Povežite se sa nama

PERISKOP

Uvijek nešto drugačije

Objavljeno prije

na

Kao s pendžera  Jusufa Nikšića pogledano

 

U osnovnoj školi mostarskoj crtanje mi je predavao Jusuf Jusa Nikšić, danas doajen mostarske umjetničke scene. Nije Nikšić predavao temeljnosti likovnjaštva, on je nas na različite načine,zapravo,uvodio u naše buduće živote. Taj i takav slikar, formiran u čuvenoj novljanskoj slikarskoj školi, zasigurno jačoj od mnogih akademija na našim zemljopisnim i duhovnim paralelama, autor je impozantnog opusa, ostvarenog u različitim slikarskim tehnikama, a pohvaliti se valja, jedna se slika profesora moga šepuri i u dnevnom boravku mog sarajevskog radilišta, spisateljskog i rediteljskog. Ponosan sam na nju,ali ovo tek za uvod u ono što slijedi, a što moraopravdatinaslovovog Periskopa…

Nađoh, tragajući po knjigama zavičajnosti moje, divnu i bogato slikama opremljenu knjigu I to je Mostar Alije Cigića i Ante Miškovića. Dugo sam, godinama zapravo, tražio motiv koji je ova dva mostarska uglednika nagnao da naprave ovu kolažnu podsjetnicu na mostarske neprolaze i nezaborave!?Znao sam da je knjiga odraz ljubavi ovih strasnika mostarovanja, ali tek sam sad našao rješenje dileme šta me toliko veže za tu poveliku i podebelu lijepu knjigu.

Pored tekstova vezanih za čarobnjaštva koja isijavaju jedinstveni mostarski urbanitet, tu su otisnuta i likovna čudestva…E, jedno me to čudestvo posebno danaszarobilo.

Stojim pred slikom Jusufa Juse Nikšića Uvijek nešto  drugačije, rađenom u tehnici tempere…

Slikana je sa poznatog Jusinog pendžera, odakle je moj profesor valerizirao čudo drevnosti i mladosti mostarskog Starog mosta…Nagledao sam se prizora Starog mosta i njegove okolice, ali ova Nikšićeva slika je draguljno posebna…

Upotpuno tamnoj gami nekihčudnih drap i sivih tonova Nikšićjesaprozora vidio u sumračje ili pred kišu i oluju i Stari most i dio Kujundžiluka,ali i brdo Hum, koje kao da se poput ptice grabljivice nadvilo nad sve ljeposti i krasote Starog… I kule dvije,onkraj mosta imaju neko čudno nevremensko bljedilo, nema onog sjaja kamenitosti na način tenelije,kamena koji, čini mi se, pristaje samo mostarskoj vali…Sve je sklad mostarski, ali u gami koja ne baštini svjetlost i onu prozračnost te svjetlosti mostarske,a interesantno je da su autori knjige postavili pored ove neveselosti mostarske,nanačin duše Juse Nikšića,  tekst Mostarska nostalgija svjetlosti mostarskog recitatora sa zagrebačkom adresom Gorana Matovića,ispisnika mi…

Zagonetka do zagonetke…

Ali nalazim, izvlačim iz vlastitih iskustava sa slikarom Nikšićem i odgonetku. U naslovu je ona ove Nikšićeve tamne panoramnosti Staroga i pripadajućeg mu graditeljskog i prirodnog okoliša.
Slikar nije nimalo slučajno stavio naslov Uvijek nešto  drugačije. Njegova duša nije uvijek u raspoloženju mostarske simfonije svjetlosti…

Nekad se u toj maketi raja, koju je dobri bog poslao na zemlju, pojavi i tmica u duši. Onda Jusa gradi ovakav most i okoliš u tmicama raspoloženja svoga, odnosno duše mu u njega.

Slika koju dugo odgonetam,a moraću se uputiti do rodnoga kraja da istražim da li je ovdje samo stvar u gami koju je Nikšić odabrao ili je bol i nostalgija iz duše slikareve prhnula poput ptice zloslutne i zamračila prizor, koji inače na svim drugim slikama na Arkadiju liči.

Zagonetka odgonetku traži…

Mostarsku, Nikšićevu…

Eto. Dakle rekao čovjek: uvijek, nešto drugačije…

A on, slikar, najbolje zna šta gaboli u duši…

E,moj Jusa,moj profesore…

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Forsiranje Miljacke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usred sarajevske zime 1993. pojavljuje se Enes Sivac, kipar, stvaralac nestvarnih svijetova, sa idejom da forsira Miljacku. Izraz forsiranje rijeke  pripada vojnoj logici, ratnoj. Sivac je usred ratnog džehenema smislio ekvilibriste koji će, nestvarno, u nekoj nadstvarnosti, letjeti nad Miljackom, na zategnutim željeznim konopima prelaziti rijeku

 

Bila je 1993.godina. I najteža, najgrozomornija sarajevska ratna zima…Ledila se krv u žilama, što od strahota ratnih, što od gladi i žeđi…I usred tog pakla, tog džehenema sarajevskog, usred svih infernalnih patnji i krikova sarajevskih da se spase ostaci ljudskosti, kao pokušaja da dobro nadvlada zlo, da ljepota ljudskosti nadsvodi i nadvlada tamu neljudskosti što je virila iz svakog zakutka sure ratne zime, pojavljuje se on,kipar, stvaralac nestvarnih svijetova. Pojavljuje se Enes Sivac sa idejom da forsira Miljacku, rijeku, koja rijekom biva samo kad poplave štetu i nepodopštinu Sarajlijama počnu činiti. Izraz forsiranje rijeke uglavnom pripada logici vojnoj,ratnoj. Sivac je usred ratnog džehenema smislio ekvilibriste koji će nestvarno, u nekoj nadstvarnosti, letjeti nad Miljackom, koji će na zategnutim željeznim konopima prelaziti rijeku.

Unatoč snajperskim hicima,unatoč granatnom nebu nad šeher Sarajevom, Enes je Sivac svoje nadrealne ekvilibriste razapeo nad Miljackom, izvršio svojevrsno artističko forsiranje Miljacke. Znam pouzdano da je ovu meštriju učinio kakav kipar iz Pariza, stranice Figaroa ili LeMonda bile bi ispisane superlativima ravnim onima kada je slavljen Pikaso ili Kandinski.

U ratnom Oslobođenju ne sjećam se da li je Sivac sa svojim skulptorskim nadrealnostima dobio i čitav novinski stubac. Jer,  rat je, svakodnevno se gine, valja pisati o ratnim herojima. Ko je tada imao vremena i da razmišlja o genijalnosti Sivčevog forsiranja Miljacke. Poneki kunst historičar poput Muhameda Karamehmedovića imao je toliko potrebnu odvažnost izricanja (Kasim Prohić) da svjedoči kako je Sivac kongenijalno napravio arističko čudo.

I usred rata i ratu usprkos ovaj je skulptor bestežinstvo svojih ekvilibrista poslao ne samo nad Miljacku. Ne, nego naprotiv,  u same vrhove stvaralačke zbilje vremena-nevremena.

O Sivčevim čudesnim skulpturama nad Miljackom  tada su zborili samo rijetki odvažni žitelji Šehera koji su smogli hrabrosti da dođu na Obalu Maka Dizdara i uživaju u najčudesnijem artističkom forsiranju Miljacke.

Kada je nedavno, dobrohotnošću načelnika Općine Centar Sarajevo, Nedžada Ajnadžića, obnovljena ova skulpturalna majstorija Enesa Sivca,bio sam ganut do bola. Nije to bilo samo podsjećanje na vrijeme kada smo Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu branili i umjetnošću, bilo je to mnogo, mnogo više.

Osjetili smo uz damare artističke snage i snagu jedne autentičnosti jednostavno neuporedive sa bilo čime sličnim u svijetu.

Zato sam Sivčevu skulpturalnu kompoziciju nad Miljackom shvatio kao forsiranje, koje je nadsvodilo sve naše goleme boli.  Koje je davalo začudnu životodajnu energiju.

A daje je i danas. Kad prolazim prostorom između legendarne kavane Dva ribara i Likovne akademije poklonim se i skinem šešir za maestra Sivca i njegovo arističko forsiranje Miljacke.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Republikanci i njihovi protivnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povratak naziva republika BIH, otetog četničkom agresijom i nametnutim dejtonskim ustavom ne sviđa se prije svega Miloradu Dodiku, koji radi sve da  država BiH što prije nestane. Ne sviđa  ni ultranacionalistima iz HDZ-ovog parapolitičkog tijela, Hrvatskog narodnog sabora,  najgorljivijim protagonistima ustašoidne politike u BiH

 

Nedavno održani kongres SDA uzburkao je ionako nemirnu bh. političku scenu. Deklaracija koju je Kongres usvojio promovira građansku državu, povratak Ustava Republike BiH, dakle i povratak naziva republika, otetog srbočetničkom agresijom i nametnutim dejtonskim ustavom. To se, naravno, ne sviđa svima onima koji bi željeli nestanak bh. države za sva vremena.

Prije svega ne sviđa se to Miloradu Dodiku, koji na svaki način, iako je formalno član Predsjedništva BiH, radi sve da  država BiH što prije nestane.

Ne sviđa se to ni ultranacionalistima iz HDZ-ovog parapolitičkog tijela, Hrvatskog narodnog sabora, dakle najgorljivijim protagonistima ustašoidne politike u BiH.

Ne sviđa se to ni nekim tzv. građanskim snagama u BiH, jer to nije njihov izum, pa kako bi onda to moglo vrijediti i imati političku validnost.

Elem, niko trenutno osim normalnih i trezvenih građana ne bi da podrži SDA-ovu deklaraciju.

Sve ovogovori o uskosti i neperincipijelnosti jednih i otvorenom antibosanskohercegovačkom djelovanju drugih.

BiH nikog od njih ne zanima, a svi joj javno ili tajno negiraju državotvornost. Smatram da se radi o par ekselance državotvornom dokumentu.SDA nije ni na koji način tražila nametanje ovih rješenja. Ali u BiH nije izgleda nikome stalo do opstanka stoljetne države.

Sramotno negiranje krajnje dobronamjernog dokumenta posljednjeg kongresa SDA pokazuje duboke podjele i na ljevici i na desnici u BiH. Ova bi deklaracija u normalnim demokratskim društvima bila normalna i poželjna stvar. Ali politička zakerala u bh. političkom ambijentu pokazuju političku nezrelost i otvoreno antibosanskohercegovačko djelovanje.

Jadno i sramotno antibosanstvo kojim je na nož dočekana Deklaracija Kongresa SDA.

Ova situacija otvorila je i druga krupna politička pitanja u Bosni i Hercegovini. Prije svega koje su to zapravo patriotske i državotvorne stranke  i  ko u budućnosti uopšte može činiti patriotski i državotvorni blok. Jer, duboke podjele oko ulaska u NATO, čemu se stranke iz Republike Srpske protive, zatim sve snažnije tendencije disolucije iz Hrvatskog narodnog sabora, sve to komplicira političku situaciju u BiH.

Uspavani nevladin sektor i okrenutost građana goloj egzistencijalnoj borbi za ekonomski opstanak samo dodatno komplikuju političku atmosferu. Sve veće prisustvo ruskog, izrazito anti bh uticaja preko stranaka iz Republike Srpske, ali i Čovićevog HDZ-a, prijeti da zapaljivu retoriku pretvori u ozbiljnije unutrašnje sukobe u BiH.

Na jednoj su, dakle, strani republikanci iz SDA, a na drugoj strani uobraženi, nezainteresovani i anti bh. elementi.

Građane ionako niko ništa ne pita.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

I slikar i scenograf

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hari Ejubović iskazuje nevjerovatan osjećaj za oneobičavanja sasvim realističnih situacija, ali i stavljanje u funkciju realnosti potpuno iz mašte dovedenih prizora. Njegove ptice u i van kaveza sušta su poezija umjetnikove maštovite igre

 

Harija Ejubovića, tuzlanskog slikara, upoznao sam nekih godišta u kojima je tuzlansko Narodno pozorište predvođeno Eldinom Tabučićem imalo za jugoslovenske prilike izniman zamah i let u prostore čiste nepatvoreneumjetnosti.Ejubović je svojom umjetničkom imaginacijom već signalizirao da se radi o stvaraocu razvihorene mašte i visoke likovne kulture. Pokazivao je i sjajan odnos prema pojedinim slikarskim i scenografskim materijalima, od kojih je svojim zlatnim rukama pravio prava mala čuda i likovne senzacije.

Međutim, potpuni ulazak u svijet njegove imaginacije omogućio mi je rad na projektu Malone umire, prema Beketovim jednočinkama i prozama, koje sam autorski oblikovao u predstavu Bosanskog kulturnog centra iz Tuzle. Tada sam shvatio da je ovaj likovni stvaralac više i od slikara i od scenografa, kao pukog teatarskog praktičara.

Hari Ejubović iskazuje nevjerovatan osjećaj za oneobičavanja sasvim realističnih situacija, ali i stavljanje u funkciju realnosti potpuno iz mašte dovedenih prizora. Njegove ptice u i van kaveza sušta su poezija umjetnikove maštovite igre.

Susret sa najnovijim radovima ovog tuzlanskog, bosanskohercegovačkog i europskog umjetnika, jer je Ejubović i ranije i danas, itekako vezan za čudesni umjetnički stratum Praga i češke umjetnosti uopće, pokazao mi je neka potpuno nova smjeranja ovog trajno nadahnutog likovnog magičara.

Ejubović u biću drveta traži inspirativ, pa već izrezane zadivljujuće forme,sjedne strane koristi kao postojani samogovoreći artefakt,a s druge strane urezani dio slika samo njemu pristajućim skladom boja,progovaraju krajnje kozmopolitskim govorom.

Umjetnik je to koji stvara neke samo njemu znane i duboko značeće svjetove.

Nova poetika ovoga stvaraoca ne oslanja se ni na jedan do sada poznati pravac niti izam.On logikom premošćavanja čitavih perioda iz povjesnice umjetnosti ostvaruje nove literarno i likovno relevantne sinteze iz kojih progovara i nadrealno i sirealizam, ali neminovno itvrdazbilja vezana za bh. rural u najširem smislu.

Naravno, kompletan postav novih Ejubovićevih radova,koje bih mogao pozicionirati između citatskog i autocitatskog,kolažnih majstorija i nekog samo Ejuboviću pripadajućeg naiviteta gotovo djetinjeg rasuđivanja,koji se može vidjetina plohama BKC-a u Tuzli, usmjeren je,pak, na ono što bih mogao nazvati kombinacijom čiste likovne duhovnosti i majstorskog uplitanja  primjenjeno-umjetničkih obrazaca.

Ejubović stvara krajnje oneobičajen svijet u kojem je svakom gledatelju dozvoljeno da dograđuje,naravno u dosluhu sa svojim znanjem i imaginacijom, široke i duboke prostore njegovog likovnog angažmana.

Opus je ovo koji kvalitetom i širinama opservacije po mnogo čemu nadvisuje recentnu tuzlansku likovnu scenu.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo