Povežite se sa nama

PERISKOP

Uvijek nešto drugačije

Objavljeno prije

na

Kao s pendžera  Jusufa Nikšića pogledano

 

U osnovnoj školi mostarskoj crtanje mi je predavao Jusuf Jusa Nikšić, danas doajen mostarske umjetničke scene. Nije Nikšić predavao temeljnosti likovnjaštva, on je nas na različite načine,zapravo,uvodio u naše buduće živote. Taj i takav slikar, formiran u čuvenoj novljanskoj slikarskoj školi, zasigurno jačoj od mnogih akademija na našim zemljopisnim i duhovnim paralelama, autor je impozantnog opusa, ostvarenog u različitim slikarskim tehnikama, a pohvaliti se valja, jedna se slika profesora moga šepuri i u dnevnom boravku mog sarajevskog radilišta, spisateljskog i rediteljskog. Ponosan sam na nju,ali ovo tek za uvod u ono što slijedi, a što moraopravdatinaslovovog Periskopa…

Nađoh, tragajući po knjigama zavičajnosti moje, divnu i bogato slikama opremljenu knjigu I to je Mostar Alije Cigića i Ante Miškovića. Dugo sam, godinama zapravo, tražio motiv koji je ova dva mostarska uglednika nagnao da naprave ovu kolažnu podsjetnicu na mostarske neprolaze i nezaborave!?Znao sam da je knjiga odraz ljubavi ovih strasnika mostarovanja, ali tek sam sad našao rješenje dileme šta me toliko veže za tu poveliku i podebelu lijepu knjigu.

Pored tekstova vezanih za čarobnjaštva koja isijavaju jedinstveni mostarski urbanitet, tu su otisnuta i likovna čudestva…E, jedno me to čudestvo posebno danaszarobilo.

Stojim pred slikom Jusufa Juse Nikšića Uvijek nešto  drugačije, rađenom u tehnici tempere…

Slikana je sa poznatog Jusinog pendžera, odakle je moj profesor valerizirao čudo drevnosti i mladosti mostarskog Starog mosta…Nagledao sam se prizora Starog mosta i njegove okolice, ali ova Nikšićeva slika je draguljno posebna…

Upotpuno tamnoj gami nekihčudnih drap i sivih tonova Nikšićjesaprozora vidio u sumračje ili pred kišu i oluju i Stari most i dio Kujundžiluka,ali i brdo Hum, koje kao da se poput ptice grabljivice nadvilo nad sve ljeposti i krasote Starog… I kule dvije,onkraj mosta imaju neko čudno nevremensko bljedilo, nema onog sjaja kamenitosti na način tenelije,kamena koji, čini mi se, pristaje samo mostarskoj vali…Sve je sklad mostarski, ali u gami koja ne baštini svjetlost i onu prozračnost te svjetlosti mostarske,a interesantno je da su autori knjige postavili pored ove neveselosti mostarske,nanačin duše Juse Nikšića,  tekst Mostarska nostalgija svjetlosti mostarskog recitatora sa zagrebačkom adresom Gorana Matovića,ispisnika mi…

Zagonetka do zagonetke…

Ali nalazim, izvlačim iz vlastitih iskustava sa slikarom Nikšićem i odgonetku. U naslovu je ona ove Nikšićeve tamne panoramnosti Staroga i pripadajućeg mu graditeljskog i prirodnog okoliša.
Slikar nije nimalo slučajno stavio naslov Uvijek nešto  drugačije. Njegova duša nije uvijek u raspoloženju mostarske simfonije svjetlosti…

Nekad se u toj maketi raja, koju je dobri bog poslao na zemlju, pojavi i tmica u duši. Onda Jusa gradi ovakav most i okoliš u tmicama raspoloženja svoga, odnosno duše mu u njega.

Slika koju dugo odgonetam,a moraću se uputiti do rodnoga kraja da istražim da li je ovdje samo stvar u gami koju je Nikšić odabrao ili je bol i nostalgija iz duše slikareve prhnula poput ptice zloslutne i zamračila prizor, koji inače na svim drugim slikama na Arkadiju liči.

Zagonetka odgonetku traži…

Mostarsku, Nikšićevu…

Eto. Dakle rekao čovjek: uvijek, nešto drugačije…

A on, slikar, najbolje zna šta gaboli u duši…

E,moj Jusa,moj profesore…

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sedamdeset godina mladosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako tad tako i sad, poslije sedam decenija u Sarajevu sa golemim uspjehom rade i pod istim krovom stvaraju i lutkari i glumci koji se uživo pojavljuju u predstavama edukativnog, ali posljednjih sezona sve češće i čisto umjetničkog teatarskog značaja

 

Prošlo je sedamdeset godina od dana kada je u Sarajevu otpočela sistematska edukacija teatarske publike. Prvo je stari dobri režiser Adolf Dolfi Pomezni stvorio Lutkarsko pozorište, zatim je uporedo nastalo Pozorište za mlade, koje se bavilo dramskim oblicima teatra odnosno uvođenjem mlade publike u onaj oblik  teatra koji je između  lutkarske teatarske emocije i teatra za omladinu i tinejdžere. Kada je veliki teatarski poslenik, režiser, kompozitor, majstor lutkarske režije i animacije Jurislav Korenić krenuo u izgradnju zgrade za specifično lutkarski teatar, političari toga doba odlučili su da u zgradu usele i tadašnje Pozorište za mlade koje se do tada po sarajevskim univerzalnim dvoranama, uglavnom domovima kulture potucalo kao podstanar. Tako su pod jednim krovom i naslovom Pozorište mladih otpočele svoje djelovanje lutkarska i dramska scena novostvorenog teatarskog oganizma Pozorišta mladih!

Kako tad tako i sad, poslije sedam decenija u Sarajevu sa golemim uspjehom rade i pod istim krovom stvaraju i lutkari i glumci koji se uživo pojavljuju u predstavama edukativnog, ali posljednjih sezona sve češće i čisto umjetničkog teatarskog značaja.

Legendarnog Kekeca, koji traje svih ovih sedam decenija, slijedili su i Lovačka priča i Bura i I opet Nušić i Uski put prema dubokom zapadu i brojni drugi naslovi stvarani poglavito za djecu i mlade…

Kako sam četiri godine proveo na čelu ove teatarske kuće mogu svjedočiti da je ona pridonijela i razvoju ove vrste teatra u regionu, ali i razvoju pojedinih festivalskih manifestacija.

Treba se ipak ovom prigodom sjetiti kolone teatarskih volšebnika koji su činili program ovog teatra za djecu i mlade…

U danima ovim slavljeničkim o svemu svjedoči i prigodna monografija, ali nije zgoreg pomenuti bar neke od ovih vrijednih pozorišnih pregalaca…

Počevši od direktora i umjetničkih rukovodilaca Dragice Vukičević, Dolfija Pomeznog, preko Miše Bušića i Gradimira Gojera do Dubravke Zrnčić Kulenović i Ljubice Cice Ostojić trajala je jedna originalna repertoarska politika koja je mirila želje i strasti i glumačkog ansambla i gledalaca različitih uzrasta. Pa onda vrijedni ljudi iza paravana predvođeni najboljim jugoslovenskim lutkarom Antom Hrkačem, pa Ismet Žoljić, Renata Vinković, Amalija Diklić, sve do najmlađe generacije lutkara i glumaca dramske scene, odvija se komunikacija sa onima koji u ovoj kući od snova stiču prva saznanja o teatru.

Tu su zatim vrijedni majstori pravljenja lutaka, među kojima ističem virtuoznog Ivicu Bileka, pa majstori rasvjete i tona, autori specijalnih efekata. Svi oni su doprinosili da po definiciji Paola Mađelija ova kuća u sarajevskoj Kulovića ulici bude soba za pravljenje čudesa i snova.

Ovaj čudesni teatar igrao je repertoar od Andersona do Ibija, od braće Grim do Nušić, izgrađujući ukus najmlađih Sarajlija i Bosanaca i Hercegovaca…

Pozorište mladih odgojilo je čitave generacije koje nisu ostale u teatru kao njegovi pregaoci, ali su bili najvjernija teatarski obrazovana publika. Doprinos ovog teatra rastu Susreta pozorišta lutaka i Bijenalu jugoslovenskog lutkarstva u Bugojnu je neprocjenjiv, a posebno doprinos nekašnjem u svijetu poznatom Festivalu djeteta u Šibeniku. Uz to valja naglasiti i udio ovog kolektiva u razvoju Pozorišnih igara BiH u Jajcu i Susretima bh. profesionalnih pozorišta u Brčkom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Ostaje majstorluk

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tiho, da tiše ne može biti, utihnuo je život jednog od najznačajnijih likovnih stvaralaca poslije Drugog svjetskog rata u BiH, profesora emeritusa i akademika Dževada Hoze, korifeja savremene grafičke umjetnosti u BiH,  akademika, grafičara, slikara i teoretika umjetnosti

 

Prije dva dana država Bosna i Hercegovina i njena akademska zajednica ostali su bez korifeja suvremene grafičke umjetnosti u BiH,  akademika, grafičara, slikara i teoretika umjetnosti Dževada Hoze. Tiho, da tiše ne može biti, utihnuo je život jednog od najznačajnijih likovnih stvaralaca poslije Drugog svjetskog rata u BiH, profesora emeritusa i akademika Dževada Hoze. Putovima nepovratnim otišao je za svojom i našom Metkom iz obitelji plemenitih Krajgera…

Dževad Hozo ušao je za života u sve antologijske izbore suvremene grafičke umjetnosti. Izlagao je i dobijao najviša priznanja na najprestižnijim izložbama u svijetu. Najljepše opremljene knjige u BiH likovno je oplemenio ovaj mag grafike. Njegovi stećci i njegovi bašluci, ti kamenovi naših trajanja i kontinuiteta, možda su i najveći umjetnički doprinos kulturi sjećanja, ali na likovno visoko kultiviran način.

Likovna obrada kojom je veliki majstor grafike ulazio u srž bašluka i stećaka bila je više od magije likovosti.

Hozo je nalazio suptilne spojnice suvremenosti sa bh. tradicijom. Zato njegov opus nikada nije robovao likovnom presliku stećaka i bašluka. Majstor je ulazeći u srčiku ovih nadgrobnih kamenova možda ponajbolje čitao unutarnje hereditarne slojevitosti kamenova  koji su čuvali i čuvaju obiteljske povijesti i tajne bosanskih velikaša, ali i običnih ljudi, tih dobrih Bošnjana…

Dževad Hozo je napisao temeljnu knjigu za umjetnost grafike (Umjetnost multioriginala), da bi potom u čitavom nizu knjiga osvijestio bh., jugoslavensku i europsku javnost svojim esejima i knjigama koja sve umjetnička čuda je grafika uradila u tvoračkoj preobrazbi svijeta oko nas. Hozo je jednostavno kao poslanje osjećao da ono što zna, umije i tvorački može za života ostaviti generacijama koje nastavljaju njegov umjetnički put.

Hozin opus, moglo bi se to jednačiti, jeste jednako grafika u BiH.

Nikada iz usta ovoga velemajstora grafike, slikarstva, sjajnog grafičkog dizajna nisam čuo  riječ samozadovoljstva, najmanje hvale.

Bio je samozatajan i isključivo predan svoj grafičkoj i slikarskoj meštriji.

Nosila ga je iz projekta u projekat unutarnja strast kojoj je predan do kraja, noćima se učitavao u lirizam grafizma i čuda grafike.

Dževad je Hozo bišćanin rođenjem, pa bi bilo logično da mu se tamo otvori spomen kuća, a da na Akademiji likovnih umjetnosti otvore Kabinet grafike Dževad Hozo. Naravno, u Sarajevu treba napraviti bijenalno ili trijenalno izložbu grafike na kojoj bi bila dodjeljivana nagrada imenom i u čast velikana naše likovne umjetnosti…

Da ne kažem da treba štampati sve Hozine knjige, jer nove generacije moraju biti upoznate sa mišljenjem kontinuiteta koji je gajio veliki majstor.

Sam grad Bihać mora iznaći originalna podsjećanja na čovjeka i umjetnika koji je ime ovog bosanskog grada vinuo do najprestižnijih galerija svijeta.

Prilikom posljednjeg susreta majstora dobro načetog zdravlja ugledao sam nevjerojatnu svježinu i kreativne novume kroz djelo Autobiografika i niz vizualno grafičkih čuda i atrakcija urađenih mobitelom.

Na zidu moje dnevne sobe na središnjem mjestu je Majstorova grafika koja nije prošla bez ugraviranog stećka…

Dobro je to jer Hozo je bio jedan od rijetkih umjetnika koji je podsjećao i dan danas podsjeća na kontinuitet bh. državnosti.  Bio je i ostao svjestan da je Bosna zemlja zaborava i da je stalno treba podsjećati na njenu hiljadugodišnju državnost!

Iza majstora je ostao majstorluk.

Dičite se Bosanci i Hercegovci diljem zemaljske kugle svjetski relevantnim grafičarom, slikarom, teoretičarom i pedagogom Dževadom Hozom!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Stećci i zastave

Objavljeno prije

na

Objavio:

U  središtu nedavno otvorenog Historijskog parka u sarajevskoj opštini Novi Grad  postavljena su  dva stećka ili mramorje kako ga je nazivao Miroslav Krleža, koji je svojedobno na pariškoj izložbi kao komesar isto mramorje postavio u centar izložbe koja je zborila o Jugoslaviji. Historijski park ima nekoliko značenjskih slojeva

 

Ispred sarajevske Općine Novi Grad otvoren je prije nekoliko dana Historijski park. Sa akademikom Abdulahom Sidranom i načelnikom te najmnogoljudnije općine u Bosni i Hercegovini imao sam čast otvoriti taj lijepi kompleks. A radi se o parku u kojem su postavljena dva stećka ili mramorje kako ga je nazivao Miroslav Krleža, koji je svojedobno na pariškoj izložbi kao komesar isto mramorje postavio u centar izložbe koja je zborila o Jugoslaviji. Stećci se nalaze u središtu parka, a oko njih postavljene su sve zastave koje su kroz historiju, bogatu hiljadugodišnju historiju bile simbolima Bosne i Hercegovine kao države. Našli su se tu barjaci iz vremena kraljice Katarine i kralja Tvrtka sve do zastave Socijalističke republike Bosne i Hercegovine…

Ovaj kompleks koji je višestruko oplemenio prostor ispred zgrade Općine Novi Grad nevjerovatno je tiho primljen i u samoj Bosni i Hercegovini i njenom glavnom gradu. A taj Historijski park ima nekoliko značenjskih slojeva.

Najprije on je svjedočanstvena tapija na povijest Bosne i Hercegovine i zorna negacija opasnih političkih spekulacija da je Država Bosna i Hercegovina stvorena u Dejtonu.

Pa onda ta bogata likovnost i heraldika bh. zastava je umjetnička vrijednost sama po sebi.

Konačno kada se vidi ta raskoš bh. grbova i zastava moraju utihnuti, a usudio bih se kazati i zamrijeti svi oni zli glasovi neprijatelja Bosne i Hercegovine i naroda koji u njoj žive, a koji aktivno i ovog trenutka dok nastaje ovaj Perisklop rade na pokušajima disolucije sadašnje države koja je slovom Dejtona sljednica Republike Bosne i Hercegovine.

Dok su na sarajevskom jesenskom vjetru viorile zastave iz svih perioda države Bosne i Hercegovine, mislima sam otišao na kraljevski grad Bobovac, sjedište vladara srednjovjekovne bosanske države, a onda su me misli nosile Blagaju i Počitelju, kulama njihovim i ostacima svih kamenova što zbore starobosanski i starohercegovački… Otišla je misao do heroja iz drugosvjetske vojne – Narodnooslobodilačkog rata i ofanziva Titovih partizanskih jedinica, koje su upravo tu, na tlu Bosne i Hercegovine, vodile odlučne bitke protiv Njemaca, Talijana, ustaša i četnika, ponosno sam digao glavu, jer sam svjestan da takvu blistavu historiju ima mali broj država u svijetu.

Sjetio sam se Sutjeske i Neretve, najplemenitije bitke za ranjenike u povijesti ratovanja, sjetio sam se čudesne odbrane  bh. gradova u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kada su bh. patriote bez naoružanja rušile  i uništavale oružja i utvrde JNA, koja je u međuvremenu prešla u vojsku jednačenu sa četništvom.

Sjetio sam se i svih vlastitih posjeta simbolima bh. državnosti: Kraljevoj Sutjesci, jednako kao i Jajcu i Bihaću.

Sve to i mnogo više prolazilo je mojim mislima dok je sjajno o našoj domaji besjedio veliki pjesnik Abdulah Sidran.

Historijski park pred Općinom Novi Grad u Sarajevu odjednom je počeo narastati do neočekivanih dimenzija, iz trena u tren sam postajao svjesniji koliko je važno gajiti kulturu sjećanja, boritii se protiv svakog zaborava, koji je zapravo zatiranje naše historije, negiranje i nas sadašnjih koji se ćutimo Bosancima i Hercegovcima.

Ovakvi oblici kulture sjećanja otvaraju perspektive, jer u Historijskom parku će generacije mladih Sarajlija i Bosanaca i Hercegovaca ne samo imati rastvorenu povijesnu čitanku uživo, dapače postaće taj park mjesto redovitog okupljanja bh. patriota, gdje će se održavati praktična nastava iz najsuštinskijih oblika bh. patriotizma.

Danas, kad desničarska Evropa i parama i nakaradnom mišlju hoće rušiti jednu  državu goleme antifašističke tradicije, osjećam potrebu da i na ovaj način dam vjetar u leđa svima koji osjećaju i vole Bosnu i Hercegovinu, ali i modernim neimarima koji čvrsto stoje na branicima bh. državnosti. Stećci i zastave ostaju ponosni znamen u mome srcu na dan kad smo u Historijskom parku u Novom Gradu Sarajevo još jedanput pokazali da države Bosne i Hercegovine ima i da će je iz godine u godinu sve više biti.

A fašistima koji je pokušavaju osporavati i rušiti tradicionalni usklik španskih boraca: NO PASARAN! upućujem sad.

Sav ponosan, a bogami i prkosan!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo