevelika očekivanja od Milivoja Katnića i Ivice Stankovića kada je u pitanju procesuiranje samog vrha vlasti, što potvrđuju i njihovi rezultati i to ne samo oni koji se odnose na političku korupciju. S druge strane, smatram da je važno u kontinuitetu javnost informisati o anomalijama u ovom društvu, naročito kada se one odnose na veliku korupciju i organizovani kriminal povezan sa samim vrhom vlasti, kao i da svi dokazi budu prikupljeni i evidentirani za neko tužilaštvo koje će imati dovoljno nezavisnosti od politike i lične i profesionalne hrabrosti da se bore sa tim problemima. Dvojac Katnić – Stanković nisu ti ljudi.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo